Druga poruka je bila ista kao i prva samo napisana u drugačijem fontu. Monica i Charles su problijedili u trenutku.
- Što je sada ovo? – upita Monica drhtavim glasom.
- Ne znam. – odgovara Charles s nevjericom.
- Ali što ćemo sada? Na policiju ne možemo, što ćemo?
- Monnie, smiri se! Morat ćemo se praviti da nije ništa i ako dobijemo još neku poruku idemo ponovno na policiju. Ali onda ćemo ići tamo s optužbom da nas netko zlostavlja.
- Sve je to divno, ali JESI LI TI NORMALAN?! Ti zaista misliš da ja spavam ovdje?
- Spavat ću i ja ovdje! Govori si ovako: 'Te su prijetnje samo produkt nečijeg bolesnog smisla za humor!' Može? – upita je Chrles procijenjivački.
- Ti nisi normalan, ali.........ne znam. Pokušat ću i to je sve što ti mogu reći! Ti si ionako jedina osoba koju poznajem u ovom gradu. Nemam gdje otići ni da želim.
- Nemam ni ja i zato se moramo držati jedno drugog.
- Charlie, ti uvijek možeš pobjeći, glazba ti je izlaz iz svake situacije. – pogleda ga tužno Monica.
- Ali, sestrice moja najdraža, gdje je onaj žar u tvojim okicama. Prije su ti zvijezde bile sve! One su bile tvoj bijeg od stvarnosti.
- Prošlo je to vrijeme. Ja se sada mogu smiriti samo tako da čujem Samin glas. Idem je nazvati, a ti radi onošto najbolje radiš, bježi iz ovog svijeta nesavršenosti. – Rekla je to glasom punim umora i straha. Uzela je telefon u ruke i okrenula Samin broj. Dugo je zvonilo i onda se napokon netko javio. Bila je to Sam. Monici se odjednom pojavio osmjeh na licu. Pričala je sa svojom najboljom prijateljicom. Otišla je s telefonom u sobu. Pričale su dugo i na kraju su se dogovorile da će Sam doći kod nje ovaj vikend ukoliko se sve riješi. Monica spusti telefonsku slušalicu. Bila je umorna. Bilo je deset sati, a njoj se činilo kao da je prošla čitava vječnost od onog trenutka kada joj je zvonila budilica. Bio je to dugačak i naporan dan. Malo je pomazila Hannibala koji je spavao na jednom kraju kauča, pozdravila brata koji je po običaju nešto petljao po notama i otišla gore, na spavanje.
Bilo je 7,30 i budilica je zvonila. Charles i Monica su se polagano ustali i počeli sa ponovnim spremanjem za školu. Monica je obukla svoju uniformu, umila se i spustila u dnevni. Sjela je na kauč i upalila televiziju. Gledala je neki dječiji crtić. Nasmijala se par puta, a onda se spustio i Charles.
- Čemu se smiješ? – upita je zbunjeno brat i sjedne pored nje.
- Ma ničemu, crtić je blesav pa me nasmijava. No, za koga si se ti to toliko namirisao? – pogleda ga Monica procjenjivački.
- Ni za koga. – hladno joj odgovori Charles na što se ona počne smijati. – Što ti je to toliko smješno?!
- Pa je! Dragi moj brate, to ti se zove poricanje! – nasmije mu se Monica i potapše ga po ramenu i Hannibal zalaje. Monica mu se obrati. – I ti si mi se probudio, moja mala vrećo buha, ha? Jesi li mi lijepo spavao?
- Ti si totalno skrenula! Počinješ pričati sa psom! – zavrti Charles glavom u nevjerici. – Idemo do Dawn i Williama. Zakasnit ćemo u školu.
- Oke, oke! – ustane se Monica i obrati psu. – Ljubavi moja čupava, čuvaj kuću! Hehe!
- Požuri! – nestrpljivo reče Charles koji je brzinom svjetlosti uspio obući svoju jaknu, otići do vratiju i postati nervozan čekajući Monicu da se spremi.
- Evo! Ne budi nervozan. – odgovori mu veselo Monica i pokupi kaput.
Kada su izašli iz stana čuli su škljocanje vrata preko puta hodnika. Izašla je Dawn.
- Gdje je William? – zbunjeno upita Charles. Dawn je otvorila usta da kaže, ali se javila Monica zaključavajući vrata.
- Vjerovatno spava. Suspendiran je.
- Da, stvarno. U potpunosti sam zaboravio. Još je jutro. – nasmije se Charles i krene prema prizemlju. Slijedile su ga Monica i Dawn.
Dawn ih je ostavila ispred škole, a oni su se uputili pronaći svoje prijatelje. Charles je Andrewa vrlo brzo pronašao i uputili su se zajedno prema učionici dok je Monica za to vrijeme koračala hodnicima koji su joj još uvijek bili strani. Odjednom joj je netko prišao s leđa.
- Bok! – reče Mark(za one koji se ne sjećaju bubnjar iz Amarisinog benda).
- Aaah! – blago vrisne Monica. – Ooo! Bok......M-mark, je li tako?
- Da! Gdje su Ashely i Amaris?
- Eh, kada bih barem znala. Nadala sam se da ćeš me ti prosvijetliti, ali očito ništa, ha?
- A što ćeš. Što imaš prvi sat?
- Nisam sigurna, mislim matematiku.
- Na drugom katu? –upita je Mark.
- Ne bih znala. Zato se i trudim pronaći Ashely ili Amaris.
- Tko ti predaje?
- Ne znam. Znam da mu je prezime neki grad. Joj! Amaris me posebno na njega upozorila. Ne mogu se sjetiti.
- Uf! Znam tko je to. York?
- Da, on! – s olakšanjem reče Monica shvativši da možda ipak ima nade da nađe učionicu.
- Jadna! On ti je najozloglašeniji profesor u školi. Svi imaju niže ocjene od onog što bi inače imali.
- Ma, vjerujem da su to sve samo priče.
- Meni predaje i sve što čuješ o njemu je istinito. – razočarao ju je Mark.
- Ok! Nego možeš li mi objasniti gdje je učionica. – na kraju ga upita Monica.
- Pokazat ću ti. Imam sat odmah u učionici pokraj. Kemija.
Monica mu se zahvalno nasmiješi i krene za njim kroz more učenika.
Post je objavljen 23.12.2006. u 00:00 sati.