Za to vrijeme Charles je također bio na odmoru. Sjedio je sam na klupici sa stolom. Andrew je otišao, morao je u knjižnicu. Imao je instrukcije. Charles je proučavao note koje im je profesorica dala za vježbu. Prstima je lupkao po stolu zamišljaljući da su to tipke klavira. Osjećao je glazbu, čuo ju je i vidio. Bio je nekoj vrsti transa, glazbenog transa. Netko mu je prišao s leđa.
- Uživaš?
- Hm. Da. – trgnuo se iz transa. – O, bok Mya.
- Bok Charlie! Zašto sam sjediš? – upita ga Mya.
- Andrew je na instrukcijama pa koristim vrijeme za vježbu. – odgovori Charles.
- Mmmm. Iz čega je Andy na instrukcijama? – začuđeno će Mya.
- Ma, sviđa mu se ta cura koja daje instrukcije. – kratko objasni Charles.
- Da li bi ti smetalo društvo?
- Društvo je uvijek dobrodošlo, zar ne?
- Pa valjda, ali mislila sam da si se možda namjerno izolirao.
- Nisam, ali trenutno mi je Andrew jedina vaza sa ljudima ovdje pa.........ovo izoliranje je čista primoranost.
- E pa...............ipak, netko se smilovao na tvojom nesretnom sudbinom. – nasmije se Mya.
- Pa hvala za to. Već sam padao u očaj. Što raditi više od sat vremena? Kad si sam dosadno je! – reče Charles. – Gdje su tvoje prijateljica?
- Nisu zanimljive! Pričaju o dečkima, novoj odjeći koju su kupile i većinom ništa zanimljivo. Nismo isti smjer. Više ne nalazimo zanimljive teme za razgovor.
- Ovi doduše što se smatra zanimljivim.
- Meni je to glazba. One to ne razumiju. – kaže Mya.
- Onda si našla pravu osobu, ja to razumijem i volim. Oćemo onda izanalizirati ove note? – predloži Charles.
- Ali bez sviranja po stolu.
- A neeeeeeeee! Ubijaš sve čari! – nasmije se Charles. – Ja te podučim sviranju na stolu, a ti mene u petak improvizaciji. Može?
- Ako inzistiraš?
- Inzistiram. – bio je tvrdoglav Charles.
- Ok, Yoda! Što mi je činiti? – reče Mya.
- Oooo, pa mlada dama poznaje i Star Warse. Ajde, sjedi pravilno, uspravi se, postavi prste. Pogledaj note, zapamti ih, neka postanu dio tebe, prva četiri takta.
- Nikada nisam ovako pristupala glazbi, ali recimo da ti vjerujem. – Mya je gledala u note, trudila se zapamtiti. Nije joj išlo. Pokušavala je. Charles ju je stalno ispravljao, opominjao ju je da je promašila note. Ona se živcirala. – Ne mogu ja ovo.
- Naravno da možeš. Samo trebaš vjerovati da to možeš i ne gledati na stol kao na stol nego ga doživljavaj kao tipke. Pokušaj zamisliti note, čuti ih u glavi. Onda sve to dolazi samo od sebe.
- Ma ti si lud. Ali dobro, rekla sam da ću pokušati. – skoncentrirala se, i taman je mislila da je shvatila kada je promašila. Ali sa svakim novim pokušajem bila je sve bolja i bolja i napokon je shvatila da svo ono Charlesovo pričanje koje se činilo tako blesavim i jednostavno iluzijom jednog glazbenika dobilo smisao. Stala je. Pogledala je Charlesa i nasmijala se. – Svaka čast. Imao si pravo.
- Ja uvijek imam pravo. – nasmije se Charles. – Šalim se, ali moram reći da što se tiče ovakvih stvari često sam u pravu.
