Marketing
Ekspedicija u Trst
Znam da svi obožavate putopisne postove. E pa slijedi jedan takav.
Stvar je počela još sredinom tjedna - Guzda, da me namami preko vikenda u Istru, obećao odlazak u Trst. A Rudarku teško u vodu natjerat... pardon, to ide sa žabom, zar ne? 
Anyway, direktno s posla, doduše kako sam se neplanirano zadržala propalo je piće sa Wind u Opatiji bajnoj, sletila direktno u Buzet na večericu - pljukance sa tartufima. 
Iduće jutro, nakon vjetrovitog spavanja u malom hostelu u Roču, svanuo je sunčan, doduše hladan dan. Trst je naš! 
Ovdje bi mogli ovu avanturu nazvati ekspedicijom. Zašto? Odlučili smo se i vratiti preko Istre, pa je samim time pala odluka da "veliku" Sloveniju (čitajte: 30-ak km od granice sa Hrvatskom do one sa Italijom) pregazimo bez kupovanja (pre)skupe vinjete tj. izbjegavajući slovenski autoput. Hm. Nismo ni mislili da je to tako zajebana akcija. 
Teta sa GPS-a se nekoliko puta izgubila (ima dosta novih kružnih tokova), no uz kratko ubacivanje na brzu cestu i silazak na prvom odvojku, nekako smo se probijali preko slovenskih gorica, dvorišta, uskih puteljaka prema sve bližem Trstu. Ne mogu vam opisati kako su Slovenci spretni da vas namame na brzu cestu, a spriječe odnosno otežaju izbjegavanje iste. 
No, nakon više od pola sata vožnje dokopali se (nekakav put, ne širi od vinogradarskog puteljka) oznake EU. Znači - granica.
I talijanski policajac.
Zaustavlja on Guzdu i traži papire. Uključujući i vozačku. To što okolo samo obiteljske kuće, skoro na toj uskoj cesti, bez nekih oznaka graničnog prijelaza, kućice ili sl, to nam uopće nije bilo sumnjivo.
No, kamo me Mađari svaki tjedan "skidaju" na granici - od kopanja po praznom gepeku, papira od vozila, vozačke, osobne, alkotestiranja - sve se činilo normalnim. No da...
I nakon što nas je dotični propustio dalje, nastavili dalje opskurdnim cesticama, tršćanskom industrijskom zonom, ispod - sada talijanskog autoputa te se konačno probili do centra grada.
Upali u javnu garažu. Nije nam dalo listić. Guzda se tu malo zabrinuo kako ćemo van. Ipak nije nedjelja da bi čovjek pomislio da bi dotična usluga mogla biti besplatna. 
A sad famozni Trst. Negdašnja meka hrvatskih i ostalih trendseterica kasnih '70 i '80 godina prošlog stoljeća. 
Ne mogu vam sad nešto uspoređivati nekad i sad jer ono prije baš i nisam konzumirala. Moji su roditelji znali otići radnim danom jednom do najviše dva puta godišnje, tako da sam osobno bila - u to doma - jedno dva puta u Trstu.
No definitivno se može osjetiti da je grad ostao sam sebi. Tj. da više nema dućana za nas s one strane granice. Doduše, nisam uspjela upasti u Liu Jo jer su se naguravale što Talijanke, što neke naše...
Na poznatom Ponte Rosso (negdašnja meka tršćanskog šopinga - nešto kao Borongaj u Zg. - hrpa štandova sa - doduše, tada nije bilo kineske robe, pa pretpostavljam da je ista dolazila sa dalekog no južnijeg istoka), štandovi sa voćem, povrćem i sirevima.
Uglavnom, udovoljila sam svoje želje - Benetton (na kraju kupila prekrasnu majicu u Sisley-u), obišli Coin (i Mala je dobila svoj dio kolača) i na opće Guzdino veselje, nakon sat i sitno tumaranja proglasila povlačenje. Doduše, Guzda je to komentirao da je on dobrih tri sata predugo i da mu baš nije jasno naša ženska zaluđenost takvim mjestima (tu se ubraja i Venecija ).
Sada ekspedicija kreće povratnim smjerom. Prvo je trebalo izaći iz garaže. Naravno da nas rampa nije pustila. Damn.
Nakon što sam otišla čitati/slušati upute na automat za plaćanje dobila instrukcije oko toga da ukucam registraciju automobila, te mi je pametni stroj rekao koliko smo bili i koliko smo im dužni. To što nisam imala sitnije od 50 ojra (jerbo je Guzda s gnušanjem odbio kafenisanje po gradu) trebalo je iste razmijeniti... anyway, nakon kupovanja sitnica u obliženjem dućanu - jer me mrzovoljna prodavačica odbila bez kupovine usitniti pare, plaćanja navedenog parkiranja, rampa se konačno zadigla.
Tu je GPS teta malo popizdila, a onda i Guzda kad sam mu govorila gdje treba voziti jer eto - ja se svega sjećam dok je dotični bio izgubljen u vožnji i prijevodu... nekako izađosmo iz grada. Usput se zavrtio na jednom kružnom toku kad sam vrištala da mi mora stati u Bata Factory Outlet Store-u. I druga mi se želja ostvarila - talijanska Bata. 
Doduše, to što nije bilo ništa zanimljivo, čak dapače neke grozne cipele - nije umanjilo moje veselje.
Na gore spomenutom graničnom prijelazu ni žive duše. Pa naravno kad se radi o uskom puteljaku u nekoj talijansko-slovenskoj selendri. Onaj tzv. "graničar" bio je obični talijanski policajac koji je tu - eto - provjeravao promet. Tako je Guzda izgubio mogućnost da ga zagrli i usput izgrdi što ga je uopće pustio dalje.
Dalje kroz Sloveniju bila je pjesma. Kad čovjek zna gdje treba skrenuti, a gdje produžiti ravno. Toliko o ekspediciji Trst. Bilo je zabavno. Dobro je prošlo (pustilo nas iz garaže za sitnih 2 ojra), malo sam škicnula kako moderne Talijanke dišu i voila - bacili se na kapešante i ostale delicije u Lijepoj našoj.
Toliko do Rudarke, pozdrav 
Post je objavljen 21.02.2016. u 20:12 sati.