Silly me, naravno da se radilo o "Pijanoj noći 1918."

Guzda se svojedobno uselio u naše zajedničko gnijezdo (osim dva para Wrangler hlača, dvojih tenesica, nešto veša..) s nekoliko metara knjiga, uključujući i pola metra Krleže.

Kad ono - Krležini eseji.

Znam da sam ga zezala još godinama iza što te eseje eventualno čitaju studenti kroatistike - i nitko drugi. I što nije kupio nešto korisno, ako ništa drugo - lektiru.

Tako se ja veselo vratim s mora čekajuć da prolistam dotični esej po kojem je "sastavljena" tj. adaptirana predstava Teatra Ullissys.

Kad ono - šipak. Ima nekih eseja o Titu, Kardelju i sličnim kultnim ličnostima - i to je sve. U silnih pet tomova knjiga. Fuck.

Predstava?

Osim što nisam uspjela barem prolistati original, osobno, definitivno mi se dopala. Ima puno sitnih detalja koji su uveselili predstavu tako da su i politički govori i ostala "teška" prepucavanja povjesnih ličnosti bila podnošljivija. Vidi se da je režiser(ka) - Lenka Udovički, inače poznatija u našim krajevima kao supruga Rade Šerbedžije pazila na puno tih sitnih detalja. Tako je bilo i u Hamletu što odgledah prije dvije godine.

I da, prednost Hamleta je što, ako znaš sadržaj, znat ćeš da li se predstava približava kraju, što u ovoj drugoj nije bio slučaj.

No da, u Hamletu se Lucija Šerbedžija prošetavala gola i glumila ludu Ofeliju (osobno, uopće joj nije bilo potrebno to skidanje jer je odlična glumica), a sada s trbuhom do zuba (za istač) glumila neku služavku / konobaricu / popratni lik u sceni.

Josipa Lisac - imala je tri ili četiri izlazaka tokom predstave. Pjesme otpjevane u njenom stilu...

Žao mi je što nisam odmah slijedeći dan mogla podijeliti s vama emocije. Ovako sam dio priče izgubila u vremenu...

Ps. Zaboravih se pohvaliti - opet izašla u novinama. Ovaj put Elle. Tražite me, pa ćete naći... Nije duplerica, no nije bila ni u Playboyu!! Hi hi....

Jebemmumater nisam se imala gdje spojiti punih deset dana na internet. Jebo hotelski centar gdje su mi mačke na recepciji "lijepo" objasnile da im je informatičar reko da je ošla neka ploča i da nema više internet corner-a. I to ti je turizam!!

Naravno da Pula, kao najbliži grad ima dotična mjesta, ali tamo sam bila sa familijom, ukompletiranom sa Kraljicom Majkom, pa ti reci da ideš baciti oko na blog... ehhh...

I da, bila na "Pijana noć 1917". Osim što je, nakon dolaska trajekta na Mali Brijun nastao stampedo za siceve, osim što pola dotične publike nije shvatilo tko tu koga, osim što bi pola publike (kako mi je majka šapnula na pola predstave od tri sada bez pauze) klisnulo vanka, da je bilo šanka i bijeg iz pripizdine Malog Brijuna... Toliko o "našoj" kulturnoj publici..

Naravno, uključujući i najdražu penzionerku - Kraljicu Majku!

I da, bili na izletu na Velikom Brijunu. Djeci slike Tita i njegov kadilak nisu ništa značile, dok su životinje u safariju bile ok. Pola litre vodice (studena) - 2 ojra. Isto kao u Gardalandu. Živjela Juropa!

I da, bili i na fužama, pljukancima i ostalim mmmm istrijana stvarima...

Mala proslavila 11 rođendan, kao i obično, uz fuže. Pošto joj se nije išlo (na dan rođendana) na koncert, propustili komplet Gibonni - Oliver. Još uvijek plaćem...

O da, bilo je "usput" lagani kupanjac na plaži u Kijicu, Njivice, Krk. Kafić super pet!

Za ostalo - sutra nastavak...

Malo sam se zaigrala - napakarila hrpetinu stvari, zlu ne trebalo...

Naime, već dva dana vježbam vožnju kombijem jerbo ništa od onog drugog auta (još je na servisu ), pa ćemo Guzdu ostaviti golog i bosog, barem što se tiće auta. Sam si je kriv, on je birao...

Danas sam bila na servisu tj. dućanu gdje smo ga uzeli i malo izigravala neuroznu gospođu. Lagano sam frajere upilala da mi daju zamjenski auto za more. Svašta su mi obećavali, kavu, cedevitu, hug, jebiga, ništa kokretno i u šuši...

