EVANĐELJE PO DIBOGENU
R O B E R T I. D U D N I K
E V A N Đ E L J E
P O D I B O G E N U:
D U H O V N I R E V O L U C I O N A R
P O V R A T A K G N O S T I K A
Učenje jednoga samane iz susjedstva
Osijek, listopada 2006. godine
majci Katarini i u Gospodinu blagopokojnome ocu Ivanu
NEEM I PEEPAL
U GRADU BESMRTNIKA
ILITI
HODOČAŠĆE IZMEĐU SVJETOVA
PRAVO NA RAD
Trebah mjesto radno dobiti...
I dok se toplo nadah, grijuć se
Na sunčanoj zraci optimizma,
Pokisnuh na ljetnom pljusku bešćutnosti.
PRAZNIK RADA
U pogledu čovjeka što za ručak čekao je grah,
Oglednu se miris s roštilja i – pocrveni...
O DUBINI NUTRINE MOJE
Jutrom, kada budim se,
U zrcalu suze se ogleda duša moja.
I smije se
Ili plače...
KRIŽ MOJ...
Suša me sjeti
Na miris ozona.
Bez križa svojega,
Bio bih pretežak.
...POMAŽE MI NOSIT ON!
Jučer su ljudi srce mi ranili...
Danas ga je iscjelio Isus!
Sutra ću se sjećati
Dana današnjega.
TRKAČ
Ne, nisam ja tek neki invalid.
Ja čovjek sam koji kolicima
U duhu svome nepokolebljivo trči,
Prestižuć one
Što omeđeni su zidom nerazumijevanja – invalidi.
BLIŽNJI
Patnja nas uči
Drugima u oči gledati.
DJEVOJKA S DRUGE OBALE DUŠE
Prijateljica je daleka jave mojih sanja...
I bliz stranac sanja moje jave.
DUHOVNE OČI
Tko srcem gleda,
Bolje nego očima vidi.
Jer stanuje Svjetlost u biću njegovu.
SVITANJE
Umire noć
U porođajnom kriku dana.
POZDRAV
Noć maše danu što odlazi
Osmijehom zvijezda bisernog neba.
PJESNIK
Slavuj smije se plačem svoga pjeva,
Dok gajem odzvanja tišina
Ko potmula tutnjava oluje što se valja,
Da sve loše u zaborav odnese...
RAZGOVOR S ISUSOM
Bičuju nemilosrdno zidovi uma ljudskoga
Tanku kožu duše moje,
A uspomena licemjerja peče, ko rana živa,
Solju iskušavana...
Da, Gospodine, poniziše mene,
Još me dublje u sjećanje Tvoje urezujući!
I znam: ja patnjom sad sam Tebi nalik.
Slatka je to nagrada, za čašu žuči što ju pijem!
Opraštam ja njima,
U Tvoje presveto Ime!
Da, ne znaju što čine.
Prepuštajuć svoj život, pouzdanjem, Tebi,
Osjećam da k meni vratio se mir.
Gospodine, Ti znaš
Što je najbolje za mene.
Amen.
CILJ
Ne, čovječe, nemoj bježati od Krista!
Nego bježi k Njemu.
I nemoj patnji reći:”Ne!”
Jer, ona je sestra tvoje postojanosti.
SPAVAČ
Žudnja za svijetom, zima je tvog ljeta.
I zatvor bez brave i rešetaka.
ISTINA
Težak je Put Istine i Života.
Na Njemu moja duša lebdi – u Lakoći!
KONSTANTA
Zorom budi me jutro, mirisnim poljupcem dana,
A večer mi šapće slatkom uspavankom noći.
RIJEKA
Svježinom žilave ustrajnosti starine,
Uvijek mlada, još je ona,
Vječna putnica što ostaje tu,
Podsjećajuć me na smisao Križa.
MORE SINJE
Okusom soli dubine tužnih očiju,
Prastaru priču ono meni zbori
O hladnoj pjeni suza nečijeg plača,
Srce što žari – ko otrov meduze...
U pijesku, tragovi borbe nenasiljem,
Ruža Malog princa...
I opojan miris lahora Zlantnog žala.
BUĐENJE
Zrakom poljupca mekih usana,
Jutrom Sunce kuca tiho
Na vratima mojih snenih očiju,
Nježno mi šapćuć: “Dobar dan...”
SUSRET
Sunčajuć se na osmijehu djevojčice u prolazu,
Opazih rađanje kristalne kaplje plača u oku njezinomu.
VLAS
Dok čekao sam suosjećanje svijeta,
Nađoh sijedu.
IZ STAROG VINOGRADA
Pretače cvrčak, neumorno, žegu podnevnu
U hladovinu zdenca glasne pjesme ljeta,
A cestom, vijugavo dugom, kroz plimu prašine,
Korakom olovnim, kući hodi vinogradar,
Kupajuć nadu srca svoga
U moru svježe modrine dozrela grožđa,
Što plod je krvavo žuljavih ruku
I gusta znoja lica njegova.
Požar, nečujan i titrav, lukavo se zrakom skiće
Ko tat, prijeteć, nepijeno vino – u nepovrat da odnese.
Oblak tmasti, ljutit, grmi u daljini.
A čovjeku duša zadrhti – od hladnoće.
ŽENA
Njezino je biće dragulj snova,
Cvijećem majčinstva što rađa javu čovječanstva!
I cijeli jedan neponovljiv, malen, dragi Svemir,
Ona je kraljica ljubavi srca njegova!
Vidarica mudra, žena je blaga,
Djelima dobrim, predanih ruku,
Utjehom nježnosti rječitih usana,
Ko melemom liječeć – kad rane mu dušu.
TITRAJI
Od glasa do glasa otkucaja sata
S crkvenoga tornja,
Uz lepet golubljih krila
I priče iste umornih grlica, vrana, vrabaca i svraka,
Plivač sam u moru milozvučne tišine.
IGRA SJENA
Dok ga je nasmrt iz trave vrebao mačak,
Ugleda vrabac kruh hljeba kraj puta.
I odjeknu zrakom slobodan lepet krila života...
SPOZNAJE
Ponekad smijeh na plač podsjeti,
A suza zna pozvati na radost.
Prolaze ljudi teških misli...
Ja statičan sam.
Srcu mi sve lakše.
Odzvanja tišina.
U društvu misli i – ja.
Dozrijevaju u osami misli mudre, svevremene,
Snagom slatkog soka plodova južnog voća.
U samoći – zajedništvo s Bogom,
A u mnoštvu – usamljeni ljudi.
Poruči mi oblak putujući nebom:
“Samo je Vječnost – neprolazna.”
U zraku osta riječ,
Punina značenja.
PUT OSMIJEHA
Razgovarasmo, razmjenjujući biserje duhovnosti
Što prikupljeno bješe na sunčanim obalama rijeka naših duša...
Gospođa i ja bližnji postasmo, za korak blaga Vječnosti,
Na Putu osmijeha – u Kraljevstvo srca.
UNUTARNJI SVEMIR
U sve dublje sanje tonuh
Opipavajuć monotoniju s asfaltne trake
Što bučila je tiho u daljini...
I sklopivši oči ugledah Zlatno žalo u blizini.
I školjkom htjedoh zov valova kušati,
Da, njome htjedoh miris mora slušati...
Cvilež tragova kočenja propara mi oči.
Prenem se.
I čujem:
Bijaše to samo još jedna u nizu dugih automobilskih lijenosti
U smiraj nemira samo još jednoga u nizu dugih radnih dana
Nervoznih ljudi
Što s posla polagano hitahu kući...
ZAGOVORNA MOLITVA NAKANE
Ondje gdje Patnja nije više nego umorna sjena kćeri Prošlosti,
Da, tamo je Kraljevstvo nebesko!
Ono je ovdje, u nama i s nama, da, zaista je među nama,
Ako dopustimo da nas Gospodinova Istina oslobodi!
Ključ koji otvara sva vrata zove se Oprostom.
Doista, mjerom kojom opraštamo, oprost ćemo dobiti.
Jer, bližnji naš zove za Rukama nade glasom duše slomljene
Što čežnja k Bogu mu je ime...
Od drugih nemojmo ništa unaprijed očekivati.
Ne kritizirajmo, niti sudimo!
Imajmo milosrđa,
Učeći udarce ovoga svijeta primati kristolikim strpljenjem,
Ustrajnom poniznošću, na slavu Božju!
Tako ćemo i u slabosti,
Duhom Svetim potpomognuti, jakima biti!
U Božju se Providnost pouzdajmo,
Jer Isus nam je Prijatelj vječni,
I od brata vjerniji!
Amen.
DANAS JE LIJEP DAN!
Niska osunčanih bisera na zvončiću cvijeta poslije kiše,
Nedjeljna misa pred početkom.
T R I K R A T K E P R I Č E
(NE)OBIČNA PACIFISTIČKA PRIČA
Jer danas je sutrašnje jučer
Tema se ove priče, na žalost, događala, događa se i događat će se bilo gdje. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.
Ljudima treba vremena da shvate stvari. No, kada ih jednom približe svojoj svijesti, ništa ih neće moći spriječiti da krenu pravim putem. Zadatak umjetnika i umjetnosti jest da taj spoznajni proces svedu na što je moguće kraće razdoblje.
Zar i ti sine … a bijaše Božić.
Zima je, nebo osuto zvijezdama. Bila je to duga noć, jasna kao dan, a opet - noć pred bitku jer takav je Naravni zakon: svaki prošli ili sadašnji rat u sebi nosi klicu budućih.
Da, svatko ima svoj križ, ali nisu svi isti.
Kresnuo je žigicu. Za onih nekoliko trenutaka koliko je plamičak potrajao na sjevernjaku što je neumoljivo propuhivao kosti, shvati svu psihologiju mjesta. Većina je pisala bližnjima. Neki su pušeći sjetno zagonetnim pogledom promatrali crvenkasti sjaj žeravice, odbijajući pri tome koncentrične oblačiće dima u zrak. Jedni su meditirajući brzo micali usnama u molitvi, dok su drugi, oni «uravnoteženiji», podmazivali oružje pripremajući ga za skorašnju uporabu.
On nije ni pisao, ni pušio, niti je obraćao pozornost na oružje. U ovome času osjećao je jedino silnu potrebu da razgovara s Bogom. I to je, na neki način, bila molitva, samo neformalna, ponešto drukčija, njemu svojstvena. «Oprosti nam, Bože, našu licemjernost. Oprosti nam što prečesto mislimo jedno, govorimo drugo, a činimo treće. Oprosti što tvrdimo da suosjećamo, da razumijemo patnje, a u stvari prečesto nije tako. Oprosti nam, dragi Bože, što nepromišljeno i sebično molimo: U vodstvu budi uz nas, jer naš cilj je pravedan! Pomozi da pobijedimo neprijatelja! Oprosti nam što prečesto ne možemo shvatiti da Si Ti stvorio svijet Ljubavi i Mira, a ne svijet rata.»
Iz razmišljanja ga prene pitanje: «Hoćeš li kave, prijatelju?» Okrene se i prihvati pruženi aluminijski lončić, uljudno se zahvalivši. Bila je to tzv. bijela kava: surogat pomiješan s mlijekom u prahu.
Razmišljao je o roditeljima, sestri, djedu. Prisjećao se djetinjstva i kako je promatrao djeda dok ore zemlju pripremajući ju za novi urod pšenice i kukuruza. Šakom pokuša usitniti polu-zaleđeni grumen iz rova u kojem je ležao, zamišljajući njegovu ljetnu toplinu. Rovovi su ga uistinu činili sputanim, gotovo klaustrofobičnim.
Misli ga zatim odnesoše rodnome gradu, igri i danima bezbrižnosti, školskim drugovima i prvim simpatijama. Sve to bijaše prelijepo, tako lijepo da baš i nije bio posve siguran da se sve zbilo kako misli da jest. No, sada to više i nije toliko važno. Ionako je sve to već prošlost.
Nitko ga već dugo vremena nije nazvao prijateljem. «Zašto ljudi ne bi mogli biti braća i koliko bih ja osobno mogao učiniti u tome smislu?»
«Tamo su oni, tvoji neprijatelji, ovdje si ti. Ubij što više tih gadova!», glasila je posljednja zapovijed prije odlaska na bojište.
«Jesu li oni «s druge strane» doista moji neprijatelji? Nije li većina njih, upravo kao i ja, spletom nesretnih okolnosti «bačena» u borbu, a da ih pri tome nitko ništa nije pitao? Nisu li i oni ljudi kao ja, obični, «mali» ljudi s tisućama sitnih strahova, nada i želja? Ili možda, ipak, nije tako? Što ako neki od njih upravo s užitkom žele osvajati, paliti, rušiti, mučiti i ubijati? U tome smo slučaju «mi ovdje» - branitelji», pomisli čvrsto automatom pritisnuvši grudi. «Problem je u tome što svatko od nas misli da je …» Teški koraci. Bat vojničkih čizama vrati ga u stvarnost. «Čak i ne poznajem te ljude. Nikada ih u životu nisam susreo niti sam upoznao njihovu istinsku narav. Što su mi, dakle, učinili? Ništa. A ja sam ovdje doveden sa zadatkom da ih ubijem, da ubijam ljude!»
Iz lijevoga džepa šinjela izvadi lisnicu i fotografije članova obitelji i njegove djevojke. On je bio student četvrte godine filozofskoga fakulteta, a ona na završnoj godini likovne akademije. I sve je prekinuo ovaj prokleti rat.
Iz lisnice uze novčanicu i opet kresne žigicu. Polagano novčanicu prinese plamičku i pričeka da ju on zahvati. Zatim, onako potiho za sebe, zaključi: «Novac je izvor mnogih zala.» Jedan suborac zbunjeno odvrati: «Što», a on samo kratko odgovori: «Ništa, ništa», izbjegavajući daljnji razgovor. «Baš si glup», reče samome sebi, « novac sigurno ne bi toliko predstavljao i značio kada bi ljudi uspjeli razviti svoju samosvijest glede nužnosti veće međusobne solidarnosti. No to je proces, a za takvo što je potrebno puno vremena. A nitko s izvjesnošću ne može reći koliko ga u stvari još imamo.»
Djed je bio i lovac. On, njegov unuk se nikada nije previše zanimao za djedovu staru pušku. Još uvijek pamti onaj posebni izraz starčevih očiju kojim kao da se ispričavao Prirodi kada bi štogod ulovio.
«Pucaj», rekao mu je jednom djed, dajući mu da isproba oružje. «Ne, hvala.» «Zašto?» «Jednostavno ne želim.» «U redu, dječače.» O tome više nisu razgovarali.
«Ako poginem moji će sigurno patiti do kraja života. Kako li bi ona to podnijela, hoće li me brzo preboljeti? Nakon nekog vremena, vjerojatno, da. To je normalno. Ne bi ni bilo dobro kada bi bilo drukčije. Svatko ima pravo na osobnu sreću. Ne smijem svima njima priuštiti suočavanje sa svojom pogibijom, nisu to zaslužili! Dakle, moram preživjeti. Kako? Ubijajući. Zaključak je vrlo jednostavan: ako ja ne ubijem njih, oni će, najvjerojatnije ubiti mene. Zašto? Zbog gologa instinkta samozaštite, zbog čiste datosti potrebe za fizičkim postojanjem, zbog straha od smrti. No svejedno: nemam pravo ubiti.» Shvati da u njemu istovremeno žive dvije strane njegovoga «ja»: jedno božansko, anđeosko – ispunjeno blagoslovom nesebičnosti, dobrote i ljubavi i drugo sotonsko, demonsko – ispunjeno prokletstvom egoizma, zloće i mržnje. Tijelom mu prođoše žmarci, strese se.
