rosemaryno dijete
24.06.2005., petak
Žena za bubnjevima? Ma užas
 L. je kupila gitaru. I mogu vam reći da svira super s obzirom na to da je nedavno prvi put uzela taj instrument u ruke. Odvalila sam kada sam je vidjela s njenom "španjolskom gitarom"! Nevjerojatno je kako malo drva i par žica djeluje na cjelokupno ponašanje osobe. Dok svira, L. je nekako ozbiljna i drugačija, izgleda skroz cool. Obožavam Shirley Manson, Meg White i Chrissie Hynde, to su po mom mišljenju prave, jake i lijepe žene. Osobe sa stavom, djevojke kojima nije bed stati na stage bez tone pudera i minica zbog kojih teenagerčići poslije ne mogu spavati noćima. Djevojke kojima je dovoljna gitara ili bubnjevi kako bi se izrazile. Od takvih cura dečki bježe kao muhe bez glave. Jer heeeej, "ženska lupa po bubnjevima, izgleda ko da nije normalna, jebote, nema ni sise". Danas je modni i životni imperativ: "budi kao druge, ne izdvajaj se iz mase i izgledaj kao da ćeš se raspasti u tisuću komadića čim te netko takne". A gdje su završile jake cure? One koje s pozornice polu-pijane vrište "Britney Spears is a whore!!!"? One su out, zastrašujuće, bože-mi-oprosti... Jučer sam razgovarala s frendom koji je onako, malo pederast i rekao mi je da mu je privlačnija neka stara metla od cure za bubnjevima. Jer, kaže, nije ženstvena, kako to cura pa svira? To je neprirodno. Ne želim nikoga etiketirati i reći da su šta-ja-znam, cure s platinastom kosom i sanjivim pogledom glupe, jer znam da nisu i znam da vanjski izgled ne može odrediti osobu, ali osobno preferiram "bitches with attitude", kako samu sebe naziva Shirley Manson. |
- 11:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #
23.06.2005., četvrtak
Idemo na more :)))
 Jučer je pala odluka. Noćas, točnije. Nisam oka sklopila do 3, iz nekog nepoznatog razloga, i to mi je zaista ostavilo vremena za razmišljanje. A odluka je da se pothitno moram izvući iz onog jadnog raspoloženja koje me drži od prošle subote. Zato sam se jutros probudila s nekim blaženim mirom i veeeeeeelikim osmijehom na licu. To se protivi mom prethodnom postu, ali ni ja ne mogu vječno biti u *****, iako je sve išlo ka tome. Puno stvari trenutno nije kako bi trebalo biti. NIŠTA trenutno nije kako bi trebalo biti, ali svejedno to nije razlog za zatvaranjem u svoju sobu i kukanjem kako su svi ljudi sebični. Tako sam se ja grizla, mučila, vagala svoje postupke i situacije oko mene da bih na kraju shvatila da sam jedina osoba koja to radi jer ljude BAŠ BRIGA! Žive svoje živote, ne osvrću se i ne zanimaju ih drugi. Zvuči grozno, ali tako je bolje. I za sebe i za druge. Danas će biti dobar dan (MORA!!!). Nema šanse da više s bilo kim ulazim u konflikte jer sam ja jedina strana kojoj je poslije teško, a to si ne želim. Rekla sam da će ovo ljeto biti ludo, a počelo je katastrofalno za mene. Zato od danas furam svoj veseli film u kojem su svi krasni i baš po mojoj mjeri, u kojem je nekoga briga za mene, u kojem se svi zabavljamo. Pa šta ako je to samo hrpa laži, ako pomogne u poboljšavanju raspoloženja, dobro je došla! Ljeto je počelo, malo dobrog raspoloženja ne šteti nikome :) |
- 12:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
20.06.2005., ponedjeljak
The Fuccons
 Barbara, John I njihov sin Mikey uzorna su američka obitelj. Imaju svoju kućicu u cvijeću, psa, osmijeh na licu, njihov jedini problem je to što su od plastike. Ali to ih ne ometa u svakodnevnim dužnostima malograđanske idilične obitelji bez mane. Oni imaju uredno podšišan travnjak, dotjerani su, vječno veseli. Sretni su. Tipičan primjer onoga što svatko od nas želi postati- realizirana obitelj u kojoj vlada harmonija. Istina je sasvim drugačija. Meni su Fucconsi zastrašujući i svaki put kada ih vidim na telki prolaze me trnci. Jer su tako neprirodni, umjetni, bolesno savršeni. Ali sve je to podnošljivo dok Fucconse ne nađete u svojoj neposrednoj blizini. To su oni ljudi koji u svemu traže razlog za patetiziranje i dramatiziranje, oni koji će vam preko telefona davati dojam da im je krepao kanarinac i da su im sve lađe potonule. To su oni ljudi koji ne shvaćaju da bi svijet bio odvratno mjesto kada bi sve uvijek bilo idilično. To su oni ljudi koji ne razumiju da su svađe i povremeno udaljvanje normalna stvar kako bi se poslije još više zbližili i spoznali pravu vrijednost nekih osoba. Ja sam kao hebena šibica:lako planem, ali se još lakše gasim i na kraju dana ipak znam od koga neću odustati tako lako, a tko je samo prolaznik. A Fucconsi su definitivno- samo prolaznici, i to plastični. |
- 13:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.06.2005., nedjelja
Ne znam što je mi je gore: ja, moji problemi ili ljudi koji vjeruju da mi mogu pomoći