Mya se nasmijala. Pričali su o mnogočemu, najviše o glazbi. U puno toga su se slagali. U međuvremenu, Monica je slušala svoje nove prijatelje kako sviraju. Svirali su rock, zapravo nešto na granici između metala i rocka. Svako malo, netko bi nešto pogriješio dok i svirao, ili bi Ashely zaboravila riječi. Monica se smijala, a oni su živcirali, vikali jedni na druge, ljutili se, napuštali bend, vraćali se. Sve je to bila velika zbrka. Na kraju su otkrili da bi najbolja stvar bila da prestanu za danas. Imali su još deset minuta do kraja odmora pa se 'družba' razišla. Amaris i Monica su imale matematiku, a Ashely je išla na engleski. Mark, James i Athur su bili dvije godine stariji pa su oni išli na potpuno drugi kraj škole.
Sat je počeo, pa završio, pa je počeo još jedan i onda je on završio. Učenici Brentside High Schoola su nahrupili na izlaz željeći što prije izaći iz te ustanove psihičke smrti. Jedino je desetak učenika još ostalo i uputili se prema učionici 007. Bila je to učionica kazne. Nalazila se odmah pokraj ravnateljeva ureda. Na ulazu je bila ploča na kojoj je Monica mogla pročitati svoje i Amarisino ime. Ušle su i sjele u klupu. Slijedilo je sat vremena dosade. Nisu ništa smijeli raditi. Morali su sjediti i šutjeti osim jednog jadnika koji imao drugačiju vrstu kazne. Morao je sto puta napisati UČIONICA JE DIO KULTURNE USTANOVE NE ŽIVOTINJSKE FARME. On je naime tijekom sata engleskog kod gđice. Cotton morao oponašati životinje jer je izgubio neku okladu. Gđica. Cotton je kod ravnatelja striktno tražila da se on tako kazni. Monica i Amaris su ga gledale i susjećale s njim. Dežurni profesor u učionici je bio prof. York. Napokon je i kazna završila i Monica i Amaris su sretno izašle iz učionice.
- Charlie, gotove smo! Idemo! – reče Monica bratu koji je kao u transu sjedio za klavirom. Kada nije čula odgovor, okrenula se prema Amaris. – Često je ovakav kada svira. Sada će on shvatiti da ga je netko zazvao.
- Oj! Gotove ste? – zbunjeno će Charles.
- Da. Moramo ići, Dawn nas čeka. – reče Monica.
- Evo, evo! Samo da pokupim note. – odgovori Charles. Svi zajedno su krenuli prema izlazu.
- Ja vas dvoje nisam upoznala, jelda? – upita Monica kako bi prekinula tišinu koja je trajala.
- Ne. – odgovori joj Amaris pošto Charles nije pokazivao namjeru da odgovori.
- Onda. Amaris, ovo je moj brat Charlie. Charlie ovo je moja prijateljica Amaris. – naknadno ih upozna Monica. Pružili su si ruku i nasmijali no tišina je svejedno vladala. Napokon su izašli i ugledali Dawnin auto kako stoji i čeka. Došli su do njega. Dawn je bila ljuta, a Will je uvrijeđeno sjedio na prednjem sjedalu.
- Bok, Dawn! Hvala što si došla po nas. –prvi autu priđe Charles. Dawn im se svima nasmiješi, ali dosta lažno.
- Bok, djeco! Ti si sigurno Monicina prijateljica. – reče i pruži ruku Amaris. – Žao mi je što me morate trpiti u ovom raspoloženju, ali moj dragi nećak je zaslužan za to. Uđite. Samo mi....kako se ono zoveš? Oprosti ali sam malo živčana!
- Oh, Amaris!
- Amaris! Lijepo ime. Morat ćeš me uputiti gdje živiš. Znam gdje je tvoja ulica, ali morat ćeš pokazati točno gdje.
- Ma nema problema. I hvala vam što me vozite kući. – reče Amaris.
- U redu. – odgovori Dawn. Tada je napokon i Will progovorio.
- Ja sam William. – pruži ruku Amaris.
- Amaris. Drago mi je.
Post je objavljen 12.11.2006. u 23:11 sati.