Kao majka dvoje djece šokirana sam naslovima o "liječenju" autistične djece izbjeljivačem. Prestrašno.

Kao prvo - prihvaćam da se u trenucima najgorih dijagnoza - a to su dijagnoze vezano uz razne kancerozne oblike bolesti kod sitne dječice - te da u tom trenutku kao roditelj ne razmišljaš razumno, te se hvataš za svaku slamku, pa bila ona i baba vračara, oni čudotvorni iscjeliteljima, travari...

No, da u slučaju kada dobiješ dijete - pa bilo ono tzv. "s posebnim potrebama", ne bi trebalo imati iluzija o tome da će se nešto promijeniti.

Zašto sve ovo pišem? Kao što stari Blogeri znaju, Rudarkina kćer je dijabetičar od četvrte godine, te smo i mi kao roditelji prošli ponude dobronamjernih susjeda, poznanika, pa čak i prijatelja o tome da malu vodimo travarima ili pokušamo sa nekim "seoskim lijekovima" kao rješenjima za njezino stanje. No, ako čovjek prouči - u ovom slučaju sve o dijabetesu, znati će se nositi sa "bolešću" - mi i dalje tvrdimo da je naše dijete "uvjetno zdravo", odnosno da koristeći inzulin i reguliranu prehranu ostaje zdrava i sposobna za sve kao i ostala djeca/mladi ljudi.

Doduše, najviše me šokiraju obrazovani, načitani ljudi koji prihvaćaju ovakav način liječenja svoje djece. Jedno od razočaranja se desilo kada sam doznala da je i u mojoj široj obitelji, dvoje diplomiranih mladih ljudi povelo tada maloljetno dijete travaru u Bosnu kako bi izliječili svekolike alergije organizma. Alo??

Dijete je tu bilo pametnije pa je ubrzo uvjerilo roditelje da mu ne odgovaraju "kuglice" što je dotična baba travarka propisala. Sva sreća da se nisu upustili u eksperimentiranje sa hranom koju dotična osoba i dalje ne smije konzumirati. Odnosno koja mu je smrtna opasnost.

No da se vratimo na početak - kako nekome može pasti na pamet da doslovno truje svoje dijete jakim sredstvima za izbjeljivanje? I to sirotoj djeci koja uglavnom ne govore živeći u svojem zatvorenom svijetu autizma. Koma.

I gdje su tu nadležne institucije? Ako smo mi kao roditelji dobili dopis od lokalne socijalne službe jer je naš sin, tada nekih par dana do punoljetnosti "konzumirao alkohol" (ne nije bio pijan i nisu nikome smetali) u našem seoskom parkiću negdje oko 10 navečer, zajedno sa ostalim punoljetnim društvom, dok je istovremeno mojoj prijateljici (koja ustaje u pet da bi stigla na dežurstvo) pod prozorom bučilo nekoliko maloljetnika od oko 5-7 godina starosti dok su roditelji mirno gledali tursku/meksičku/španjolsku sapunjaru - onda bi valjda iste takve službe trebale reagirati na ovakve grozote, pa makar i zakonitih roditelja ove sirote nejačadi.

Pa valjda i ta jadna djeca zaslužuju dostojanstveni život.