Odnekud se javi ćuk. Kažu da ta ptica najavljuje nečiju skorašnju smrt. «Danas će mnogi umrijeti. Što će biti ako poginem? Ništa, jedan manje.» Smrti se nije bojao, ali – naravno, nije želio umrijeti. «Možda ipak preživim. Ne, ne treba uljepšavati stvari. Radostan sam kada ništa ne očekujem, a ipak nešto dobijem. U suprotnom osjećam prazninu, kao da me netko prevario… Vjerujem li ja uistinu u stvarnost predivnoga Božjeg dara mogućnosti vječnoga života svakome od nas ponaosob, života koji će zaista biti slobodan, lišen ikakve patnje ili samo mislim da vjerujem u takvo što? Sigurno je jedno: do vječnosti je nužno proživjeti život i na ovoj Zemlji već prema tome kakve su «uloge» kome dodijeljene.»
Ustane i pođe prema obližnjoj stijeni. U nogama je osjećao konstantnu, tupu bol od dugotrajnoga boravljenja u rovu. U zaklonu se rečene stijene nalazio prostor tzv. poljske kuhinje na kojemu su pripremali hranu. S ognjišta uzme komadić ugljena i njime na stijeni velikim slovima napiše VOLIM TE. Nasmiješi se. «Najkraće ljubavno pismo», pomisli. Toga se trenutka osjeti blaženim i bijaše neizmjerno sretan. «Potrudi se da živ stigneš kući, stari moj! Imaš za koga živjeti», reče poluglasno i vrati se u rov.
Dan se polagano rađao u praskozorju, a nebo bijaše krvavo.
« Sada sam samo broj», zaključi cinično nervozno se igrajući metalnom pločicom što mu je visjela o vratu. «Ljudstvo. Da, postao sam djelić ljudstva.» Već je posve jasno mogao vidjeti glatke cijevi minobacača i mitraljeska gnijezda na suprotnoj strani.
«Često se pitamo zašto Svevišnji dopušta nasilje. Jednostavno zato što imamo mogućnost izbora. Želim li dobro, bit će dobro. Želim li pak zlo, bit će zlo. Brinem li o biljci puninom ljubavi, podarit će me cvijetom. Ukoliko pak ljubav izostane, biljka će zacijelo uvenuti. Imam li psa i s poštovanjem se ophodim prema njemu, požrtvovno će me braniti od napasnika. Budem li ga zlostavljao, jednoga će me dana i sam napasti.»
U daljini se iznenada začu neprirodna grmljavina. Artiljerijska priprema. Pljusne kiša granata, a onda nastupi teška, zlokobna tišina nakon koje se gotovo uvijek dogodi nešto značajno.
«Pripremi se, puni, otkoči, repetiraj, nož na pušku!»
Opet tišina, a zatim šifrirana poruka: I SUNCE SE PONOVNO RAĐA.
«Za mnom, juriiiš!!!»
Poput robota krene naprijed bez razmišljanja. Na licima u maskama, golim licima bez maski, ocrtavahu se strašne grimase. I dok su minobacači zaglušno tukli, a mitraljezi nemilosrdno štektali, palucajući svojim smrtonosnim vatrenim jezicima, on je grozničavo mislio:»Bože, samo da stignem do njih», nastojeći što brže pretrčati brisani prostor između rovova.
Osjeti vruću, resku bol u grudima. Padajući smiješno raširi ruke kao da želi zagrliti Sunce…
LEGENDA O VUKO-PSU I CRNORUNOJ OVCI
Možda vam se ova božićno-novogodišnje-uskršnja čestitka učini neuobičajenom, pomalo čudnom. Ona to na neki način i jest. Ukoliko, međutim, uistinu dobronamjerno zavirite i u najskrivenije kutke vlastite duše, pozorno osluškujući milozvučnu glazbu najtananijih struna svojega srca, shvatit ćete da "Legenda o vuko-psu i crnorunoj ovci" u sebi nosi jasno izraženu Jedinstvenu i Veličanstvenu, Vječnu Poruku Božića i Uskrsa.
Koliko smo i jesmo li uopće tolerantni? Ovo je priča o svima nama, a ipak, ponajprije, o "drukčijima." Pod pojmom "drukčiji" mislim na bezbroj varijacija na vrlo sličnu ili, pak, posve istu temu među svim stvorenjima, kako među biljkama i životinjama, tako i među ljudima. Zazirete li od "opasnih" biljaka, životinja ili ljudi? Ako da, zašto da, ako ne, zašto ne? Jesu li vaša odbojnost i strah doista opravdani ili možda, ipak, nisu? Jer, sam Bog želi postojanje različitosti. Da nije tako, zar bi ju Stvoritelj dopuštao? Svako je biće svake sekunde drukčije od onoga drugoga, čak i od samoga sebe. To je temeljno načelo Naravnoga zakona: kako bismo opstali, moramo biti tolerantni. Stoga vas, poštovani čitatelji, najtoplije molim: postupno, ali ustrajno se učimo bivati sve tolerantnijima prema sebi i drugima, kako s obzirom na spol i spolnost, rasu, boju kože, rođenje i podrijetlo, duhovnost, vjeroispovijest i ateizam, altruizam i egoizam, bračno i imovinsko stanje, mišljenja, stavove i sklonosti, nacionalnost i državljanstvo, zdravstveno stanje i životnu dob, (ne)zaposlenost, ovisnost, (ne)inkriminiranost, naobrazbu, zanimanje i zvanje, politička i ideološka uvjerenja, tako i s obzirom na sve ine manifestacije različitosti. Jer prečesto nam se čini da je lako suditi. Posljedice, naime, mogu biti preteške.
Prema mome najdubljem uvjerenju svaka energija i svaka materija, svako stvorenje, svatko od nas ima misiju: razlog, svrhu i cilj svojega postojanja na ovome svijetu. Usudio bih se reći da su osobe s invaliditetom u stvari "anđeli slomljenih krila": ovdje su kako bi i sebi i tzv. zdravim osobama kroz međusobno dosljedno prakticiranje Jedinstvenoga Zakona Ljubavi mogle ponuditi puni smisao života što se u stvarnosti najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela.
Izvjesnost izloženosti jedinstvenome i jednakom fenomenu procesa starenja, obolijevanja, invalidnosti i smrtnosti svih stvorenja na ovome svijetu, kao i siromaštvu pojedinaca i društava, jednom riječju patnji, prema mome najdubljem uvjerenju, puninu svojega smisla ostvaruje u samodisciplini postupnoga umanjivanja, te kasnijega nestanka, kako vlastite, tako i sebičnosti drugih. Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode. Sama se bit punine smisla, svrhe i cilja (sreće) života može spoznati i ostvariti jedino u davanju za druge. Sve na ovome svijetu međusobno je povezano, u srodstvu je po uzročno-posljedičnom načelu Naravnoga zakona, tj. po načelu "ja sam ti – ti si ja": sve što se dogodi drugome, jednom će se, zasigurno, dogoditi i nama samima. I upravo zato treba dobro paziti o čemu promišljamo i govorimo, te što činimo u sadašnjosti.
Nipošto ne bih želio da me se ovom prigodom na bilo koji način pogrešno shvati. Nije mi namjera nikoga prozivati, ne daj bože osuđivati, već vas samo, poštovani čitatelji, pokušati potaći na promišljanje o stanju svijesti i općega praga tolerancije našega društva prema pojedincima ili skupinama koji su na bilo koji način "drukčiji" od većine. Koji u umovima i srcima većine nas ostaju ipak tek samo usputna manjina, miljama udaljena od naših "normalnih" svjetova sebičnosti i konformizma. Koje ni malo nije ni lako ni jednostavno svrstati u uobičajene "kalupe" društvenih stereotipa, da ne kažem prosječnosti, tako da se njima, ako je ikako moguće, ne želimo suviše zamarati. Ovo je priča o (ne)suosjećanju i (ne)solidarnosti, priča o njima, o "drukčijima."
Neki, za one o kojima ću ovoga puta pisati, vjeruju da su plod snoviđenja, alegorije, legende ili, pak, bajke. Bilo kako mu drago, u svakome snoviđenju, alegoriji, legendi ili bajci postoji barem djelić vječne Istine. Priča što slijedi zasigurno ima svoju poruku. Neka o njoj svatko sam donese svoj sud.
Da, on je vuko-pas. Najbolja, plemenita, čudesna mješavina Majke Prirode: u srcu istodobno Ratnik, nezavisan, usamljeni, gordi, nepokolebljivi, divlji vuk i Mirotvorac, beskrajno odan, požrtvovni, prepun razumijevanja i bezuvjetne Ljubavi, najbolji čovjekov prijatelj - pas. On ima svoju Misiju. Poslan je biti Hodočasnikom. Hodočasničkim Glasom Savjesti Neumitne Datosti dvaju svjetova: svijeta vukova i svijeta pasa. Zadatak mu uopće nije lak. Pomiriti naizgled nepomirljivo: vatru i vodu. On se ne žali i strpljivo nosi ono što mu je dano. I oprašta. No, najteže je biti isti, a opet drukčiji. Prečesto je, naime, nedovoljno ili pogrešno shvaćen taj vuko-pas. Unatoč ili upravo usprkos struji i svim mijenama prostora i vremena, on ostaje dosljedan: ide dalje, ne odustaje. Njegova je poruka jednostavna: koliko se god na prvi pogled činile ili uistinu bile različitima, vatra i voda su ni manje ni više dijelovi istoga, jedinstvenog i vječnog mozaika cjeline Svemira, one su samo dva prirodna elementa, dvije tek naizgled različite manifestacije jedne te iste Stvarnosti koje jednostavno ne mogu ostvariti sav svoj smisao i svu ljepotu svoje punine ukoliko međusobno ne koegzistiraju. Njihova sudbina je tolerancija i zajedništvo. Zato se ne vrijedi opirati, već to treba shvatiti, prihvatiti i živjeti. Jer, Jedinstvo je u Različitosti, različitost je blagoslov, ne prokletstvo. Postupno, on je razvio suosjećanje za sva stvorenja na ovome svijetu: kako za biljke i životinje, tako i za ljude, spoznajući neraskidivu povezanost zrcalnoga Bratstva među njima.
I ako jednom, negdje sretnete toga vuko-psa, samo se nasmiješite i mahnite mu na pozdrav. Ukoliko tada, u dubinama svoje duše osjetite iznenadnu i neopisivu radost topline zbog toga slučajnog susreta, znat ćete da ste na Pravome, na njegovu Putu: Putu Božje, Neprolazne Ljubavi.
Crnoruna ovca. Ista u srcu, duhu i duši, ista u nutrini (Ti, Bože, znaš da je ona samo Tvoje stvorenje, jedna pitoma i draga, obična (?) ovca), a izvana, opet, nekako, drukčija. Je li na bilo koji način biti "drukčijim" od većine dar i blagoslov ili kazna i prokletstvo? Na to pitanje svatko sam mora pokušati pronaći odgovor. Evo mojega osobnog stava: ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo.
"Drukčiji", uz Božju pomoć strpljivo i ustrajno izgrađujući svoju osobnost, postupno na dar i blagoslov mogu dobiti Duhovne Oči kojima će spoznavati svjetove i istine što za svu Vječnost ostaju neshvatljive, daleke i nedostupne površnim, nemarnim i uspavanim "normalnima". Sami odlučite i izaberite što ćete i kamo ćete.
Jedina prava, istinska i potpuna spoznaja biti same Istine trajno se i uvijek iznova ispunjava u Jedinstvenome Zakonu Ljubavi što se u stvarnosti najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela. Jer, "…vjera bez djela je mrtva." Budući da je Sam po Sebi, u Svojoj Biti, Čista i Bezuvjetna Ljubav u svim njezinim pojavnim manifestacijama, Bog želi da sva Njegova stvorenja žive u međusobnome Bratstvu. Jedino u što možemo biti posve sigurni jest da nitko, ništa, nikada i nigdje ni za svu Vječnost to neće uspjeti promijeniti!
Crnoruna je ovca svakoga dana zajedno s bjelorunima veselo i razigrano trčkarala pašnjacima, željno upijajući svaku kasno proljetnu zraku topline podnevnoga Sunca. Strpljivo je i ustrajno crnoruna ovca nastojala osjećati se, biti i ostati korisnom, prihvaćenom članicom stada svoje bielorune braće i sestara. Gotovo je uvijek prva zapažala grabežljivce i upozoravala stado kada bi ga vukovi dolazili napasti. Zapazila je nešto zanimljivo: vukovi, Bog zna zašto, nju, crnorunu ovcu, nikada nisu napadali. Jednom se, tako, nakon što je ostala sama, izdvojena od ostatka stada, crnoruna ovca zaputila nepreglednim prostranstvima uma, promišljajući: "Tko je, kada i gdje više vrijednosti pridavao duhu i duši, nutrini stvorenja, negoli vanjštini, tijelu? Jer, vanjština se odmah zapazi. Za nutrinu je potreban trud i vrijeme, potrebno je Bratstvo. Tko uistinu može razumjeti drugoga? Onaj tko živi poput njega. U svakome od nas istovremeno žive i ovca i vuk. Treba samo uznastojati da što češće prevlada Dobro." Iz razmišljanja ju prene jedva čujan šum. Mnogo je puta slušala o njemu, čvrsto vjerujući i nadajući se da će ga bar jedanput sresti. I sada je pred njom stajao upravo on: vuko-pas. S puno međusobnoga poštovanja onjušiše jedno drugo, za pozdrav. Crnoruna se ovca prosvijetli u trenu: " I on i ja smo "drukčiji". Jedino sam Stvoritelj potpuno zna koliko smo u nutrini nalik jedno na drugo. Mi imamo zajedničku Misiju, zajedničko Poslanje. Biti Mostom što spaja samo naizgled dvije udaljene obale jedne te iste Rijeke: svijet ovaca i svijet vukova." Vuko-pas, naćulivši uši, iznenada zamakne u gustiš, a crnoruna ovca začu dobro joj poznati Glas Pastira što vodi u sigurnost Doma i stada, u sigurnost Božje blizine.
CRVENI GURU U VRTU PLAVIH RUŽA
I.
Svojega smo bližnjega pozvani vidjeti i čuti srcem!
“Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)
Bio je Božić. Blagdan kojim proslavljamo rođenje Isusa Krista Gospodina. Dan kada je, prije više od dvije tisuće godina, Bog sam poželio postati toliko blizak čovjeku da se utjelovio po Svome Jedinorođenom Sinu Isusu, Koji nam neprestance, pa tako i ovoga Božića, poručuje: "Ne, čovječe, nisi izgubljen, nisi sam! Tvoj život ima smisao - jer Bogu je, meni je stalo do tebe! I znaj: Bog te ljubi, jer je Ljubav, ja te ljubim, jer sam Ljubav! Da, čovječe: došao sam te osloboditi. Osloboditi ropstva tvojega grijeha, došao sam te otkupiti da se mogneš vratiti Kući, k svojemu nebeskom Ocu, da mogneš postati i ostati djetetom Božjim!"
Papa Ivan Pavao II. u svojoj je knjizi “Prijeći prag nade” napisao: “Tko god ti bio, znaj da si voljen! Sjeti se da je Evanđelje je poziv na radost! Ne zaboravi da imaš Oca i da svaki život, pa i onaj najbeznačajniji za ljude, u Njegovim očima ima vječnu i neizmjernu vrijednost!”
Onima koji pate, u Ime Isusa Gospodina, želim poručiti: Radujte se što ste drukčiji, jer ste izabrani! Tako ćete najlakše ući u kraljevstvo Božje!
