Htjela sam pisati nešto sasvim drugo (čak sam i surfala na tu zadanu temu), no kako sam nekidan proslavila rođendan, malo ću se osvrnuti na rođendane, a i općenito na percepciju tzv. "starenja".

Uglavnom, kao što svi znate, volim, ali stvarno volim rođendane. S obzirom da nemam iluzija da itko, osim moje najbliže obitelji (i tu ne računam vlastitu djecu ) i ponekog prijatelja, ne pamti datum mojeg rođenja, a da ja ne bih prolazila neke traume u djetinjstvu (kad mi nitko iz razreda, a obećali su se, nije došao na proslavu, pa su me mama, tata i mlađi braco tješili tako da smo svi zajedno pojeli male slatke sendviče napravljene netom prije, no niti to me nije baš utješilo ), tako ja više - manje svima najavljujem isti događaj. Da ne bi bilo zabune.

I ne, tu se moji kolege, djelatnici, pa ni poneki prijatelj (pogotovo ovi muški) uopće ne ljute, već čak dapače - sretni su da ih nisam dovela u neugodnu situaciju da su isti (jelte događaj) zaboravili. I svi sretni i zadovoljni...

Tako je bilo i ove godine - uz prekrasan buket tulipana (prvi put u životu dobila baš njih - a obožavam tulipane ), hrpu drugog cvijeća, tortu (na poslu - veli Guzda - što si im učinila.. mislim ovim mojima ), parfeme, odjeću... veselo proslavila lijepe godinice....

A sad ono najvažnije - godine.

Za razliku od ostalih društvenih mreža, ovdje mogu priznati da se radi o brojci većoj od pola stoljeća.

Sad si vi mislite - gle stare babe, a mi mislili neka mladojka lepojka... He he... Ne dragi moji - svi mi - generacija pionira i omladinaca '70 godina prošlog stoljeća (tu sad mislim da smo tada bili pioniri i omladinci, rodili smo se koju godinicu ranije ) smo i dalje u duši - mladi, zgodni, mršavi, ludi, divlji....

O da. I mi se ludo zabavljamo, družimo, volimo, svađamo, ševimo (koju riječ upotrebljava mladež?), opijamo, bančimo, tugujemo, suosjećamo.... sve to. Svako posebno i sve zajedno....

I zato za kraj: nemojte očajavati, izrazite svoje želje eksplicitno svojim najbližima (i šire ako treba), ne trošite lijekove za smirenje (dobar seks i malo alkohola je najbolji opuštač i motivator života općenito ) - jebate, zvučim skoro kao (pre)draga Žuži. Pokoj joj duši.

Uz rudarski sretno, šifili!

Znam da svi obožavate putopisne postove. E pa slijedi jedan takav.

Stvar je počela još sredinom tjedna - Guzda, da me namami preko vikenda u Istru, obećao odlazak u Trst. A Rudarku teško u vodu natjerat... pardon, to ide sa žabom, zar ne?

Anyway, direktno s posla, doduše kako sam se neplanirano zadržala propalo je piće sa Wind u Opatiji bajnoj, sletila direktno u Buzet na večericu - pljukance sa tartufima.

Iduće jutro, nakon vjetrovitog spavanja u malom hostelu u Roču, svanuo je sunčan, doduše hladan dan. Trst je naš!

Ovdje bi mogli ovu avanturu nazvati ekspedicijom. Zašto? Odlučili smo se i vratiti preko Istre, pa je samim time pala odluka da "veliku" Sloveniju (čitajte: 30-ak km od granice sa Hrvatskom do one sa Italijom) pregazimo bez kupovanja (pre)skupe vinjete tj. izbjegavajući slovenski autoput. Hm. Nismo ni mislili da je to tako zajebana akcija.

Teta sa GPS-a se nekoliko puta izgubila (ima dosta novih kružnih tokova), no uz kratko ubacivanje na brzu cestu i silazak na prvom odvojku, nekako smo se probijali preko slovenskih gorica, dvorišta, uskih puteljaka prema sve bližem Trstu. Ne mogu vam opisati kako su Slovenci spretni da vas namame na brzu cestu, a spriječe odnosno otežaju izbjegavanje iste.

No, nakon više od pola sata vožnje dokopali se (nekakav put, ne širi od vinogradarskog puteljka) oznake EU. Znači - granica.

