Kao majka dvoje djece šokirana sam naslovima o "liječenju" autistične djece izbjeljivačem. Prestrašno.

Kao prvo - prihvaćam da se u trenucima najgorih dijagnoza - a to su dijagnoze vezano uz razne kancerozne oblike bolesti kod sitne dječice - te da u tom trenutku kao roditelj ne razmišljaš razumno, te se hvataš za svaku slamku, pa bila ona i baba vračara, oni čudotvorni iscjeliteljima, travari...

No, da u slučaju kada dobiješ dijete - pa bilo ono tzv. "s posebnim potrebama", ne bi trebalo imati iluzija o tome da će se nešto promijeniti.

Zašto sve ovo pišem? Kao što stari Blogeri znaju, Rudarkina kćer je dijabetičar od četvrte godine, te smo i mi kao roditelji prošli ponude dobronamjernih susjeda, poznanika, pa čak i prijatelja o tome da malu vodimo travarima ili pokušamo sa nekim "seoskim lijekovima" kao rješenjima za njezino stanje. No, ako čovjek prouči - u ovom slučaju sve o dijabetesu, znati će se nositi sa "bolešću" - mi i dalje tvrdimo da je naše dijete "uvjetno zdravo", odnosno da koristeći inzulin i reguliranu prehranu ostaje zdrava i sposobna za sve kao i ostala djeca/mladi ljudi.

Doduše, najviše me šokiraju obrazovani, načitani ljudi koji prihvaćaju ovakav način liječenja svoje djece. Jedno od razočaranja se desilo kada sam doznala da je i u mojoj široj obitelji, dvoje diplomiranih mladih ljudi povelo tada maloljetno dijete travaru u Bosnu kako bi izliječili svekolike alergije organizma. Alo??

Dijete je tu bilo pametnije pa je ubrzo uvjerilo roditelje da mu ne odgovaraju "kuglice" što je dotična baba travarka propisala. Sva sreća da se nisu upustili u eksperimentiranje sa hranom koju dotična osoba i dalje ne smije konzumirati. Odnosno koja mu je smrtna opasnost.

No da se vratimo na početak - kako nekome može pasti na pamet da doslovno truje svoje dijete jakim sredstvima za izbjeljivanje? I to sirotoj djeci koja uglavnom ne govore živeći u svojem zatvorenom svijetu autizma. Koma.

I gdje su tu nadležne institucije? Ako smo mi kao roditelji dobili dopis od lokalne socijalne službe jer je naš sin, tada nekih par dana do punoljetnosti "konzumirao alkohol" (ne nije bio pijan i nisu nikome smetali) u našem seoskom parkiću negdje oko 10 navečer, zajedno sa ostalim punoljetnim društvom, dok je istovremeno mojoj prijateljici (koja ustaje u pet da bi stigla na dežurstvo) pod prozorom bučilo nekoliko maloljetnika od oko 5-7 godina starosti dok su roditelji mirno gledali tursku/meksičku/španjolsku sapunjaru - onda bi valjda iste takve službe trebale reagirati na ovakve grozote, pa makar i zakonitih roditelja ove sirote nejačadi.

Pa valjda i ta jadna djeca zaslužuju dostojanstveni život.

M da. Toaleti, tojleti, zahodi, vecei, ćenife.... zovite vi to kako hoćete, no za jednog pravog putnika to su jaako važna mjesta. Jer zov prirode ili kako god mi to lijepo rekli - može vas zateći bilo gdje i bilo kada.

Na ovu me temu potakla nužda u jednom malom slovenskom mjestu i to na benzinskoj stanici - očekujući smrdljivi i zanemaren prostor gdje čistačica nije stupila godinama, kad ono - čisto, mirišljavo, doduše jednostavno - kakvo se već može očekivati na takvom mjestu....

Azo dakle.

Smatram da je jedno od bitnih ogledala restorana/kafića fini, čisti i ako mene pitate - na neki način otkačeno uređeni intimni prostor.

Vidjela sam dosta toga - od sanitarnog čvora u obliku crtanih likova Kremenka (restoran u šibenskom zaleđu izgrađen u polušpilji - pojma nemam kako se zove), finih firentinskih prostora veličine omanjeg stana s originalnim pločicama iz 16 stoljeća, modernih čuda koja igrom svijetla i ogledala ne dozvoljavaju običnom smrtniku da pogodi izlaz (Berlinski hotel)....

Skijanje kao takvo nije nešto što bi se moglo smatrati lošim. O ne. Čak dapače - fizička aktivnost na otvorenom (svježem, čistom) zraku, druženje sa prijateljima....

Jučer sam se sjetila kako smo Braco i ja, tamo negdje ranih '70-ih sami sebi radili ski stazu (na brdu Djed - lokacija: Hr Kostajnica) metodom tzv. bočnog penjanja skijama uz brijeg, pa se onda "skijali" (to bi bilo minuta spuštanja niz tu stazi(ic)u.. ). No, u nedostatku pravih skijališta, i to je bilo super.

Naši mali susjedi (doduše djeca bogataša) nit su na dvorištu u snijegu, nit na skijalištu.