Tijekom Svojega mesijanskog boravka na Zemlji, Isus Gospodin je najviše vremena, očitujući Svoju božansku moć iscjeljivanja, proveo upravo s ljudima poput nas, s invalidima. Neka ta spoznaja bude zalogom vaše vjere, nade i ljubavi! A zdravim se osobama želim približiti Isusovim riječima: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)
Dragi prijatelji invalidi, od svega vam srca želim i Duha Svetoga molim da ovoga Božića uzmognete reći: “Invalidnost i kolica za mene napokon sada više nisu teret, već blagoslov!”
Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega. U ovome plemenitom cilju kao misao vodilja može nam poslužiti i sljedeći navod sv. Ivana od Križa: “Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)
II.
Svjedočanstvo vjere - živjeti Krista
Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)
Uskrs. Najveći, najradosniji kršćanski blagdan, blagdan proslave jednoga čudesnog, jedinstvenog i neponovljivog događaja u cijeloj povijesti čovječanstva, događaja kojim nam sam uskrsnuli Isus Krist Gospodin poručuje da nismo zaboravljeni, da nismo sami, donoseći naprotiv duh ljubavi, mira, nade i pobjede nad teškoćama što ih donosi život.
Želja mi je ovom Vas prigodom upoznati sa svjedočanstvom američke spisateljice, slikarice, pjevačice i glumice gđe. Joni Eareckson-Tada kroz njezin roman "Joni", tu "nezaboravnu priču o stradanju, borbi, ljubavi i radostima".
Zahvaljujući ponajprije nemjerljivom doprinosu i nesebičnoj pomoći njezine divne obitelji pune toploga kršćanskog razumijevanja i strpljivosti, kao i brizi braće i sestara iz organizacije “Mladi za Krista”, te vjernicima svoje Crkve, Joni je relativno brzo prevladala depresiju i samosažaljenje.
Postepeno shvaćajući da se ne treba pitati zašto Bog nešto dopušta, već radi čega, na što nas time Bog želi navesti, što nam to posredstvom patnje tako ustrajno pokušava reći, odnosno koja je svrha, cilj patnji što ih Bog dopušta, Joni je svoj križ prihvatila Jobovom nepokolebljivom vjernošću i strpljenjem.
Svoju spoznaju o Isusu Gospodinu Joni je izrazila ovim riječima: “Za tih dugih noćnih sati zamišljala sam da Isus stoji kraj mog Strykera. (naziv uređaja kojim se u humanoj medicini imobiliziraju pacijenti neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice, op. a.) Zamišljala sam ga kao jaku osobu punu razumijevanja koja bi dubokim utješnim glasom govorila upravo meni: “Da, ja sam s tobom sve dane. Ako sam te ljubio toliko da sam dao svoj život za tebe, ne misliš li da ja znam kako da najbolje upravljam tvojim životom, čak i ako si uzeta?” Stvarnost Pisma sastojala se u tome da je Bog sad bio sa mnom. Kraj mene u mojoj sobi! A to je bila utjeha koju sam trebala. Otkrila sam da Gospodin Isus Krist stvarno može imati razumijevanje za moje prilike. Na križu, dok je proživljavao one grozne trenutke čekajući na smrt, i on je bio nepokretan, bespomoćan, uzet. Isus je znao što znači kad se ne možeš kretati - kad ne možeš počešati nos, pomaknuti se ili obrisati suze s lica. On je bio paraliziran na križu. Nije mogao pokretati ni ruke ni noge. Krist je iskusio ovo što i ja osjećam!” “Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)
Bog je uvijek na strani patnika! Njegov Jedinorođeni Sin Isus Krist dokazao je to Osobno Svojim Križem na Golgoti, po Svojoj Muci i Smrti, poistovječujući se s patnicima cijeloga svijeta, postavši i sam Patnikom. U svakome stvorenju, svakom čovjeku, svakom patniku, svakom invalidu treba vidjeti Krista.
Međutim, Krist Svoje Poslanje nije završio Mukom i Smrću. Isus je i uskrsnuo, pružajući na taj način mogućnost svim ljudima da vjerom u Njega, te činjenjem dobrih djela u Njegovo Ime, poštujući i izvršavajući tako Gospodinovu Zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, zavrijede biti sudionicima vječnoga života.
Rastom u vjeri i pouzdanjem u Svjetlo koje nadjačava svaku tamu, uz nadu koja pobjeđuje svako očajanje, čineći ga privremenim i prolaznim, Joni je mogla ustvrditi: “Invalidska kolica za mene više nisu teret, nego Božji blagoslov! Nije važno što sada ne mogu hodati, što ne mogu plesati. Hodat ću i plesati u Raju, kada budem gledala Boga licem u lice, kad budem imala novo, proslavljeno, vječno tijelo!”
Završavajući knjigu, Joni je poručila:”Vjerujem... da će se većina mladih odlučiti za Boga. No bit ću zahvalna Bogu ako to učini i samo jedna osoba. Ako to bude i jedna osoba, vrijedilo je zato živjeti osam godina u invalidskim kolicima.” (do završetka pisanja, odnosno objavljivanja svojega prvijenca, autobiografskog romana “JONI" 1976., gđa. Joni Eareckson-Tada je već osam godina proživjela u invalidskim kolicima, op. a.)
PRIJEDLOZI ZA POBOLJŠANJE STATUSA OSOBA S
INVALIDITETOM U REPUBLICI HRVATSKOJ
Shvaćanja, doživljavanja i stavovi o osobama s invaliditetom, te samoj invalidnosti kao datosti življenja bila su, jesu i bit će determinirana prevladavajućom sviješću ljudi koja je, opet, bila, jest i bit će uvjetovana tipovima društveno-ekonomskih formacija u kojima su se, civilizacijski napredujući i razvijajući se, nalazila pojedina društva kao cjeline .Tako je moguće razlikovati shvaćanja, doživljavanja i stavove o osobama s invaliditetom u prvobitnoj zajednici, robovlasničkome društvu, feudalizmu, kapitalizmu, te u državama s više-manje bivšim modelima socijalističkoga društveno-ekonomskog načina upravljanja i privređivanja.
Promatrano s povijesne distance, odnos se zajednice prema osobama s invaliditetom prije pojave kapitalističkih društvenih odnosa može okarakterizirati kao pretežito ignorirajući: osoba s invaliditetom često je bila (?) doživljavana “kaznom” i “sramotom”, kako za obitelj, tako i za društvo, živeći lišena dostojanstva i pripadajućih joj, neotuđivih prava ljudske osobe, izložena poruzi, nerijetko i zlostavljanju.
U posljednjih dvjestotinjak godina, odnosno od donošenja američke Deklaracije o neovisnosti 1776. godine, kao i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina 1789., nadahnutih u prvome redu načelima prirodnoga prava, a kojima je proklamirana jednakost, sloboda, te pravo svakoga na osobnu sreću, postupno se, nabolje, mijenjaju i stavovi zajednice prema osobama s invaliditetom: osnivaju se prve škole, domovi i druge specijalizirane ustanove za smještaj osoba s invaliditetom.
Tijekom 20. stoljeća sve više na važnosti dobiva i obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom, donose se zakoni o zaštiti i pravu na rad osoba s invaliditetom, a razne fondacije za potporu osoba s invaliditetom, kao i udruge građana utemeljene poradi promicanja interesa pojedinih kategorija invalida postaju nezaobilazni socijalni i politički čimbenici. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata mnoge razvijene zemlje zapadnoga svijeta donijele su sveobuhvatne nacionalne programe potpomognute i odgovarajućim sustavima pravnih normi čija je temeljna svrha i cilj socijalna i ekonomska integracija osoba s invaliditetom, a što je rezultiralo i donošenjem Deklaracije o invalidima od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1975. godine.
Premda je sadašnji socijalni, gospodarski i pravni status većine osoba s invaliditetom u Republici, nažalost, još uvijek, između ostaloga, opterećen i negativnostima prošlosti, slobodni smo ustvrditi da, ukoliko u dogledno vrijeme doista želi postati, biti i ostati dijelom mentalnog, socijalnog, gospodarskog, pravnog i kulturnoga zapadnog civilizacijskog kruga, Hrvatska što je prije moguće mora cjelovito i stvarno poboljšati položaj svih svojih građana s invaliditetom.
Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega. U ovome plemenitom cilju kao misao vodilja može nam poslužiti i sljedeći navod sv. Ivana od Križa: “Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)
Slobodni smo se pozvati na Opću deklaraciju o pravima čovjeka, Deklaraciju o pravima invalida, Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, Deklaraciju o pravima djeteta, kao i Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, poglavito odredbe koje se odnose na osobe (djecu) sa smetnjama u razvoju i teškoćama u svakodnevnom životu. Konvencija predviđa posebna zdravstvena prava za hendikepiranu djecu, koja će im omogućiti “potpun i dostojan život, u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, razvijaju samopouzdanje i olakšavaju djetetovo sudjelovanje u društvenom životu” (čl. 23/l). Djeca ometena u razvoju (fizičkom i psihičkom) imaju pravo na posebnu zaštitu glede zdravlja, rehabilitacije, obrazovanja, vježbanja, rekreacije itd; na socijalnu integraciju i individualni razvoj (čl. 23/3), preventivnu zdravstvenu brigu, te medicinski, psihologijski i funkcionalni tretman (čl. 23/4). U svezi Ustava Republike Hrvatske pozivamo se na tekst onih članaka kojima su regulirana prava i obveze osoba s invaliditetom.
U sustav temeljnih načela djelovanja predlaže se uvođenje novoga pristupa službe djelima ljubavi na dobrobit bližnjega kojim se obuhvaćaju i razrađuju sve Gospodinovim zapovijedima, međunarodnim pravom, Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske dopuštene aktivnosti usmjerene na promicanje i ostvarivanje dobrobiti, slobode i punine ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jednostavno znači: moliti za osobe s invaliditetom, pozivajući ih da i one, također, mole za bližnje, propovijedati o osobama s invaliditetom, htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jest način života, alternativa boljega.
Zalažemo se za misiju trajnoga promicanja vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima. Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.
Glede religije i vjere u životu osoba s invaliditetom, posebice se zalažemo za svekoliko promicanje duhovnosti, koja će nam zasigurno pomoći u pronalaženju izvora snage pri ustrajavanju u svakodnevnom životu.
U svezi prosvjećivanja predlažemo djelovanje na svijest većinske, tzv. zdrave populacije glede osoba s invaliditetom realizacijom projekta “Osoba s invaliditetom – moj bližnji”, te isto tako djelovanje na svijest osoba s invaliditetom, o njima samima kao jednako vrijednim i punopravnim članovima zajednice. U ostvarivanju navedenih ciljeva predlažemo djelovanje posredstvom javnih medija: tiska, radija, televizije, knjigama i publikacijama, organiziranjem predavanja i tribina sa što je moguće većim spektrom tema o svim problemima osoba s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom je općenito moguće razvrstati na: gluhe i slijepe osobe, osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s mentalnom retardacijom, te gluho-slijepe osobe, a za djecu invalide u uporabi je zakonski termin "djeca s poteškoćama u razvoju".
Predlaže se suradnja s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s poteškoćama u razvoju u odgojno-obrazovne programe zajedno s tzv. zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Smatramo nužnom dodatnu edukaciju stručnog kadra, pri čemu mislimo i na odgovarajuće osposobljene odgojitelje i prosvjetne djelatnike, poglavito kada je u pitanju obrazovanje prema reduciranom nastavnom programu koje se primjenjuje kod rada s blaže mentalno retardiranim osobama uključenima u redoviti obrazovni sustav. Što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom, promičemo zakonsku reguliranost obvezatnoga otvaranja određenog broja radnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom u svim tvrtkama i javnim ustanovama. Poslodavatelji bi morali biti posebno novčano stimulirani (ili zakonski obvezani) od strane države u svrhu zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se, dapače, na Zapadu smatraju većinom dobrim, stručnim i savjesnim zaposlenicima. Alternativno se predlaže revitalizacija ili izgradnja stanovito većeg broja tvrtki specijaliziranih za zapošljavanje osoba s invaliditetom (tzv. zaštitne radionice).
Promičemo znanstveno, kulturno, umjetničko i drugo stvaralaštvo osoba s invaliditetom. Što se tiče športa, rekreacije i hobija osoba s invaliditetom naglašavamo potrebu uključivanja u navedene aktivnosti. Svjedoci smo velikih športskih uspjeha na para-olimpijadama, pa moguće individualne potencijale treba pravilno usmjeriti.
Zalažemo se i za pokretanje inicijative dopune Zakona o radu glede ponovnog uvođenja mogućnosti korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, te osobe vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka prilikom kretanja u svakodnevnom životu.
U okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, nažalost, n e p o s t o j i niti jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena, čime su osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 66. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za «roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju», što osobe s invaliditetom ostavlja bez pravne zaštite.
S obzirom na to da su prema prijašnjim propisima osobe s invaliditetom obrazovane u školskim ustanovama specijaliziranog tipa ostvarivale pravo na uračunavanje vremena provedenog na srednjoškolskom obrazovanju u redoviti radni staž, zalažemo se za priznavanje navedenoga prava i za osobe s invaliditetom obrazovane u redovitim školskim ustanovama.
Osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu i kada nije u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapoštavanje. Nije, međutim, moguće kumulativno ostvariti i pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu. Uz osobnu invalidninu ili doplatak za pomoć i njegu moguće je, pak, realicirati i doplatak za djecu, pri čemu se prava po osnovi invaliditeta ne uračunavaju u prosjek prihoda po članu obitelji.
Dječji se doplatak za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ostvaruje i nakon što je osoba navršila 27. godinu života ukoliko je prije nego što je osoba s invaliditetom navršila 27. godinu života podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na doplatak za djecu.
Zalažemo se da Upravni odbor Hrvatske radio televizije dopuni Odluku o povlaštenoj TV pretplati za određene kategorije osoba s invaliditetom na način da taksativnim navođenjem pojedinih dijagnoza kojima se povlastica priznaje budu obuhvaćene i osobe s mentalnom retardacijom.
Zalažemo se za uvođenje instituta tzv. osobne mirovine po osnovi invaliditeta za sve kategorije osoba s invaliditetom u iznosu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Osobe koje završe osposobljavanje za samostalan rad u težem su materijalnom položaju od onih koje se nisu osposobljavale, budući da se vrlo teško zapošljavaju, a zakonski se smatraju radno sposobnima.
Prema pozitivnim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi osoba određena prava može realizirati ili po osnovi svoga invaliditeta ili po osnovi materijalnoga statusa ili, pak, kumulativno, a posebice može podnijeti:
1. zamolbu za provedbu vještačenja u svrhu donošenja rješenja o kategorizaciji (mora se provesti do 18. godine života),
2. zamolbu za provedbu vještačenja o stupnju tjelesne invalidnosti,
3. zamolbu za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu,
4. zamolbu u svrhu donošenja rješenja o ostvarivanju prava na naknadu za tjelesno oštećenje,
5. zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu,
6. zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za djecu,
7. zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za uzdržavanje,
8. zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za podmirenje troškova stanovanja,
9. zamolbu za donošenje rješenja o ostvarivanju prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem,
10. zamolbu za izdavanje vinjeta za ostvarivanje prava na oslobođenje od obveze plaćanja cestarine,
11. zamolbu za dodjelu jednokratne pomoći,
12. žalbu na prvostupanjska rješenja.
Članak 55. Zakona o socijalnoj skrbi glasi: "Pravo na osobnu invalidninu ima teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba s trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a čije je oštećenje ili bolest nastala prije navršene 18. godine života, ako osobnu invalidninu ne ostvaruje po drugoj osnovi."
Prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi status većine osoba s invaliditetom je poboljšan. Članak 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno članak 44., stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi naime, glasi: "Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca veći od prihoda utvrđenog u članku 43. ovoga Zakona ima: teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba, teže psihički bolesna osoba, osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, slijepa, gluha i gluho-slijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad."