Zato, udri brigu na veselje i pakiraj...

Još jedno veselje - uspjela užicati karte za predposljednju predstavu na Malom Brijunu. Zato, kad vidite na brodu jednu plavušu - to sam ja! Doduše, nisu mi odgovorili da li me stvarno čeka moja besplatna karta, ali, what the hell, platit ću ako treba...

To znači da vam je vaša Rudarka postala sponzoruša!

Javit ću vam se kad se uspijem iskrasti do prvog internet čoška. Odlučila sam još ove godine odustati od svakodnevne veze sa blogom - onih kartica kojih još nema u pre-paid obliku. Pozdrav!

Danas je blagdan. Da sam dobra žena/majka sjedila bih cijeli dan i odmarala.

Kako ću odmarati, kad je kuća bila u kršu, kad sutra idem po Kraljicu Majku, kada još moram spakirati sve i svašta za more, kada...
Tako sam ja, nakon što sam se tu i tamo prekrižila da me ne spali munja sveta, padne nebo na glavu i odnese kuga nebeska, pospremala, prala, ribala, (peglanje je ostalo za sutra, ipak je danas blagdan)..

Što još reći?

Ambrozija, barem u onom najgorem obliku, me lagano popušta. I dalje me boli glava (natečeni sinusi), ali je barem stalo kapanje iz nosa i ona nesnošljiva bol.

Drugo, već me neko vrijeme drži neki blues. Idem na more sa djecom i majkom, dok Guzda ostaje doma. Obično u ovo doba, on šljaka kao lud i davnih smo dana dogovoriti da ja vodim djecu na more, a on svrati jedan vikend od tih desetak dana, a onda smo tako i tako veći dio zime stalno skupa. S lovom koju u ljetnom periodu zaradi.

Sada je glupo da se s nama gura, spavajući na podu i slušajući bljeskove ludosti moje majke. Nema smisla. A posla baš i nema posljednjih mjeseci. Naravno, ima i nešto dugova koje po mom skromnom mišljenju teško da će naplatiti. Ikada.

Početkom godine bilo je strašno obećavajuće. I lova je kapala. I meni je kao bilo dosadno što odjednom nemamo materijalnih briga. Uff... A sada...

Toliko. Basta.

Vrag je to kad misliš odraditi neki posao lagano i brzo. Aha! Moš' mislit!

Stvar se prvo malo zakomplicirala, pa malo više, pa odpetljavala, a vrijeme - prolazilo, prolazilo...

Uglavnom, ona stvar što sam ju odrađivala u tada novim gumenim čizmama, ako se sjećate sada izgleda potpuno drugačije.

Sada blato izgleda ovako: (sorry, isteklo vrijeme za gledanje slika)

Na kraju je sve dobro prošlo, osim što su me bolile noge od stajanja i cupkanja, a naravno i glava od živciranja. (želudac me nije bolio od čevapa, hvala na pitanju)

A onda je došlo jutro. U vlastitom krevetu. S natečenim očima, sinusima, grlom...

Najdraža me ambrozija pukla...

I da, od danas sam na g.o.

Vi se meni smijete, ali ja i dalje mislim da smo mi jedna od onih divnih destinacija na ovoj našoj maloj kugli zemaljskoj (ako računamo samo onaj "kulturni" europski dio) gdje i najnaj bogataši mogu u miru đirat okolo da im se ne kače papparazzi "ne mi dihat za ovratnik"...

A sad malo o putu. U odlasku smo zapeli u gužvi na riječkoj obilaznici. Nakon što smo na ulazu u jedan od onih njihovih tunela prošli pokraj dvojice policajaca nalakčenih na svoje motore, auti su ispred nas čudom nestali, uključujući i gužvu u kojoj smo milili i stajali. E vrag ga odnio, valjda je onda do dotičnih plavaca...

Onda smo se malo vozili, pa smo zapeli na ulazu u Pulu. Tamo je još veće sranje jer umjesto da se pojavio neki policajac i regulirao promet na njihovom ključnom raskršću, tamo je samo radio semafor. I to loše...

Na povratku, slavna subota u špici sezone, konzultirajući se sa internet izvještajem HAK-a i njihovim live kamerama odlučili smo otići starom cestom preko Labina do Rijeke, kroz centar grada i onda tek na autoput. Ma, šipak.

