Marketing
Rose: obiteljski ručak
(prethodni nastavak)
Pred Rose je bio dugi vikend.
Nije ga željela provesti sama. Odlučila je pozvati na ručak svoje drage. Hanu, Luku i djevojčice Helenu i Anju. Sestra, šogor, nećakinje. Oni su bili njezina jedina obitelj.
Rose je jako voljela svoju mlađu sestru Hanu. Vezivale su ih uspomene iz djetinjstva i zajedničko odrastanje. A kad je Hana stvorila vlastitu obitelj, Rose je uživala gledajući svoju mlađu sestricu u ulozi supruge, a potom i majke.
Rose nije bila niti jedno niti drugo, ni supruga ni majka.
Ponekad je mislila kako je to svjesno odabrala, a ponekad kako joj je sudbina te uloge uskratila.
Dugo je vjerovala da joj je sudbina odabrala usamljeničku ulogu. No, nije se na usamljenost žalila, čak se i nije usamljenom smatrala. Toliko ju je stvari zaokupljalo, toliko je različitih interesa imala.
Voljela je čitati i slikati, slušati glazbu i gledati filmove. Uživala je u svojem vrtu, u druženju s prirodom. Imala je ambicija u svojoj profesiji. Iako ju je okruživao vrlo uzak krug prijatelja, voljela se s ljudima družiti i promatrati ljudske sudbine.
Pa ipak ... ponekad je mislila kao živi distancirana od drugih, pa i onih koji su joj bili dragi ... kako živi u nekom samo svojem svijetu, istkanom od snova ... kako ni prema komu ne osjeća potpunu bliskost.
A tada je srela Morpheusa.
Započela je Roseina i Morpheusova ljubavna priča, prepuna prepreka i zapreka.
Morpheus, bog snova, mladolik, no star poput vremena, i smrtnica Rose čiji je život već ulazio u kasno ljeto, no koja se još uvijek osjećala poput djevojčice. Sreli su se na razmeđi svjetova, negdje između jave i sna.
On se njoj isprva činio strašnim čudovištem, a ona njemu zanimljivom igračkom.
A onda su im se sudbine ispreplele.
Dodirnuli su se u jednom trenutku i shvatili da su kroz cijelo svoje postojanje jedno drugome išli ususret. A taj susret im je sudbine spojio u jednu. Rose još uvijek nije znala kamo ta njihova zajednička sudbina teče, no znala je – čak i ako se više nikada ne susretnu, ona i Morpheus ostaju povezani neraskidivim nitima.
Nitko te niti prekinuti ne može.
Čak ni Thanatosova kosa nije za to dovoljno oštra.
A zamahe Thanatosove kose Rose je osjećala svud oko sebe. Još uvijek je zamahivao neuspješno i slijepo, no njoj sve bliže.
Odgovor varšavskoga zoologa stigao je u međuvremenu, no nije odgovorio na Roseine slutnje. Varšavskom su se stručnjaku dimenzije otisaka šapa, snimljene u Roseinom vrtu, učinile tako nevjerojatnima da je ustvrdio kako to – jednostavno nije moguće.
Pa je stvar protumačio na sljedeći način:
« ... nevjerojatne dimenzije otisaka ... najvjerojatnije psećih ...najvjerojatnije su rezultat izobličenja izazvanih noćnom rosom tj. vlagom ...zbog koje su se otisci u pjesku najvjerojatnije izobličili i povećali ... bla bla bla ...»
Rose je do sada već naučila vjerovati u najnevjerojatnije, pa nije najvjerojatnije objašnjenje prihvatila, iako je pred starim profesorom, svojom kolegom, odglumila prihvaćanje.
Bila je sigurna da se otisci, pseći ili vučji, nisu slučajno pojavili u njezinom vrtu.
Osjećala je da će ih jednog jutra ponovo vidjeti.
Osjećala je da će je ti tragovi nekamo odvesti, no još nije znala kamo.
Rose je, toga vikenda, da načas svrati turobne misli, spremala ručak za svoje drage.
Dok se riža kuhala, ona je sjeckala, na velikoj drvenoj dasci, sastojke za paellu.
Pileća i pureća prsa, korijenasto povrće, celerove stapke ...
Svemu će dodati škampe, zrna mladoga kukuruza, grašak u zrnu i grašak šećerac u mladim mahunama. Naglo će, u woku, sastojke ispržiti na mješavini hladnoprešanog maslonova i sezamova ulja, pa zaliti tamarijem, posuti sjeckanim peršunovim listom i parmezanom, ukrasiti maslinama. Pripremila je cijelu malu paletu različitih salata. Matovilac i radič, ribani celer, cikla ...
Nabavila je bocu burbona FourRoses i nekoliko boca lijepoga plavca, colu i voćne sokove za djevojčice. Ispekla je kolač i glazirala ga crnom čokoladom, u zamrzivač spremila veliko pakovanje sladoleda, istukla slatko vrhnje, u posudicu nasula sjeckane i pržene listiće badema za posipavanje.
Kupila je i nekoliko psećih slastica za Hektora, jazavčara koji je bio ljubimac sestrine obitelji i kojeg je također pozvala u goste.
Na stol je prostrla lijepi stoljnjak, iz ormara izvukla najbolje porculansko posuđe i kristalne čaše, odrezala nekoliko rascvjetalih grančica japanske dunje iz vrta ...
Čekajući svoje drage goste, sjedila je u crvenoj stolici, pred računalom i pijuckala FourRoses. Pošto je izabrala lijepu obiteljsku fotografiju iz svoje kolekcije i postavila je kao wallpaper, sada je birala glazbu koju će slušati dok objeduju.
Zvonce na ulaznim vratima se oglasilo, vani su se začuli dragi glasovi.
Lukin bariton i Hanin alt, još uvijek dječji glasovi Helene i Anje, Hektorov lavež ...
Rose je potrčala dočekati svoje najdraže goste.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 25.02.2007. u 23:59 sati.