20. poglavlje
William i Monica su pješke krenuli prema salonu namještaja. Zezali su se putem, smijali i glulpirali. Monica se osjećala predivno. Iskreno se smijala. Nije mislila na svoje roditelje. Osjećala je kao da je našla srodnu dušu, onaj dio koji joj je falio. Nije mogla vjerovati da to može osjetiti nakon samo dva dana poznavanja jedne osobe. Ipak, William se njoj nije sviđao, njie bila zaljubljena u njega. Povezanost koju je osjećala je bila više bratska. Željela ga je bolje upoznati, znati što njega muči, ali i reći mu sve svoje dvojbe, probleme i razmišljanja. On je bio jedini dečko prema kojem je tako nešto osjećala. Željela mu je biti blizu i da zna da je njemu stalo do nje, ali nije željela njegove poljupce i nježne riječi. Htjela je da biti njegov oslonac, ali i on njen. Iako joj on nije rekao puno o sebi i svojim roditeljima, osjećala je da on ima problema i traži osobu kojoj bi to rekao.
- Što je? – stao je William i zabrinuto je pogledao.
- Ha? – trgne se Monica. – Ma nije mi ništa, samo sam se zamislila.
- Aha! Već sam se zabrinuo! – nasmiješi joj se William. – Evo, taj salon je tu iza ugla. Idemo.
- Da. Ali uopće ne znam kakvu sobu želim. Žao mi te je!
- Zašto? – zbunjeno je upita William.
- Ne poznaješ me dobro. Kada mi se više stvari sviđa, ne mogu se odlučiti. Načekat ćeš se.
- Zato ću ja biti tamo i odrediti što je najbolje. Dogovoreno?
- Dogovoreno.
Došli su pred veliki salon namještaja. Monica je zavezala Hannibala ispred ulaza i ona i William su ušli. Na samom ulazu je bio info centar. Monica je prišla i predstavila se kao nećakinja Marcie Archer, na što ju je muškarac kojem se obratila sa smješkom pozdravio.
- Ti si Marcina nećakinja? Rekla je da ćeš možda doći ovih dana. – započeo je muškarac. – Dakle ti tražiš novu sobu.
- Da.... – nesigurno odgovori Monica.
- Ok. Sada ću pozvati Catherine koja će ti pomoći da pronađeš onu koja ti najviše odgovara. Catherine! – zazove je muškarac.
- Što je Jeremy? – priđe mlada žena, vrlo lijepo obučena i blagog lica.
- Došla je Marcina nećakinja! – muškarac se obrati prijateljici.
- Zaista?
- Aha! – odgovori Jeremy i mahne glavom kako bi joj pokazao da je to djevojka koja stoji ispred njega.
- Oh, bok! Monica, zar ne? – upita Catherine Monicu.
- Da! Drago mi je!
- Pretpostavljam da si ovdje zbog namještaja za svoju sobu. Kaže Catherine, a Monica samo klimne glavom. – Dobro, pokazat ću ti neke primjere. Dođi.
Catherine je pokazivala Monici i Williamu razne sobe i razne mogućnosti kombiniranja. Na kraju se Monica uz Williamovu pomoć odlučila konačno za jednu sobu.
Sve su dogovorili sa Catherine, pozdravili se i otišli. Hannibal je bio toliko sretan što ih vidi da je zalajao na što su se mnogi prolaznici okrenuli. William i Monica su se samo nasmijali.
- A sada te vodim na hamburger. U 'Big Easy'. Najbolji hamburgeri u gradu. – nasmije se William.
- Može! Ne pamtim kada sam zadnji put pojela jedan hamburger. Baš mi sada trebaju kalorije. – uzdahne Monica.
- Odlično! Znaš li ti da si jedna od rijetkih cura koja je spremno prihvatila nezdravu hranu?
- Stvarno? Grozno je to što mnoge cure su strašno opsjednute hranom. Moja najbolja prijateljica je takva, ali ja sam navikla.
- Prijateljica iz Burdona? Tako se zove grad gdje si prije živjela?
- Da, zove se Burdon, a ona se zove Sam. Trebala bi za vikend doći kod mene pa je možda upoznaš.
- Aha. – odvrati William.
