24. poglavlje
Škola je završila i Charles i Monica su se uputili prema izlazu, kada je do Chrlesa dotrčala jedna djevojka. Monici je bila jako lijepa, jednostavno obučena i nevjerovatno ju je podsjećala na nekoga.
- Hej, Charlie! – pozdravi djevojka.
- Bok, Mya! – pozdravi Charles i nju. Na te riječi Monici se pojavio osmijeh na licu. – Ovo je moja sestra, Monica!
- Drago mi je! Mya! – pruži joj ruku Mya.
- Također! – odvrati Monica, a onda reče. – Chrlie, ja idem van, da mogu Dawn reći da pričeka. Bilo mi jedrago Mya.
- Oke. Sad ću ja doći! – odgovori joj Charles.
- Slatka cura! – nasmješi se Mya.
- Bila mi je draža dok je bila manja. – nasmješi joj se Charles. – Tada je mislila da sam najpametniji pa me i slušala.
- Znam kako je to! Imam sestru, njenih godina. – odvrati Mya. – Nego, da li vrijedi dogovor za petak?
- Naravno! U 8 pm?
- Da! Ali gdje ti točno živiš? Nisam baš sigurna da ću se znati snaći.
- U ulici Baker. Sto metara sjeverno od muzeja Sherlocka Holmesa.
- Nije mi to baš pretjerano određeno. Koji broj?
- A to, 194. Zadnji kat, ali te mogu čekati ispred.
- Ok! Dogovorit ćemo se još! A sad! Bok, pretpostavljam da te Dawn čeka! – pozdravi ga Mya i nsmješi mu se.
- E da, skoro zaboravih! Ciao! Vidimo se! – pozdravi je Charles i požuri prema izlazu. Monica je stajala naslonjena na zid kod ulaznih vrata i smijući se. Charles ju se mrko pogledao. – Što je smješno?
- Ma ništa posebno, jedan zaljubljeni dječak kojem je prišla njegova simpatija. – nasmješi se Monica.
- Monnie! Nisi duhovita ako si to mislila postići! – ljutim glasom odvrati Charles.
- A baš sam mislila da mi je fora dobra. – nasmije se Monica.
- Zar nemaš svoj život?! – vikne Charles. – Okani se moga.
- Malo smo osjetljivi! – reče Monica i krene za ljutim bratom. Dawn ih je čekala.
Stigli su kući, Monica je otišla u svoju sobu i nešto čitala, a Charles je spremao nešto za jesti. Prošao je još jedan dan. Pisma su prestala dolaziti. Monica je dobila novu sobu. Polako se sprijateljila sa još više ljudi.
Bio je petak. Monica i Charles su ulazili u stan vraćajući se iz škole. Charles je odbrojavao sate dok ne dođe Mya. Bio je poletan cijeli dan. To je Monicu strašno zabavljalo. Kasnije je došao i William pa su njih dvoje zajedno se smijali Charlesu. Što se više priližavala mala kazaljka broju 8 on je postajao sve živčaniji. U pet do osam je izjurio iz kuće. Monica i William su prasnuli u smjeh. Sjeli su na kauč i gledali televiziju. Baš je počinjao neki film. Ubrzo se vratio Charles sa Myom. Prisutni su je pozdravili, a Charles ju je uputio u muzičku sobu. Zakoračila je.
- Predivna je. Slike na zidu, vrlo kreativno. – Mya je pohvalila sobu.
- O, hvala! To je tetina ideja. Zapravo kada sam došao ovdje ova je soba bila spremna za useljavanje. – kratko objasni Charles.
- Aha! Vrhunska oprema. Lijepo. – nasmiješi se Mya. – A sada se bacimo na posao. Moraš puno toga naučiti. Ali vjerujem da si uzoran učenik.
- Potrudit ću se! – odgovori Charles sa smješkom. Mya mu počela teoretski objašnjavati sve. Vrijeme je brzo prolazilo. Za to vrijeme je Monica sa Williamom gledala neki film za koji se ispostavilo da je strašno glup.
- Will.....šta misliš o čemu pričaju? Ne čujem da išta svira. – upita Monica
- Monnie, gledam film. – uzjoguni se William.
- A, Willy, film je glup. – nastavi Monica.
