Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Odjednom joj šetnja tamnom i pustom ulicom više nije bila ugodna.
Pričinjalo joj se da u tamnim haustorima kuća i u sjenama krošnji kestena na nju vrijebaju crne prilike.
Ubrzala je korak. Tada joj se odjednom učinilo kako negdje iza nje odzvanjaju još nečiji koraci. Nije se usudila osvrnuti.
Koračala je sve brže i brže, a korak joj se počeo pretvarati u trk.
...
Srce joj je kucalo u podgrlcu. Ponestajalo joj je daha.
Trčala je sve brže i brže, gonjena strahom koji je rastao. Teški su je koraci i dalje pratili. Činilo joj se, svakoga časa hladna će joj se ruka spustiti na rame. Okrenuti je. Suočit će se s pogledom. Pogledat će u srce tame. U tamu potonuti. Nepovratno.
Osjećala je ledeni dah na potiljku.
Snaga ju je počela izdavati. Kišobran joj je ispao iz ruku, vrećica koju je nosila u ruci pukla je, a kupljeni predmeti rasuli se po pločniku.
Trčala je, kiša joj se slijevala niz lice, kapala za vrat, močila joj kosu.
Korak joj se ubrzo usporio, a dah skratio i pretvorio u soptanje. Pomislila je kako će je progonitelj svakoga časa sustići ... i dohvatiti.
No, kad bi ona, ostajući potpuno bez daha, usporila ... i koraci koji su je pratili usporili bi se. A kad bi ponovo potrčala brže i progonitelj bi ubrzao korak. Taman toliko da je prati u stopu.
Rose je shvatila da se Onaj koji je progoni poigrava s njom, s njezinim strahom. Produžuje njezinu patnju, goni je u paniku u kojoj će se potpuno izgubiti. Pa potom predati. Još ju je nekoliko kuća dijelilo od ugla duge Ulice kestenova. Potom bi skrenula u Vrbovu i već bi bila na uglu svoje Ulice breza.
No, što kada stigne do svoje vrtne kapije, s progoniteljem za petama?
Hoće li uspjeti otključati, provući se kroz vrata, zalupiti ih i zaključati? Prije no što li je lovac zgrabi.
Hoće li ikakva kapija, ikakva brava, zadržati toga progonitelja?
Učinilo joj se kako u svijesti čuje smijeh. Nemio, okrutan.
Kao da prognitelj tim zlim smijehom odgovara na pitanja koja je upravo postavila sama sebi.
Uzalud. Sve je uzalud. Na tragu joj je Lovac kojemu ne može pobjeći.
No, ipak je trčala i dalje. Pred očima su joj bljeskali svjetlaci. Hladan ju je znoj oblio. Bila je na rubu snage. Na rubu svijesti.
Tada su se koraci koji su joj tutnjali za leđima usporili.
Progonitelj je povećao rastojanje koje ih je dijelilo. Dao joj je malo prednosti, no i dalje ju je uporno pratio.
Rose se prisjetila prizora. Njezin crni mačak Lucifer ulovio je miša. Poigravao se njime, pritiskajući ga šapama o tlo a potom ga bacajući u zrak. Pustio bi miša da bježi. Pa ga ponovo hvatao i puštao. I kad bi siroti mišić povjerovao kako mu je uspio umaći, Lucifer bi ga dokrajčio.
Neću mu priuštiti to zadovoljstvo ... pomislila je Rose.
Najednom ju je obuzeo mir.
Straha je nestalo.
Stala je.
I koraci koji su je slijedili, istoga su se časa zaustavili.
Rose je tako stajala čitav jedan beskonačni trenutak. I dalje osjećajući prisutnost crnoga Lovca za leđima. Tada je duboko udahnula i okrenula se.
Bila je spremna. Suočiti se s njime.
U sjeni velikoga kestena, pedesetak koraka udaljen, stajao je On.
Nadljudski visoka crna prilika. Lice mu se gubilo u sjenci navučene crne kukuljice. Stajao je i zurio u Rose. Osjećala je njegov pogled koji ju je odmjeravao, no nije mu vidjela oči. Njezin se pogled nije susreo s njezinim. Stajali su tako, jedno nasuprot drugomu.
No, što je? Što ne potrčiš ponovo, mišiću?
Poruka nije bila izrečena. Barem ne naglas. No, ipak je sasvim jasno i nepogrešivo stigla do nje.
Ti možda jesi veliki okrutni crni mačak ... pomislila je Rose. No ja ne želim biti miš!
Osjetila je kako je preplavljuje bijes.
Zakoračila je prema tamnoj prilici. I nastavila koračati prema njoj. Sve brže, sve odlučnije.
Crna je prilika ustuknula. Povukla se dublje u sjenu. Stopila se s tamom.
I nestala.
Rose je stajala i zurila u mrak.
A zatim se okrenula i nastavila koračati prema svojim kućnim vratima.
Polako i mirno, kao da se vraća iz lijepe šetnje.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
