Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pred Rose je bio dugi vikend.
Nije ga željela provesti sama. Odlučila je pozvati na ručak svoje drage. Hanu, Luku i djevojčice Helenu i Anju. Sestra, šogor, nećakinje. Oni su bili njezina jedina obitelj.
Rose je jako voljela svoju mlađu sestru Hanu. Vezivale su ih uspomene iz djetinjstva i zajedničko odrastanje. A kad je Hana stvorila vlastitu obitelj, Rose je uživala gledajući svoju mlađu sestricu u ulozi supruge, a potom i majke.
Rose nije bila niti jedno niti drugo, ni supruga ni majka.
Ponekad je mislila kako je to svjesno odabrala, a ponekad kako joj je sudbina te uloge uskratila.
Dugo je vjerovala da joj je sudbina odabrala usamljeničku ulogu. No, nije se na usamljenost žalila, čak se i nije usamljenom smatrala. Toliko ju je stvari zaokupljalo, toliko je različitih interesa imala.
Voljela je čitati i slikati, slušati glazbu i gledati filmove. Uživala je u svojem vrtu, u druženju s prirodom. Imala je ambicija u svojoj profesiji. Iako ju je okruživao vrlo uzak krug prijatelja, voljela se s ljudima družiti i promatrati ljudske sudbine.
Pa ipak ... ponekad je mislila kao živi distancirana od drugih, pa i onih koji su joj bili dragi ... kako živi u nekom samo svojem svijetu, istkanom od snova ... kako ni prema komu ne osjeća potpunu bliskost.
A tada je srela Morpheusa.
Započela je Roseina i Morpheusova ljubavna priča, prepuna prepreka i zapreka.
Morpheus, bog snova, mladolik, no star poput vremena, i smrtnica Rose čiji je život već ulazio u kasno ljeto, no koja se još uvijek osjećala poput djevojčice. Sreli su se na razmeđi svjetova, negdje između jave i sna.
On se njoj isprva činio strašnim čudovištem, a ona njemu zanimljivom igračkom.
A onda su im se sudbine ispreplele.
Dodirnuli su se u jednom trenutku i shvatili da su kroz cijelo svoje postojanje jedno drugome išli ususret. A taj susret im je sudbine spojio u jednu. Rose još uvijek nije znala kamo ta njihova zajednička sudbina teče, no znala je – čak i ako se više nikada ne susretnu, ona i Morpheus ostaju povezani neraskidivim nitima.
Nitko te niti prekinuti ne može.
Čak ni Thanatosova kosa nije za to dovoljno oštra.
A zamahe Thanatosove kose Rose je osjećala svud oko sebe. Još uvijek je zamahivao neuspješno i slijepo, no njoj sve bliže.
Odgovor varšavskoga zoologa stigao je u međuvremenu, no nije odgovorio na Roseine slutnje. Varšavskom su se stručnjaku dimenzije otisaka šapa, snimljene u Roseinom vrtu, učinile tako nevjerojatnima da je ustvrdio kako to – jednostavno nije moguće.
Pa je stvar protumačio na sljedeći način: « ... nevjerojatne dimenzije otisaka ... najvjerojatnije psećih ...najvjerojatnije su rezultat izobličenja izazvanih noćnom rosom tj. vlagom ...zbog koje su se otisci u pjesku najvjerojatnije izobličili i povećali ... bla bla bla ...»
Rose je do sada već naučila vjerovati u najnevjerojatnije, pa nije najvjerojatnije objašnjenje prihvatila, iako je pred starim profesorom, svojom kolegom, odglumila prihvaćanje.
Bila je sigurna da se otisci, pseći ili vučji, nisu slučajno pojavili u njezinom vrtu.
Osjećala je da će ih jednog jutra ponovo vidjeti. Osjećala je da će je ti tragovi nekamo odvesti, no još nije znala kamo.
Rose je, toga vikenda, da načas svrati turobne misli, spremala ručak za svoje drage.
Dok se riža kuhala, ona je sjeckala, na velikoj drvenoj dasci, sastojke za paellu.
Pileća i pureća prsa, korijenasto povrće, celerove stapke ...
Svemu će dodati škampe, zrna mladoga kukuruza, grašak u zrnu i grašak šećerac u mladim mahunama. Naglo će, u woku, sastojke ispržiti na mješavini hladnoprešanog maslonova i sezamova ulja, pa zaliti tamarijem, posuti sjeckanim peršunovim listom i parmezanom, ukrasiti maslinama. Pripremila je cijelu malu paletu različitih salata. Matovilac i radič, ribani celer, cikla ...
Nabavila je bocu burbona FourRoses i nekoliko boca lijepoga plavca, colu i voćne sokove za djevojčice. Ispekla je kolač i glazirala ga crnom čokoladom, u zamrzivač spremila veliko pakovanje sladoleda, istukla slatko vrhnje, u posudicu nasula sjeckane i pržene listiće badema za posipavanje.
Kupila je i nekoliko psećih slastica za Hektora, jazavčara koji je bio ljubimac sestrine obitelji i kojeg je također pozvala u goste.
Na stol je prostrla lijepi stoljnjak, iz ormara izvukla najbolje porculansko posuđe i kristalne čaše, odrezala nekoliko rascvjetalih grančica japanske dunje iz vrta ...
Čekajući svoje drage goste, sjedila je u crvenoj stolici, pred računalom i pijuckala FourRoses. Pošto je izabrala lijepu obiteljsku fotografiju iz svoje kolekcije i postavila je kao wallpaper, sada je birala glazbu koju će slušati dok objeduju.
Zvonce na ulaznim vratima se oglasilo, vani su se začuli dragi glasovi.
Lukin bariton i Hanin alt, još uvijek dječji glasovi Helene i Anje, Hektorov lavež ... Rose je potrčala dočekati svoje najdraže goste.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