- E pa ja volim baš takve filmove. I ne zovi me WILLY.– odgovori joj iznervirano William.
- Onda kada budeš neku curu vodio u kino, ja ću birati film koji će te gledati. – nasmije se Monica na što William samo živčano frkne i promrmlja si nešto u bradu. – Ok, Will. Kako hoćeš. Baš si partybreaker. Idem se družiti s Hannibalom. On je bolje društvo od tebe.
Hannnibal kao da je razumio njene riječi jer je veselo zalajao. Monica mu se samo nasmješi.
- Tko je najbolji pas na svijetu. – nasmije se. – Idemo u šetnju, može?
U znak odobravanja još jednom zalaje. Monica uzme njegov povodac i obrati se Williamu.
- Ja idem prošetati Hannibala. Vratit ću se brzo. – William joj na to samo zamaše daljinskim, samo kako bi shvatila da ju je čuo.
23. poglavlje
Monica se rastane od Marka i zahvali mu. Uleti u učionicu. Svi je učenici čudno pogledaju. Cure je odmjere od glave do pete, a dečki promatraju njene kretnje. Nesigurne i izgubljene. Napokon joj je prišla jedna djevojka.
- Tražiš nekog? – upita je s osmjehom.
- Zapravo da, ali baš ne nalazim. – odgovori Monica.
- Aha! Možda ti mogu pomoći. Koga tražiš? – upita je nepoznata djevojka.
- Amaris Morreno ili Ashely Smith. Bilokoga od njih dvije. – reče Monica.
- One nemaju s nama matematiku. One sada imaju nešto drugo. Nisam sigurna što. Onako usput da se predstavim, ja sam India. – reče djevojka i pruži joj ruku.
- Ja sam Monica. Drago mi je. – odgovori Monica i pruži joj ruku.
- Sjedni sa mnom ako hoćeš. I da, ti poznaješ Amaris i Ashely?
- Hvala. Da, poznajem ih. Ja sam nova u školi, a ravnatelj je zaposlio Amaris da me upozna sa školom. Ashely se druži sa Amaris tako da....... – objasni Monica. A onda se namrgodi i upita. – A zašto pitaš?
- Mislim znam ih i ja, površno, ali ih poznajem. One imaju bend. To znaš?
- Da, upoznala sam ove iz benda. Mark mi je i pokazao gdje je učionica.
- Mark Greon? On je jednoj curi pomogao da pronađe učionicu? Ne mogu vjerovati. Nevjerovatno je povučen. Sviđaš mu se. Ostavila si zaista snažan dojam na njega. – nasmije se India.
- Molim?! – začuđeno će Monica.
- Ne mislim seksualno ili kako već. Nego očito si zadovoljila neke njegove, moram priznati, uvrnute kriterije za prijateljicu. Smatraj to privilegijom. – nasmješi joj se India lagano je bocnuvši laktom.
- Oke! Sada ga se bojim. – odgovori joj Monica. A onda se sjeti nečega što ju je i prije željela pitati. – A kakve ti veze imaš sa Ashely i Amaris?
- A njih znam ovako iz viđenja. Pričale smo par puta. Imam veze sa bendom tj. U vezi sam sa Arthurom. – objasni joj kratko India.
- Arthur? To je onaj s dreadlocksima ili onaj s kratkom kosom? – upita Monica nesigurno.
- Onaj s kratkom kosom. Ozbiljniji, pristojniji, nježniji i pametniji od Jamesa. Ali nemoj misliti da imam nešto protiv Jamesa. On je odličan dečko. – nasmješi joj se India. I tada je ušao profesor York. Sjedi gospodin s bradom i brkovima. Podsjećao je na Djeda Božićnjaka i izgledao je dobroćudno, ali već sa prvom njegovom rječju Monica je promjenila mišljenje o njemu. Sjeo je, nešto promrmljao sebi u bradu, nakašljao i rekao:
- Vi ste, djeco, nesposobni. – učenici su međusobno razmjenili poglede. Koliko god strog on profesor bio nisu navikli na takav početak sata. – Oni ispiti koje sam vam dao.......KATASTROFA! Ne znam da li postoji barem jedna osoba u ovome razredu koja ga je prošla. Probisvjeti jedni.