 "Čak i ako uspijem riješiti sve svoje probleme, to će biti samo zbog toga da bih si potražila neke nove. Ja volim svoje probleme i točka" kaže Ally McBeal i, iako načelno nisam luda za tom serijom za žene srednjih godina, anoreksična je odvjetnica ovu rečenicu sročila upravo onako kako bih ja to rekla. Volim svoje prijatelje i imam u njih prilično puno povjerenja ali svejedno mi smeta kada pokušavaju riješiti neke moje probleme, npr. sa starcima. Kako im objasniti da nisu svi roditelji jednaki i da kada moji kažu:"budi doma u 23 i 30" mora biti tako i nikako drugačije. Ali to je samo sitnica. Kako objasniti ljudima koje voliš da ih naprosto ne želiš opterećivati smećem koje pluta tvojom glavom? Onda oni misle da nisi iskren, da ti nije stalo, a zapravo ih samo želiš poštedjeti. Idealno bi bilo kada nitko ne bi ništa pitao, ali tada bih mislila da njima nije stalo... Jedini izlaz? Rješiti se prijatelja! Ahaaaa, not gonna happen, ne dam ih za cijeli svijet. Ne znam da li je drugima tako, ali ja se beskrajno gubim u nekim svojim razmišljanjima. Imam svoja načela u koja ne vjerujem, jer čovjek kad-tad posrne i napravi nešto što mu se gadi. Zapravo smo sami sebi najgori neprijatelji. A naši problemi? To je nekakv miks stvarnosti, pretvaranja miša u slona i nesigurnosti. Vjerujem da bi svi bili mnogo manje opterećeni kada bi realno gledali da smo u suštini vrlo sretni. Imamo, tko više, tko manje, sve što nam treba, samo što toga nismo svjesni (volimo se buniti kako ništa ne valja). Živimo s osjećajem da uvijek nešto/netko fali, nekakva karika nedostaje. Bar je meni tako, rijetko se osjećam potpuno ushićeno. K vragu i to, ne mari za make stvari i ostat će male stvari, kaže T**. |
- 13:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
10.06.2005., petak
|
... Starac i njegov sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja koji je vukao plug. Jednog dana konj je pobjegao. "Užasno" suosjećali su susjedi. "Kakva nesreća." "Tko zna da li je to sreća ili nesreća" odgovarao bi starac. Tjedan dana kasnije konj se vratio s planine, a s njim je došlo i pet divljih konja. "Kakva sreća!" reklim su susjedi. "Sreća? Nesreća? Tko zna?" odgovarao je starac. Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednog konja pao s njega i slomio nogu. "Kako je to užasno! Kakva nesreća!" rekli su susjedi. "Sreća? Nesreća?" Zatim je došao rat i vojska je odvela sve mladiće. Starčev sin im nije bio od koristi pa su ga poštedjeli. "Sreća? Nesreća?" ... "Put mirnog ratnika", Dan Millman ... Da, vjerujem u sudbinu.  |
- 18:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
09.06.2005., četvrtak
Dobro raspoloženje
|
Kako mi je bilo lijepo jutros probuditi se u 10 umjesto u sedam. Kako je bilo lijepo ležati u krevetu umjesto slušati profu iz matematike. Danas je štrajk! Naravno, nadam se da će nastaviti i sutra jer je osjećaj da svi rade osim tebe neprocijenjiv. Iako mislim da profesori načelno ne rade ništa i da su za svoj posao čak i preplaćeni, isplati nam se njihov bunt. Ljudi su isfrustrirani, naravno, tlačili su se na faksu da bi na kraju imali četiri tisuće kuna plaću, ali ne mogu očekivati neki profit od posla kojeg rade tri sata dnevno. Zamislite posao u kojem odlučujete o sudbini i životu nekih ljudi. Zamislite da ste socijalni radnici (ovo je za Posh- došla si na svoje) koji svakodnevno donose odluke o tome treba li oduzeti neko dijete roditeljima i/ili prosuditi treba li socijalna pomoć samohranoj majci ili bakici s mirovinom od tisuću kuna? Ili zamislite da ste liječnici, najodgovorniji posao na svijetu. Jadni naši profe, moraju svaki dan dolaziti na posao! I to na vrijeme- tiranija! Ovo je služilo kao mali bezvezni uvod u još bezvezniji post. I još uvijek nemam pojma o čemu pisati. Sve su mi teme isfurane. Danas se osjećam dobro, ne da mi se filozofirati i pisati velikim slovima: "ŽIVOT JE SRANJE!" ako trenutno nije tako. Trenutno bih trebala naglasiti, kada objave prekid štrajka, odnosno nastavu, raspoloženje će naglo opasti. Frendica iz razreda mi je u jednom komentaru napisala kako ju moji postovi deprimiraju i zato neću više sijati tugu oko sebe. Od sada pa na dalje- SVE JE IDEALNO! Ali, stvarno je! Baš kao što je Poshica rekla, sreća je u trenucima. (Iako nije moguće da je sve savršeno, srećom) Razmislila sam malo i o ovom ljetu, budući da svi kažu da bi to trebalo biti bezbrižno razdoblje, i odlučila nešto. Ljeto obećava, vjerojatno idem na koncert jednog od meni najdražih bendova- The White Stripesa i samo me ta činjenica čini neizmjerno sretnom (molim Boga da predgrupa budu Mando Diao jer su taaaaaako zgodni...). Neću puno o tome jer sam praznovjerna, da ga ne bi "odgodili" do daljnjega. Evo, sada mi nitko ne može reći da ovo nije jedan pozitivistički optimističan postić. Živio štrajk! |
- 13:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.06.2005., nedjelja
Čega te strah?