Članak 10. stavak 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom glasi: "Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, izvan proračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužni su na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima imati zaposleno:
- do 3l. prosinca 2004. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 49 zaposlenih,
- do 3l. prosinca 2008. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 32 zaposlena,
- do 3l. prosinca 20l2. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 24 zaposlena,
- do 3l. prosinca 20l6. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l9 zaposlenih, a
- do 3l. prosinca 2020. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l6 zaposlenih".
Zalažemo se za istupanje prema svim oblicima društvenih institucija, posebice organima državne vlasti, sveobuhvatno razrađenim (operacionaliziranim) nacionalnim programom argumentirane kratkoročne i dugoročne gospodarske isplativosti promjene dosadašnjega pristupa načinu rješavanja problematike osoba s invaliditetom stvaranjem učinkovitoga sustava djelovanja na lokalnoj, kao i najvišoj državnoj razini. U tu je svrhu nužno potrebito osnivanje ureda, zavoda, ministarstva i slično, a sve kako bi se u što boljoj mjeri upotrijebile raspoložive sposobnosti osoba s invaliditetom, pružajući im mogućnost individualizacije, uz izraženu samostalnost privređivanja, koja rezultira osjećajem prihvaćenosti, osobne općedruštvene korisnosti i smislenosti.
Permanentno se, nadalje, zalažemo i za donošenje integralnoga, općeg Zakona o osobama s invaliditetom, te zahtijevati promicanje trajnih interesa osoba s invaliditetom od strane zastupnika u Zastupničkome domu Hrvatskoga sabora.
Posebice se zalažemo za zajedničko i jedinstveno istupanje svih udruga osoba s invaliditetom u borbi za oživotvorenje prava osoba s invaliditetom, jer je zajedništvo nužno potrebito radi što veće učinkovitosti.
U svezi sa zadovoljavanjem životnih potreba osoba oštećena vida i osoba oštećena sluha, predlažemo planiranje, projektiranje te izvedbu posebnih uređaja (kao što su npr. zvučni ili svjetlosni signalni uređaji).
Graditeljske prepreke jedan su od najvećih, nedostatno riješenih problema osoba s invaliditetom, pa predlažemo nužnost preispitivanja Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivnih Zakona o gradnji (N.N. l75/03.) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03.) njihovu dosljednu primjenu, te zahtijevamo rigorozno sankcioniranje svih subjekata koji su odgovorni za njihovo nepoštivanje. Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Zalažemo se za namjensku prilagodbu toaleta i uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija, a za potrebe osoba s invaliditetom. Zalažemo se, također, za ugradnju univerzalnih dizala u svim građevinskim objektima, gdje je ugradnja tehnički izvediva, izgradnju specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).
Predlažemo obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Ukazujemo na nužnost omogućavanja pristupa osoba s invaliditetom u autobuse, na željezničke postaje i u vlakove, brodove i trajekte, te zrakoplove pomoću pokretnih rampi za kretanje u invalidskim kolicima. Održavanjem kontinuirane suradnje s Prometnom policijom MUP-a, ustrajat ćemo na strogoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta namijenjenih za uporabu od strane osoba s invaliditetom. Predlažemo i suradnju sa Povjerenstvom za osobe s invaliditetom osnovanim pri Vladi Republike Hrvatske.
Permanentan cilj treba biti i pomoć pri realizaciji nabave svih vrsta ortopedskih pomagala i drugih pomagala potrebitih za osobe s invaliditetom. Zalažemo se za ishođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, a smatramo da je i ostale civilne invalide potrebito osloboditi obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog automobila ili ortopedskog i drugog pomagala u postotku koji odgovara njihovom osobnom stupnju invaliditeta.
Kontinuiranom opservacijom općega stanja svih kategorija osoba s invaliditetom, kako u Osječko-baranjskoj županiji, tako i Republici Hrvatskoj, slobodni smo zapaziti da je najveći broj osoba s invaliditetom, nažalost, u nedostatnoj mjeri educiran o pravima koja na temelju svoje invalidnosti može ostvariti u pravnome sustavu Republike Hrvatske.
Zalažemo se za promicanje pružanja svih oblika pravne pomoći osobama s invaliditetom, kao i za sustavno organiziranje pravnog zastupanja njihovih asocijacija, uz redovito izvješćivanje o donošenju novih pravnih propisa kojima se reguliraju prava i obveze osoba s invaliditetom.
Budući da rehabilitaciju smatramo najvažnijom za sadašnji i budući samostalan život osoba s invaliditetom, koja će ih učiniti što je moguće manje ovisnima o pomoći drugih, tzv. zdravih osoba, posebno treba raditi na upoznavanju s materijalima o načinima rada s invalidima, tipovima vježbi, kao i izborom te nabavkom ortopedskih i drugih pomagala za potrebe osoba s invaliditetom. Mišljenja smo da je potrebito uvesti praksu individualnog rada kinezi-terapeuta, kućnu njegu, suradnju s centrima za pomoć osobama s invaliditetom, kao i sveobuhvatno uvođenje primjene instituta profesionalnoga osobnog pomagača u svakodnevnome životu osoba s invaliditetom.
Zalažemo se, nadalje, za sveobuhvatnu resocijalizaciju osoba s invaliditetom, poglavito glede problema psihologijske naravi na relaciji odnosa tzv. zdravih osoba i osoba s invaliditetom te obrnuto, uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevni život nakon vremena izolacije koje je nastalo kao posljedica saniranja pretrpljene traume (ozljede). S obzirom na to da je obitelj osnovna biologijska, odgojna i socijalna zajednica, zastupamo mišljenje prema kome je za osobu s invaliditetom obitelj najčešće nezamjenjiva socijalna sredina koja najbolje može osigurati njezin pravilan i potpun razvoj.
U najtoplijoj nadi da će, u dogledno vrijeme, uz Božju pomoć, kao i pomoć ljudi dobre volje, navedeni prijedlozi za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj istinski zaživjeti, najsrdačnije Vas pozdravljam, uz obilje Božjih blagoslova!
V R I J E M E JE D A S E K R E N E
k o l u m n e
Zašto pišem?
Moje je osobno nepokolebljivo uvjerenje da osobe s invaliditetom imaju pravo i obvezu biti tretirane i osjećati se prihvaćenim, jednakopravnim članovima zajednice.
Premda je uistinu puno razloga zbog kojih sam se odlučio na pisanje ove kolumne, svi se oni u konačnici, mogu svesti na jedan jedini: pokušati ozbiljiti osobe s invalidnošću i hendikepom onakvima kakve one doista jesu, sa što je moguće većim brojem aspekata njihove kompleksne egzistentnosti, doprinoseći na taj način boljemu osobnome i interakcijskom razumijevanju, kako osoba s invaliditetom među sobom, tako i njih i njihove okoline.
Kolumnom, nadalje, poglavito želim dati svoj skromni osobni doprinos demistifikaciji tabua invalidnosti promoviranjem puta djela ljubavi na dobrobit bližnjega koji jednostavno znači htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invalidnošću i hendikepom. Želim biti glasom čovječnosti i nade, pružajući osobama s invalidnošću i hendikepom punu moralnu i djelatnu potporu u prevladavanju teškoća što ih donosi svakodnevnica našega života, uz nepokolebljivo uvjerenje da osobe s invaliditetom imaju pravo i obvezu biti tretirane i osjećati se prihvaćenim, jednakopravnim članovima zajednice.
Nastojat ću osobe s invaliditetom ohrabriti i potaknuti ih da otvoreno progovore o svome osobnom i društvenome statusu pozivom na konkretno iznošenje prijedloga za njegovo poboljšanje, istovremeno apelirajući na kompetentne državne institucije svih razina, kao i sve ljude dobre volje, da nam pomognu u dosezanju toga cilja. Vjerujem da će osobe s invalidnošću i hendikepom iščitavajući moje tekstove u mnogočemu pronaći zrcalnu sliku svojih vlastitih životnih putova. Tekstove također toplo preporučam onim tzv. zdravim osobama koje žele dublje zakoračiti u razumijevanje života osoba s invaliditetom, pomažući u prevladavanju jaza između dvaju svjetova: “svijeta zdravih” i “svijeta invalida”.
"Glas čovječnosti"
Udruga "Glas čovječnosti" svojim će postojanjem i djelovanjem na području Osječko-baranjske županije nastojati biti korektivom sui generis svijesti i savjesti većinske tzv. zdrave populacije glede vrlo kompleksne tematike osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.
"Glas čovječnosti" Udruga za potporu osoba s invalidnošću i hendikepom Osječko-baranjske županije je novoosnovana udruga, utemeljena 27. svibnja 2003. godine, ustrojena kao nestranačka, nevladina i neprofitna organizacija dragovoljno udruženih članova: svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, članova njihovih obitelji, kao i svih fizičkih i pravnih osoba koje svojim radom žele pomoći Udruzi u svrhu organiziranoga i trajnog poticanja radnji i mjera na promicanju skrbi, socijalnog statusa svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, habilitacije, rehabilitacije, obrazovanja, zapošljavanja, pružanja pravne pomoći osobama s invalidnošću i hendikepom, te njihove rekreacije i športa. Udruga trenutno ima 160 članova, uz tendenciju daljnjega povećanja članstva.
Misija udruge je trajno promicanje vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima. Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.
Korektiv savjesti
Udruga će se zalagati za istupanje prema svim oblicima društvenih institucija, posebice organima državne vlasti, sveobuhvatno razrađenim (operacionaliziranim) nacionalnim programom argumentirane kratkoročne i dugoročne gospodarske isplativosti promjene dosadašnjega pristupa načinu rješavanja problematike osoba s invalidnošću i hendikepom stvaranjem učinkovitoga sustava djelovanja na lokalnoj, kao i najvišoj državnoj razini Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Članstvo se zalaže za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Zalažemo se za izhođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja Poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, S obzirom na evidenciju članstva kojom ćemo raspolagati, surađivat ćemo s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s invalidnošću i hendikepom u odgojno-obrazovne programe zajedno sa zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Punu će, međutim, osobnu smislenost samo-potvrđivanjem i socijalnom integracijom, po našemu sudu, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj ostvariti jedino omogućavanjem zakonskoga, pozitivno diskriminirajućeg uključivanja u svijet rada. Udruga će se zalagati za promicanje pružanja besplatne pravne pomoći svim kategorijama osoba s invaliditetom.
Djelatnosti Udruge
Osnovne djelatnosti Udruge su:
ekumensko i međureligijsko promicanje duhovnosti, promicanje duha zajedništva svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, okupljanje svih kategorija osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji, kao i svih gradjana dobre volje koji su spremni pomoći u realizaciji ciljeva i djelatnosti Udruge, otkrivanje i evidentiranje svih kategorija osoba s invaliditetom, te praćenje i proučavanje njihovih problema, kao i davanje inicijative za njihovo rješavanje u skladu s općim interesima društva u cjelini, zalaganje za unapređivanje odgojne i obrazovne, profesionalne, medicinske i socijalne habilitacije, kao i zapošljavanje osoba s invaliditetom, praćenje i predlaganje izmjena i dopuna zakonskih i drugih propisa u svrhu promicanja dobrobiti osoba s invaliditetom, kao i pružanja pomoći u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i obveza, sukladno materijalnom statusu članova s invaliditetom, pomoć Udruge u ostvarivanju rehabilitacije njezinim potpunim financiranjem ili sufinanciranjem, u nabavci ortopedskih i drugih pomagala, u rješavanju stambenih pitanja, u smještavanju u domove i druge specijalizirane ustanove, te u organiziranju aktivnosti u svrhu usmjeravanja roditelja u provođenju rehabilitacije djece s invaliditetom, prikupljanje i raspodjela humaniterne pomoći članovima Udruge, pokretanje inicijativa i organiziranje akcija za sprečavanje nastanka novih, kao i uklanjanje postojećih graditeljskih prepreka, organiziranje društvenih, kulturnih, zabavnih, športskih i rekreacijskih aktivnosti osoba s invaliditetom, izdavanje lista Udruge sukladno zakonu, osnutak i djelovanje likovnoga, glazbenog, literarnog i dramskog kluba "Glas čovječnosti", suradnja s nadležnim organima uprave, službama, ustanovama i drugim organizacijama.
Smisao patnje (I.)
Notorna je činjenica da osobe s invaliditetom imaju slične, ako ne i posve iste težnje i potrebe kao i ostali, tzv. zdravi ljudi koje se mogu izraziti jednom zajedničkom, osnovnom potrebom svakoga od nas - potrebom za ljubavlju kroz prihvaćenost.
Zbog kojih je, uopće, razloga potrebito razmišljati i raspravljati o nečemu što je jednom riječju moguće opisati izrazom patnja: o starosti, bolesti, invalidnosti ili hendikepu, kada se većini nas sve to često doimlje tako nepoznatim, nestvarnim i dalekim, nezanimljivim, dapače strašnim i stoga – odbojnim? Dopustite da istaknem nekoliko prednosti. Navikom promišljanja o patnji ponajprije proširujemo osobne duhovne horizonte postajući tolerantniji prema sebi samima i svojim bližnjima. Postojanje patnje na ovome svijetu, dakle, samo po sebi predstavlja uvijek novu prigodu za činjenje dobrih djela. Razmišljajući i razgovarajući o starosti, bolesti, invalidnosti ili hendikepu postajemo svjesniji veličine vrijednosti dara zdravlja, istovremeno se psihološki pripremajući za to da na što bezbolniji način prihvatimo mogućnost odnosno izvjesnost da starost ili bolest, invalidnost ili hendikep postanu suputnicima naše svakodnevne životne stvarnosti. Jer, dok se invalidnost ili hendikep događaju tek izvjesnima, starost i/ili bolest jednoga će se dana dogoditi svima nama. Zato, kada god susretnemo stariju, bolesnu, siromašnu ili, pak, osobu s invalidnošću i hendikepom, budimo joj nadahnuti pružiti ruku potpore, potvrđujući time značaj svojega i njezina ljudskog dostojanstva.
Tako bijaše
Već sam život u svijetu koji je graditeljski i tehnološki oblikovan pretežito prema potrebama većinske, tzv zdrave populacije predstavlja nemalu teškoću, uz nepobitnu činjenicu da su osobe s invaliditetom trajna manjina ovoga svijeta. Egzistencija u tako neprilagođenome okružju, nažalost, donosi niz otežavajućih okolnosti koje se najčešće očituju u vrlo upitnoj mogućnosti kretanja najvećim dijelom javnih površina, zdravstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova, crkava, trgovina, sredstava javnoga prijevoza, kao i u vrlo čestim, izrazitim poteškoćama pri zapošljavanju. U nastojanju da što više i bolje osobno doprinesu rješavanju svojih mnogobrojnih teškoća, većina osoba s invaliditetom organizirana je u nevladinim udrugama građana, odnosno savezima udruga.
Shvaćanja, doživljavanja i stavovi o osobama s invaliditetom, te samoj invalidnosti kao datosti življenja bila su, jesu i bit će determinirana prevladavajućom sviješću ljudi koja je, opet, bila, jest i bit će uvjetovana tipovima društveno-ekonomskih formacija u kojima su se, civilizacijski napredujući i razvijajući se, nalazila pojedina društva kao cjeline. Tako je moguće razlikovati shvaćanja, doživljavanja i stavove o osobama s invaliditetom u prvobitnoj zajednici, robovlasničkome društvu, feudalizmu, kapitalizmu, te u državama s više-manje bivšim modelima socijalističkoga društveno-ekonomskog načina upravljanja i privređivanja.