Monica se čudila. Profesor je ako zdušno kritizirao svoje učenike koji su ga zbunjeno gledali. Nikada prije nije bio takav. Bio je bjesan, oči su mu bile crvene i žila mu je iskočila na čelu. Razred je samo gledao u profesora. Činilo se kao da ne dišu. Nikada to nisu doživjeli. Istina, neočekivani ispit koji im je zadnji put dao bio je težak i gotovo nitko nije uspio rješiti nijedan zadatak. Profesor je nastavljao vikati, vrijeđati i na pretkraj sata je podijelio kontrolne. Rezultati su bili smješni. Svi osim tri osobe su imali nula bodova. Napokon je zvonilo i učenici su izletjeli iz učionice.
Za to vrijeme, Charles je svirao, zabavljao se i upoznavao nove ljude. Andrew ga je nakon prvog sata upoznao sa svojim najboljim prijateljem, Michaelom Evansom, smeđokosim, visokim dečkom. On je išao na metematiku. Matematika mu je bila kao urođena. Obožavao ju je i rješavanje najtežih zadataka bilo je njegovo sredstvo za smirenje. Svojim je prijateljima bio čudan. On je bio jedini učenik u školi kojeg je York volio. Charles, Michael i Andrew su sjedili za jednim od stolova u kantini.
- Objasni mi još jednom, molim te, kako ti matematika može biti uzbudljiva? – s nevjericom ga je upitao Charles po 100-ti put.
- Pitaš me to po tisućiti put. – nasmije se Michael. – Uzmimo primjer, da vidimo, ti recimo. Tebi se sviđa Mya.
- Ne sviđa. – prekine ga Charles, ali onda shvati koliko je taj potez bio djetinjast. Andrew i Michael su se smijali.
- Dobro, ne sviđa ti se, ali zamislimo da ti se sviđa. Kada ja ugledam neki problem u matematici osjećam se kao ti kada ugledaš Myu......koja ti se ne sviđa.- doda Michael prije negoli se Charles uspio usprotiviti.
- Ti si bolestan, stari. – nasmije se Andrew. – Draži si mi bio dok nisi otkrio matematiku. Kada su cure bile jedina tvoja okupacija.
- Prošli su ti dani......davno! Heh! Prije dvije godine! Tražim onu pravu! – odgovori mu Michael.
I tako su njih troje se zezali i smijali, pa su se kasnije morali vratiti svako na svoj sat.
22. poglavlje
Druga poruka je bila ista kao i prva samo napisana u drugačijem fontu. Monica i Charles su problijedili u trenutku.
- Što je sada ovo? – upita Monica drhtavim glasom.
- Ne znam. – odgovara Charles s nevjericom.
- Ali što ćemo sada? Na policiju ne možemo, što ćemo?
- Monnie, smiri se! Morat ćemo se praviti da nije ništa i ako dobijemo još neku poruku idemo ponovno na policiju. Ali onda ćemo ići tamo s optužbom da nas netko zlostavlja.
- Sve je to divno, ali JESI LI TI NORMALAN?! Ti zaista misliš da ja spavam ovdje?
- Spavat ću i ja ovdje! Govori si ovako: 'Te su prijetnje samo produkt nečijeg bolesnog smisla za humor!' Može? – upita je Chrles procijenjivački.
- Ti nisi normalan, ali.........ne znam. Pokušat ću i to je sve što ti mogu reći! Ti si ionako jedina osoba koju poznajem u ovom gradu. Nemam gdje otići ni da želim.
- Nemam ni ja i zato se moramo držati jedno drugog.
- Charlie, ti uvijek možeš pobjeći, glazba ti je izlaz iz svake situacije. – pogleda ga tužno Monica.
- Ali, sestrice moja najdraža, gdje je onaj žar u tvojim okicama. Prije su ti zvijezde bile sve! One su bile tvoj bijeg od stvarnosti.