Monica mu je još puno toga pričala o Samathi i o njihovom zajedničkom djetinjstvu. Pričala mu je o Burdonu i drugim svojim prijateljima. On je njoj pričao o svom djetnjstvu i raznim glupostima koje je napravio. Stigli su u 'Big Easy', mali restoran iz velikog lanca fast food restorana. Bio je uređen u stilu pedesetih koji je svojim živim bojama podizao raspoloženje. William i Monica su naručili najveći hamburger i sjeli vani kako Hannibal ne bi moram ponovno sam sjediti vani i čekati. Njih dvoje su se odlično zabavljali, a Hannibal je drijemao slušajući njihove glasove. Nakon dobrih sat vremena su se odlučili vratiti kući. Taman su krenuli kada je počelo kišiti. Malo su potrčali na Hannibalovu radost, ali onda je počelo pljuštati i bili su prisiljeni se negdje skloniti pa su uletjeli u ulaz u jednu zgradu. To je bilo jedino mjesto gdje je Hannibal mogao ući.
Za to vrijeme Charles je vježbao. Nakon muke sa sklapanjem svojeg malog sudia napokon je dobio priliku uživati u njemu.
Vježbao je skladbu koju im je dala profesorica kada je čuo zvonce na vratima. Prestao je svirati i uputio se prema vratima. Otvorio ih je ali nikog nije bilo. Na podu je ležao papir. Uzeo ga je u ruke i počeo čitati. Lice mu je problijedio i ispustio je papir. Na papiru je napisano na kompjuteru stajalo ovo:
'ŠEFOVI SU ELIMINIRANI; ROBOVI SU NA REDU. TAJNA JE OTKRIVENA. DRŽITE OČI ŠIROM OTVORENE!'
19. poglavlje
Dawn je odbacila Amaris kući pa su krenuli prema svojoj zgradi. Već na ulazu su mogli čuti Hannibalovo tužno cviljenje. Kada je Dawn otključala vrata, on je pojurio vani i počeo skakutati oko Monice.
- Onda? Jeste li gladni? Mogu vam napraviti nešto za jesti. – upita ih Dawn. Svisu odmahnuli glavom, osim Hannibala čiji je pogled govorio da bi rado nešto pojeo.
Monica je otključala vrata od stana i ušla. Slijedio su je Charles i Hannibal. Odložila je klljučeve na stol i otišla u svoju sobu. Stavila je svoje uniforme na 'krevet' i u ruke uzela prospekt onog salona namještaja. Sjetila se Marcine poruke. Onda se sjetila Burdona, svoje sobe i svojih roditelja. Sjela je bespomoćno na pod i rasplakala se. Jecala je. Kroz suze je ugledala veliku, čupavu glavu kako je s vrata promatra. Zatim se ta čupava glava ušla u sobu i potpuno se približila Monici. Hannibal joj je polizao obraz.
- Fuj! – rekla je Monica kroz smijeh brišući rukavom obraz. Pogledala je velike pseće oči. Bilo je nešto čarobno u tom klupku dlaka. Imao je skrivenu moć. Uspio je razveseliti sada kada je bila tužna. Obrisala je suze i pomazila Hannibala. Smijala mu se i njegovoj neutaživoj želji za maženjem. Čula je zvono a vratima pa je ustala i otišla se umiti. Čula je kako Charles priča s nekim dečkom. Spustila se niz stepenice i vidjela Charlesa sa monitorom u rukama i Williama kako stoji kod vrata.
- Evo je! – obrati se Charles Williamu. – Sada idem raditi. Nikad neću stići sve ovo raspakirati.
- Ok! – odgovori mu William.
- Bok Will! – reče Monica. – Otkud ti?
- Pa eto! Malo je Dawn ljuta na mene pa baš i ne želim biti s njom u istoj prostoriji, a radi sigurnosti sam otišao i iz stana.
- Aha! Nemoj stajati tu na vratima, uđi! – pozove ga Monica.
- Hvala! – odgovori William ulazeći u stan.
- Raskomoti se. – obrati mu se Monica i on sjedne na kauč, a ona pokraj njega. – Dawn je ljuta..........zašto?