Promatrano s povijesne distance, odnos se zajednice prema osobama s invaliditetom prije pojave kapitalističkih društvenih odnosa može okarakterizirati kao pretežito ignorirajući: osoba s invaliditetom često je bila (?) doživljavana “kaznom” i “sramotom”, kako za obitelj, tako i za društvo, živeći lišena dostojanstva i pripadajućih joj, neotuđivih prava ljudske osobe, izložena poruzi, nerijetko i zlostavljanju.
Smisao patnje (II.)
Sveti je Ivan od Križa rekao: “ Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)
U posljednjih dvjestotinjak godina, odnosno od donošenja američke Deklaracije o neovisnosti 1776. godine, kao i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina 1789., nadahnutih u prvome redu načelima prirodnoga prava, a kojima je proklamirana jednakost, sloboda, te pravo svakoga na osobnu sreću, postupno se, nabolje, mijenjaju i stavovi zajednice prema osobama s invaliditetom: osnivaju se prve škole, domovi i druge specijalizirane ustanove za smještaj osoba s invaliditetom.
Tijekom 20. stoljeća sve više na važnosti dobiva i obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom, donose se zakoni o zaštiti i pravu na rad osoba s invaliditetom, a razne fondacije za potporu osoba s invaliditetom, kao i udruge građana utemeljene poradi promicanja interesa pojedinih kategorija invalida postaju nezaobilazni socijalni i politički čimbenici. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata mnoge razvijene zemlje zapadnoga svijeta donijele su sveobuhvatne nacionalne programe potpomognute i odgovarajućim sustavima pravnih normi čija je temeljna svrha i cilj socijalna i ekonomska integracija osoba s invaliditetom, a što je rezultiralo i donošenjem Deklaracije o invalidima od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1975. godine.
Premda je sadašnji socijalni, gospodarski i pravni status većine osoba s invaliditetom u Republici, nažalost, još uvijek, između ostaloga, opterećen i negativnostima prošlosti, slobodni smo ustvrditi da, ukoliko u dogledno vrijeme doista želi postati, biti i ostati dijelom mentalnog, socijalnog, gospodarskog, pravnog i kulturnoga zapadnog civilizacijskog kruga, Hrvatska što je prije moguće mora cjelovito i stvarno poboljšati položaj svih svojih građana s invaliditetom.
Graditeljske prepreke
Ponekad me, zbog mnogobrojnih graditeljskih prepreka, kretanje gradom u invalidskim kolicima podsjeti na sudjelovanje u vrlo zahtjevnome i iscpljujućem rallyju “Paris – Dakar”.
Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega.
Svijet kakav poznajemo tehnološki je i graditeljski još sve donedavna u potpunosti bio oblikovan prema potrebama većinske, tzv. zdrave populacije što graditeljske i ine prepreke na koje nailazi prilikom kretanja “savlađuje” automatski, neprimjetnom lakoćom. To bi se na prvi pogled moglo činiti posve prirodnim, normalnim i stoga prihvatljivim stanjem stvari. No, je li, doista, baš uvijek tako? Jeste li ikada razmišljali o tome koliko truda i napora moraju uložiti majke koje svoje bebe guraju u dječjim kolicima kako bi prešle preko svih graditeljskih i sličnih prepreka što se pojavljuju tijekom samo jedne obične šetnje gradom? Ili, pak, o bolesnim i starijim osobama kojima kretanje gradom također predstavlja znatnu poteškoću? A o osobama s invaliditetom koje su vezane uz svakodnevnu uporabu invalidskih kolica? Jeste li sigurni da ćete se bez teškoća moći popeti do svojega stana na katu kada zađete u treću životnu dob? Već i iz ovih nekoliko pitanja moguće je uvidjeti kolika je važnost promišljanja o narečenoj problematici, kao i osobni doprinos postupnome uklanjanju graditeljskih i drugih ometala u kretanju. Jer barijere se, u stvari, tiču svakoga od nas.
Raditi i dalje
Ovom prigodom želim progovoriti o specifičnosti problematike graditeljskih prepreka i drugih ometala u životu osoba s invaliditetom. Treba iskreno reći da su, barem što se Osijeka tiče, u posljednjih desetak godina, doduše pretežito u središtu grada, učinjene stanovite poboljšice glede uklanjanja graditeljskih prepreka izgradnjom prilaznih spustova (rampi) namijenjenih kretanju osoba u invalidskim kolicima, a što osobno ističem kao nadasve hvalevrijedan gest spremnosti da se, barem na taj način, donekle ublaže svakodnevne životne teškoće naših sugrađana s invaliditetom, uz istovremenu napomenu kako učinjeno još niti izdaleka nije i dostatno. Jer kako u kolicima doći do gradskoga središta ukoliko i drugdje po gradu nisu izgrađeni prilazni spustovi (rampe)? Ili invalidi u glavama moraju imati kompjuterski točnim pamćenjem memorirane nekakve svoje “posebne” zemljovide Osijeka koji bi im trebali omogućiti koliko-toliko zadovoljavajuće kretanje Gradom na Dravi?
Nužnom i hitnom držim potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje osoba koje rabe invalidska kolica, kao i omogućavanje pristupa trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama i fakultetima. Zalažem se i za namjensku prilagodbu toaleta, te uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija za uporabu od strane osoba s invaliditetom.
Um i srce
…“Sad sjedi u kolica/(Ne boj se, neće Ti ništa)./Prošeći Gradom./Teško je, zar ne?/Ne ustaj!/Samo nastavi šetati…/Čudiš se?/I ja se čudim…” (Ulomak ciklusa “Tebi, koji znaš što je trnje” iz zbirke pjesama istoga naslova, autora Roberta Dudnika)
Graditeljske prepreke jedan su od najvećih problema s kojim se u svome svakodnevnom životu suočavaju osobe s invaliditetom, pa je, kako bi on u dogledno vrijeme bio riješen na adekvatan način, nužna dosljedna primjena Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera, a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivne Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine (N.N. 13/03), Zakona o gradnji (N.N. l75/03) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03).
Nužno je, nadalje, i rigorozno sankcioniranje svih subjekata odgovornih za nepoštivanje odredbi narečenoga važećeg Pravilnika iz 2003. godine čijim normama je na vrlo kvalitetan način razrađena, kako problematika samih arhitektonskih barijera, tako i predstavljeni pojedini modeli za njihovo postupno uklanjanje.
Neophodna je i ugradnja univerzalnih dizala u svim onim građevinskim objektima u kojima je to tehnički izvedivo, kao i izgradnja specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).
Tijelo i duh
"... Ne govori ništa./ Samo slušaj Tišinu./ Tišina stvarno obećava./Ako Ju želiš čuti." "Tko srcem gleda,/ Bolje nego očima vidi./ Jer stanuje Svjetlost u biću njegovu." (Ulomak pjesme "Filozofska" iz ciklusa "Tražim Te...", zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika i neobjavljena pjesma "Duhovne oči" istoga autora)
Također se zalažem za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”, ukazujući na nužnost omogućavanja pristupa osoba s invaliditetom u autobuse, na željezničke postaje i u vlakove, brodove, trajekte i zrakoplove.
Nužno je, nadalje, ustrajati na dosljednoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta čija je svrha olakšavanje kretanja i sudjelovanja osoba s invaliditetom u prometu, dok se glede zadovoljavanja životnih i radnih potreba osoba oštećena vida i osoba oštećena sluha zalažem za planiranje, projektiranje te izvedbu ili nabavu znatno većega broja posebnih uređaja (kao što su npr. zvučni ili svjetlosni signalni uređaji).
Slobodan sam pozvati Vas, štovani čitatelji, da zajedno sa mnom meditirate o sljedećemu: što li vidi onaj tko ne sluša, što li čuje onaj tko ne gleda? Jeste li se ikada zapitali koje su različitosti, kakva je kakvoća ili možebitne prednosti života u "svijetu bijeloga štapa", života u "svijetu tišine" ili, pak, života u "svijetu vjere i svjetla" osoba s mentalnom retardacijom? Kako biste bili u mogućnosti što zornije predočiti način života slijepih, gluhih, ili gluho-slijepih osoba, predlažem da pokušate izvesti ovu vježbu: sami ste, nalazite se u prostoriji punoj svakovrsnih predmeta do koje ne dopiru vanjski zvukovi. Presavijenim rupcem prekrite oči, pazeći da ne "virite" kroz ili preko njega. Osluškujući tišinu, samo uz pomoć štapa, polaganim korakom, bez "sudaranja" s predmetima, prijeđite s jednoga na drugi kraj prostorije. Zatim opipom pokušajte "prepoznati" svaki predmet pojedinačno.
Između svjetova
Vjeru i pouzdanje jača potpora ili pak slabi nebriga bližnjih. Invalidnost ne treba shvaćati i doživljavati kaznom već, naprotiv, izvrsnom prilikom da se, načinom života kojim prihvaćamo svoj križ, kao i činjenjem dobra bratu čovjeku, približimo Kristu, postajući Mu sve više nalik!
Slijepe, gluhe, gluho-slijepe ili osobe s mentalnom retardacijom se u svome svakodnevnom životu, poput osoba s tjelesnim invaliditetom, susreću s nizom prepreka: od komunikacijsko-orijentacijskih i graditeljsko-prometnih, preko obrazovno-radnih do emocionalno-psiholoških, kako u interakcijama s osobama čije su potrebe slične njihovima, tako još i više u odnosima između osoba s invaliditetom i pripadnika većinske, tzv. zdrave populacije. I dok je uz, doduše, permanentno nužnu mjeru dobre volje komunikacijsko-orijentacijske, graditeljsko-prometne, pa i obrazovno-radne prepreke moguće koliko-toliko uspješno prevladati, prepreke emocionalno-psihološke naravi ili kako ih ja često nazivam "barijere u glavama i srcima" predstavljaju, nažalost, vrlo velik, ako ne i najveći problem.
Nužno je trajno osiguravati tiskanje udžbenika i ostale literature na Brailleovomu pismu u svrhu obrazovanja slijepih osoba (hvalevrijedno je objavljivanje Uredbe o osnivanju Hrvatske knjižnice za slijepe od dana 04. studenoga 1999. godine). Potrebito je, nadalje, kontinuirano osiguravati sredstva za školovanje ili nabavu što većega broja pasa vodiča (pasmina labrador ili njemački ovčar) za potrebe slijepih osoba. Slobodan sam predložiti da se, po uzoru na zapadni svijet, u dogledno vrijeme, u obrazovnome sustavu Republike Hrvatske ustali upoznavanje učeničke i studentske populacije s osnovama znakovnoga jezika gluhih osoba.
U svezi s pravima i obvezama osoba s mentalnom retardacijom, ističem zakonsku obvezu redovitih obrazovnih ustanova da u svoje nastavne procese uključuju i osobe s blažim stupnjem mentalne retardacije, rukovodeći se, naravno, prilagođenim planovima i programima rada. Potrebito je i promicanje sve učestalije prakse samostalnoga stanovanja osoba s mentalnom retardacijom, tzv. inkluzije.
Genijalni um
Prvi preduvjet postupne, svekolike socijalne integracije psihički oboljelih osoba, kao i osoba oboljelih od bolesti ovisnosti, po mome osobnom sudu, jest postizanje višega stupnja svijesti o narečenoj tematici, što je moguće ostvarivati samo trajnim promicanjem nužnosti procesa društvene “demistifikacije” stavova i shvaćanja, kako o duševnim bolestima općenito, tako i o bolestima ovisnosti, prezentiranjem predmetne tematike što širem krugu čitateljstva, slušateljstva ili gledateljstva.
Premda niti psihički oboljele osobe, niti osobe oboljele od bolesti ovisnosti nije striktno moguće svrstati u kategoriju osoba s invaliditetom, o njima sam odlučio pisati zato što je, ipak, kako za jedne, tako i za druge, simboličkim jezikom govoreći, moguće ustvrditi da se, poput osoba s invalidnošću, u svome svakodnevnom životu i prečesto susreću sa svakovrsnim “zidovima”, tj. hendikepom sui generis. Prepreka je doista puno: od posvemašnje ignorancije po principu “događanja nekome drugom” ili “ne želim imati ništa s tim”, preko samookrivljavanja i samosažaljenja u svezi postojeće situacije, do nerazumijevanja, izolacije i straha društvene okoline jer: “oni su drukčiji”.
A potrebito je imati samo malo dobre volje kako bi se, zalazeći ispod površine vanjske “fasade”, spoznala istinska bit, ono “pravo lice” ukupnih životnih čežnji i psihički oboljelih osoba i osoba oboljelih od bolesti ovisnosti, što ih je ukupno moguće izraziti jednom, istovrsnom i zajedničkom čežnjom svakoga ljudskog srca: čežnjom za razumijevanjem, prihvaćenošću i toplinom, riječju ljubavlju u punini aspekata svih njezinih značenja.
Odvažite li se u mislima poći stazama začudne čarobnosti “svijeta genijalnog uma”, mogli biste putem susresti mnoštvo duša koje ne žele ništa drugo doli, nadvladavanjem vlastite individualne egzistentnosti, postati, biti i ostati neodvojivim dijelom zajedničke svijesti vječnoga kraljevstva Ljubavi.
Put prosvjetljenja
Odvažite li se u mislima poći stazama začudne čarobnosti “svijeta genijalnog uma”, mogli biste putem susresti mnoštvo duša koje ne žele ništa drugo doli, nadvladavanjem vlastite individualne egzistentnosti, postati, biti i ostati neodvojivim dijelom zajedničke svijesti vječnoga kraljevstva Ljubavi.
Ovdje želim ponešto reći o vrlo inspirativnome primjeru nobelovca Johna Forbesa Nasha Jr., matematičkoga genija, poznatog po otkriću nekorporativnih igara matematičke teorije kompeticije koje mu je, između ostaloga, 1994. godine donijelo Nobelovu nagradu za ekonomiju. Međutim, njegova svakodnevna životna “suputnica” punih trideset godina bila je i paranoidna shizofrenija. Zahvaljujući u prvome redu snazi vlastite volje, hrabrosti srca i nadasve nesebičnoj potpori i ljubavi svoje žene, gospodin John Forbes Nash Jr. uspio je svladati bolest i vratiti se poslu, snažno poručujući na taj način i sebi i drugima da je pravilno usmjerenom i ustrajnom nutrinom životne prilike uistinu moguće promijeniti nabolje, prožimajući vlastito biće božanskim nadahnućem.
S obzirom na to da oko 1% ukupnoga pučanstva u Republici Hrvatskoj boluje od shizofrenije, vrijedno je napomenuti da je u gradu Osijeku nedavno osnovana udruga "MARIMO" Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života.
Koliko se često osjećate neshvaćenima, usamljenima i izgubljenima? A možete li, štovani čitatelji, uistinu tvrditi da znate tko sve stanuje u vašoj zgradi ili, pak, da poznajete većinu osoba iz svoje ulice? Kada ste posljednji put razgovarali sa svojim znancima, posjetili prijatelje ili učinili dobro djelo svome bližnjemu?
