Eto opet malo Rudarke.. nadam se da me niste zaboravili.

Osim što će sutra godišnjica preuzimanja rukovodne dužnosti što me bacila daleko od kuće, slobodnog vremena, obitelji... da se sad ne jadam. I u ovom trenutku, nakon što sam "odradila" nekih 500-ak km (kao da vozim kamion ), još me čeka nešto mail-ova (pošto ih nisam stigla pročitati i odraditi), večera/ručak za ukućane, vijesti, odmor....aaaaa......

No, zašto sam se konačno primila pisanja - mislim da ste zavrijedili čuti izvještaj sa jednog oriđiđi sprovoda. I to ne bilo kakvog - mađarskog!

Naime, preminuo je stari otac mojeg djelatnika u Ino-Office-u. I šta će dobra direktorica nego se spremiti na ukop pokojnika. Naravno da nisam mogla dobiti bilo kakve suvisle pripremne informacije jer je dotična osoba jedina koja koliko-toliko suvislo komunicira sa Rudarkom, dok su ostali - uz dužno poštovanje i klimanje glavom - više manje neupotrebljivi. Hm.

Prvo je bila patnja pronaći groblje - temeto u jednom malom slatkom mjestu tipa "Tuheljske toplice" - mjesto je poznato termalno kupalište. No, uz malo pomoći gugla, a bome i jedne table sa kartom mjesta, te nakon neplanirane panoramske vožnje, pronašlo se i groblje.

Raja se sakupljala, uglavnom su nosili po jedan cvijet, tu i tamo netko buketić - bijelog cvijeća. Niti jedan vijenac. Uključujući i užu rodbinu. Hm.

Onda je stigla neka teta za koju je Rudarka pomislila da je svećenica, no s obzirom na polusatno, doduše afektirano čitanje - nemojte me pitati što je govorila - te bez i jednog križanja, nečega što bi se moglo smatrati molitvom - shvatih da nije crkvenog reda.

Nakon što smo se već polako pokočili na varljivom suncu, krenula je povorka do groba. I to svi poprijeko. Nema ono - muškarci naprijed, lijes, uža obitelj, žene.... hm.

Tu tek vidjeh da se radilo o polaganju urne jer prije toga nisam bila u samoj mrtvačnici. Nitno nije ulazio (čak je i rodbina ušla tek netom prije početka ceremonije), pa se tako ni Rudarka nije gurala. Glupo mi je bilo pokazivati nepoznatim ljudima neke naše običaje. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto.

Uz grob je bilo još malo čitanja/govora iste gore navedene tete, onda su se svi na kratko primili za srce i poklonili (Rudarka se prekrižila, tu već nisam izdržala... ), ljude se izredali i ostavili cvijet uz grobno mjesto - i to je bilo to.

Sve u svemu - jaako čudan sprovod. Nit muzike, nit poštenog cvijeća, nit velečasnog (bilo kakve vjere)....

No, možete misliti kako su me gledali.

Doživljaj skoro kao u trenutku ulaska u jednu crkvu Imotske krajine, i to na način da je suprug ostao stajati uz prijateljicu - "domaću" (za koju se zna da je rastavljena), a Rudarka odmarširala u pola mise sjesti naprijed na slobodna mjesta.