Krenuli smo prema Vodnjanu. Tu smo pokušali produžiti starom cestom, ali jok - bacilo nas u smjeru Poreča. Ajd dobro. Vozimo se mi i pokušavamo upecati put za Pazin. Bacilo nas do Kanfanara (uletiti u međuvremenu na faking Y). Tu smo nekako, na jedvite jade pogodili put za Žminj (e, u tom smo trenutku već opet vozili u smjeru Pule). Tu smo se čak morali vratiti da bi pitali tipa na benzinskoj, nakon što smo konzultirali i naše karte jer nam je dopizdilo voziti se uokrug, dokopali se Barbana (to vam je već relativno blizu Pule, ali s kontra strane odakle smo krenuli) i skrenuvši lijevo pogodili pravi put za Labin.

Nakon sve te pizdarije i vožnje gore - dole, lijevo - desno, Mala je već bila zelena, pa smo imali piva/kava pauzu u Mošćenici.

No da, kroz centar Rijeke prošli smo ko' kroz putar. Pojeli pljukance u jednoj lokalnoj pizzeriji i produžili veselo dalje.

Guzda je pozorno slušao vijesti na kojima su nas uvjeravali kako je izlaz u Lučkom dugačak traćavih nekoliko kilometara (službeno tri!). Aha. Moš mislit. Stali kod pločice 14 km. Hvala svim radio postajama što su nas uljuljale u ovo višesatno sranje naguravanja i stani - kreni vožnje okruženi preplanulim Mađarima.

I ponekim kenjatorom što je po zaustavnoj traci projurio pokraj nas budaletina što smo pozorno čekali (Godota..).

I onih nekoliko policajaca koji ih nisu kaznili.

I onog nadobudnog Slovenca što je projurio u ENC traku, ali nažalost, uspio se izvući na samom kraju vanka u "normalnu" liniju...

Faking turistička sezona...

Možda je to sad i stara vijest, ali ja se tek sada dokopah kompa.

Kako je bilo u Areni? Kako izgleda Norah??

Kao prvo - put prema Puli:

Osim što smo zapeli u gužvi na riječkoj obilaznici, gdje je pljuštalo kao iz kabla, pa na ulazu u Pulu, gdje je bilo kao malo ljepše, ali nimalo obećavajuće, što se približavalo vrijeme koncerta, nebo se vedrilo. A šta da kažem? Kad je sve počelo - vidjele su se i zvijezde! Majke mi (Kraljice), živa istina!

Taman smo stajali pokraj šanka u Areni, sa starom frendicom iz Pule, kad ono - mjuza i žena - pjeva. Brzo odjurismo do svojih teškom mukom stečenih i preplaćenih karata - treći red (Ha!). Uglavnom, otpjevala je par pjesmica, uz pratnju na gitari, pa je taj dotični tip još malo svirao i pjevao (umjesto predgrupe), pa su je malo novinari poslikali...

Onda se povukla na dobrih pola sata i više...

Već smo svi bili lagano neurozni, čuli su se i zvižduci - i onda je počela. U slatkoj maloj crvenoj haljinici, skromna, vesela, zapravo se lagano zabavljala slatko odgovarajući "Hvala" i "Ne znam zviždati" - nakon jedne pjesme.

Pošto nisam kritičar, glupo bi bilo da komentiram izbor pjesama ili izvedbu. Za mene laika je bila vrhunska!

Gledalište je bilo dupkom puno. Oko nas hrpa Slovenaca, bilo je i ostalih stranaca. VIP loža - valjda ona politička - osim jedno troje-četvero ljudi, bila je prazna.

Itko od poznatih nam estradnih zvijezda? Jok. Osim Dade Topića.

I da, prije samog koncerta muvao se okolo čičica sa kapicom na glavi, brčićima, tamnoput, latino porijekla - pljunuti Santana. Jebi ga, neka me netko uvjeri da nije on!!

Što reći?

Osim što je cijela godina - godina čekanja, isto tako je ovo ljeto - ljeto malih gostiju.

Stalno kroz našu kuću prolaze nećaci, kumići i ostali sitni stvorovi. No da, neki su i malkice veći, uz obavezni dugokosi štih (12 - 14, masculan).

I onda jedni ne jedu voće, drugi ne jedu meso, treći ne smiju mlijeko i sve mliječne proizvode, četvrti ne vole mrkvu, peti obožavaju....

I sad ti svima ugodi!

Da ne spominjem gledanje televizije, tjeranje djece s kompjutora i ostalih čuda što produciraju igrice. Naravno, svako večer - koma s odlascima na spavanje.