- Ma ništa strašno! Zvali su je u školu jer sam zapalio WC. – ovo zadnje je izgovorio toliko brzinom da je zvučalo kao mumljanje, a ne govor.
- Molim?! Sporije pričaj ništa ne razumijem!
- D-A-W-N S-U Z-V-A-L-I U Š-K-O-L-U J-E-R S-A-M Z-A-P-A-L-I-O W-C!!!!!!!!!!!
- Kako si uspio zapaliti WC?! – začuđeno upita Monica.
- Ma nije važno!
- Kako nije važno? Sada me zanima. Neću noćima spavati, ako mi ne kažeš!
- Oke! Ne želim biti odgovoran za tvoju nesanicu. Dakle, pušio sam u WC-u i uletio je ravnatelj i morao sam baciti cigaretu pa je slučajno sletjela na neke papire. I...POŽAR!
- Bolje da te uhvatio sa cigaretom u ustima, nego kao uzročnika požara. – smijala mu se Monica.
- Definitivno! Ali šta sam znao da će se papir zapaliti! No sada dosta o meni! Što si ti napravila kada si zaradila kaznu, buntovnice?
- Molim?! – Monica se pravila kao da ništa ne zna.
- Ma daj molim te, ne glumi da ne znaš o čemu pričam. – naceri se William.
- Kako znaš da nisam.........
- Ni ne pokušavaj! – prekine je William prije nego što je uspjela išta reći.
- Što?!
- Pa prodavati mi one priče '..........bila sam na zboru, crtanju, plesu.......' ili se izvlačiti na bilokakve izvannastavne aktivnosti. Sve sam već čuo!
- Dobro! Priznajem! Bila sam u kazni!
- Ne mogu vjerovati! Pa ti si priznala! A sada, drugo pitanje, zbog čega si bila u kazni? I molim te nemoj da i ovo moram kliještima vaditi iz tvojih ustiju.
- Spremi kliješta, više ti neće trebati. Bila sam u kazni zbog iznošenja vlastitog mišljenja.
- Ne kužim! – zbunjeno ju je gledao William.
- Ma imam iritantnu, Shakespearom OPSJEDNUTU, profesoricu iz engleskog. Ukratko, kasnila sam na sat i onda iznijela mišljenje da je Shakespeare sranje i eto.....zaradila kaznu. – objasni Monica.
- Ali bolje to nego suspenzija! – nasmije se William.
- U svakom slučaju! Ti si dobio suspenziju, zar ne? Nešto je Dawn spomenula. – upita ga Monica, na što je on samo kimnuo glavom i uzdahnuo. – Koliku?
- Puna dva tjedna! To je najviše što možeš dobiti. A što je najgore moram posjećivati psihijatra jer ravnatelj misli da sam piroman.
- A jadnik! A što bi bilo da te izbacio? Ipak paljenje škole..........
- Ne bi bila to prva škola koja me izbacila. – nasmije se William.
- Molim?!
- Ma iz još dvije su me izbacili, ali to je duga priča koju ću ti možda jednom ispričati. Nego, da skrenemo u veselije vode, imaš li neku želju što bi htjela posjetiti ovdje u Londonu? – upita William.
- Mislim da ne! – reče Monica, a onda se sjeti onih prospekata. – Zapravo možda i želim. Pričekaj trenutak.
- Nema problema. – odgovori William. Onica otrči uz stepenice i uskoro se vrati sa prospektima.
- Znaš li gdje je ovo? – upota i pruži Williamu prospekte.
- Naravno, to je u blizini. Ćeš sada da te odvedem ili....?
- Ja bih htjela sada, ali se moram dogovoriti sa Charliem. Posluži se s nečim. Trebalo bi biti pića i nekih slastica. Ja se ne snalazim baš najbolje. Sada ću doći. – reče Monica i pokaže William prema kuhinji.
- Hvala! Snađi ću se!
Monica pokuca na vrata Charlesove nove muzičke sobe. Iz sobe začuje prigušeno 'Uđi'. Ona otvori vrata.
- Charlie? Da li hoćeš ići sada sa Williamom i sa mnom do onog salona namještaja?
- Sada? Pa baš i ne bih. Moram si osposobiti ovo svoje čudo i unijeti nove note, vježbati prije svega.Rađr bih neki drugi dan išao.
