Gledajuć danas sliku iz prošlosti (staru 9 god ) na kojoj nosim majicu (ajde da pohvalimo kvalitetu - Benetton) i bijelu suknju shvaćam kako te iste stvari još uvijek imam u ormaru. I nosim ih svako ljeto. Samo sam torbu poklonila dalje. Malo mi krivo. I ona bi bila baš taman (doduše, ne znam gdje da više pohranjujem svoje torbe ).

U duhu novog doba - gdje se gleda svaki novo proizvedeni ugljični otisak - Rudarka je super ultra moderna i osviještena.

Doduše, za neke stvari još nisam sigurna da li su na rubu škrtosti (što nisam i ne želim postati) ili definitivno eko/green - na primjer korištenje vrećica za smrzavanje hrane (zapravo mesa) više puta. Rudarka je generacija sredine '60 g. pa se sjeća kako je (njezina) majka - oliti za ove što ju prate godinama: Kraljica Majka - reciklirala alu folije i plastične vrećice. Lijepo foliju izravnaš, malo popereš u vodi - i voila - služi još jednom ili dvaput za zamrzavanje hrane. Nije to bilo iz neke škrtosti. O ne, ne... do tih se folija dolazilo teško - jednom ili najviše dva puta godišnjeg u šopingu u Grazu (ponekad Leibniz) i/ili Trst.

Isto tako zamjena plastičnih sitnica onima od papira - npr. slamke i slične kerefeke. Kao prvo - ako zbrinjavamo na pametan/pravedan način plastiku - tu ne bi trebalo biti nikakvo pitanje. Plastika se raširila po svijetu jer je a) lagana, b) higijenska, c) jeftina. O cijeni proizvodnje papira/kartona nitko ne govori. Vjerujte Rudarki da je to isto jako diskutabilna priča s puno utrošene energije (prvenstveno električne) kao i prirodnih resursa (vode).

Na nedavnom razgovoru za posao (kad bolje razmislim, ni slike ni tona ), u dijelu koji je vezan uz problematiku zaštite okoliša i ostalog - spomenula sam komisiji kako smatram da je javno mijenje (oliti obične narodne mase) skeptično prema odvajanju otpada jer smatra da to tako i tako ide na jednu/istu hrpu sa komunalnim otpadom - i da je to područje na kojem se treba aktivno raditi i osvjestiti ljudima da to nije istina (nekako ima osjećaj da im se moj odgovor nije dopao ).

Nažalost, i ja imam osjećaj da je to polu ili potpuno istina. I tu je problem. Da li mi svojim trudom oko odvajanja (i trošenja vode da istu ambalažu poperemo i pripremimo za zbrinjavanje - što je pak neka sasvim druga priča ) stvarno pomažemo ovom našem planetu odnosno sami sebi ili je to sve samo varka?

Da se vratimo na odjeću odnosno modu. Općepoznato je da modna industrija predstavlja jednog od najvećih zagađivača planete. Zašto? Kao prvo - proizvede se hrpa robe i to na drugom kraju svijeta (čitaj: jugoistočna Azija), pa se ta ista roba dopremi (prekooceanski brodovi, kontejnerski cestovni promet) da bi:

a) bila prodana i nakon kratkog vremena bačena/poslana u second hand dućane (opet transport - pretpostavljam kamionski),

b) bila neprodana, pa poslana u nerazvijene zemlje (opet transport - brodovi) npr. afrički kontinent da bi bila prodana i eventualno konačno nošena,

c) bila prodana, sakupljena, pa opet ovo pod b).

Jednom rječju - nije priča u robi već u transportu gore - dolje. A ovdje smo se dotakli samo male sitnice kao jedna majica za 9,99

Recimo da ću ovdje završiti ovaj post. Pošto bi se na ovu temu dalo još dugo....

Ahoj od Rudarke

Strašno me zanima što je to u ljudskom biću što ga tjera da se kočeperi i prikazuje (ili pokušava prikazati) debelo iznad svojih mogućnosti. Uključivo financijske kao i kulturološke i mentalne. Znate o kome pričam?

O našim gastarbajterima.

Ljetno doba je primjer seobe gorespomenutih u bivšu im domovinu. Pretpostavljam da im je jedini cilj da bi svima nama (po njihovom - luzerima) pokazali kako se to živi u Dojčland. Naravno, u najnovijem saudijcu ili nekom drugom kju i iks vozilu. Napirlitani, bahati, spremni za dobro jesti, piti i lumpati...

I onda ostanu kod tebe cijeli urlaub . Šta bi trošili za more... pa to je skupo. Naravno, kad su jedva skupili pare za dolazak do Hr. A odjeća, cipele i sve što donesu kupljeno na rasprodaji u dućanu tipa KIK ili Tedi ili kako li se zovi one low budget trgovine...

Uglavnom, situacija ide ovako - sms poruka "stižemo mi" (nema se za pristojan telefonski razgovor), pa ti se utrpaju u kuću, pa razvuku stvari po svim sobama, ponašaju se kao u hotelu s 5 zvjezdica ("A nemate ljuti kečap? Ma to je kod nas tako dobro... " i slične izjave), ostavljaju šalice od kave po kući, terasi, dvorištu.... kao i sve ostalo. Ulaze, izlaze, hodaju bosi, morkih (blatnih) nogu.... "ali kod nas je tako čisto, ja to ne dozvoljavam u svojoj kući" i sličanih izjava.

Onda nešto skuhaš - npr. punjenu papriku - o kako je to prima i lecke (ili tako nekako), "ma to ti i ja stalno kuham ovim svojima" - a oni se ne mogu najesti. Očito nikad vidjeli dotično jelo. Pa tako i slijedeće i ono od dan kasnije...

Da, da.. do sada ste shvatili da mi je u kući cirkus. S onim najgorim dijelom familije - kako to lijepo na engleskom zvuči - "po zakonu" oliti "in law".

Naravno da bih mogla pobrati krpice i otići, barem pretpostavljam - tako to Guzda mrtva hladan nudi kao opciju. No - što bi to značilo - da im prepustim svoju kuću da rade još gore stvari nego ovako pred mojim očima?

Naravno da Guzda kao svaki pravi Hrvat voli svoju familiju, no ujedno mu sve to ide na živce. Ali najlakše se pokupiti ujutro i otići na posao i zaboraviti na seku i oriđiđi Nemce s kojima ne možemo ni pošteno komunicirati. Jer - gle grozote - mi ne govorimo tećni njemački. A oni ništa od svjetskih jezika. Ni materinji - koji je po njezinom njemački.

Pa se naveče čudi što mu je žena mrzovoljna, ljuta i na rubu živčanog sloma.

No da, znam da će i to proći. Jaka je Rudarka. No nema smisla da se malo i ne ispušem. Kad mi već prijateljice vele da dramatiziram.

Ja? JA?

Ahoj.