U posljednje vrijeme, ma ne, od proljeća i prvog lockdown-a radim od kuće. To znači komunikaciju/sastanke preko raznih internetskih platformi za komunikaciju. Čak sam i jedno druženje/kavu odradila sa prijateljicom zakazujući joj "sastanak" preko interneta jer nismo mogle naći zajedničko slobodno vrijeme, a kako su kafići zatvoreni, niti mjesto gdje bi se našle.

I tu nastaje problem. Ne znam zašto, no mnogi ljudi ne razumiju način takve komunikacije i nazovimo to - lijepog ponašanja. Ne govorim ovdje samo o nama Hrvatima, koji su ovakav internetski iskorak doživjeli posljednji put u doba onog famoznog filmića poznate nam pjevačice. Koliko se sjećam, tada su neki (tadašnji) saborski zastupnici prvi put čuli da postoji CD.

Znači ovako: kad se uključujete na sastanak, ne, još prije sastanka trebate provjeriti što vam se nalazi u fokusu kamere. Postoje programi koji vam generaliziraju pozadinu, no ja to ne preporučam jer nastaju problemi ako je Internet mrvicu lošije kvalitete. A ako imate više dana sastanke za redom, u nekom trenutku ljudi zaborave da su dan prije stavili pozadinu radne sobe, pa se odjednom nađu u kutu male spavaće sobice. Doduše, u slučaju koji spominjem, posteljina je bila lijepo složena.

Onda kod uključivanja pazite da je kamera - ovisno što želite - uključena (pa se prije pogledajte u ogledalo) ili ugašena i posebno da li je uključen ili ne mikrofon. Preporučam da kameru uključite - pa se prije "ulaza" na sastanak vidite na zaslonu kompa, a mikrofon isključite, te ga kad uđete kratko uključite i sve prisutne pozdravite. Događa se da ljudi zaborave na mikrofon, što kod sastanaka ili kongresa sa puno prisutnih stvara probleme. Da ne spominjemo da ti isti možda komuniciraju s ukućanima, a nisu svjesni da svi ostali to čuju.

E sad - ima ljudi koji cijelo vrijeme imaju uključenu kameru i ovi koji je uopće ne uključe. Mišljenja sam da bi kod pozdravljanja trebalo imati uključenu, zatim ju isključiti, a kod svakog govora uključiti da se vidite kako pričate. To daje određenu bliskost kod slušača s druge strane kompjutora. Najgori su oni što uključe kameru, zaborave na nju i počnu se ponašati kao "sa su doma". Na jednom, doduše maratonskom sastanku, lik se digao od stola, vidjelo se da je gol do pasa i u boksericama i počeo se rastezati. Gledamo mi svi, pa ne vjerujemo... poslije je ugasio kameru. Luda kuća.

Isto tako većina platformi za razgovore ima opciju "dizanja ruku" čime dajete na znanje da želite nešto reći, pa vas moderator prozove da govorite. Druga opcija je "chat" gdje upišete da želite govoriti ili što želite spomenuti.

Sve u svemu, ovo "novo normalno" otvara nam druge načine ponašanja. No, smatram da bi uvijek trebalo razmišljati u onom zdravo razumskom smjeru.

Eto, to bi za sada bilo od Rudarke.

Kada smo prije malo više od godinu dana šetali po Ho Chi Minh-u oliti Saigonu, Vijetnam i gledali domaće stanovništvo, a bome i kosooke turiste kako hodaju gradom s maskama na licu, nije nam bilo ni u peti da ćemo i svi mi ostali po svijetu, samo nekoliko mjeseci kasnije "konzumirati" navedeno pokrivalo za dišne puteve. Eh..

No da, maske za lice - postoje one medicinske, one tzv. jednokratne ne medicinske i raznorazne platnene - višeslojne, jednoslojne...

Osobno preferiram ove maskice što se nakon nekoliko sati bacaju i zamjenjuju novima. Smatram da su sad te maske toliko jeftine da bi trebale biti prvi odabir. Platnene maske, osim za osobe što su već preboljele koronu, ne smatram dovoljno dobrom barijerom koja se od maske očekuje. Jer ju uostalom zbog toga i imamo na licu - i to: preko nosa i usta do ispod brade. Maske što biježe s nosa - vidjela na mnogim prilozima na TV-u kako si stalno poravnavaju na nosu tako da se maska prihvati u dijelu koji je zapravo najizloženiji ulazu virusa/bacila u dišni sustav.

E da - ono zbog čega sam htjela napisati ovaj post: kultura korištenja maski tokom raznih događaja uključujući TV. Mislim da je dobar primjer kulture nošenja/skidanja maski na javnim nastupima američki predsjednik to be - nosi cijelo vrijeme masku, no kad dođe do pozornice gdje drži govor - skida masku s lica. U tom trenutku oko njega nema drugih osoba.