No, da se malo opustim od svega toga i psikički pripremim na ljetovanje, uspjela uvjeriti nekoliko šefova, pa nekoliko zamjenika šefova, pa nekoliko onih što mi nisu šefovi, ali misle da jesu i da mi smiju šefovati....
Anyway, sutra odosmo svi na Norah J. u Pulu.

Bacio se Guzda u trošak i naručio najskuplje karte.

Nadam se samo da će vrijeme poslužiti! Ako vidite dvoje u drugom - trećem redu koji se tvrdoglavo ne daju van iz Arene - to smo mi sa svojim zasluženim kartama.

Nebu nama nitko otkazal koncert!

Ma jebemumate, još uvijek je u kući pala bomba..

Guzda nikako da se odluči u kojem obliku da završi kuhinju. Pa malo farba ova, pa malo ona...

A pločice izgledaju ovako: (tko je vidio, vidio je..)

Grrr....

Ha? Jel vam se sviđa??

Ps. Hvala Rubia na novom dizajnu!

Update: Slika baš i ne prikazuje stvarnu boju, nekako lupa kao da ima nekih srebrnih pigmenata u boji, što nema, klasnična oštra crvena!!

Stig'o danas šef s godišnjeg. Nadrkan ko' (sad tu neću napisati neku prostu riječ) ...

Znate već, onaj s klimom (u autu). Sad sam odklimatizirana.

Nisam mu ja kriva što je uletio direktno u kombinaciju s nekoliko inspektora koji su istovremeno stigli skupa s njim. Moglo mu je biti i gore - da se na primjer mora vratiti ranije s godišnjeg. No da..

Onda me diša pohvalio. A nije vidio ispravak mojih "krasnih" rezultata koji su, nakon ispravka ispali koma. Nisam kriva što su mi neki poslali krive podatke. Ali znam, kad slijedeći put otvori službene mail-ove, gadno mi se piše... Visit ću ko' Pedro.. Uff...

I što još reći?

I hate Mondays!

Danas je prije, sad već dovoljno dugo godina da većina hrvatskog pučanstva pljuje dok su u to doba veličali naše hrabre borce (da vas podsjetim - to se desilo i u Americi sa vijetnamskim veteranima), oslobođeno veliko hrvatsko područje, Knin i ostalo..

Nekako mi je mrsko što su neki, dobivši dovoljno vremenskog odmaka i hrabrosti počeli pljuvati "Oluju" kao etničko čišćenje. Sramote.

Ne znam zašto se u svim pričama spominju stadali Srpski civili, jadne srpske bakice koje je netko ubio? Moguće. Možda su i stradali. To se zove "ratni vihor".
Ali, ne vjerujem da je pronađeno zaklanih, masakriranih i prije smrti maltretiranih civila.

I nitko ne spominje sve one bakice i malu djecu iz Škabrnje, iz Kostajnice, iz Vukovara.... Sve one jadne stradale ljude koji su umrli mučenički. Ne, ne...

Sve one jadne ljude kojima su oteli, spalili domove. Svu onu jadnu dječicu koja su sada odrasla u nekoj stranoj zemlji, kao ratne izbjeglice, koja nikada neće imati onaj osjećaj pripadnosti rodnoj hrvatskoj grudi.

Svojedobno, u jednom davnom trenutku, kada se Guzda spakirao i otišao u brda ratovati, mlada je Rudarka pekla svoje prve kolače. I onda je te kolače zapakirala u jednu oveću kutiju i poslala dragom. On je te kolače podijelio sa ljudima kojima nije ništa ostalo na svijetu, bukvalno ništa. Koji su iz brda gledali kako im dojučerašnji susjed, prije pobivši cijelu širu familiju, izvlači iz kuće frižider, kako im taj isti susjed spaljuje njihovo ognjište. Jebi ga. Sad je susjed faca. Sada taj susjed traži da se ta ista njegova ulica zove po nekom srpskom ustaniku, sada.... ehhhh....
Jer ruku na srce, u Glinu, u Knin, u Petrinju - vratili su se samo stari ljudi, i izbjeglice iz Bosne kojima su i ta područja puno bolja opcija od njihove rodne grude i teškog života punog maltretiranja..

Odjednom se MI moramo Srbima ispričavati. Odjednom se MI moramo njima smješkati kad te na autoputu prelaze. Odjednom smo MI pizde, a oni jadan maltretiran narod koji traži ratnu odštetu čak i od Amera.

