Malta by Rudarka
24.10.2015.Znam da svi volite postove o putovanjima. Kako sam nekidan "skočila" do Malte, nema smisla da s vama ne podijelim svoje viđenje ove male otočne državice tamo negdje dolje ispod Sicilije, a bliže od afričkog kontinenta.
Azo dakle:
Do Malte možete preko neke od europskih velikih zračnih luka - Beča, Minhena ili Frankfurta. Nas je put odveo preko ovog trećeg. Naravno, uz trosatno čekanje i Rudarkino veliko razočaranje u nekad tako dobre Duty Free šopove.
Izlazak iz aviona na relativno malo aerodromsko zdanje je pravi zdravstveni šok.
Malta je otok manji od Brača, sa nekoliko praktički povezanih gradova - Valetta, St Julian, Gozo. S obzirom da jako rijetko pada kiša, a onda se radi o kratkim pljuskovima, krovovi kuća su ravni, no bez obzira na vjetar, nekako nema prašine. Valjda je sve već davno otpuhano u more..
Mi smo se smjestili u St Julianu u jednom malom slatkom hotelčiću (kakti tri zvjezdice), no po uređenosti, čistoći i svemu u rangu hotela 4 zvjezdice - za one koje put nanese u te krajeve - radi se o Hotel Valentina
Malta je raj za svekoliki šverc. Navodno nema čega čovjek ne može kupiti. Isto tako, osjetan broj življa na otoku stranog je porijekla i žive i rade na crnjaka. Uključujući navodnu cifru od oko desetak tisuća bivših stanovnika ExYu. U principu poslove izbacivača i većine konobara čine Srbi. Zato se i desio nemili događaj bliskog susreta Dinamovih navijača i spomenutih "branitelja" noćnih klubova.
O načinu ulaska i izlaska iz bescarinske zone (pune kontejnera i svekolikog blaga) govori i gore spomenuta tvrdnja. No da.
Otok je i raj za engleske i ostale bogate tulumaše mlađe dobi - hrpa poluotvorenih kafića, klubova i pubova bila je relativno popunjena i ovih dana. No, to nije za usporediti u ljetno doba, kao i u vrijeme božićno-novogodišnjih praznika, kako su nam objasnili domaćini.
Na otoku se vozi - gle čuda - lijevom stranom ceste što je izbezumilo Rudarku na lijevom prednjem sjedalu.
U kratkom vremenu, između službenih obaveza, obišla sam stari grad Mdinu, večerala u jednom jaako dobrom ribljem restoranu, nagledala se nekih stručnih stvari...
Službeni jezik, osim engleskog je i lokalni malteški koji je vjerojatno mješavina svih mogućih osvajača ovog slatkog mjesta na pola puta između Europe i Afrike.
I kako Rudarka ne bi bila to što je - naravno da vam moram pokazati i što sam pila. Domaće.
komentiraj (4) * ispiši * #
Radni dan Rudarke...
08.10.2015.Već nekoliko dana pokušavam u svoj prenatrpani raspored ugurati i pisanje ovog posta. Sva sreća da je danas praznik, inače... 
Da mi je netko prije godinu dana rekao da će se to desiti - ne bih mu vjerovala.
Tadašnji radni dan tekao je nekako ovako:
Ustajanje, kavica, odlazak autom u obližnje mjesto na svoje radno mjesto (oko 7 h), pa kavica sa kolegama, lagani dogovor oko dnevnih zadataka, možda još koja kavica, posao, gablec, tu i tamo sastanak ili obilazak terena, nekoliko puta godišnje odlasci na kongrese, vremena da se skokne i do faksa i popriča o znanstvenom napretku struke, povratak doma debelo prije 16 h.... naravno i tv program do iza 22 h.
Sadašnjost:
Ustajanje i kavica u isto vrijeme (oko 6h), panično pranje suđa/kose/vješanje veša, prekopavanje po ormaru što bi direktorica danas morala obući (a najdraže bi joj bilo navuć traperice...), sakupljanje kompa, papira, mobitela više komada, cipela i jurnjava prema Metropoli, o onda žrvanj: sastanci - mail-ovi - radni problemi, još sastanaka, još mail-ova, izlazak iz ureda debelo iza 16, višesatna vožnja do kuće... tv program nikad ne vidim u 22 h.
Ravno prije godinu dana vrbovao me moj sadašnji direktor za ovo radno mjesto tj. radne zadatke. S obzirom na moju dugotrajnu obaveznu dnevnu vožnju imam vremena na pretek za raznorazna razmišljanja i meditacije na temu što bi kad bi i sl.
Tako da sam i tu informaciju (diša mi je rekao da pamtim previše datuma
) vrtila kroz glavu nekoliko dana.
Što da vam suvislo napišem o ovako drastičnoj promjeni života? Doslovno. Čovjek uvijek nekako važe svoje odluke iz prošlosti i kombinira u stilu - da sam ovo tu, ono tamo, da nisam....
Ne, ne mogu reći da mi je krivo. Posao je iznimno naporan, no s druge strane, da mi nije ponuđen kao novi izazov u ovom dijelu mojeg radnog vijeka, sa sakupljenim određenim znanjima i vještinama, ne bih u sebi nikada otkrila toliko volje, snage, prkosa, upornosti da guram dalje. A svi se trude da me - kao uljeza koji je došao iz druge makro sredine - istjeraju tj. slome da odustanem. Možda zvuči grubo, no nažalost je istinito.
Za kraj - nekoliko štikleca iz mojeg ino okruženja:
I dalje se moja teta - tajnica i ja volimo bez da komuniciramo na nekom suvislom jeziku, ako je baš nešto gadno - zovem tajnicu društva sa kojom se mogu i sporazumjeti na jednom od svjetskih jezika.
Moji podređeni, kao i ostale ino kolege vole - ali stvarno vole ogromne čuke (satove). Nekidan se dio ekipe vratio iz Emirata sa novim kolekcijama. Prestrašno. Što niži frajer, veći sat na ruci. A izgleda i teži. 
Definitivno su kulture, kako god govorimo o bliskim nacijama bijele rase geografski jako blizu jedna drugoj, različite i svakim me danom iznenađuju (obično negativno) sa svojim načinima rada, pogleda na probleme i općenito poslovnim odlukama.
Kad bolje razmislim, zapravo mi je dobro.
I naravoučenije za kraj: pazite što si želite. 
komentiraj (6) * ispiši * #