Svjedočanstvo vjere
“Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)
Gospođu Joni Eareckson-Tadau i njezina muža, gospodina Kena, imao sam priliku, milošću Božjom, susresti i osobno upoznati 1994. godine prilikom održavanja Drugoga europskoga simpozija pod nazivom: “Crkva i osobe s invalidnošću i hendikepom” što je bio organiziran u Dunakesziju pokraj Budimpešte, a kojem sam, uz pratnju majke, u svojstvu predstavnika Republike Hrvatske bio nazočnim. Osobita mi je čast i zadovoljstvo što sam upoznao tako iznimne osobe poput Joni i Kena. Njihova dobrota i jednostavnost kršćanskoga svjedočanstva ostat će zauvijek zlatnim slovima zapisani u katedrali mojega srca. Zbog sličnosti naših životnih putova, poznanstvo između majke i mene s jedne strane, te Joni i Kena s druge, vrlo je brzo preraslo u prijateljstvo koje traje do danas. Joni je u jednom trenutku našega razgovora, istodobno i kroz suze i kroz smijeh rekla: “Gledajući, dragi Roberte, Tvoju majku vidim i svoju!”, prisjećajući se što je sve tijekom godina uzetosti proživjela zajedno sa svojom obitelji. Uvijek ću pamtiti Jonine govore, osmjehe i suze. Pamtit ću i Jonine oči što sjaje sjajem Radosne vijesti, sjajem spoznaje Onoga Koji je Put, Istina i Život, sjajem sigurnosti, punine i mira što ih samo Bog može dati. Pamtit ću nebrojeno puta potvrđenu istinu: “Oči su ogledalo duše, kroz njih govori Bog!”.
Živjeti Krista
Dragi prijatelji invalidi, od svega vam srca želim i Duha Svetoga molim da i vi, poput Joni, uzmognete reći: “Invalidnost i kolica za mene napokon sada više nisu teret, već blagoslov!”
Susrevši Joni shvatio sam da moje želje i ideali u svezi borbe za trajno ostvarivanje punoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invalidnošću i hendikepom, ne mogu i ne smiju ostati tek na razini pukih sanjarija i čežnji, već da mogu i moraju, uz blagotvorno djelovanje i pomoć Duha Svetoga, kao i uz pomoć i suradnju dobrih, Božjih ljudi - “ruku Kristovih”, uroditi mnogim dobrim plodovima života, vjerujući Isusa Krista Gospodina i čineći dobra djela bratu čovjeku.
Vrlo sam se obradovao dobivši na dar primjerak hrvatskoga prijevoda Jonine knjige “JONI”. Čitajući knjigu, duboko sam suosjećao s mnogobrojnim Joninim patnjama kojima je bila iskušavana snaga njezina duha tijekom dugih mjeseci i godina rehabilitacije. U razdoblju neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice Joni se zatekla u šoku nepripremljenosti i nevjerice na teškoće koje joj je Bog Svojom Providnošću i Planom dopustio namijeniti. Joni je u sebi neprestance ponavljala isto pitanje: “Zašto ja? Zašto, Bože? Zašto, zašto? Bože, što hoćeš od mene? Zašto se to meni događa? Bože, zašto me kažnjavaš? Što sam Ti skrivila? Ovakav život, život s paralizom nije nikakav život! Ne, ne želim, neću takav život! Hvala lijepo, uzmi ga natrag, ne treba mi! Čuješ li: neću, neću! Bože, zašto si me ostavio? Želim umrijeti!” U trenucima kad bi ljutnja na Boga popustila, Joni bi ovako molila: “Gospodine, popravit ću se, bit ću bolja, samo molim Te, molim - učini da ozdravim!”
Joni se po svojoj prvotnoj reakciji ničim nije razlikovala od drugih koji su proživjeli iskustvo slično njezinomu. No, milošću i brigom Duha Svetoga, Joni nije ostala u toj depresivnoj fazi svoga života. Nažalost, mnoge osobe s invalidnošću i hendikepom nakon ozljede ostaju malodušne, depresivne i duboko razočarane svojim stanjem.
Zahvaljujući ponajprije nemjerljivom doprinosu i nesebičnoj pomoći njezine divne obitelji pune toploga kršćanskog razumijevanja i strpljivosti, kao i brizi braće i sestara iz organizacije “Mladi za Krista”, te vjernicima svoje Crkve, Joni je relativno brzo prevladala depresiju i samosažanjenje.
Iskustvo Isusa
“Je li vam život, draga braćo, pun tegoba i kušnji? Radujte se, jer kad vam je teško, tada vaša postojanost raste. I neka raste. I ne pokušavajte se izvlačiti iz nevolja, jer ćete, kad postignete savršenstvo u postojanosti, biti na sve spremni, čvrsta karaktera, potpuno i bez ikakva nedostatka.” (Jakov 1,2-4) “Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu." (Ps. 41,4)
Postepeno shvaćajući da se ne treba pitati zašto Bog nešto dopušta, već radi čega, na što nas time Bog želi navesti, što nam to posredstvom patnje tako ustrajno pokušava reći, odnosno koja je svrha, cilj patnji što ih Bog dopušta, Joni je svoj križ prihvatila Jobovom nepokolebljivom vjernošću i strpljenjem.
Svoju spoznaju o Isusu Gospodinu Joni je izrazila ovim riječima: “Za tih dugih noćnih sati zamišljala sam da Isus stoji kraj mog Strykera. (naziv uređaja kojim se u humanoj medicini imobiliziraju pacijenti neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice, op. a.) Zamišljala sam ga kao jaku osobu punu razumijevanja koja bi dubokim utješnim glasom govorila upravo meni: “Da, ja sam s tobom sve dane. Ako sam te ljubio toliko da sam dao svoj život za tebe, ne misliš li da ja znam kako da najbolje upravljam tvojim životom, čak i ako si uzeta?” Stvarnost Pisma sastojala se u tome da je Bog sad bio sa mnom. Kraj mene u mojoj sobi! A to je bila utjeha koju sam trebala. Otkrila sam da Gospodin Isus Krist stvarno može imati razumijevanje za moje prilike. Na križu, dok je proživljavao one grozne trenutke čekajući na smrt, i on je bio nepokretan, bespomoćan, uzet. Isus je znao što znači kad se ne možeš kretati - kad ne možeš počešati nos, pomaknuti se ili obrisati suze s lica. On je bio paraliziran na križu. Nije mogao pokretati ni ruke ni noge. Krist je iskusio ovo što i ja osjećam!”
Bog je uvijek na strani patnika! Njegov Jedinorođeni Sin Isus Krist dokazao je to Osobno Svojim Križem na Golgoti, po Svojoj Muci i Smrti, poistovječujući se s patnicima cijeloga svijeta, postavši i sam Patnikom. U svakome stvorenju, svakom čovjeku, svakom patniku, svakom invalidu treba vidjeti Krista.
Međutim, Krist Svoje Poslanje nije završio Mukom i Smrću. Isus je i uskrsnuo, pružajući na taj način mogućnost svim ljudima da vjerom u Njega, te činjenjem dobrih djela u Njegovo Ime, poštujući i izvršavajući tako Gospodinovu Zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, zavrijede biti sudionicima vječnoga života.
Poslanje služenja
Patnja čovjeku donosi mudrost, tek kroz osobnu patnju uistinu možemo početi razumijevati veličinu milosti Božjega djela Otkupljenja što ga je učinio kroz spasiteljsku Žrtvu Svojega Sina. Najsadržajniji život je upravo život patnje. Posredstvom osobne patnje sposobni smo bolje shvatiti i teškoće drugih.
Duhovnim rastom u vjeri i pouzdanjem u Svjetlo koje nadjačava svaku tamu, uz nadu koja pobjeđuje svako očajanje, čineći ga privremenim i prolaznim, Joni je mogla ustvrditi: “Invalidska kolica za mene više nisu teret, nego Božji blagoslov! Nije važno što sada ne mogu hodati, što ne mogu plesati. Hodat ću i plesati u Raju, kada budem gledala Boga licem u lice, kad budem imala novo, proslavljeno, vječno tijelo!”
Završavajući knjigu, Joni je poručila:”Vjerujem... da će se većina mladih odlučiti za Boga. No bit ću zahvalna Bogu ako to učini i samo jedna osoba. Ako to bude i jedna osoba, vrijedilo je zato živjeti osam godina u invalidskim kolicima.” (do završetka pisanja, odnosno objavljivanja svojega prvijenca, autobiografskog romana “JONI" 1976., gospođa Joni Eareckson-Tada je već osam godina proživjela u invalidskim kolicima, op. a.)
Nadam se da će vam Jonino svjedočanstvo ovom "nezaboravnom pričom o stradanju, borbi, ljubavi i radostima", a "na slavu Gospodina Isusa Krista", pomoći da postanete jači, čvršći i pouzdaniji, da pronađete smisao svojih teškoća, smisao svoga života.
Nevladina i neprofitna udruga "JAF MINISTRIES - The Disability Outreach of Joni Eareckson-Tada" mogući je, vrlo dobar primjer i uzor mome osobnom sličnom pokušaju budućega djelovanja ovdje u Domovini. Osobama s invalidnošću i hendikepom želim približiti poruku Evanđenja - Radosne vijesti Isusa Gospodina, Koji nam s Križa poručuje: "Ne, čovječe, nisi izgubljen, nisi sam! Tvoj život ima smisao - jer Bogu je, meni je stalo do tebe! I znaj: Bog te ljubi, jer je Ljubav, ja te ljubim, jer sam Ljubav! Da, čovječe: došao sam te osloboditi. Osloboditi ropstva tvojega grijeha, došao sam te otkupiti da se mogneš vratiti Kući, k svojemu nebeskom Ocu, da mogneš postati i ostati djetetom Božjim!" Osobama s invalidnošću i hendikepom želim omogućiti da dođu do podnožja Isusova Križa, gdje će reći: “Tebi, Gospodine, predajem sve svoje boli, sve svoje patnje da ih Ti poneseš!” Onima koji pate, poput Joni, želim poručiti: Radujte se što ste drukčiji, jer ste izabrani! Tako ćete najlakše ući u kraljevstvo Božje! Tijekom Svojega mesijanskog boravka na Zemlji, Isus Gospodin je najviše vremena, očitujući Svoju božansku moć iscjeljivanja, proveo upravo s ljudima poput nas, s invalidima. Neka ta spoznaja bude zalogom vaše vjere, nade i ljubavi! A tzv. zdravim se osobama želim približiti Isusovim riječima: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)
Divota stvorenja
Dobronamjernim i objektivnim promišljanjem o mjestu i ulozi životinja u našemu životu postupno ćemo, zasigurno, biti u prilici spoznati svu veličinu divote tih dragih, Božjih stvorenja.
Sve su učestaliji primjeri u kojima životinje, dijeleći i dobro i zlo zajedničkoga života s čovjekom, svojom jednostavnom porukom privrženosti, pomažu odagnati njegov osjećaj usamljenosti u užurbanosti svakodnevnice. Osobama s invalidnošću i hendikepom životinje, štoviše, vrlo uspješno pomažu u prevladavanju mnogih kategorija njihovih ometenosti, pružajući im na taj način mogućnost potpunijega, jednakopravnijeg življenja u zajednici.
Psiholozi su suglasni u ocjeni da životinje, odnosno kućni ljubimci vrlo povoljno utječu na formiranje općega psihičkog statusa djece, razvijajući u njima osjećaje nježnosti, suosjećajnosti, brižnosti, požrtvovnosti, solidarnosti, prijateljstva i zajedništva, riječju ljubavi. Poznato je, dakako, da je najčešći kućni ljubimac i “najbolji čovjekov prijatelj” - pas. Što se tiče osoba s invalidnošću i hendikepom, psi, posebice pasmine labrador ili njemački ovčar, u svojstvu pasa vodiča pomažu ponajprije slijepim osobama, no podjednako dobro i pouzdano mogu osobama s kvadriplegijom ili cerebralnom paralizom pomagati u dohvaćanju najraznovrsnijih predmeta. Prema do sada provedenim istraživanjima, vrlo dobre rezultate s autističnim osobama postižu upravo oni terapeuti koji u svome radu koriste i pomoć pasa pasmine argentinska doga.
Osebujnim karakterom rezervirano neovisnoga lovca - kućnog ljubimca koji, unatoč svemu, treba i voli društvo ljudi, dostojanstvena mačka, svojom smirenošću i koncentracijom, umiljato "predeći", može pomoći u otklanjanju čovjekovih depresivnih stanja.
Konj, taj dragi četveronožni prijatelj na čijim je leđima čovjek preživio i proživio značajan dio svoje burne prošlosti, osobama s invalidnošću i hendikepom sada sve češće pomaže terapijskim jahanjem, prakticiranjem kojega cerebralno paralizirane osobe, osobe s paraplegijom, kao i ostale kategorije osoba s invaliditetom dobivaju priliku za jednu posve novu, prije njima nepoznatu dimenziju življenja samopotvrđivanjem: oslobađajući se svakovrsnih strahova, osobe s invalidnošću i hendikepom terapijskim jahanjem, do određene mjere, mogu poboljšati opći status svoje oštećene motorike i ojačati muskulaturu. Terapijsko jahanje osoba s invaliditetom u okviru Paraolimpijskih igara ima status zasebnoga športa, a u Osječko-baranjskoj županiji već dulji niz godina djeluje udruga " Jahanje za osobe s posebnim potrebama MOGU".
Provedete li svakoga dana od pola do jednoga sata slobodnog vremena promatrajući svoje akvarijske ribice, znanstvenici tvrde da ćete se osjećati puno opuštenijima, smirenijima i zadovoljnijima, nego ukoliko to ne biste činili.
Najsuvremeniji danas poznati oblik rehabilitacije osoba s Downovim sindromom i cerebralnom paralizom koji, prema riječima terapeuta daje iznenađujuće dobre rezultate, jest rad uz pomoć dragoga dobrog dupina, kojega znanstvenici drže jednom od najinteligentnijih životinja uopće.
Priča o nama
Slobodan sam skrenuti pozornost na nužnost postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta participiranju što većega broja djece predškolskog uzrasta, učenika i studenata s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u odgojno-obrazovnim procesima redovitih odgojno-obrazovnih ustanova.
Još se uvijek vrlo živo sjećam cjelokupne kompleksnosti procesa vlastitoga odgoja i obrazovanja (od ranoranilačkoga ustajanja u 6.00 sati, osobne higijene, doručka "na brzinu", uz stalno pogledavanje na sat, najčešćeg odlaska u školu pomoću tricikla radi vježbe, opterećen prepunom torbom knjiga, mukotrpnoga "alpinizma" po katovima s desecima stepenica zbog tzv. kabinetskoga sustava organiziranja osnovnoškolske, srednjoškolske i fakultetske nastave, preko svoje stalne borbe s gotovo kroničnim pomanjkanjem vremena prigodom pisanja najrazličitijih testova zbog mojega motoričkim oštećenjima otežanog pisanja, prevladavanja mentalno-psiholoških i socioloških barijera većinske tzv. zdrave populacije odgojitelja i djece predškolskog uzrasta, nastavnika i učenika, te profesora i studenata glede moga invaliditeta do svakodnevne višesatne kinezi-terapije i učenja zbog što uspješnijega usvajanja nastavnog gradiva).
Sve sam to bio u mogućnosti činiti zahvaljujući prvenstveno Božjoj pomoći, kao i bezuvjetnoj ljubavi, požrtvovnom sebedarju i nesebičnoj pomoći svojih dragih roditelja.
I eto me, tu sam gdje sam, s diplomom Pravnoga fakulteta, doduše samo privremeno zaposlen (na žalost već više od godinu dana sam ponovno nezaposlen), koristan?, uvjetno rečeno (ne)zadovoljan.
Sustav vrijednosti
Ovom sam prigodom slobodan ustvrditi da naše društvo prečesto, na žalost, nedostatno valorizira postignuća pojedinaca, posebice osoba s invaliditetom.
Unatoč ili upravo usprkos svim poteškoćama s kojima će se osoba s invaliditetom tijekom pohađanja redovitih (i ne samo njih!) odgojno-obrazovnih ustanova svih razina naobrazbe zasigurno susresti, slobodan sam skrenuti pozornost na nužnost postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta participiranju što većega broja djece predškolskog uzrasta, učenika i studenata s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u odgojno-obrazovnim procesima redovitih odgojno-obrazovnih ustanova.