- Prošlo je to vrijeme. Ja se sada mogu smiriti samo tako da čujem Samin glas. Idem je nazvati, a ti radi onošto najbolje radiš, bježi iz ovog svijeta nesavršenosti. – Rekla je to glasom punim umora i straha. Uzela je telefon u ruke i okrenula Samin broj. Dugo je zvonilo i onda se napokon netko javio. Bila je to Sam. Monici se odjednom pojavio osmjeh na licu. Pričala je sa svojom najboljom prijateljicom. Otišla je s telefonom u sobu. Pričale su dugo i na kraju su se dogovorile da će Sam doći kod nje ovaj vikend ukoliko se sve riješi. Monica spusti telefonsku slušalicu. Bila je umorna. Bilo je deset sati, a njoj se činilo kao da je prošla čitava vječnost od onog trenutka kada joj je zvonila budilica. Bio je to dugačak i naporan dan. Malo je pomazila Hannibala koji je spavao na jednom kraju kauča, pozdravila brata koji je po običaju nešto petljao po notama i otišla gore, na spavanje.
Bilo je 7,30 i budilica je zvonila. Charles i Monica su se polagano ustali i počeli sa ponovnim spremanjem za školu. Monica je obukla svoju uniformu, umila se i spustila u dnevni. Sjela je na kauč i upalila televiziju. Gledala je neki dječiji crtić. Nasmijala se par puta, a onda se spustio i Charles.
- Čemu se smiješ? – upita je zbunjeno brat i sjedne pored nje.
- Ma ničemu, crtić je blesav pa me nasmijava. No, za koga si se ti to toliko namirisao? – pogleda ga Monica procjenjivački.
- Ni za koga. – hladno joj odgovori Charles na što se ona počne smijati. – Što ti je to toliko smješno?!
- Pa je! Dragi moj brate, to ti se zove poricanje! – nasmije mu se Monica i potapše ga po ramenu i Hannibal zalaje. Monica mu se obrati. – I ti si mi se probudio, moja mala vrećo buha, ha? Jesi li mi lijepo spavao?
- Ti si totalno skrenula! Počinješ pričati sa psom! – zavrti Charles glavom u nevjerici. – Idemo do Dawn i Williama. Zakasnit ćemo u školu.
- Oke, oke! – ustane se Monica i obrati psu. – Ljubavi moja čupava, čuvaj kuću! Hehe!
- Požuri! – nestrpljivo reče Charles koji je brzinom svjetlosti uspio obući svoju jaknu, otići do vratiju i postati nervozan čekajući Monicu da se spremi.
- Evo! Ne budi nervozan. – odgovori mu veselo Monica i pokupi kaput.
Kada su izašli iz stana čuli su škljocanje vrata preko puta hodnika. Izašla je Dawn.
- Gdje je William? – zbunjeno upita Charles. Dawn je otvorila usta da kaže, ali se javila Monica zaključavajući vrata.
- Vjerovatno spava. Suspendiran je.
- Da, stvarno. U potpunosti sam zaboravio. Još je jutro. – nasmije se Charles i krene prema prizemlju. Slijedile su ga Monica i Dawn.
Dawn ih je ostavila ispred škole, a oni su se uputili pronaći svoje prijatelje. Charles je Andrewa vrlo brzo pronašao i uputili su se zajedno prema učionici dok je Monica za to vrijeme koračala hodnicima koji su joj još uvijek bili strani. Odjednom joj je netko prišao s leđa.
- Bok! – reče Mark(za one koji se ne sjećaju bubnjar iz Amarisinog benda).
- Aaah! – blago vrisne Monica. – Ooo! Bok......M-mark, je li tako?
- Da! Gdje su Ashely i Amaris?
- Eh, kada bih barem znala. Nadala sam se da ćeš me ti prosvijetliti, ali očito ništa, ha?
- A što ćeš. Što imaš prvi sat?
- Nisam sigurna, mislim matematiku.
- Na drugom katu? –upita je Mark.
- Ne bih znala. Zato se i trudim pronaći Ashely ili Amaris.
- Tko ti predaje?
- Ne znam. Znam da mu je prezime neki grad. Joj! Amaris me posebno na njega upozorila. Ne mogu se sjetiti.
- Uf! Znam tko je to. York?
- Da, on! – s olakšanjem reče Monica shvativši da možda ipak ima nade da nađe učionicu.
- Jadna! On ti je najozloglašeniji profesor u školi. Svi imaju niže ocjene od onog što bi inače imali.
- Ma, vjerujem da su to sve samo priče.
