Rose: igra mačke i miša

(prethodni nastavak)

Odjednom joj šetnja tamnom i pustom ulicom više nije bila ugodna.
Pričinjalo joj se da u tamnim haustorima kuća i u sjenama krošnji kestena na nju vrijebaju crne prilike.
Ubrzala je korak. Tada joj se odjednom učinilo kako negdje iza nje odzvanjaju još nečiji koraci. Nije se usudila osvrnuti.

Koračala je sve brže i brže, a korak joj se počeo pretvarati u trk.

...

Srce joj je kucalo u podgrlcu. Ponestajalo joj je daha.
Trčala je sve brže i brže, gonjena strahom koji je rastao. Teški su je koraci i dalje pratili. Činilo joj se, svakoga časa hladna će joj se ruka spustiti na rame. Okrenuti je. Suočit će se s pogledom. Pogledat će u srce tame. U tamu potonuti. Nepovratno.

Osjećala je ledeni dah na potiljku.
Snaga ju je počela izdavati. Kišobran joj je ispao iz ruku, vrećica koju je nosila u ruci pukla je, a kupljeni predmeti rasuli se po pločniku.
Trčala je, kiša joj se slijevala niz lice, kapala za vrat, močila joj kosu.
Korak joj se ubrzo usporio, a dah skratio i pretvorio u soptanje. Pomislila je kako će je progonitelj svakoga časa sustići ... i dohvatiti.
No, kad bi ona, ostajući potpuno bez daha, usporila ... i koraci koji su je pratili usporili bi se. A kad bi ponovo potrčala brže i progonitelj bi ubrzao korak. Taman toliko da je prati u stopu.

Rose je shvatila da se Onaj koji je progoni poigrava s njom, s njezinim strahom. Produžuje njezinu patnju, goni je u paniku u kojoj će se potpuno izgubiti. Pa potom predati. Još ju je nekoliko kuća dijelilo od ugla duge Ulice kestenova. Potom bi skrenula u Vrbovu i već bi bila na uglu svoje Ulice breza.

No, što kada stigne do svoje vrtne kapije, s progoniteljem za petama?
Hoće li uspjeti otključati, provući se kroz vrata, zalupiti ih i zaključati? Prije no što li je lovac zgrabi.

Hoće li ikakva kapija, ikakva brava, zadržati toga progonitelja?

Učinilo joj se kako u svijesti čuje smijeh. Nemio, okrutan.
Kao da prognitelj tim zlim smijehom odgovara na pitanja koja je upravo postavila sama sebi.

Uzalud. Sve je uzalud. Na tragu joj je Lovac kojemu ne može pobjeći.

No, ipak je trčala i dalje. Pred očima su joj bljeskali svjetlaci. Hladan ju je znoj oblio. Bila je na rubu snage. Na rubu svijesti.

Tada su se koraci koji su joj tutnjali za leđima usporili.
Progonitelj je povećao rastojanje koje ih je dijelilo. Dao joj je malo prednosti, no i dalje ju je uporno pratio.
Rose se prisjetila prizora. Njezin crni mačak Lucifer ulovio je miša. Poigravao se njime, pritiskajući ga šapama o tlo a potom ga bacajući u zrak. Pustio bi miša da bježi. Pa ga ponovo hvatao i puštao. I kad bi siroti mišić povjerovao kako mu je uspio umaći, Lucifer bi ga dokrajčio.

Neću mu priuštiti to zadovoljstvo ... pomislila je Rose.

Najednom ju je obuzeo mir.
Straha je nestalo.
Stala je.
I koraci koji su je slijedili, istoga su se časa zaustavili.
Rose je tako stajala čitav jedan beskonačni trenutak. I dalje osjećajući prisutnost crnoga Lovca za leđima. Tada je duboko udahnula i okrenula se.
Bila je spremna. Suočiti se s njime.

U sjeni velikoga kestena, pedesetak koraka udaljen, stajao je On.
Nadljudski visoka crna prilika. Lice mu se gubilo u sjenci navučene crne kukuljice. Stajao je i zurio u Rose. Osjećala je njegov pogled koji ju je odmjeravao, no nije mu vidjela oči. Njezin se pogled nije susreo s njezinim. Stajali su tako, jedno nasuprot drugomu.

No, što je? Što ne potrčiš ponovo, mišiću?
Poruka nije bila izrečena. Barem ne naglas. No, ipak je sasvim jasno i nepogrešivo stigla do nje.

Ti možda jesi veliki okrutni crni mačak ... pomislila je Rose. No ja ne želim biti miš!

Osjetila je kako je preplavljuje bijes.
Zakoračila je prema tamnoj prilici. I nastavila koračati prema njoj. Sve brže, sve odlučnije.

Crna je prilika ustuknula. Povukla se dublje u sjenu. Stopila se s tamom.
I nestala.

Rose je stajala i zurila u mrak.
A zatim se okrenula i nastavila koračati prema svojim kućnim vratima.
Polako i mirno, kao da se vraća iz lijepe šetnje.

(nastavak slijedi)

Cat Mouse Game

Post je objavljen 02.02.2007. u 23:59 sati.