Svi znamo koliko su naši penzioneri opsjednuti doktorima. I svim mogućim pretragama što mogu dobiti. Sigurna sam da nam zdravstveni sustav pada zbog obilja umirovljenika i njihovih pravih i imaginarnih boljki.

Istovremeno me fascinira činjenica kako se lako i opušteno odnose prema propisanim terapijama odnosno uzimanjima lijekova. Pa se gutaju raznorazne tablete trebalo - netrebalo...

Tako i moja Sveki. Jučer navečer večeramo. Naravno, i dotična s nama. Brzo se dala nagovoriti. Nakon klope sjedimo za stolom i dalje lamentiram o svemu i svačemu. U jednom trenutku uzima par tableta (ne propisana terapija antibioticima) i naravno, Rudarka znatiželjna pita za što su tablete.

Jedna je za šečer. Odnosno protiv istog. Tu se već nakostriješim.

Druga je za bolove. Wtf bolove kad se ne žali na ništa. Veli ona nonšalantno - pa da me ne boli. A za šećer? Pa tu je tabletu morala popiti ravno pola sata prije obroka - trepće Sveki ko šiparica - pa eto, ona se malo zaboravila....

Majke ti, kako ne zaboraviš kada ti počinje indijska serija??

Ne želim ovdje ulaziti u polemiku da li je njezina liječnica trebala propisati neke tablete za bolove (navodno kukova) koje ova moja guta ko bombone....

Pala sam u još veći očaj i nevjericu kad su mi kumovi rasvijetlili dio priče o "posuđivanju" lijekova među starijom populacijom na selu. Naime, tamo je još uvijek normalno da si bakice posuđuju "onu plavu kad te streže u grudima" i "onu žutu kad ti se švingla" i ....

Bila sam šokirana tom pričom. Navodno je kumina majka obećala da neće trošiti tuđe tablete, već da će za svaku svoju terapiju biti spremna da ju se odvede doktoru. Halo??

Ponekad se pitam gdje ja to živim... ili još bolje - gdje žive svi ostali...