Danas je blagdan. Da sam dobra žena/majka sjedila bih cijeli dan i odmarala.

Kako ću odmarati, kad je kuća bila u kršu, kad sutra idem po Kraljicu Majku, kada još moram spakirati sve i svašta za more, kada...
Tako sam ja, nakon što sam se tu i tamo prekrižila da me ne spali munja sveta, padne nebo na glavu i odnese kuga nebeska, pospremala, prala, ribala, (peglanje je ostalo za sutra, ipak je danas blagdan)..

Što još reći?

Ambrozija, barem u onom najgorem obliku, me lagano popušta. I dalje me boli glava (natečeni sinusi), ali je barem stalo kapanje iz nosa i ona nesnošljiva bol.

Drugo, već me neko vrijeme drži neki blues. Idem na more sa djecom i majkom, dok Guzda ostaje doma. Obično u ovo doba, on šljaka kao lud i davnih smo dana dogovoriti da ja vodim djecu na more, a on svrati jedan vikend od tih desetak dana, a onda smo tako i tako veći dio zime stalno skupa. S lovom koju u ljetnom periodu zaradi.

Sada je glupo da se s nama gura, spavajući na podu i slušajući bljeskove ludosti moje majke. Nema smisla. A posla baš i nema posljednjih mjeseci. Naravno, ima i nešto dugova koje po mom skromnom mišljenju teško da će naplatiti. Ikada.

Početkom godine bilo je strašno obećavajuće. I lova je kapala. I meni je kao bilo dosadno što odjednom nemamo materijalnih briga. Uff... A sada...

Toliko. Basta.