I talijanski policajac.

Zaustavlja on Guzdu i traži papire. Uključujući i vozačku. To što okolo samo obiteljske kuće, skoro na toj uskoj cesti, bez nekih oznaka graničnog prijelaza, kućice ili sl, to nam uopće nije bilo sumnjivo.

No, kamo me Mađari svaki tjedan "skidaju" na granici - od kopanja po praznom gepeku, papira od vozila, vozačke, osobne, alkotestiranja - sve se činilo normalnim. No da...

I nakon što nas je dotični propustio dalje, nastavili dalje opskurdnim cesticama, tršćanskom industrijskom zonom, ispod - sada talijanskog autoputa te se konačno probili do centra grada.

Upali u javnu garažu. Nije nam dalo listić. Guzda se tu malo zabrinuo kako ćemo van. Ipak nije nedjelja da bi čovjek pomislio da bi dotična usluga mogla biti besplatna.

A sad famozni Trst. Negdašnja meka hrvatskih i ostalih trendseterica kasnih '70 i '80 godina prošlog stoljeća.

Ne mogu vam sad nešto uspoređivati nekad i sad jer ono prije baš i nisam konzumirala. Moji su roditelji znali otići radnim danom jednom do najviše dva puta godišnje, tako da sam osobno bila - u to doma - jedno dva puta u Trstu.

No definitivno se može osjetiti da je grad ostao sam sebi. Tj. da više nema dućana za nas s one strane granice. Doduše, nisam uspjela upasti u Liu Jo jer su se naguravale što Talijanke, što neke naše...

Na poznatom Ponte Rosso (negdašnja meka tršćanskog šopinga - nešto kao Borongaj u Zg. - hrpa štandova sa - doduše, tada nije bilo kineske robe, pa pretpostavljam da je ista dolazila sa dalekog no južnijeg istoka), štandovi sa voćem, povrćem i sirevima.

Uglavnom, udovoljila sam svoje želje - Benetton (na kraju kupila prekrasnu majicu u Sisley-u), obišli Coin (i Mala je dobila svoj dio kolača) i na opće Guzdino veselje, nakon sat i sitno tumaranja proglasila povlačenje. Doduše, Guzda je to komentirao da je on dobrih tri sata predugo i da mu baš nije jasno naša ženska zaluđenost takvim mjestima (tu se ubraja i Venecija ).

Sada ekspedicija kreće povratnim smjerom. Prvo je trebalo izaći iz garaže. Naravno da nas rampa nije pustila. Damn.

Nakon što sam otišla čitati/slušati upute na automat za plaćanje dobila instrukcije oko toga da ukucam registraciju automobila, te mi je pametni stroj rekao koliko smo bili i koliko smo im dužni. To što nisam imala sitnije od 50 ojra (jerbo je Guzda s gnušanjem odbio kafenisanje po gradu) trebalo je iste razmijeniti... anyway, nakon kupovanja sitnica u obliženjem dućanu - jer me mrzovoljna prodavačica odbila bez kupovine usitniti pare, plaćanja navedenog parkiranja, rampa se konačno zadigla.

Tu je GPS teta malo popizdila, a onda i Guzda kad sam mu govorila gdje treba voziti jer eto - ja se svega sjećam dok je dotični bio izgubljen u vožnji i prijevodu... nekako izađosmo iz grada. Usput se zavrtio na jednom kružnom toku kad sam vrištala da mi mora stati u Bata Factory Outlet Store-u. I druga mi se želja ostvarila - talijanska Bata.

Doduše, to što nije bilo ništa zanimljivo, čak dapače neke grozne cipele - nije umanjilo moje veselje.

Na gore spomenutom graničnom prijelazu ni žive duše. Pa naravno kad se radi o uskom puteljaku u nekoj talijansko-slovenskoj selendri. Onaj tzv. "graničar" bio je obični talijanski policajac koji je tu - eto - provjeravao promet. Tako je Guzda izgubio mogućnost da ga zagrli i usput izgrdi što ga je uopće pustio dalje.

Dalje kroz Sloveniju bila je pjesma. Kad čovjek zna gdje treba skrenuti, a gdje produžiti ravno. Toliko o ekspediciji Trst. Bilo je zabavno. Dobro je prošlo (pustilo nas iz garaže za sitnih 2 ojra), malo sam škicnula kako moderne Talijanke dišu i voila - bacili se na kapešante i ostale delicije u Lijepoj našoj.

