Danas je takozvani ženski dan - oliti Dan žena. Ehh...

Jedan moj davni susret s tim danom bio je još u osnovnoj školi. Pripremali smo igrokaze, sitne poklone (šivali neke pizd*rije), a sve u čast naših majki.

Ovdje moram napomenuti da je u našoj kući (djetinstva) tata bio zadužen za odlaske na roditeljske sastanke, informacije, čak i odlaske doktoru (jer je trebao vozač i smirena osoba koja će sa bolesnim djetetom čekati u prepunim čekaonicama - moja majka je jedino krenula sa mojom upalom pluća i mogućnošću ostanka u dječjoj bolnici, nakon prvotnih pretraga i tu sam se jaako zabrinula da možda umirem ).

Tako da je dotični događaj vezan uz majke - a tu se ona nije mogla izvuć jer bi bilo nezgodno da je tata otišao u školu, uz dužni prezir prema socijalističkim umotvorinama i ostalim napirlitanim majkama (koje dotična nije poznavala zbog gore navedenog ne-odlaska u školu), sjećam uz tzv. Dan žena.

Drugi je bio davno kasnije - moja prva godina rada, mlada pripravnica friško stigla iz blata Slavonije u naš Headquater u Zg. Smjestili nas - ako se dobro sjećam petoro pripravnika, od toga jednog muškića i nas četiri cure - u neku sobu bez prozora, kao da se radi o kontejneru.

U to se doba radnicama, osim fešti njima u čast, dijelio i neki financijski dodatak (ako se dobro sjećam - dovoljno respektabilan ), kao i dodatni pokloni. No, jedna od mojih kolegica - pripravnica došla je ljuta k'o puška iz wc-a te ispričala kako je neka tajnica, ne znajući tko je dotična, spominjala neke fine poklone (čini mi se svilene marame) koje su svima naručene, ali eto - nas pripravnice zaboravile staviti na spisak. Osim priče da su te godine na nekom zboru radnika ili sličnom socijalističkom upravnom skupu odlučili da naša para (jelte gorespomenuti novčani dar) dodijeli glanima u Africi, poplavljenima u Južnoj Americi ili nešto treće - no, ništa od para, ništa od poklona. Jebiga. Popušile.

I tu smo se nas četiri naljutile, odbile otići na domijenak, te nam je gospođa šefica (strah i trepet svih inženjera u to doba ) objašnjavala kako to nije dobro ako se inatimo i bla bla bla....

Ima i još jedna crtica iz malo kasnije povijesti. Tu sam već bila mlada inženjerka na terenu. S obzirom da nisam baš bila u nekim prijateljskim odnosima sa (ženskom) lokalnom upravom (zapravo ih nisam dovoljno poznavala), obično sam odabirala ostanak na radnom mjestu umjesto odlaska na izlet (tipa toplice).

Bilo je na kraju odlično jer nam je šef kuhinje, sa svojim ekonomistom kuhao i dijelio gablece, a i dečki (kolege) su bili fer, pa sam se taj dan zapravo lijepo provela.

Što još reći?

Današnji dan žena je bezveze. Zapravo se sve isplinilo u Valentinovo (a to je kakti dan zaljubljenih), pa onaj neki Majčin dan (koji uopće ne znam kada je).

Jednom riječju - i ovaj jedini dan kad nas se spominjalo u pozitivnom kontekstu (doduše, kad su se muškarci više i bolje zabavljali na feštama kolektiva - tadašnjih osnovnih organizacije udruženog rada - OOUR-i, ali se dobivalo slatkiša i cvijeća još u osnovnoj školi, pa valjda i u vrtiću ) su nam oteli.

Damn.

Ps. Da se pohvalim u blogerskoj ekipi (a sa kojom nisam u kontaktu preko društvenih mreža) - Rudarka obilježila jedan okrugli rođendan u velikom društvu u živu rock muziku. Juhu!! Nek ljubomorni polude...