Osobe s invaliditetom je općenito moguće razvrstati na: gluhe i slijepe osobe, osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s mentalnom retardacijom, te gluho-slijepe osobe, a za djecu invalide u uporabi je zakonski termin "djeca s poteškoćama u razvoju".
Pod pojmom "postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta" podrazumijevam nastojanje da se sustavnom edukacijom, poglavito u odgojno-obrazovnim ustanovama, promiče pozitivna promjena svijesti u svrhu postupnoga slabljenja, a zatim i uklanjanja predrasuda psihološke naravi tj. barijera uma i srca, kako u percepciji osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u smislu sebe samih i svojega mjesta u zajednici, tako i u smislu percepcije cjeline društva osoba s invaliditetom, promoviranjem konkretnoga, djelatnog suosjećanja kroz poistovjećivanje s njihovom životnom situacijom, nastojeći da se ona poboljša.
U što je skorije vrijeme nužno izraditi znanstveno utemeljen, cjelovit sustav odgojno-obrazovnih, studijskih programa prilagođenih specifičnim potrebama pojedinih kategorija osoba s invaliditetom.
Punu će, međutim, osobnu smislenost, samopotvrđivanjem i socijalnom integracijom, po mome sudu, osobe s invaliditetom ostvariti jedino dosljednom primjenom pozitivno
diskriminirajućega uključivanja u svijet rada.
Nešto drukčije
Dugoročni plan rada udruge "Glas čovječnosti", svojom realizacijom, ima za cilj pokušati ponuditi nešto drukčije, bolje i novo u odnosu na do sada viđeno u radu udruga osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, posebice duh jedinstva i zajedništva.
U svrhu organiziranja kontinuiranoga i učinkovitog djelovanja Udruge, nužno je, što je prije moguće, osigurati adekvatan prostor za okupljanje članova i provedbu programskih aktivnosti. Rad Udruge kroz njezina radna tijela, Skupštinu, Izvršni odbor i Nadzorni odbor sastoji se u evidentiranju članova, promidžbi njihove dobrobiti u okvirima djelatnosti Udruge, praćenju donošenja i dosljednosti primjene pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske na području prava i obveza, te zaštite svih kategorija osoba s invaliditetom, kao i upućivanju pisanih inicijativa i prijedloga pojedinim odborima Hrvatskoga sabora, Uredu predsjednika Republike, Uredu predsjednika Vlade, te ministarstvima namijenjenima poboljšavanju narečene regulative, sustavnom praćenju i izvješćivanju članova o postojećim i novim metodama i dostignućima u području primarne i specijalističke zdravstvene zaštite, rehabilitacije i športa osoba s invaliditetom. Izvršni odbor će se posebice zalagati glede ostvarivanja temeljnih ciljeva i zadataka Udruge.
U ostvarivanju narečenih ciljeva i zadataka planiramo realizirati konkretnu suradnju s nevladinim organizacijama sličnih programa rada, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u svijetu. U tu ćemo svrhu načiniti web-stranicu Udruge, te prikupiti adrese udruga sličnih našoj.
Potrebito je nabaviti telefon, telefaks, te fotokopirni uređaj. Nužno je, nadalje, evidentiranje članova, izvješćivanje i predstavljanje rada Udruge kroz list Udruge pod nazivom "Zajedno", kao i dobivanje e-mail adrese, te web-stranice Udruge, izrada promotivnoga CD-ROM-a Udruge, posredovanje pri nabavi ortopedskih i drugih pomagala, organiziranje kinezi-terapije, terapije masažom i radom na tijelu, tečaja poorna yoge, transcendentalne meditacije, autogenoga treninga, reikija, rada psihoradionica uz suradnju sa svećenicima, hagioterapeutima, psiholozima, liječnicima, socijalnim radnicima i pravnicima, te pružanje potpore rehabilitaciji pojedinih članova Udruge.
Nešto bolje
Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.
Potrebito je organizirati provedbu kućne njege i utemeljenje službe pomoći osobama s invaliditetom, te provedba projekta prijevoza osoba s invaliditetom po načelu "od vrata do vrata" (za što je nužna nabava prilagođenoga kombi-vozila u svrhu prijevoza naših potrebitih članova), odobrenje sredstava za nabavu socijalnih karata JP GPP Osijek, kao i subvencije za gorivo glede prijevoza potrebitih članova Udruge osobnim automobilom ili kombi vozilom, te ostvarivanje svih programskih aktivnosti Udruge. Surađivat ćemo s vjerskim zajednicama i humanitarnim organizacijama, te možebitnim sponzorima i donatorima zainteresiranim za rad Udruge, a na temelju operativnih planova razrađenih za pojedine aktivnosti. Udruzi je nužna godišnja pretplata na "Narodne novine". Potrebito je, nadalje, organizirati druženja članova Udruge, proslave vjerskih blagdana, zajedničke novogodišnje i rođendanske proslave, izlete, posjete ostalim udrugama osoba s invaliditetom i njihovim klubovima, te sudjelovanje na stručnim seminarima i susretima osoba s invaliditetom (što također uključuje i materijalne troškove, troškove za nabavu uredske opreme, podmirenje telefonskih usluga, usluga umnožavanja i objavljivanja pisanih materijala, druženja članova, proslave, izleti, sudjelovanje na stručnim seminarima i susretima osoba s invaliditetom).
Besplatno pravno i psihosocijalna pomoć operacionalizirano u okviru djelatnosti Udruge obuhvatit će promicanje svekolike zaštite ljudskih prava svih kategorija osoba s invaliditetom, očuvanje njihovoga ljudskog dostojanstva i integriteta, potporu u osiguravanju prava na samostalno stanovanje i prava na rad osoba s invaliditetom, potporu u osiguravanju prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, te prava na invalidsko i mirovinsko osiguranje, a posebice pisanje apela, predstavki, zamolbi, žalbi, tužbi, sastavljanje raznih vrsta ugovora i slično.
U suradnji sa slavonsko-baranjskim Društvom za zaštitu životinja "Život", za potrebe osoba s invaliditetom, osmislit ćemo i oživotvoriti program terapija uz pomoć životinja, poglavito kućnih ljubimaca.
Nešto novo
Stoga pozivamo sve ljude dobre volje da nam se, u okvirima svojih želja i mogućnosti, volonterskim radom, pridruže u što učinkovitijoj operacionalizaciji dugoročnoga plana rada udruge "Glas čovječnosti".
Rješavanje pitanja postupnoga uklanjanja postojećih i sprečavanja nastajanja novih graditeljskih prepreka u kretanju osoba s invaliditetom nužno je ostvarivati uz trajno senzibiliziranje cijele društvene zajednice za narečenu problematiku, budući da bez njezina odlučnoga angažiranja na tome planu nije, u dogledno vrijeme, moguće očekivati ostvarivanje izjednačavanja prava osoba s invaliditetom.
Surađujući, također, s Centrom za poduke i prevoditeljstvo "Ad hoc", namjeravamo formirati skupine članova zainteresiranih za pohađanje tečajeva pojedinih stranih jezika u okviru djelovanja Škole stranih jezika.
U okviru djelatnosti Udruge namjeravamo u suradnji sa Zajednicom tehničke kulture utemeljiti Školu informatike, a u svrhu osposobljavanja članova Udruge za uporabu osobnih računala što je posebice važno, kako u smislu poboljšavanja komunikacije i opće kvalitete življenja osoba s invaliditetom, tako i u njihovu samozapošljavanju i zapošljavanju.
Udruga će, nadalje, za članstvo organizirati i Školu ručnoga rada.
Škola teologije koju nam je želja utemeljiti u suradnji s predstavnicima vjerskih zajednica grada Osijeka i Osječko-baranjske županije ima za cilj, kako osobama s invaliditetom, tako i svim ljudima dobre volje pružiti jasniji, bolji i cjelovitiji uvid u bit duhovne stvarnosti našega života.
Planiramo utemeljenje likovnoga, glazbenog, literarnog i dramskog kluba naših članova "Glas čovječnosti".
Organiziranje i provedbu športsko-rekreacijskih aktivnosti članova Udruge namjeravamo provoditi u suradnji s Hrvatskim paraolimpijskim odborom, Centrom za profesionalnu rehabilitaciju-Centrom za stradalnike Domovinskog rata Osijek i Udrugom "Šport za sve" grada Osijeka (fitness, boćanje, viseća kuglana, stolni tenis, šah, pikado i športsko-rekreacijski ribolov).
Pravo na saznanje
U sljedećih ću nekoliko kolumni biti slobodan napisati ponešto o pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, kao i načinima njihove realizacije.
U svezi prosvjećivanja predlažemo djelovanje na svijest većinske, tzv. zdrave populacije glede osoba s invaliditetom realizacijom projekta “Osoba s invaliditetom – moj bližnji”, te isto tako djelovanje na svijest osoba s invaliditetom, o njima samima kao jednako vrijednim i punopravnim članovima zajednice. U ostvarivanju navedenih ciljeva predlažemo djelovanje posredstvom javnih medija: tiska, radija, televizije, knjigama i publikacijama, organiziranjem predavanja i tribina sa što je moguće većim spektrom tema o svim problemima osoba s invaliditetom.
Predlaže se suradnja s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s poteškoćama u razvoju u odgojno-obrazovne programe zajedno s tzv. zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Smatramo nužnom dodatnu edukaciju stručnog kadra, pri čemu mislimo i na odgovarajuće osposobljene odgojitelje i prosvjetne djelatnike, poglavito kada je u pitanju obrazovanje prema reduciranom nastavnom programu koje se primjenjuje kod rada s blaže mentalno retardiranim osobama uključenima u redoviti obrazovni sustav. Što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom, promičemo zakonsku reguliranost obvezatnoga otvaranja određenog broja radnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom u svim tvrtkama i javnim ustanovama. Poslodavci bi morali biti posebno novčano stimulirani (ili zakonski obvezani) od strane države u svrhu zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se, dapače, na Zapadu smatraju većinom dobrim, stručnim i savjesnim zaposlenicima. Alternativno se predlaže revitalizacija ili izgradnja stanovito većeg broja tvrtki specijaliziranih za zapošljavanje osoba s invaliditetom (tzv. zaštitne radionice).
Pravo na rad
S obzirom na to da je pravo na rad utvrđeno kao jedno od temeljnih ljudskih prava, samo je po sebi razumljivo da je zajamčeno i Ustavom Republike Hrvatske. No, na žalost, teorija je prečesto posve drukčija od prakse.
Zalažemo se i za pokretanje inicijative dopune Zakona o radu glede ponovnog uvođenja mogućnosti korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, te osobe vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka prilikom kretanja u svakodnevnom životu.
U okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, na žalost, n e p o s t o j i niti jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena, čime su osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 66. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za «roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju», što prema odredbama Zakona o radu osobe s invaliditetom ostavlja bez mogućnosti pravne zaštite. Treba, međutim, priznati da je opći radno pravni status osoba s invaliditetom poboljšan donošenjem Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.
S obzirom na to da su prema prijašnjim propisima osobe s invaliditetom obrazovane u školskim ustanovama specijaliziranog tipa ostvarivale pravo na uračunavanje vremena provedenog na srednjoškolskom obrazovanju u redoviti radni staž, zalažemo se za priznavanje navedenoga prava i za osobe s invaliditetom obrazovane u redovitim školskim ustanovama.
Državna uprava
Ovom sam prigodom svim predstavnicima državne uprave i područne (regionalne) samouprave slobodan uputiti apel da pokušaju što je moguće više osobno doprinijeti kako bi Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom što brže i bolje zaživio u praksi.
Doplatak se za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ostvaruje i nakon što je osoba navršila 27. godinu života ukoliko je prije nego što je osoba s invaliditetom navršila 27. godinu života podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na doplatak za djecu.
Članak 55. Zakona o socijalnoj skrbi glasi: "Pravo na osobnu invalidninu ima teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba s trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a čije je oštećenje ili bolest nastala prije navršene 18. godine života, ako osobnu invalidninu ne ostvaruje po drugoj osnovi." Prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi status većine osoba s invaliditetom je poboljšan. Članak 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno članak 44., stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi naime, glasi: "Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca veći od prihoda utvrđenog u članku 43. ovoga Zakona ima: teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba, teže psihički bolesna osoba, osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, slijepa, gluha i gluho-slijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad."
Članak 10. stavak 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom glasi: "Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, izvan proračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužni su na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima imati zaposleno:
do 3l. prosinca 2004. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 49 zaposlenih, do 3l. prosinca 2008. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 32 zaposlena, do 3l. prosinca 20l2. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 24 zaposlena, do 3l. prosinca 20l6. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l9 zaposlenih, a do 3l. prosinca 2020. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l6 zaposlenih".
Cjelina prava
Opća tendencija koja je, na žalost, u nas permanentno prisutna jest ta da su osobe s invaliditetom nedostatno upoznate s cjelinom svojih prava.
Osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu i kada nije u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Nije, međutim, moguće kumulativno ostvariti i pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu. Uz osobnu invalidninu ili doplatak za pomoć i njegu moguće je, pak, realizirati i doplatak za djecu, pri čemu se prava po osnovi invaliditeta ne uračunavaju u prosjek prihoda po članu obitelji.
Zalažemo se da Upravni odbor Hrvatske radio televizije dopuni Odluku o povlaštenoj TV pretplati za određene kategorije osoba s invaliditetom na način da taksativnim navođenjem pojedinih dijagnoza kojima se povlastica priznaje budu obuhvaćene i osobe s mentalnom retardacijom
Zalažemo se za uvođenje instituta tzv. osobne mirovine po osnovi invaliditeta za sve kategorije osoba s invaliditetom u iznosu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Prema pozitivnim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi osoba određena prava može realizirati ili po osnovi svoga invaliditeta ili po osnovi materijalnoga statusa ili, pak, kumulativno, a posebice može podnijeti: zamolbu za provedbu vještačenja u svrhu donošenja rješenja o kategorizaciji (mora se provesti do 18. godine života), zamolbu za provedbu vještačenja o stupnju tjelesne invalidnosti, zamolbu za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu, zamolbu u svrhu donošenja rješenja o ostvarivanju prava na naknadu za tjelesno oštećenje, zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu, zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za djecu, zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za uzdržavanje, zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za podmirenje troškova stanovanja, zamolbu za donošenje rješenja o ostvarivanju prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem, zamolbu za izdavanje vinjeta za ostvarivanje prava na oslobođenje od obveze plaćanja cestarine, zamolbu za dodjelu jednokratne pomoći, žalbu na prvostupanjska rješenja.
Hvalevrijedne inicijative
Hvale je vrijedna izrada novoga spusta (rampe) u "Domu zdravlja Osijek" (ulaz u predvorje laboratorija), na ulazu u zgradu "HEP-a Elektroslavonija Osijek", na trasi Ulice kneza Trpimira i Ulice Hrvatske Republike, te inicijativa đakovačko-srijemskoga biskupa mnsgr. Marina Srakića da se u najskorije vrijeme u svim crkvama na području Biskupije izrade prilazni spustovi (rampe) namijenjene potrebama osoba s invaliditetom.
Zalažemo se za promicanje pružanja svih oblika pravne pomoći osobama s invaliditetom, kao i za sustavno organiziranje pravnog zastupanja njihovih asocijacija, uz redovito izvješćivanje o donošenju novih pravnih propisa kojima se reguliraju prava i obveze osoba s invaliditetom.
Graditeljske prepreke jedan su od najvećih, nedostatno riješenih problema osoba s invaliditetom, pa predlažemo nužnost preispitivanja Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivnih Zakona o gradnji (N.N. l75/03.) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03.) njihovu dosljednu primjenu, te zahtijevamo rigorozno sankcioniranje svih subjekata koji su odgovorni za njihovo nepoštivanje. Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Zalažemo se za namjensku prilagodbu toaleta i uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija, a za potrebe osoba s invaliditetom. Zalažemo se, također, za ugradnju univerzalnih dizala u svim građevinskim objektima, gdje je ugradnja tehnički izvediva, izgradnju specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).
