Već nekoliko dana pokušavam u svoj prenatrpani raspored ugurati i pisanje ovog posta. Sva sreća da je danas praznik, inače...

Da mi je netko prije godinu dana rekao da će se to desiti - ne bih mu vjerovala.

Tadašnji radni dan tekao je nekako ovako:

Ustajanje, kavica, odlazak autom u obližnje mjesto na svoje radno mjesto (oko 7 h), pa kavica sa kolegama, lagani dogovor oko dnevnih zadataka, možda još koja kavica, posao, gablec, tu i tamo sastanak ili obilazak terena, nekoliko puta godišnje odlasci na kongrese, vremena da se skokne i do faksa i popriča o znanstvenom napretku struke, povratak doma debelo prije 16 h.... naravno i tv program do iza 22 h.

Sadašnjost:

Ustajanje i kavica u isto vrijeme (oko 6h), panično pranje suđa/kose/vješanje veša, prekopavanje po ormaru što bi direktorica danas morala obući (a najdraže bi joj bilo navuć traperice...), sakupljanje kompa, papira, mobitela više komada, cipela i jurnjava prema Metropoli, o onda žrvanj: sastanci - mail-ovi - radni problemi, još sastanaka, još mail-ova, izlazak iz ureda debelo iza 16, višesatna vožnja do kuće... tv program nikad ne vidim u 22 h.

Ravno prije godinu dana vrbovao me moj sadašnji direktor za ovo radno mjesto tj. radne zadatke. S obzirom na moju dugotrajnu obaveznu dnevnu vožnju imam vremena na pretek za raznorazna razmišljanja i meditacije na temu što bi kad bi i sl.

Tako da sam i tu informaciju (diša mi je rekao da pamtim previše datuma) vrtila kroz glavu nekoliko dana.

Što da vam suvislo napišem o ovako drastičnoj promjeni života? Doslovno. Čovjek uvijek nekako važe svoje odluke iz prošlosti i kombinira u stilu - da sam ovo tu, ono tamo, da nisam....

Ne, ne mogu reći da mi je krivo. Posao je iznimno naporan, no s druge strane, da mi nije ponuđen kao novi izazov u ovom dijelu mojeg radnog vijeka, sa sakupljenim određenim znanjima i vještinama, ne bih u sebi nikada otkrila toliko volje, snage, prkosa, upornosti da guram dalje. A svi se trude da me - kao uljeza koji je došao iz druge makro sredine - istjeraju tj. slome da odustanem. Možda zvuči grubo, no nažalost je istinito.

Za kraj - nekoliko štikleca iz mojeg ino okruženja:

I dalje se moja teta - tajnica i ja volimo bez da komuniciramo na nekom suvislom jeziku, ako je baš nešto gadno - zovem tajnicu društva sa kojom se mogu i sporazumjeti na jednom od svjetskih jezika.

Moji podređeni, kao i ostale ino kolege vole - ali stvarno vole ogromne čuke (satove). Nekidan se dio ekipe vratio iz Emirata sa novim kolekcijama. Prestrašno. Što niži frajer, veći sat na ruci. A izgleda i teži.

Definitivno su kulture, kako god govorimo o bliskim nacijama bijele rase geografski jako blizu jedna drugoj, različite i svakim me danom iznenađuju (obično negativno) sa svojim načinima rada, pogleda na probleme i općenito poslovnim odlukama.

Kad bolje razmislim, zapravo mi je dobro.

I naravoučenije za kraj: pazite što si želite.