Nema ga više. Prije pola sata usmrtio ga je automobil, pred kućom.
Kad mi je susjeda pozvonila, još je bio topao.
Barem nije trpio.
Lucky moj ... sreća te izdala.
A ja nisam mogla više ništa za tebe uraditi.
Nesretna sam jako. U trenutku kad sam ga ugledala kako leži na cesti, poželjela sam nemati ništa i nikoga koga voliš. Poštediti se bola.
Neće me biti na blogu dan dva.
Neću da me iko vidi takvu kakva sam u ovom trenutku.
....
Mlada odavno više nisam.
Suočavala sam se već s gubitcima. Smrt voljenih roditelja, smrt susjeda, poznanika ...
Gubitak prijateljstava, otuđivanje od prijatelja koje je život odnio nekamo drugdje ...
Dragi kućni ljubimci, moje mace i macani. Ugibali su od starosti, bolesti, stradali u prometu ....
Morala sam već shvatiti, dosada, da ništa trajno nije, ništa vječno, ništa sigurno ...
No, Luckyeva me smrt pogodila jače od ičega.
Dobrodušni, bezazleni, tvrdoglavi, lijepi ... ne pretjerano pametni ... dragi moj debeljko.
Uvijek spreman da mi ususret potrči, o noge mi se protrlja, umiljava se.
Zaigran uvijek, prožderuh i lakrdijaš moj krzneni.
Još uvijek mlad, velik i jak, zdrav, uvijek gladan, znatiželjan, mazan, othranjen na dudu.
Uvijek provodio svoju volju, nije me nikakvim autoritetom smatrao. Za njega nisam bila vlasnica ni gazdarica, nego samo jedna velika mačka u čijem je krilu volio spavati.
On nije vidio moje mane, procjenjivao me nije, samo mi se uvijek veselio, veselo mi ususret potrčao.
Nestao u trenu.
Nisam stigla ni zadnji put ga pogladiti.
Svakodnevno umiru i ginu ljudi, roditelji djecu gube i djeca roditelje.
Izgleda glupo i pretjerano da plačem za jednim mačkom, debelim, kad plakala nisam kad su umirali bliski i voljeni. A ipak, guši me i dušnik mi se grči kad pomislim na praznu ogradicu i klupicu i prazno krilo...
Strah me neki strašni obuzeo.
Živimo uvjereni u ono što imamo, ono što volimo ...likujemo zbg svoje sreće, zlo prizivamo ....
A sve je tako krhko, sve možemo u trenu izgubiti.
Znam, misliti ne treba ovako kako ja mislim u ovom trenutku: Siguran si i slobodan jedino ako ništa ne posjeduješ i ako nikoga i ništa ne voliš.
No, možeš li tako živjeti?
Ne mogu, iako u ovom trenutku to želim.
Prekopala bih vrt, zatrpala jezerca, izbrisala blog, zaključala kapiju ... spustila zastore, rekla sestri, prijateljima, Onome koji mi je drag da ne zovu, da ne dolaze ...
Ne smijem dozvoliti da me strah od gubitka pobijedi.
Ne mogu bez ljubavi živjeti, ma kako se gubitka bojala. Ne smijem se, preštrašena i žalosna, u svoju ljušturu uvući.
Mislila sam kako sam sasvim pobijedila taj svoj stari strah, tu proturječnost koja me oduvijek obilježavala - potrebu da volim i strah da ću ako ljubav priznam, izgubiti to što volim.
Sad vidim da ta bitka ni izdaleka dobijena nije, Lucky mi je to pokazao.
Boriti se i dalje moram, protiv sebe, za sebe.
Uz pomoć onih koje volim, onih koji me vole, premda se pitam zašto, i jesam li ljubavi vrijedna....
Post je objavljen 13.04.2007. u 20:51 sati.