Toliko do Rudarke, pozdrav

Nove tehnologije, koliko god mi voljeli/ne voljeli uvijek dobro dođu, a ruku na srce, mijenjaju nam život - htjeli mi to ili ne. Tako i upotreba mobitela. Nema više te bakice niti piljarice na placu koja nema mobitel.

Neću sada o jednoj davnoj zgodi u kojoj Rudarka šeta Guzdin mobitel po Mađarskoj u šopingu sa svojom kumom, a kad ono - na onih tritisućedvijestopedesetipet Hrda rominga zove njezina teta da joj kupimo modle za šapice (koje pak vrijeme samo dvadesetipet tih istih Hrda/Kuna/Forinti)..

Današnji okidač ovog posta je slijedeći - dođe moja prijateljica na jutarnju subotnju kavu, u međuvremenu uleti i doručak (Guzda spremio ), sjedimo mi za stolom, zvoni ovoj mojoj mob, a žena se baca na torbu kako bi se javila...

Ne, nije ona predsjednica države, nije niti na nekom dežurstvu, nema ni muža koji bi bio neurozan.... ima dvije kćeri koje tu i tamo rendom nazovu, a ova da ne bi ne znam što propustila....

Ne mogu se odlučiti da li su neki ljudi robovi mobitela ili je mobitel njihov rob. Bit će da je ovo prvo.

Da sad ne mislite da komunicirate sa nekim totalno anti-tehnološkim tipom - Rudarka godinama koristi najnoviji model (Samsung fun) telefona, a to što ima dva - to je zato što želi razdvojiti poslovni i privatni život.

I da - ima i treći. Doduše, u ladici na poslu. Onaj stranjski. Za posao preko granice.

S obzirom na svoj trenutni posao, moram paziti da mi je poslovni mobitel u blizini kako bih bila u kontaktu sa podređenima/nadređenima jer se posao obavlja 7/24 u Hr i izvan nje. No, s druge strane, nisam rob istog na način da odmah i sada moram skakati na isti. Pogotovo na ovaj privatni.

Ako mi je netko poslao poruku, ne očekuje valjda da u roku od tridesetpet sekundi odgovorim na isti? Pa neće svijet propasti koliko god se to nekom činilo važnim. A kako bi tek nekad živjeli? Nekud kreneš, i ako nema na drugoj lokaciji fiksni telefon, nema komunikacije dok se isti ne vrati na početnu točku.

Osim što se ljudi, pogotovo ovi "u godinama" javljaju na zvonjavu mobitela (a ne znaju ga staviti na vibru ili ugasiti ton) i u crkvi, i kod doktora i na sprovodima, ljute me oni koji ne znaju nekoliko osnovnih pravila pristojnog ponašanja.

A to bi bilo:

- na sastancima se mobiteli utišaju, a u slučaju poziva eventualno pošalju kratku poruku da su na sastanku i da će se kasnije javiti (pametni pozivač će u slučaju hitnosti poslati poruku sa osnovnim informacijama)
- mobitel se utiša u svim javnim prostorima tipa restorana, kafića, raznih čekaonica, tramvaja, vlaka...
- javljanje na mobitel u tim javnim prostorima mora biti tiho i nenametljivo, a posebno je zabranjeno poslovno razgovarati, pogotovo ako se radi o nekim delikatnim stvarima - ne bi vjerovali kako se daleko može čuti razgovor na javnom mjestu
- u zatamnjenim prostorima tipa kino, kazalište - nije dozvoljeno tipkati SMS ili surfati - definitivno smeta gledateljima oko vas zbog osvjetljenja ekrana ( ekipi koja je sjedila na posljednjoj kazališnoj predstavi - i veći dio *ebala po Facebook-u i Viber porukama).

Našlo bi se još uputa, no još za kraj da navedem gdje nikada ne nosim mobitel sa sobom:

- odlazak na WC/kupanje, tuširanje...
- gablec na poslu (najdraži dio dana - no ako se radi o kratkom gablecu)
- masaža (doduše, tu ga ugasim na sat vremena )

I moram priznati da tu i tamo navečer pobjegnem frendovima u goste (onako u trenirci ili nekoj varijanti polu piđame) bez ijednog mobitela.

To mi je kao da sam dobila slatkiš.