Danas je takozvani ženski dan - oliti Dan žena. Ehh...

Jedan moj davni susret s tim danom bio je još u osnovnoj školi. Pripremali smo igrokaze, sitne poklone (šivali neke pizd*rije), a sve u čast naših majki.

Ovdje moram napomenuti da je u našoj kući (djetinstva) tata bio zadužen za odlaske na roditeljske sastanke, informacije, čak i odlaske doktoru (jer je trebao vozač i smirena osoba koja će sa bolesnim djetetom čekati u prepunim čekaonicama - moja majka je jedino krenula sa mojom upalom pluća i mogućnošću ostanka u dječjoj bolnici, nakon prvotnih pretraga i tu sam se jaako zabrinula da možda umirem ).

Tako da je dotični događaj vezan uz majke - a tu se ona nije mogla izvuć jer bi bilo nezgodno da je tata otišao u školu, uz dužni prezir prema socijalističkim umotvorinama i ostalim napirlitanim majkama (koje dotična nije poznavala zbog gore navedenog ne-odlaska u školu), sjećam uz tzv. Dan žena.

Drugi je bio davno kasnije - moja prva godina rada, mlada pripravnica friško stigla iz blata Slavonije u naš Headquater u Zg. Smjestili nas - ako se dobro sjećam petoro pripravnika, od toga jednog muškića i nas četiri cure - u neku sobu bez prozora, kao da se radi o kontejneru.

U to se doba radnicama, osim fešti njima u čast, dijelio i neki financijski dodatak (ako se dobro sjećam - dovoljno respektabilan ), kao i dodatni pokloni. No, jedna od mojih kolegica - pripravnica došla je ljuta k'o puška iz wc-a te ispričala kako je neka tajnica, ne znajući tko je dotična, spominjala neke fine poklone (čini mi se svilene marame) koje su svima naručene, ali eto - nas pripravnice zaboravile staviti na spisak. Osim priče da su te godine na nekom zboru radnika ili sličnom socijalističkom upravnom skupu odlučili da naša para (jelte gorespomenuti novčani dar) dodijeli glanima u Africi, poplavljenima u Južnoj Americi ili nešto treće - no, ništa od para, ništa od poklona. Jebiga. Popušile.

I tu smo se nas četiri naljutile, odbile otići na domijenak, te nam je gospođa šefica (strah i trepet svih inženjera u to doba ) objašnjavala kako to nije dobro ako se inatimo i bla bla bla....

Ima i još jedna crtica iz malo kasnije povijesti. Tu sam već bila mlada inženjerka na terenu. S obzirom da nisam baš bila u nekim prijateljskim odnosima sa (ženskom) lokalnom upravom (zapravo ih nisam dovoljno poznavala), obično sam odabirala ostanak na radnom mjestu umjesto odlaska na izlet (tipa toplice).

Bilo je na kraju odlično jer nam je šef kuhinje, sa svojim ekonomistom kuhao i dijelio gablece, a i dečki (kolege) su bili fer, pa sam se taj dan zapravo lijepo provela.

Što još reći?

Današnji dan žena je bezveze. Zapravo se sve isplinilo u Valentinovo (a to je kakti dan zaljubljenih), pa onaj neki Majčin dan (koji uopće ne znam kada je).

Jednom riječju - i ovaj jedini dan kad nas se spominjalo u pozitivnom kontekstu (doduše, kad su se muškarci više i bolje zabavljali na feštama kolektiva - tadašnjih osnovnih organizacije udruženog rada - OOUR-i, ali se dobivalo slatkiša i cvijeća još u osnovnoj školi, pa valjda i u vrtiću ) su nam oteli.

Damn.

Ps. Da se pohvalim u blogerskoj ekipi (a sa kojom nisam u kontaktu preko društvenih mreža) - Rudarka obilježila jedan okrugli rođendan u velikom društvu u živu rock muziku. Juhu!! Nek ljubomorni polude...

Ehhh... kad bih vam rekla da se ostvarila ona "pazi što si želiš"... vi ćete se:

a) smijati
b) biti ljubomorni
c) zlurado se cerekati - vid' naivke...

Anyway, kakav je život - sad već "stare" direktorke?

Prvo - život nije ružičast. Od silne radosti da se takva sreća desi jednoj maloj seoskoj, hodajući po blatu Rudarki - čovjek/žena se brzo ohladi.

Jerbo postoji hrpa nesposobnih vlastitih ljudi koji ti više odmažu nego pomažu. Što svjesno, što nesvjesno.

Uz dičnu nam socijalnu politiku, društveni poredak, a i sindikalni aspekt - čovjek/žena (čitaj: Rudarka) ne može nogom u dupe opaučit ove što ćešu jaja već desetljećima, a nažalost niti nagraditi one koji se trude i rade... a ne govorimo o državnom preduzeću. Kako je tek tamo, kao i u svim onim državnim, županijskim, gradskim, općinskim, da ne spominjemo agencije....

Onda ide red istih - jelte kolega koji se trude podmetnut, ispljuvat (uz dično poštovanje pojedincima), gurnut, povuć....

No, ima i drugih - više/manje ljudskih problema. Kao i u svakom drugom prosječnom preduzeću, da se ne zavaravate...

Imam nekolicinu dovoljno starih da im nije lako raditi terenski posao, a s druge strane (za državu) dovoljno mladih da ih se tretira kao nove novcate.

Imam nekolicinu dobrih, odličnih, super dječaka sa usko stručnim znanjima zlata vrijednima koje plaćam kao malo bolje plaćenu čistačicu banke (ok, sad su i one sirote outsoursane, no prije jedno 20-ak godina dotičen su bile wou sa plaćama ).

Imam i neke koji se bune jerbo ih plaćam, ali oni smatraju da trebaju dobiti više. Pa ispadne da su struke koje moja kompanija uopće ne treba.

A ja im lijepo velim - razmislite, pazite što si želite... nema povećanja plaće (ovisno o stručnoj spremi) i sve isto (malo papirologije, laganini dolaze/odlaze s posla kad im se prohtije, nitko ništa ne pita... ehhh), već odgovornost (čitaj: odgovorniji posao, više posla) ili u nekim slučajevima otkaz zbog pomanjkanja potreba za dotičnim strukama....

Nakon što je Rudarka pobrala laganu virozu, pa nakon nekoliko dana pala u nesvijest, pa hitna odrađivala ... naravno, nakon što je ufrazila Guzdu, odlučila je igrati oštro.

Smijenila je glavnog inženjera - nezainteresirani čovjek odjednom je sve shvatio jaako osobno i vrijeđao dotičnu na privatnoj bazi - kakti Rudarka ga ne voli. Neš ti....

Imenovala čovjeka koji je - ne, nije se dotični ulagivao, upucavao, već je kao gastarbajtersko dijete (tzv.polu germanistički tip) nešto što Rudarka voli - jedan + jedan je dva i gotovo. Čovjek kakav baš Rudarki treba.

A za kraj priče - ima i jednog ludog/divljeg/psihopatskog tipa kojem nisu sve koze na broju.

Nakon što sam doznala da je bivši logoraš (s tužnom obiteljskom pričom) odlučih spasiti dotičnog, pa makar preduzeće propalo. Kenja do jaja.

Tko preživi, pričat će...

Voli vas Rudarka