Monica i William su sjedili u ulazu neke zgrade dok nije prestala padati kiša, a zatim su nastavili put. Smijali su se i zabavljali. Stigli su kući. William je otišao na jednu stranu, a Monica je ušla u tetin stan.
- Ej, Charlie vratih se! Izabrala sam savršenu sobu i baš mi se svi.....Charlie? – tek je tada shvatila da Charles potpuno blijed i moglo bi se reći šokiran sjedi na kauču. Monica polagano i nesigurno dođe do njega. – Što je?
Charles joj drhtavom rukom pokaže prema papiru na stolu. Monica ga uzme i počne čitati. Oči joj letjele po papiru, lice blijedilo, a zjenice širile. Sjela je preko puta Charlesa.
- J-jesi li zvao policiju? – upita ga naposljetku Monica.
- I što da kažem? – pogleda je Charles. – Da mi je netko ispod vrata gurnuo papir sa prijetnjom? Pa nasmijali bi mi se i rekli da preuveličavam.
- Pa zašto nisi pokušao? Nemoj se uvijek brinuti za svoj ego! Priznaj da se bojiš! To je ljudski! – sada je Monica povisila glas.
- Ne brinem se za svoj ego! U šoku sam! I da, ako ti je lakše bojim se! Zadovoljna? Misliš da je policija pravi odabir za zvati? Prije bi trebali zvati MI5! – vikne sada i Charles.
- Sada stvarno pretjeruješ! Nazovimo policiju pa ćemo dalje vidjeti što će se dogoditi. – polagano se Monica smiri i uhvati slušalicu telefona.
- Što radiš? – upita je histerično Charles.
- Ono što si trebao učiniti! Zovem policiju. – Monica mu odgovori, a zatim joj se javi netko iz policije. Ona službenici objasni situaciju i sve što se dogodilo. Na to joj službenica odgovori da se ne treba brinuti jer je to vjerovatno nečija neslana šala.
Charles je sjedio za šankom i iščekivao Monicin odgovor.
- I? – upitao ju je.
- Ništa, imao si pravo. Rekli su mi da nije ništa i da bezveze paničarim.
- Eto vidiš! Oni neće to riješiti.
- Ali možda i imaju pravo!
- Ne vjerujem!
- Zašto? Moglo bi biti istinito!
- Moglo bi, ali ne vjerujem!
- Ali zašto?
- Naši roditelji su poginuli, čekaj, kako je ono policija rekla, da, u ČUDNIM okolnostima.
- Molim?! – Monici su navirale suze na oči. Tema roditelja joj je bila još uvijek previše bolna.
- Da, ne znam što to znači! Samo su mi to rekli! Smatrali su da si premlada da ti to kažu. – Monica je sada već plakala. Charles joj je prišao i zagrlio je. Odlučili su sami otići na policiju. Dawn ih je odvela. I ona se prestrašila. Kada su stigli na policiju čekali su oko sat vremena da ih netko primjeti ili doživi. Napokon im je prišao neki policajac koji se predstavio kao Greg. On ih je saslušao pogledao poruku i rekao im da će to istražiti. Na licu mu se vidjelo da je zabrinut.
Monica, Charles i Dawn su napustili policijsku postaju.
- Nešto se veliko skriva iza svega ovoga? – reče Charles ulazeći u auto.
- Kako to misliš? – upita ga Monica.
- Pa jesi li vidjela policajčev pogled kada smo mu rekli kako se zovemo i kada je pročitao pismo?
- Bio je onakav kakav je i trebao biti. Šokiran.
- Ne znam baš Monnie! Nekako mi se činilo da zna nešto više nego što želi priznati!
Monica na to ništa nije rekla vratila se kući, a tamo ih je čekala druga poruka.
Evo ovo je za vas, moje čitatelje. Malo je kraći nego inače! Pusa vam svima!
Post je objavljen 03.12.2006. u 21:48 sati.