Anyway, da se vratimo sadašnjosti. Svake godine gledam slike po raznim portalima i ženskim časopisima (a znate da to Rudarka voli ) kako se face naše estrade poslikavaju po onih nekoliko - za nas Hrvate - najpoznatijih skijališta susjedne nam Austrije i Italije. Mi dalje ne znamo.

I sad - ako nemaš školsku djecu, ako ne znaš (dobro) skijati i ako ne želiš da tvoje bijelo dupe vide novinari - ne znam zašto uopće ideš u to doba godine i na ta mjesta.

Osim ako ne vrtiš i gaže na after party-ima nakon "skijanja" popunjenog s puno kuhanog vina, šampanjca (sjetite se onih raskalašenih slika Ive Majoli) i ostalih tekućih alkohola...

Kao što je prije par godina tzv. Modni mačak oliti mali Marko otišao na Kronplatz nakinđuren najnovijim modelom ski odjeće i dodataka, uz onu neku famoznu krznenu šubaru, pa se par sati rušio po nekoj "Činonvničkoj" ili "beby-lift" stazici, te uvrijeđeno pobjegao - jer eto - svi ga poznaju. Pa su mu se smijali.... neš ti Hrvata.

Da se osvrnem i na našeg - još uvijek jedinog legitimnog predstavnika ove države (ako ne računamo na predsjednicu) - predsjednika Sabora, starog akademika sa (pretpostavljam) odraslom djecu - koji se baš u špicu selidbe Hrvata na sjeverna skijališta morao naći na graničnom prijelazu sa skijama na autu.

Osobno ne smatram problem u pratnji - ona kao takva mora biti po zakonu i točka. Problem je u tome da je - uz dužno poštovanje prema svima nama - građanima ove države koji plaćaju (visoke) poreze i samom biračkom tijelu - trebao ostati šljakati. Kao što bi svaki dobar, pravi, friški rukovoditelj (ako je na dovoljno odgovornoj poziciji) ostao. Kad preuzimaš takve dužnosti - ćao more, ćao odmor.... ali vidim da to naši političari ne uzimaju kao takvo.

I tako - dok se Hrvatska danas vraća, pa će u ponedjeljak opet biti kijamet na ulazu u Metropolu - Rudarka ode u drugom smjeru. Prema Bosni.

Dragi moji Blogeri!

Svake godine pišem (doduše, obično već početkom prosinca) rezime godine, svoje želje u budućnosti, truć, bla....

Jebiga, prošle nisam stigla. Nakon godina i godina pisanja, moram nerado priznati da me vrijeme gazi. Doslovno. Posao me odvukao u faking Metropolu (i malo šire okolo ), pa svojih dragocjenih privatnih dva i pol do tri sata provedem u autu vozeći se gore dolje od mog sela maloga u grad i obrnuto. A kako je nezgodno voziti i pisati...

Kako mi je bilo?

Posao je - ma to vam je ona stara klasična priča - pazite što si želite. Lijepo je kad vas nominiraju na viši položaj, a vi naivci mislite - ma to je divno krasno, bajno..... nemaš šefa iznad glave.

Mauna. Imaš šefa. Uvijek imaš nekog šefa koji ti dahće za vrat....

S druge strane, upoznala sam novi krug ljudi, jednu meni do sada neistraženo stručno područje (tu se moram više založiti u ovoj godini), stvorila svoj stručni tim (nisam znala da sam tako dobra u tome), sačuvala "dvorište" od outsoursinga (što je u ovim prilikama - morate priznati - ogroman podhvat), ma samo sam na matematičkoj i statističkoj bazi napravila analizu, uz dosta stručne literature i u dovoljno debeloj formi tako da su neki morali odustati od ideja koje su predaleko otišle....

Naravno, obitelj je patila zbog mojeg nedostatka vremena. No, i oni su se snašli. Sva sreća da se ovaj dio mog poslovnog života desio sada, a ne prije desetak godina. Stvarno ne znam kako bi bilo posvetiti se maloj djeci i karijeri istovremeno... barem ovoj koja zahtjeva 10-atno radno vrijeme. Nekad i duže...

Zapustila sam i blog. Stvarno nisam imala snage pratiti i komentirati sve što se ovdje događalo. A uvijek se netko ljubi, netko svađa, netko nekome podmeće.... kao i u stvarnom životu.

No, nadam se da sam vas uveselila sa onih nekoliko internacionalnih crtica i par putopisnih blogova. Na jedan je i Guzda naletio jer je prepoznato fotografiju. Čak me i pohvalio za stil pisanja.

Proslavio se i okrugli rođendan. O je! Bila sam si sama tako dobra pa poklonila privatni rock koncert. Tako to proslavljaju stare rokerice! A ne uz dunje, trešnje i nesanice....

I da - novogodišnje odluke:

- bolje organizirati vrijeme (red vitamina, red bloga, red vežbanja) - hm, teško ostvarivo,
- ne se upustiti u neku novu stručnu avanturu (pisanje knjige, novi doktorat, neka druga glupost..)
- putovati, putovati, putovati....

Sad sam bacila oko i na prošlogodišnje odluke - tu su se spominjali i neki dupini - ma može i to.

I da - mir u svijetu.

Pozdravlja vas Rudarka