Eto stigao i taj mjesec u godini - kad sa svih portala skaču božićne pjesme - sad bi tu čovjek napisao da miriši kuhano vino (što ne ), kobase sa štandova (što ne ), no dobro... znate što mislim.

Negdje u ovo doba tradicionalno pišem o protekloj godini, neostvarenim željama i općenito planovima za budućnost.

Gledajući unazad, posljednje dvije godine nisam ništa napisala - taman smo negdje u ovo doba pakirali kofere i bježali na drugi kraj svijeta. E sad, pošto se ove godine skoro pa nisam makla iz dnevnog boravka - teško da ću se mrdnuti dalje od Metropole.

No, da se vratimo malo na godinu u izmaku. Mogu se pohvaliti da nisam pobrala mrsku nam neprijateljicu coronu. Uspjeli smo, ne znam kako, preživjeti sve do danas bez samoizolacije. Ne bi čovjek vjerovo.

Svoja (poslovna) putovanja svela sam na video linkove sa raznim dijelovima svijeta. Direktno iz "drevnog" boravka (kako je to zvala naša stara čistačica).

Pa sam tako bila na konferenciji koja bi inače bila u Amsterdamu (ako bi me tada šef pustio, ovako mi je veselo dozvolio da sudjelujem ), pa na sastanku u Kairu, pa drugom u Luandi, pa trećem u Budimpešti, pa nekoliko iz Brisela... mogu ja još nabrojati nekoliko gradova i nekoliko kontinenata što sam propustila.

Da ne spominjemo privatna putovanja koja su se svela na nekoliko kratkih obilazaka naših udaljenih otoka. I kineskog mosta (tu je Guzda nešto radio, a ja uzela dva dana godišnjeg ). No, šta je tu je. Ne treba žaliti.

Otkrila sam da mogu prilično ugodno živjeti i u četiri zida, uz kompjutor, dosta knjiga, malo starih serija na TV, fine kućne hrane i umjerno alkohola. Samo pivo i vino.

Otkrila sam također da zapravo imam mali krug prijatelja i stvarnih kolega koji su me se sjetili, ponekad nazvali i popričali. Zapravo sva ona neka horda ljudi po uredima što kakti bez njih ne možeš živjeti brzo te zaboravi. A bome i ti njih. Ne može se reći da sama nisam kriva što neke ljude mjesecima, da budemo konkretni - od prvih mjera sredinom ožujka, nisam čula. Pa ni telefonom.

Otkrila sam da mogu raditi od kuće, čak i možda plodonosnije nego u uredu.

Otkrila sam isto tako da mi hrpa robe u ormarima ništa ne znači. Kao ni nakit. Kao ni satovi (nije da su nešto skupi, no nekad su me veselili). Sada su mi bitne dobre tajice i tenesice za do dućana/placa.

I da se na kraju pohvalim - unazad mjesec i pol počela sam se aktivno baviti jednim sportom koji me oduvijek zanimao, a bila sam sigurna da neću nikada imati ni novaca ni vremena da ga započnem - golfom. Ali kako život piše (lijepe) priče, tako sam i ja - igrom slučaja završila na golf terenima, uz vrhunskog trenera i novu opremu.

Mogu reći da sam oduševljena i da mi svaki trenutak proveden na golfu donosi opuštanje, veselje i radost. Ostavim mobitel u autu, nabacim opremu na rame (no dobro, odvučem kolica sa palicama) - i udri.

I za kraj - što si želim u novoj? Zapravo stvarno ne znam da li mi nešto posebno treba. No dobro, osim da se sve ovo smiri pa da sjednem na prvi avion i krenem u avanturu. Ovaj put tražim lokacije s golf terenima.

I za kraj - jedan rudarski pozdrav sretno - od vaše najdraže Rudarke