Zato, ne pljujmo po hrabrim momcima (sada middle-age generaciji) koji su nam omogućili da imamo svoju domovinu u jednom komadu, a ne rascjepkanu. Koji su nam omogućili da se stranci bore kako bi kupili neku staru kućicu, komadić naše lijepe domovine - jer - vjerovali ili ne - nema ljepše zemlje na svijetu!!

E, jesam se nasrala u ovom postu, ali, jebiga, stojim iza svake ove riječi! A mogla bih vam i o detaljima, ali nema smisla. U zadnje vrijeme svatko tko zine završi ili kao svjedok ili kao optuženik u faking Hagu.

Jučer sam se osjećala jako purgerski "hoch"...

Nakon kina, negdje oko pola deset navečer (nije bilo metloboj-a, film je pomalo mračan i nisam sigurna za koju je populaciju djece jer se oni ispod 10 boje, a onima iznad 12-13 dosadan), sjeli smo na teracu Kaptol centra - i pili pivu.

Piva ka piva. Cijena? Naravno, zagrebačka...

Atmosfera? Naravno, izvještačeno zagrebačka...

I da, pozdravljam gospona advokata koji je svojoj (valjda) kolegici, uz večernji Nes potanko objašnjavao neke relativno delikatne informacije koje čisto sumljam da bi (jedan poznati) klijent volio da izađu u npr. pretparačkim novinama (da sam ja slučajno novinarka, a ne seoska nepismena žena).

I ne, ne, nisam prisluškivala. Sjedili su odmah do nas i pričali...

Imam osjećaj da je cijela ova godina - godina čekanja.

Stalno negdje nešto čekam, načekavam... I gubim živce.

Tako sam i jučer na poslu, debelo iza radnog vremana, čulala usred livade. Pa malo stajala, pa sjedlila na nekoj fosni (naravno, u šosiću, na radost mnogoljudnog pučanstva muškog roda oko mene)..

Gdje sam sve čekala?

Čekala sam na MUP-u, prvo za odjavu starog auta (takozvanog "Cicija", po tablici ili "Picolovca" - to mu je ime dao kum kad je imao auto u posudbi od nas, onaj kum što se sada ljuti na nas). Eeee.. Tu se čekalo. Čekalo se nekih tri sata i nešto.

Onda sam par tjedana kasnije ponovno čekala na istom mjestu zbog prijave starog kombija. Nema veze, star ili nov, od broja 44 čekalo se do broja 176. Aha!!

Onda socijalno. Na socijalnom tj. HZZO-u, naravno, svakih tri mjeseca kako istječu doznake za dijabetičke stvari, tako ja zgiljam s posla (kaj bi oni odradili u dvije smjene, pa da i radni narod može bez muljanja i sranja na poslu doći potvrditi papire) i izgubim svojih dva sata života u još jednom redu.

Kako je priča s brojevima u MUP-u deprimirajući kad skužiš da se brojevi mijenjaju puževim korakom, ovdje je još gora jer stojiš u repu. Pa uleti Cigo preko reda. Pa uleti neki "senilini" penzić, obavi svoje papire i onda nam se cereka - očito i nije tako izgubljen u vremenu i prostoru.

Naravno, načekala sam se i na poslu. Onaj dio posla kad na terenu - u blatu ili po pičini "nadgledaš" neke radove - što bi značilo - frajeri se muvaju (obično totalno neorganizirani, pa onda ja vičem na njih, a to zapravo i nije moj nego posao poslovođe), rade, a sve traje upičmač sporo...

Načekali smo se mi i novih pločica za kuhinju. Aha! Lijepo su nam rekli da treba pričekati par dana dok kamion iz neke faking Španjolske ili sl. stigne. E da. Stigao je on, ali ne i naše rot pločice. Pa smo onda čekali još malo - petnaest dana i - viola - stigle.

Onda ja odem po pločice, a frajer me pita (s mojim dijelom predračuna) - "Koji mi je prodavač napisao taj papir?" Ma da, baš se sjećam...

Načekali smo se i popravaka automobila, nabave dijelova, muljanja majstora...

Ovim putem pozdravljam majstora Peru i šaljem mu poruku - "Nikad više kod tebe!".

Apropo majstora, sada mi se otvara još jedno polje za čekanje - majstor kojem smo dali iljadu i nešto ojra (pola cifre) za postavljanje novog nadgrobnog spomenika nije mrdnuo prstom. Sada njega zivkam i prijetim mu mafijašima, novinarima i Guzdom. Pa da vidimo da li će upaliti....

Da li sam odradila ovu lošu karmu čekanja ili je to tek početak? Ufff.....