Rose: Tragovi

(prethodni nastavak)

Rose se osjetila sigurnom. Njezini su prijatelji tu.

Nasmiješila se i počela odgovarati na njihove komentare.
A potom će krenuti u obilazak njihovih blogova. Podijelit će s njima svoje misli, zaokupiti se njihovim idejama, zaviriti u njihove snove.
Zaboravit će, barem na neko vrijeme, ružan san iz kojeg se upravo probudila.

I lakše će čekati Morpheusa.

...

I Rose je čekala.

Odlučila je čekati strpljivo i suzdržati se od pretpostavki o razlozima Morpheusove odsutnosti.

Željela je vjerovati kako Morpheus želi k njoj doći.
Željela je vjerovati kako Morpheus s istom čežnjom i željom iščekuje ponovni susret.
Željela je vjerovati kako je nečim spriječen.
Željela je vjerovati, pa je i vjerovala.

Ali, vjera joj se sa sumnjama i strahovima miješala.
Rose se pitala: Nije li se Morpheusu dogodilo nešto loše? .... pitala se nije li ona nečim izazvala tako dug rastanak.

Morpheus joj je bio potreban. Više nije znala živjeti bez njega.
Bio joj je sada potreban više nego ikada. Trebala joj je njegova zaštita i utjeha. Jer sad joj je na tragu bio strašan lovac. Već je uspjela izbjeći tome strašnom Grabežljivcu, no pitala se koliko će je još dugo služiti sreća.

Rose je nalazila utjehu u svojoj obitelji.
No, nije se mogla povjeriti Hani, svojoj sestri. Željela ju je poštedjeti brige, sačuvati i nju i njezinu obitelj svake opasnosti. Nije se mogla povjeriti niti svojim prijateljima s bloga. Kao što se ranije, dok je još vjerovala kako je Morpheus posve zao, bojala da bi mogla dovući čudovište i njegovu pozornost skrenuti na nekoga od prijatelja blogera, tako se sada još više bojala. Thanatos bi mogao svoj smrtonosni pogled usmjeriti prema nekome tko joj pokušava pomoći.
Znala je kako Thanatos ne podnosi da netko stane između njega i izabrane lovine. I zato se, dok je na blogovima prijatelja komentirala postove, nastojala prikazati vedrom i bezbrižnom.

A u Roseinim se postovima odjednom pojavilo nešto novo.
Rose je počela pisati poeziju.
Svoju je ljubav i čežnju pretakala u stihove. Nije baš imala visoko mišljenje o tim svojim poetskim tvorevinama, no ipak ih je i dalje pisala. Ponekad i nekoliko pjesama dnevno.

srce mi poput krila
ranjene golubice drhće,
jedini,
a kapljice krvi
poruku tebi pišu.

poletjeti ne mogu,
mili.
uzalud oblake gledam.

nigdje sunca,
niodtkud lijeka
spasenja niodtkuda ....

u prašini tvoja golubica,
leži, voljeni,
o letu s tobom
sanja.
srce joj krvari,
a ne krilo ....

Rose se nadala da će njezine poruke stići do Morpheusa.
I čekala je, sve nestrpljivije, sve uznemirenije ... no nije gubila nadu.

Noću bi, odlažući odlazak na počinak unedogled, konačno lijegala u svoju postelju, pustu i hladnu.
Prizivala bi Morpheusov modri pogled, njegove dodire i poljupce. Ruka bi joj posegnula za jastukom, no uzglavlje joj je bilo prazno. Učinilo bi joj se kako pod prstima osjeća obrise lijepog Morpheusova lica. Visoko čelo, pravilan nos, istaknuta brada ... i usne ... i usne.
Poslala bi, u mislima, cjelov Morpheusu, prije no što bi usnula. Morpheus bi joj bio posljednja svjesna misao. Nadala se da će joj barem u san doći.
No, nije ga bilo. Ni u snu ni na javi. Morala je i dalje čekati.
Osjećala je kako čekati više ne može.
I dalje je čekala i iščekivala.

A tada je Rose, jednog jutra, obilazeći upravo rascvjetalu japansku dunju u svojem vrtu, opazila čudne otiske u hrpici pijeska koja je ostala u dnu vrta nakon radova na fasadi Roseine kuće. Otisci su bili ogromni i ličili su na pseće.

Rose se pitala: Koliki li mora biti pas čije šape ostavljaju takve otiske?
Jer, otisci su bili džinovski.
Pitala se: Odakle li je taj ogromni pas dolutao?
Kako je uspio preskočiti ogradu?
Što li u njezinom vrtu traži?

Odlučila je svoga mačka Lucifera neko vijeme držati zatvorenog u kući. Nije znala kako bi Lucifer prošao, ako bi na takvog velikog psa naišao u nekoj od svojih noćnih šetnji.

Dok je promatrala velike i duboko u pijesak utisnute pseće tragove, počela ju je obuzimati nelagoda.

I pitala se: Zašto?
Iako je bila cat person, Rose se nije bojala pasa.
Bez zaziranja bi pomilovala i najveću pseću lutalicu ... i nikad je ni jedan pas nije ugrizao, čak niti na nju zarežao.

Stoga se Rose pitala: Zašto je pseći tragovi u njezinu vrtu tako uznemiruju?

(nastavak slijedi) Ubrzo, nadam se.

Post je objavljen 21.02.2007. u 23:59 sati.