Praktična duhovnost
Prema mome najdubljem uvjerenju svaka energija i svaka materija, svako stvorenje, svatko od nas ima misiju: razlog, svrhu i cilj svojega postojanja na ovome svijetu. Usudio bih se reći da su osobe s invaliditetom u stvari "anđeli slomljenih krila": ovdje su kako bi i sebi i tzv. zdravim osobama kroz međusobno dosljedno prakticiranje Jedinstvenoga Zakona Ljubavi mogle ponuditi puni smisao života što se očituje činjenjem dobrih djela.
Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.
S obzirom na to da rehabilitaciju smatramo najvažnijom za sadašnji i budući samostalan život osoba s invaliditetom, koja će ih učiniti što je moguće manje ovisnima o pomoći drugih, tzv. zdravih osoba, posebno treba raditi na upoznavanju s materijalima o načinima rada s invalidima, tipovima vježbi, kao i izborom te nabavkom ortopedskih i drugih pomagala za potrebe osoba s invaliditetom. Mišljenja smo da je potrebito uvesti praksu individualnog rada kinezi-terapeuta, kućnu njegu, suradnju s centrima za pomoć osobama s invaliditetom, kao i sveobuhvatno uvođenje primjene instituta profesionalnoga osobnog pomagača u svakodnevnome životu osoba s invaliditetom.
Zalažemo se, nadalje, za sveobuhvatnu resocijalizaciju osoba s invaliditetom, poglavito glede problema psihološke naravi na relaciji odnosa tzv. zdravih osoba i osoba s invaliditetom te obrnuto, uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevni život nakon vremena izolacije koje je nastalo kao posljedica saniranja pretrpljene traume (ozljede). S obzirom na to da je obitelj osnovna biološka, odgojna i socijalna zajednica, zastupamo mišljenje prema kome je za osobu s invaliditetom obitelj najčešće nezamjenjiva socijalna sredina koja najbolje može osigurati njezin pravilan i potpun razvoj.
Promičemo znanstveno, kulturno, umjetničko i drugo stvaralaštvo osoba s invaliditetom. Što se tiče športa, rekreacije i hobija osoba s invaliditetom naglašavamo potrebu uključivanja u navedene aktivnosti. Svjedoci smo velikih športskih uspjeha na para-olimpijadama, pa moguće individualne potencijale treba pravilno usmjeriti.
O Naravnome zakonu
Sve na ovome svijetu međusobno je povezano, u srodstvu je po uzročno-posljedičnom načelu Naravnoga zakona, tj. po načelu "ja sam ti – ti si ja": sve što se dogodi drugome, jednom će se, zasigurno, dogoditi i nama samima. I upravo zato treba dobro paziti o čemu promišljamo i govorimo, te što činimo u sadašnjosti.
U sustav temeljnih načela djelovanja Udruga uvodi novi pristup službe djelima ljubavi na dobrobit bližnjega kojim se obuhvaćaju i razrađuju sve Gospodinovim zapovijedima, međunarodnim pravom, Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske dopuštene aktivnosti usmjerene na promicanje i ostvarivanje dobrobiti, slobode i punine ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jednostavno znači: moliti za osobe s invaliditetom, pozivajući ih da i one, također, mole za bližnje, propovijedati o osobama s invaliditetom, htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jest način života, alternativa boljega.
Zalažemo se za misiju trajnoga promicanja vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima.
Također je potrebito uvođenje dragovoljnoga sudjelovanja u opskrbi i svekolikoj pomoći osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, kao i permanentno razvijanje svijesti o potrebi učestalijega volonterskog rada u udrugama osoba s invaliditetom.
Nadalje, slobodni smo ustvrditi da su osobe koje završe osposobljavanje za samostalan rad, na žalost, u težem su materijalnom položaju od onih koje se nisu osposobljavale, budući da se vrlo teško zapošljavaju, a zakonski se smatraju radno sposobnima.
Zrnce nade
Slobodan sam ustvrditi da je, između ostaloga, u Republici Hrvatskoj, potrebito permanentno i sustavno promicanje svijesti o nužnosti što učestalijega prakticiranja volonterskoga rada, kako na dobrobit pojedinca, tako i cijele zajednice.
Pozivamo se na odredbe Opće deklaracije o pravima čovjeka, Deklaraciju o pravima invalida, Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, Deklaraciju o pravima djeteta, kao i Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, poglavito odredbe koje se odnose na osobe (djecu) sa smetnjama u razvoju i teškoćama u svakodnevnom životu. Konvencija predviđa posebna zdravstvena prava za hendikepiranu djecu, koja će im omogućiti “potpun i dostojan život, u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, razvijaju samopouzdanje i olakšavaju djetetovo sudjelovanje u društvenom životu” (čl. 23/l). Djeca ometena u razvoju (fizičkom i psihičkom) imaju pravo na posebnu zaštitu glede zdravlja, rehabilitacije, obrazovanja, vježbanja, rekreacije itd; na socijalnu integraciju i individualni razvoj (čl. 23/3), preventivnu zdravstvenu brigu, te medicinski, psihologijski i funkcionalni tretman (čl. 23/4). U svezi Ustava Republike Hrvatske pozivamo se na tekst onih članaka kojima su regulirana prava i obveze osoba s invaliditetom.
Promičemo ponovno uvođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, a smatramo da je i ostale civilne invalide potrebito osloboditi obveze plaćanja PDV-a u postotku koji odgovara njihovom osobnom stupnju invaliditeta. Planiramo kontakte s predsjednikom Republike, pojedinim saborskim zastupnicima i drugim predstavnicima Sabora i Vlade Republike Hrvatske, te Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, Savezom organizacije invalida Hrvatske, Državnim zavodom za statistiku, Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka RH i Ministarstvom unutarnjih poslova, te Ministarstvom obrane RH, kao i Ministarstvom prosvjete i športa, te Ministarstvom znanosti i tehnologije, Ministarstvom kulture, te Društvom arhitekata grada Osijeka, Poglavarstvom Osječko-baranjske županije i Poglavarstvom Grada Osijeka.
Volonterski rad
Izvjesnost izloženosti jedinstvenome i jednakom fenomenu procesa starenja, obolijevanja, invalidnosti i smrtnosti svih stvorenja na ovome svijetu, kao i siromaštvu pojedinaca i društava, jednom riječju patnji, prema mome najdubljem uvjerenju, puninu svojega smisla ostvaruje u samodisciplini postupnoga umanjivanja, te kasnijega nestanka, kako vlastite, tako i sebičnosti drugih. Sama se bit punine smisla, svrhe i cilja (sreće) života može spoznati i ostvariti jedino u davanju za druge.
Promišljajući, govoreći i pišući o praksi volonterskoga rada u nas, lako se može steći dojam da u Republici Hrvatskoj prakticiranje volonterskoga rada, na žalost, još uvijek niti iz daleka nije toliko učestalo koliko je to slučaj na Zapadu.
Stoga je nužno potrebito svekoliko promicanje prakticiranja dragovoljnoga sudjelovanja u opskrbi i pomoći potrebitima: djeci, starijima, bolesnima i siromašnima, te osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, kao i permanentno razvijanje svijesti o potrebi učestalijega volonterskoga rada u udrugama osoba s invaliditetom. Postoji nekoliko razloga zbog kojih je došlo do navedenoga stanja glede prakticiranja volonterskoga rada u Hrvatskoj: od prepreka mentaliteta i odgoja što se očituje mentalno-psihološkim barijerama uma i srca, preko indiferentnosti, samodostatnosti i sebičnosti, do prepreka materijalno-financijske (ekonomske) naravi. U svezi s neparticipiranjem u volonterskome radu uočio sam dvije mogućnosti u praksi: zaposlene osobe često iznose stav prema kojemu nemaju dovoljno (?) vremena za volonterski rad, dok nezaposleni zaokupljeni mnogobrojnim problemima svoje objektivno teške svakodnevnice također, na žalost, ne mogu sudjelovati u volonterskom radu. I tako kao jedina, za sada dosta izgledna, mogućnost donekle zadovoljavajućega rješavanja problema ostaje angažman ročnika civilnoga služenja vojnoga roka. Nedostatak narečenoga rješenja jest u tome što civilnoga ročnika mogu angažirati samo one udruge koje već od ranije imaju zaposlena najmanje dva djelatnika, čime su novoosnovane nevladine udruge građana dovedene u neravnopravan položaj. No, da ipak nije sve tako crno svjedoči i primjer udruge "Glas čovječnosti" čijem se vodstvu, Bogu hvala, u posljednjih mjesec-dva javilo nekoliko osoba zainteresiranih za participiranje u volonterskome radu.
Legenda o vuko-psu
Neki, za onoga o kome ću ovoga puta pisati, vjeruju da je plod snoviđenja, alegorije, legende ili, pak, bajke. Bilo kako mu drago, u svakome snoviđenju, alegoriji, legendi ili bajci postoji barem djelić vječne Istine. Priča što slijedi zasigurno ima svoju poruku. Neka o njoj svatko sam donese svoj sud.
Da, on je vuko-pas. Najbolja, plemenita, čudesna mješavina Majke Prirode: u srcu istodobno Ratnik, nezavisan, usamljeni, gordi, nepokolebljivi, divlji vuk i Mirotvorac, beskrajno odan, požrtvovni, prepun razumijevanja i bezuvjetne Ljubavi, najbolji čovjekov prijatelj - pas. On ima svoju Misiju. Poslan je biti Hodočasnikom. Hodočasničkim Glasom Savjesti Neumitne Datosti dvaju svjetova: svijeta vukova i svijeta pasa. Zadatak mu uopće nije lak. Pomiriti naizgled nepomirljivo: vatru i vodu. On se ne žali i strpljivo nosi ono što mu je dano. I oprašta. No, najteže je biti isti, a opet drukčiji. Prečesto je, naime, nedovoljno ili pogrešno shvaćen taj vuko-pas. Unatoč ili upravo usprkos struji i svim mijenama prostora i vremena, on ostaje dosljedan: ide dalje, ne odustaje. Njegova je poruka jednostavna: koliko se god na prvi pogled činile ili uistinu bile različitima, vatra i voda su ni manje ni više dijelovi istoga, jedinstvenog i vječnog mozaika cjeline Svemira, one su samo dva prirodna elementa, dvije tek naizgled različite manifestacije jedne te iste Stvarnosti koje jednostavno ne mogu ostvariti sav svoj smisao i svu ljepotu svoje punine ukoliko međusobno ne koegzistiraju. Njihova sudbina je tolerancija i zajedništvo. Zato se ne vrijedi opirati, već to treba shvatiti, prihvatiti i živjeti. Jer, Jedinstvo je u Različitosti, različitost je blagoslov, ne prokletstvo. Postupno, on je razvio suosjećanje za sva stvorenja na ovome svijetu: kako za biljke i životinje, tako i za ljude, spoznajući neraskidivu povezanost zrcalnoga Bratstva među njima.
I ako jednom, negdje sretnete toga vuko-psa, samo se nasmiješite i mahnite mu na pozdrav. Ukoliko tada, u dubinama svoje duše osjetite iznenadnu i neopisivu radost topline zbog toga slučajnog susreta, znat ćete da ste na Pravome, na njegovu Putu: Putu Božje, Neprolazne Ljubavi.
Crnoruna ovca (I.)
Nipošto ne bih želio da me se ovom prigodom na bilo koji način pogrešno shvati. Nije mi namjera nikoga prozivati, nedajbože osuđivati, već vas samo, poštovani čitatelji, pokušati potaći na promišljanje o stanju svijesti i općega praga tolerancije našega društva prema pojedincima ili skupinama koji su na bilo koji način "drukčiji" od većine. Koji u umovima i srcima većine nas ostaju ipak tek samo usputna manjina, miljama udaljena od naših "normalnih" svjetova sebičnosti i konformizma. Koje ni malo nije ni lako ni jednostavno svrstati u uobičajene "kalupe" društvenih stereotipa, da ne kažem prosječnosti, tako da se njima, ako je ikako moguće, ne želimo suviše zamarati. Ovo je priča o (ne)suosjećanju i (ne)solidarnosti, priča o njima, o "drukčijima."
Crnoruna ovca. Ista u srcu, duhu i duši, ista u nutrini (Ti, Bože, znaš da je ona samo Tvoje stvorenje, jedna pitoma i draga, obična (?) ovca), a izvana, opet, nekako, drukčija. Je li na bilo koji način biti "drukčijim" od većine dar i blagoslov ili kazna i prokletstvo? Na to pitanje svatko sam mora pokušati pronaći odgovor. Evo mojega osobnog stava: ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo.
"Drukčiji", uz Božju pomoć strpljivo i ustrajno izgrađujući svoju osobnost, postupno na dar i blagoslov mogu dobiti Duhovne Oči kojima će spoznavati svjetove i istine što za svu Vječnost ostaju neshvatljive, daleke i nedostupne površnim, nemarnim i uspavanim "normalnima". Sami odlučite i izaberite što ćete i kamo ćete.
Crnoruna ovca (II.)
Jedina prava, istinska i potpuna spoznaja biti same Istine trajno se i uvijek iznova ispunjava u Jedinstvenome Zakonu Ljubavi što se u stvarnome životu najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela. Jer, "…vjera bez djela je mrtva." Budući da je Sam po Sebi, u Svojoj Biti, Čista i Bezuvjetna Ljubav u svim njezinim pojavnim manifestacijama, Bog želi da sva Njegova stvorenja žive u međusobnome Bratstvu. Jedino u što možemo biti posve sigurni jest da nitko, ništa, nikada i nigdje ni za svu Vječnost to neće uspjeti promijeniti!
Crnoruna je ovca svakoga dana zajedno s bjelorunima veselo i razigrano trčkarala pašnjacima, željno upijajući svaku kasno proljetnu zraku topline podnevnoga Sunca. Strpljivo je i ustrajno crnoruna ovca nastojala osjećati se, biti i ostati korisnom, prihvaćenom članicom stada svoje bielorune braće i sestara. Gotovo je uvijek prva zapažala grabežljivce i upozoravala stado kada bi ga vukovi dolazili napasti. Zapazila je nešto zanimljivo: vukovi, Bog zna zašto, nju, crnorunu ovcu, nikada nisu napadali. Jednom se, tako, nakon što je ostala sama, izdvojena od ostatka stada, crnoruna ovca zaputila nepreglednim prostranstvima uma, promišljajući: "Tko je, kada i gdje više vrijednosti pridavao duhu i duši, nutrini stvorenja, negoli vanjštini, tijelu? Jer, vanjština se odmah zapazi. Za nutrinu je potreban trud i vrijeme, potrebno je Bratstvo. Tko uistinu može razumjeti drugoga? Onaj tko živi poput njega. U svakome od nas istovremeno žive i ovca i vuk. Treba samo uznastojati da što češće prevlada Dobro." Iz razmišljanja ju prene jedva čujan šum. Mnogo je puta slušala o njemu, čvrsto vjerujući i nadajući se da će ga bar jedanput sresti. I sada je pred njom stajao upravo on: vuko-pas. S puno međusobnoga poštovanja onjušiše jedno drugo, za pozdrav. Crnoruna se ovca prosvijetli u trenu: " I on i ja smo "drukčiji". Jedino sam Stvoritelj potpuno zna koliko smo u nutrini nalik jedno na drugo. Mi imamo zajedničku Misiju, zajedničko Poslanje. Biti Mostom što spaja samo naizgled dvije udaljene obale jedne te iste Rijeke: svijet ovaca i svijet vukova." