Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je, prije no što je krenula na posao, još jednom obišla vrt.
Tragovi su još uvijek bili tu.
No, kad ih je pozornije pogledala, shvatila je, sa zaprepaštenjem, da se radi o dva traga. Oba pseća, oba ogromna. No, jedan je bio nešto manji i nešto plići.
Njezinim su vrtom prošle noći prošetala dva psa, oba velika ... zastrašujuće velika!
U Roseinim mislima proletjela je slika psećeg para. Mužjak i ženka, trče kroz noć, bokovima se dodirujući. No, odmah je znala da je ta slika samo njezina romantična maštarija.
Čučnula je i istraživala tragove što su se na pijesku ocrtavali.
Da, bili su to, sasvim sigurno, tragovi dvaju životinja, dvaju pasa ... ili ... možda vukova.
Rose je odmahnula glavom.
Vukovi?!
Tako su rijetki, otkud dva vuka u njezinom vrtu, gotovo usred grada?
Razgledala je dalje.
No, jedino je bilo jasno da se radi o dvije životinje čiji su tragovi pseći, ili nalik psećima. I da su obje životinje, najvjerojatnija psi, vrlo velike. No, jedan od njih bio je veći od drugoga, sudeći po veličini i dubini otisaka.
Jesu li ti čudni psi njezinim vrtom šetali zajedno?
Ili su došli u različito vrijeme, pa se nisu niti susreli? Možda je onaj kasnije prispjeli njušio trag prethodnika, odgonetajući mirisne poruke?
Rose to nije mogla iz tragova očitati. No, njezin je nemir rastao.
Znala je kako mora zagonetku riješiti, pa se odmah i prisjetila tko bi joj u tomu mogao pomoći.
Rose se vratila u kuću i uzela fotoaparat.
Ponovo je otišla u dno vrta, do hrpice pijeska i fotografirala, više puta, iz različitih uglova, otiske šapa.
A potom je brižljivo izravnala pijesak kako bi mogla vidjeti hoće li se na njemu pojaviti novi tragovi. Premda, tko zna. Možda neće, sutra ujutro, zateći nove tragove. Ni sutra, niti ikada više.
Gotovo da je poželjela da se dogodi upravo to. No, slutila je da se to neće dogoditi.
Kada je završila s predavanjima, Rose je pokucala na vrata kabineta kolege s katedre za biologiju.
Bio je to stari profesor koji je predavao zoologiju. Sjedio je uz računalo i pisao članak o kormoranima, za koje je bio stručnjak. Rose ga je zamolila da pogleda fotografije otisaka koje je u svojem vrtu snimila. Fotografije je isprintala na svojem računalu i strpala ih u torbu prije no što je krenula na posao.
Rose nije ništa objašnjavala kolegi, samo ga je upitala može li joj reći o čijim se to tragovima radi.
Hmm ... vuk ili pas. Vučjak. .. rekao je stari profesor, čim je bacio pogled na fotografiju.
Nego, Rose ... upitao je ... imaš li fotografiju iz koje bi se mogla procijeniti veličina otisaka?
Rose je iz torbice izvukla još jednu fotografiju. Snimila ju je tako da je uz veći otisak na pijesak položila malo drveno ravnalce.
To je sad već druga priča ... rekao je kolega ... pošto je shvatio o kojoj veličini otiska se radi. Druga priča, draga Rose, i to sasvim neobična priča ....
I dalje je gledao fotografiju a zatim je podigao upitni pogleda do Roseina lica.
Rose, odakle ti ta fotografija?
Rose je već zaustila ... da slaže.
No, ona nije bila vješta lažima, a uz to, stari joj je profesor bio prijatelj.
Nije mu mogla lagati, pa je samo rekla: Molim te, ne pitaj me to.
U redu Rose, premda si me vraški zaintrigirala.
Ja doduše nisam ekspert za vukove ... niti za pse. Znaš da su barske ptice moja specijalnost, a kormorani moja ljubav ...
No, ono što vidim je vraški čudno. Ipak znam toliko da trag te veličine ne odgovara vuku ... a pogotovo ne vučjaku.
No, daj mi dva tri dana. Istražit ću. I poslati fotografije kolegi iz Varšave, s katedre za zoologiju, koji se bavi vukovima ... pa će nam tada možda biti jasnije.
Nego, imaš li možda te fotografije i u elektronskom obliku, da ih ne moram skenirati kako bi ih mogao kolegi poslati?
Hitra Rose odmah je shvatila o čemu se radi.
I stari je prijatelj, unatoč godinama, bio vrlo hitar. Htio je "ispipati" nije li možda ona snimila te fotografije.
Iako je fotografije imala i na disketi, tu u svojoj torbici, odlučila je to prešutjeti. Samo je odmahnula glavom.
Najljepše se zahvalila kolegi i vratila se u svoj kabinet.
Dok čeka odgovor zoologa iz Varšave, i sama će malo istražiti, prvo na Netu, a potom i u knjižnici.
No, nije joj se isplatilo počinjati.Morala je obaviti još niz konsulatacija sa studentima.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