- Ok! Mi idemo sada. Ti samo vježbaj. – Monica pozdravi brata.
- Lijepo se provedite! Uostalom........treba mi malo mira i tišine. Možeš li povesti psa?
- Taj pas ima ime, Hannibal. I da, hoću! Ciao. – Monica napusti sobu. Reče Williamu da idu. Obuče kaput i zazove Hannibala. On dotrči i ona mu zaveže povodac za ogrlicu. Izađu iz stana.
18. poglavlje
Za to vrijeme Charles je također bio na odmoru. Sjedio je sam na klupici sa stolom. Andrew je otišao, morao je u knjižnicu. Imao je instrukcije. Charles je proučavao note koje im je profesorica dala za vježbu. Prstima je lupkao po stolu zamišljaljući da su to tipke klavira. Osjećao je glazbu, čuo ju je i vidio. Bio je nekoj vrsti transa, glazbenog transa. Netko mu je prišao s leđa.
- Uživaš?
- Hm. Da. – trgnuo se iz transa. – O, bok Mya.
- Bok Charlie! Zašto sam sjediš? – upita ga Mya.
- Andrew je na instrukcijama pa koristim vrijeme za vježbu. – odgovori Charles.
- Mmmm. Iz čega je Andy na instrukcijama? – začuđeno će Mya.
- Ma, sviđa mu se ta cura koja daje instrukcije. – kratko objasni Charles.
- Da li bi ti smetalo društvo?
- Društvo je uvijek dobrodošlo, zar ne?
- Pa valjda, ali mislila sam da si se možda namjerno izolirao.
- Nisam, ali trenutno mi je Andrew jedina vaza sa ljudima ovdje pa.........ovo izoliranje je čista primoranost.
- E pa...............ipak, netko se smilovao na tvojom nesretnom sudbinom. – nasmije se Mya.
- Pa hvala za to. Već sam padao u očaj. Što raditi više od sat vremena? Kad si sam dosadno je! – reče Charles. – Gdje su tvoje prijateljica?
- Nisu zanimljive! Pričaju o dečkima, novoj odjeći koju su kupile i većinom ništa zanimljivo. Nismo isti smjer. Više ne nalazimo zanimljive teme za razgovor.
- Ovi doduše što se smatra zanimljivim.
- Meni je to glazba. One to ne razumiju. – kaže Mya.
- Onda si našla pravu osobu, ja to razumijem i volim. Oćemo onda izanalizirati ove note? – predloži Charles.
- Ali bez sviranja po stolu.
- A neeeeeeeee! Ubijaš sve čari! – nasmije se Charles. – Ja te podučim sviranju na stolu, a ti mene u petak improvizaciji. Može?
- Ako inzistiraš?
- Inzistiram. – bio je tvrdoglav Charles.
- Ok, Yoda! Što mi je činiti? – reče Mya.
- Oooo, pa mlada dama poznaje i Star Warse. Ajde, sjedi pravilno, uspravi se, postavi prste. Pogledaj note, zapamti ih, neka postanu dio tebe, prva četiri takta.
- Nikada nisam ovako pristupala glazbi, ali recimo da ti vjerujem. – Mya je gledala u note, trudila se zapamtiti. Nije joj išlo. Pokušavala je. Charles ju je stalno ispravljao, opominjao ju je da je promašila note. Ona se živcirala. – Ne mogu ja ovo.
- Naravno da možeš. Samo trebaš vjerovati da to možeš i ne gledati na stol kao na stol nego ga doživljavaj kao tipke. Pokušaj zamisliti note, čuti ih u glavi. Onda sve to dolazi samo od sebe.
- Ma ti si lud. Ali dobro, rekla sam da ću pokušati. – skoncentrirala se, i taman je mislila da je shvatila kada je promašila. Ali sa svakim novim pokušajem bila je sve bolja i bolja i napokon je shvatila da svo ono Charlesovo pričanje koje se činilo tako blesavim i jednostavno iluzijom jednog glazbenika dobilo smisao. Stala je. Pogledala je Charlesa i nasmijala se. – Svaka čast. Imao si pravo.