Kod nas se - pogotovo ona panična javljanja iz Banije tokom ovih silnih potresa (što mi zapravo ide na živce, ne volim te američki divlje pristupe) - novinari drže raznih načela - od toga da imaju masku (što je suludo na otvorenom), do toga da je nemaju (a recimo - nalaze se u blizini nekih drugih ljudi). Prestrašno. Smatram da bi novinar morao pronaći mjesto gdje nema u blizini prisutnih ljudi (recimo na 3 i više metara), te se javiti bez maske. U slučaju razgovora sa nekim usputnim sugovornikom, njemu bi trebalo staviti posebni mikrofon ili onaj na duljem štapu (dršci) i opet razgovarati bez maske. Naravno, u slučaju zatvorenog prostora treba zadržati masku na licu.

Moram priznati da mi je čudno kad vidim neku od emisija "od prije" - gdje je sve puno publike. Kako smo brzo promijenili percepciju o blizini ljudi oko nas.

Na svu sreću, radim od kuće i u ured odlazim povremeno, tako da nemam traumu od dugosatnog nošenja maski (kod nas na poslu su obavezne jednokratne, a platnene zabranjene, no besplatno dobivamo maske koliko god nam treba). Znam da je mnogima muka što moraju satima nositi masku na licu, a tu ne mislim samo na medicinsko osoblje, već i nas obične ljudi. No, gledajte to ovako - teško da ćete ove godine dobiti virozu i/ili gripu. Ima neke sreće od tih epidemioloških mjera.

Pozdrav iz i dalje tresuće SMŽ, vaša Rudarka

Odlučila sam ove godine krenuti aktivinije s postovima i to - osim putopisnih (nadajmo se što egzotičnijih) do onih tzv. iz života.
Dakle, danas ćemo malo objasniti općem pučanstvu što je to humanitarna promoć. Gledajući natpise po društvenim mrežama, a bome nešto i iz iskustva iz prve ruke mogu zaključiti da ljudi nemaju pojma što je dobro proslijediti potrebitima - bilo u slučaju potresa, poplava ili požara.

Uglavnom, humanitarna pomoć predstavlja robu, hranu i ostale potrepštine što su potrebne ljudima koji u nekom trenu ostanu bez ičega. To uključuje i odjeću i obuću, ali ne onu od pokojne pratetke iz Dojčeland što nemate srca baciti, pa je sad idealan trenutak da isto date nekome. Ne, ne, ne. To što je osoba ostala bez krova nad glavom, što mu je roba zatrpana pod ruševinama ili izgorila u požaru, to ne znači da će obući vašu poderanu i/ili prljavu i/ili prastaru robu.

Drugo, digla se hajka oko bacanja domaćih kobasica i ostalih proizvoda domaće radinosti. Bez obzira na vašu dobru dušu što svoju najdražu hranu želite donirati, stvarno se ne može reći da neka od njih ne sadrži neke loše sastojke ili parazite (trihinela i sl.) te ako ide preko neke od službenih organizacija - definitivno se ne može dalje proslijeti potrebitima. Ne razumijem što je tu nejasno?

Dalje, sanitarne i higijenske potrepštine su uvijek dobrodošle - i one za odrasle, i one za djecu (bebe), a bome i one za starije osobe (smještene po domovima - čitaj: pelene za odrasle i sl.). Takva vrsta robe mora biti zapakirana u original ambalažu kako bi čista stigla do krajnjih korisnika. Jedna rola papira, pogotovo zapakirana uz nešto pokravrljivo - sigurno nije neka sreća.

E da, hrana - pogotovo voće i povrće, osim u slučaju većih količina koje se drugačije distribuiraju - ne treba pakirati, pogotovo ne sa ostalim stvarima u iste pakete pomoći. Vaš paket će krenuti prema potrebitima, no pitanje je koliko će vremena trebati da stigne na odredište. U slučaju velikih elementarnih nepogoda - kao ovaj potres - mnogo se ljudi odazove, stigne sa svih strana hrpa stvari, pa je otežano razvrstavanje i proslijeđivanje dalje.

Zapravo bi bilo zgodno da se na kutiji napiše što je unutra, za koju starosnu dob ili veličinu odjeće/obuće kako bi lakše bila proslijeđena do konačnog cilja. Možda bi čak bilo bolje, ako kupujete to što želite poslati - da uzmete samo jedan proizvod, pa u količinama odnosno novčanoj vrijednosti koju ste htjeli potrošiti - pa tako pošaljete samo wc papir, ili samo hrpu šampona ili... razumijete što želim reći. Tako i tako se to negdje ponovno razvrstava i tek onda šalje dalje.

I za kraj, a neki koji me dulje poznaju znaju što sam prošla prije desetak godina - ljudima treba pomoć odmah i sad, ali isto tako ti neće tako skoro u svoje kuće - humanitanra pomoć potrebna je i nakon par tjedana, par mjeseci... sjetite se onog dobrog osjećaja što želite nekome pomoći recimo 1. veljače, ili još kasnije, pa provjerite što je tada potrebno i pošaljite.

Pozdrav od Rudarke

Ps. I mi se nalazimo u području koji trese, no sva sreća razorna moć je mrvicu manja od one u Petrinji i okolici. Tokom pisanja ovog posta zatreslo je nekoliko puta od 2,0 - 3,2. Gadno.