karizmatizam

OTVORITE SRCE

BO ŽJEM MILOSRĐU

Bog ne prestaje tražiti čovjeka, ne prestaje čovjeka privlačiti k sebi - da živi i u njemu nađe puninu blaženstva.

Svoju milosrdnu ljubav nam je očitovao kada je svoga Sina Isusa Krista poslao da nas otkupi i spasi svojom

mukom, smrću i uskrsnućem. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan

koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).



„Otvorite svoje srce Božjem milosrđu

u ovom korizmenom vremenu“

- govori nam Blažena

Djevica Marija. Gdje čovjek može pronaći

spas i nadu ako ne u Božjem milosrđu!?

Možemo se upitati: zašto je tako teško vjerovati

u Božje milosrđe? Vjerujući u Božje

milosrđe, vraćamo se na same korijene grijeha.

Čovjeku je najteže priznati svoje grijehe.

Kada se čovjek ne osjeća grješnikom,

ne osjeća ni potrebu utjecati se Božjem milosrđu.

A s druge strane, svijet i svaki čovjek

vapi za milosrđem, oproštenjem i ljubavlju.

Posljedice grijeha svakodnevno trpimo

U dubinama neistraživog Božjeg srca

nalazi se čežnja i želja izbaviti svoje stvorenje

od ropstva grijeha. Unatoč tome što

se gubi svijest grijeha, on je stvarnost koja

postoji i čije posljedice trpimo svakodnevno,

kao pojedinci ili kao obitelji. Ono što

čovjek niječe i ono od čega bježi, to ga najviše

progoni. Tek kad čovjek ima hrabrosti

susresti se s onim što ga boli, čega se stidi,

tek tada počinje proces ozdravljenja i

oslobođenja. To je ujedno i najteži korak za

čovjeka. Najteže je jednom ovisniku o bilo

kojem poroku, drogi, kocki ili alkoholu, priznati

svoju ovisnost. Tek kad priznaje svoju

ovisnost, čovjek postaje pobjednik koji

se bori za slobodu i postaje slobodan. Božja

riječ nas uči: „Žrtva Bogu duh je raskajan,

srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš

prezreti“ (Ps 51, 19).

Isusovu milosrdnu ljubav posebno vidimo u

odnosu prema raskajanim grješnicima

Božje srce i Njegovu milosrdnu ljubav

prepoznajemo u Isusu Kristu i njegovu odnosu

posebno prema grješnicima koji mu

dolaze u istini i poniznosti. Isus oprašta

raskajanom grješniku jer je pronašao poniznost

u srcu i istinu u njegovu držanju.

To je istina koja leži u dnu ljudske duše. I

kad je umirao na križu, noseći u duši teret

čitavog svijeta, Isus je našao vremena

da pogleda na osuđenika pokraj sebe, čovjeka

na kojeg nitko nije obraćao pažnju,

jer je on, napokon, pravi zločinac i pravedno

je osuđen. I taj jadni čovjek jedini je kojim

se Isus bavi u ovom zadnjem trenutku,

Isus mu kaže kako će ga povesti sa sobom:

„Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti

u raju“ (Lk 23, 43).

Varamo se ako mislimo da razumijemo

dubinu i tajnu Isusove ljubavi. U Isusovu

Srcu otkrivamo što je Božje milosrđe.

Isus je dobro znao što leži u čovjekovu

srcu. Evanđelje nas upozorava kako Isus ni

od koga nije morao biti obaviješten o tome

što leži u čovjekovu srcu. Mogli bismo olako

zaključiti da se Isus upravo poradi ovog

znanja trebao kloniti čovjeka i izgubiti povjerenje

u njega. No, Isus je zauzeo sasvim

drukčije držanje. On je došao po Božjem

milosrđu, i zato je došao spasiti, a ne osuditi.

Posebno je Isus objavio po svetoj Faustini

da mu se sviđa duša koja se pouzdaje

u njegovo milosrđe. Ona sama je imala

takvo veliko pouzdanje u Isusovo milosrđe

da je u svom Dnevniku napisala: „Ne bih

posumnjala u Božju dobrotu, ni tada, kad

bih imala na savjesti grijehe cijeloga svijeta

i svih prokletih duša; pala bih mu do

nogu i predala bih se njegovoj svetoj volji

koja je samo čisto milosrđe.“ Čitav život

nije previše da naučimo otkrivati istinu

svoga stvarnog položaja pred Bogom.

Terezija od Djeteta Isusa rekla je da bi bila

sigurna u Božji oprost i kad bi počinila najteže

grijehe na zemlji; dodala je da je pred

Bogom najbolje postati sasvim malen, jer

se malenome sve oprašta, a ako padne, ne

pada s visoka. U tome je velika tajna nade.

Božje milosrđe nije slabost, nije jednostavno

dobrota ili samilost. To je gledanje Stvoritelja

na svoje stvorenje, to je gledanje

Spasitelja na svoje djelo otkupljenja i na

svoje otkupljeno stvorenje.

Bog nam želi dati sve - samoga sebe

Sestra Faustina više puta je doživjela

ukazanja Presvete Djevice Marije. Tako joj

je kod ukazanja od 25. ožujka 1936. godine

Djevica Marija uputila slijedeće riječi: „Ja

sam darovala svijetu Spasitelja. Tome svijetu

govori o neizmjernoj ljubavi, koja je u

Srcu Moga Sina i priprema Isusov drugi dolazak

na ovaj svijet. Ne će doći više kao Milosrdni

Spasitelj, nego kao Sudac. Taj dan

bit će strašan, dan pravde, dan Božje srdžbe.

Pred tim danom i Anđeli dršću. Govori

dušama o Isusovu milosrđu za vrijeme

Muke. Ako budeš šutjela u to vrijeme, bit

ćeš odgovorna za mnoge duše. Ne boj se

ništa i budi vjerna do kraja”. Knjiga Otkrivenja

nam govori: „Ne boj se onoga što ti

je trpjeti! Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac

života“ (usp. Otk 2, 10).

Božja riječ je živa i istinita. Kad Bog govori

onda misli ozbiljno, ne igrajući se s

nama i našim životima. To čini i Djevica

Marija preko svojih poruka koje je upućivala

i danas upućuje svakome od nas. Zato

nas i u ovoj poruci poziva da se utječemo

Božjem milosrđu u sakramentu svete ispovijedi,

u kojoj nam Bog ne samo prašta grijehe,

nego nam daje snagu da se borimo

i ustrajemo na putu mira, slobode i obraćenja.

„Vaša sloboda je vaša slabost“ - govori

nam Djevica Marija. Upravo je korizma vrijeme

koje nas upozorava da još nismo došli

na cilj. Korizma nam želi reći da smo još

u pustinji. U pustinji nismo unaprijed osigurani.

Uvijek smo u mogućnosti pasti, izgubiti

slobodu i prodati je za malo sreće,

užitka i radosti koje nam daje grijeh. Bog

nam želi dati ne malo, nego sve, samoga

sebe. Sloboda koju nam Bog daruje je dar,

teret i odgovornost. U toj slobodi u svakom

trenutku smo odgovorni i ne možemo se

osloboditi odgovornosti odlučivanja.

Na svom životnom putu nismo sami,

ostavljeni i prepušteni sami sebi. Uzmimo

s ozbiljnošću ono što nam govori nebeska

Majka kako bismo susreli Isusa i išli putem

svetosti, mira i slobode.

Fra Ljubo Kurtovic, Glasnik Mira