- Meni predaje i sve što čuješ o njemu je istinito. – razočarao ju je Mark.
- Ok! Nego možeš li mi objasniti gdje je učionica. – na kraju ga upita Monica.
- Pokazat ću ti. Imam sat odmah u učionici pokraj. Kemija.
Monica mu se zahvalno nasmiješi i krene za njim kroz more učenika.
21. poglavlje
Monica i William su sjedili u ulazu neke zgrade dok nije prestala padati kiša, a zatim su nastavili put. Smijali su se i zabavljali. Stigli su kući. William je otišao na jednu stranu, a Monica je ušla u tetin stan.
- Ej, Charlie vratih se! Izabrala sam savršenu sobu i baš mi se svi.....Charlie? – tek je tada shvatila da Charles potpuno blijed i moglo bi se reći šokiran sjedi na kauču. Monica polagano i nesigurno dođe do njega. – Što je?
Charles joj drhtavom rukom pokaže prema papiru na stolu. Monica ga uzme i počne čitati. Oči joj letjele po papiru, lice blijedilo, a zjenice širile. Sjela je preko puta Charlesa.
- J-jesi li zvao policiju? – upita ga naposljetku Monica.
- I što da kažem? – pogleda je Charles. – Da mi je netko ispod vrata gurnuo papir sa prijetnjom? Pa nasmijali bi mi se i rekli da preuveličavam.
- Pa zašto nisi pokušao? Nemoj se uvijek brinuti za svoj ego! Priznaj da se bojiš! To je ljudski! – sada je Monica povisila glas.
- Ne brinem se za svoj ego! U šoku sam! I da, ako ti je lakše bojim se! Zadovoljna? Misliš da je policija pravi odabir za zvati? Prije bi trebali zvati MI5! – vikne sada i Charles.
- Sada stvarno pretjeruješ! Nazovimo policiju pa ćemo dalje vidjeti što će se dogoditi. – polagano se Monica smiri i uhvati slušalicu telefona.
- Što radiš? – upita je histerično Charles.
- Ono što si trebao učiniti! Zovem policiju. – Monica mu odgovori, a zatim joj se javi netko iz policije. Ona službenici objasni situaciju i sve što se dogodilo. Na to joj službenica odgovori da se ne treba brinuti jer je to vjerovatno nečija neslana šala.
Charles je sjedio za šankom i iščekivao Monicin odgovor.
- I? – upitao ju je.
- Ništa, imao si pravo. Rekli su mi da nije ništa i da bezveze paničarim.
- Eto vidiš! Oni neće to riješiti.
- Ali možda i imaju pravo!
- Ne vjerujem!
- Zašto? Moglo bi biti istinito!
- Moglo bi, ali ne vjerujem!
- Ali zašto?
- Naši roditelji su poginuli, čekaj, kako je ono policija rekla, da, u ČUDNIM okolnostima.
- Molim?! – Monici su navirale suze na oči. Tema roditelja joj je bila još uvijek previše bolna.
- Da, ne znam što to znači! Samo su mi to rekli! Smatrali su da si premlada da ti to kažu. – Monica je sada već plakala. Charles joj je prišao i zagrlio je. Odlučili su sami otići na policiju. Dawn ih je odvela. I ona se prestrašila. Kada su stigli na policiju čekali su oko sat vremena da ih netko primjeti ili doživi. Napokon im je prišao neki policajac koji se predstavio kao Greg. On ih je saslušao pogledao poruku i rekao im da će to istražiti. Na licu mu se vidjelo da je zabrinut.
Monica, Charles i Dawn su napustili policijsku postaju.
- Nešto se veliko skriva iza svega ovoga? – reče Charles ulazeći u auto.
- Kako to misliš? – upita ga Monica.
- Pa jesi li vidjela policajčev pogled kada smo mu rekli kako se zovemo i kada je pročitao pismo?
- Bio je onakav kakav je i trebao biti. Šokiran.
- Ne znam baš Monnie! Nekako mi se činilo da zna nešto više nego što želi priznati!
Monica na to ništa nije rekla vratila se kući, a tamo ih je čekala druga poruka.
Evo ovo je za vas, moje čitatelje. Malo je kraći nego inače! Pusa vam svima!