|
Mrzim nedjelje iz dna duše, pogotovo kada je vrijeme kao današnje. Pada kiša, sve je sivo i nekako odvratno deprimirajuće, još u pozadini čujem Mobyjevu pjesmu "Raining again". Jutros sam se probudila i baš sam imala potrebu vidjeti neke ljude, pričati s nekim, ali nikoga nije bilo u kući. Imam osjećaj da padam u komu. Dosadno mi je, morala bih učiti za sutra a jedino što mogu je buljiti u prazno. Hoću da ljeto dođe što prije, ne mogu se više prisiliti da učim, što se i vidi. Hoću napokon biti slobodna, hoću plesati cijelo ljeto, hoću ići na more i pun mi je peeeeeep svega. Dosadilo mi je gledati profesore svaki Božji dan, dosadile su mi svađe s prijateljicama, dosadio mi je Rovinj, ma sve mi tako ide na živce. Već par dana slušam samo Coldplay i živim samo za trenutke kada vidim njihovu pjesmu na TV-u. Čini se da idem ususret krizi srednjih godina. :) A onda me odjednom pukne nešto u glavu i kao da sve postane lakše, počnem misliti kako nema razloga za brigu i kako je sve tako užasno ležerno. Škola je gotova za samo dva tjedna i onda dolazi bezbrižno izležavanje u hladu i neiscrpni izlasci. I još neke stvari koje ne mogu predvidjeti i toga me zapravo strah. Bojim se ljeta jer ne znam što će mi donijeti u vezi nekih meni bliskih i dragih ljudi. Ali nema smisla sada strepiti zbog toga, jer kako se ono kaže? Šta bude bude. |
- 13:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #
03.06.2005., petak
HELP!
Petak- Večer- Komp- Dosada.Društvo-Monvi- zabava. Ja- roditelji- DOSADA!!!! Možete zamisliti kako je to kada je cijeli grad vani i zabavlja se, a ti visiš za kompom jer si prije dva dana zakasnio dvije minute doma? Nikada se neću prestai čuditi svojim roditeljima. Drugi roditelji nikada ne provedu svoje riječi u djela, ali MOJI! Prije bi si počupali kosu nego da sami sebe proturječe. Nije to ni tako loše, cijenim njihove odluke, ali u ovakvim trenucima, kada čamim sama s roditeljima, dođe mi da evakuiram iz kuće. Hoću li preživjeti ili ne? Znate što je jako glupo? Kada se osjećate tako bezveze doma samo zato što je petak i zato što ste jedini luzer koji ne pijančeva pod vedrim nebom. A to je zapravo samo autosugestija, cijeli tjedan kada ovako vegetiramo u svojim milim kućicama nitko se ne osjeća izopčeno. Ali kada je PETAK! E, onda si već pušioničar ako nisi van. Ah, moderna socijalna slika mladih. Ako NIŠTA drugo, barem sam se nagledala TV-a. I da, družila se sa mamom i taticom. I shvatila da i nisu tako grozni. Da, ima nešto u njima. Na kraju ću još zaključiti da mi je bolje u kućnom pritvoru nego u Monviju! Ha, ponovo autosugestija, i još kada me sutra zovu cure sa sanjivim glasićima i ustima prepunim: "bilo je taaaaako lijepo, nezaboravno, neponovljivo..." Onda ću se tek osjećati izolirano od svijeta. Desit će se jednom taj divan dan kada ću ja moći nekoga guštirati svojim spikicama o ludom provodu. Yeah right, u nadi je spas. |
- 23:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Conquer yourself rather than the world" Descartes *volim*: S&V (roditelji) frendice starke izlaske muziku dobre knjige filmove *slušam*: radiohead the white stripes oasis moby the libertines interpol franz ferdinand the hives r.e.m the vines kasabian beck *la creme de la creme*: soulwax |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||