- Ja uvijek imam pravo. – nasmije se Charles. – Šalim se, ali moram reći da što se tiče ovakvih stvari često sam u pravu.
Mya se nasmijala. Pričali su o mnogočemu, najviše o glazbi. U puno toga su se slagali. U međuvremenu, Monica je slušala svoje nove prijatelje kako sviraju. Svirali su rock, zapravo nešto na granici između metala i rocka. Svako malo, netko bi nešto pogriješio dok i svirao, ili bi Ashely zaboravila riječi. Monica se smijala, a oni su živcirali, vikali jedni na druge, ljutili se, napuštali bend, vraćali se. Sve je to bila velika zbrka. Na kraju su otkrili da bi najbolja stvar bila da prestanu za danas. Imali su još deset minuta do kraja odmora pa se 'družba' razišla. Amaris i Monica su imale matematiku, a Ashely je išla na engleski. Mark, James i Athur su bili dvije godine stariji pa su oni išli na potpuno drugi kraj škole.
Sat je počeo, pa završio, pa je počeo još jedan i onda je on završio. Učenici Brentside High Schoola su nahrupili na izlaz željeći što prije izaći iz te ustanove psihičke smrti. Jedino je desetak učenika još ostalo i uputili se prema učionici 007. Bila je to učionica kazne. Nalazila se odmah pokraj ravnateljeva ureda. Na ulazu je bila ploča na kojoj je Monica mogla pročitati svoje i Amarisino ime. Ušle su i sjele u klupu. Slijedilo je sat vremena dosade. Nisu ništa smijeli raditi. Morali su sjediti i šutjeti osim jednog jadnika koji imao drugačiju vrstu kazne. Morao je sto puta napisati UČIONICA JE DIO KULTURNE USTANOVE NE ŽIVOTINJSKE FARME. On je naime tijekom sata engleskog kod gđice. Cotton morao oponašati životinje jer je izgubio neku okladu. Gđica. Cotton je kod ravnatelja striktno tražila da se on tako kazni. Monica i Amaris su ga gledale i susjećale s njim. Dežurni profesor u učionici je bio prof. York. Napokon je i kazna završila i Monica i Amaris su sretno izašle iz učionice.
- Charlie, gotove smo! Idemo! – reče Monica bratu koji je kao u transu sjedio za klavirom. Kada nije čula odgovor, okrenula se prema Amaris. – Često je ovakav kada svira. Sada će on shvatiti da ga je netko zazvao.
- Oj! Gotove ste? – zbunjeno će Charles.
- Da. Moramo ići, Dawn nas čeka. – reče Monica.
- Evo, evo! Samo da pokupim note. – odgovori Charles. Svi zajedno su krenuli prema izlazu.
- Ja vas dvoje nisam upoznala, jelda? – upita Monica kako bi prekinula tišinu koja je trajala.
- Ne. – odgovori joj Amaris pošto Charles nije pokazivao namjeru da odgovori.
- Onda. Amaris, ovo je moj brat Charlie. Charlie ovo je moja prijateljica Amaris. – naknadno ih upozna Monica. Pružili su si ruku i nasmijali no tišina je svejedno vladala. Napokon su izašli i ugledali Dawnin auto kako stoji i čeka. Došli su do njega. Dawn je bila ljuta, a Will je uvrijeđeno sjedio na prednjem sjedalu.
- Bok, Dawn! Hvala što si došla po nas. –prvi autu priđe Charles. Dawn im se svima nasmiješi, ali dosta lažno.
- Bok, djeco! Ti si sigurno Monicina prijateljica. – reče i pruži ruku Amaris. – Žao mi je što me morate trpiti u ovom raspoloženju, ali moj dragi nećak je zaslužan za to. Uđite. Samo mi....kako se ono zoveš? Oprosti ali sam malo živčana!
- Oh, Amaris!
- Amaris! Lijepo ime. Morat ćeš me uputiti gdje živiš. Znam gdje je tvoja ulica, ali morat ćeš pokazati točno gdje.
- Ma nema problema. I hvala vam što me vozite kući. – reče Amaris.
- U redu. – odgovori Dawn. Tada je napokon i Will progovorio.
- Ja sam William. – pruži ruku Amaris.
- Amaris. Drago mi je.
