Imam osjećaj da sam jedina budna u ovoj zemlji.

A to nije mojom voljom, već moram na posao. Pogotovo kad čovjek (oliti žena u mom slučaju) dođe s jednog privatnog domjenka u sitne sate. Možda vama ne bi bili sitni sati (negdje oko ponoći) da niste kao ja - ranoranioci po sili zakona (tj. posla ali bolje zvuči).

Na domjenku sam (kao prvo) bila jedna od mlađih (ne računajući drugu i treću generaciju domaćina), da ne velim balavica, što je ponekad dobar osjećaj. Onda sam nekim uvaženim facama prodavala mudrosti "kako je lijepo živjeti na selu" do nekih malo grubljih istina o "prosjeku pročitanih knjiga po glavi seoskog domaćinstva" na dalje...

Ma bilo je ugodno, ali se onda čovjek mora otandrkati još sat i kusur do svoje kućice u božićnim ukrasima (kod nas samo jednobojno, za razliku od našeg susjedstva).

Toliko dragi moji, odo zakurblat auto da se malo ugrije.