Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose se osjetila sigurnom. Njezini su prijatelji tu.
Nasmiješila se i počela odgovarati na njihove komentare.
A potom će krenuti u obilazak njihovih blogova. Podijelit će s njima svoje misli, zaokupiti se njihovim idejama, zaviriti u njihove snove.
Zaboravit će, barem na neko vrijeme, ružan san iz kojeg se upravo probudila.
I lakše će čekati Morpheusa.
...
I Rose je čekala.
Odlučila je čekati strpljivo i suzdržati se od pretpostavki o razlozima Morpheusove odsutnosti.
Željela je vjerovati kako Morpheus želi k njoj doći.
Željela je vjerovati kako Morpheus s istom čežnjom i željom iščekuje ponovni susret.
Željela je vjerovati kako je nečim spriječen.
Željela je vjerovati, pa je i vjerovala.
Ali, vjera joj se sa sumnjama i strahovima miješala.
Rose se pitala: Nije li se Morpheusu dogodilo nešto loše? .... pitala se nije li ona nečim izazvala tako dug rastanak.
Morpheus joj je bio potreban. Više nije znala živjeti bez njega.
Bio joj je sada potreban više nego ikada. Trebala joj je njegova zaštita i utjeha. Jer sad joj je na tragu bio strašan lovac. Već je uspjela izbjeći tome strašnom Grabežljivcu, no pitala se koliko će je još dugo služiti sreća.
Rose je nalazila utjehu u svojoj obitelji.
No, nije se mogla povjeriti Hani, svojoj sestri. Željela ju je poštedjeti brige, sačuvati i nju i njezinu obitelj svake opasnosti. Nije se mogla povjeriti niti svojim prijateljima s bloga. Kao što se ranije, dok je još vjerovala kako je Morpheus posve zao, bojala da bi mogla dovući čudovište i njegovu pozornost skrenuti na nekoga od prijatelja blogera, tako se sada još više bojala. Thanatos bi mogao svoj smrtonosni pogled usmjeriti prema nekome tko joj pokušava pomoći.
Znala je kako Thanatos ne podnosi da netko stane između njega i izabrane lovine. I zato se, dok je na blogovima prijatelja komentirala postove, nastojala prikazati vedrom i bezbrižnom.
A u Roseinim se postovima odjednom pojavilo nešto novo.
Rose je počela pisati poeziju.
Svoju je ljubav i čežnju pretakala u stihove. Nije baš imala visoko mišljenje o tim svojim poetskim tvorevinama, no ipak ih je i dalje pisala. Ponekad i nekoliko pjesama dnevno.
srce mi poput krila
ranjene golubice drhće,
jedini,
a kapljice krvi
poruku tebi pišu.
u prašini tvoja golubica,
leži, voljeni,
o letu s tobom
sanja.
srce joj krvari,
a ne krilo ....
Rose se nadala da će njezine poruke stići do Morpheusa.
I čekala je, sve nestrpljivije, sve uznemirenije ... no nije gubila nadu.
Noću bi, odlažući odlazak na počinak unedogled, konačno lijegala u svoju postelju, pustu i hladnu.
Prizivala bi Morpheusov modri pogled, njegove dodire i poljupce. Ruka bi joj posegnula za jastukom, no uzglavlje joj je bilo prazno. Učinilo bi joj se kako pod prstima osjeća obrise lijepog Morpheusova lica. Visoko čelo, pravilan nos, istaknuta brada ... i usne ... i usne.
Poslala bi, u mislima, cjelov Morpheusu, prije no što bi usnula. Morpheus bi joj bio posljednja svjesna misao. Nadala se da će joj barem u san doći.
No, nije ga bilo. Ni u snu ni na javi. Morala je i dalje čekati.
Osjećala je kako čekati više ne može.
I dalje je čekala i iščekivala.
A tada je Rose, jednog jutra, obilazeći upravo rascvjetalu japansku dunju u svojem vrtu, opazila čudne otiske u hrpici pijeska koja je ostala u dnu vrta nakon radova na fasadi Roseine kuće. Otisci su bili ogromni i ličili su na pseće.
Rose se pitala: Koliki li mora biti pas čije šape ostavljaju takve otiske?
Jer, otisci su bili džinovski.
Pitala se: Odakle li je taj ogromni pas dolutao?
Kako je uspio preskočiti ogradu?
Što li u njezinom vrtu traži?
Odlučila je svoga mačka Lucifera neko vijeme držati zatvorenog u kući. Nije znala kako bi Lucifer prošao, ako bi na takvog velikog psa naišao u nekoj od svojih noćnih šetnji.
Dok je promatrala velike i duboko u pijesak utisnute pseće tragove, počela ju je obuzimati nelagoda.
I pitala se: Zašto?
Iako je bila cat person, Rose se nije bojala pasa.
Bez zaziranja bi pomilovala i najveću pseću lutalicu ... i nikad je ni jedan pas nije ugrizao, čak niti na nju zarežao.
Stoga se Rose pitala: Zašto je pseći tragovi u njezinu vrtu tako uznemiruju?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta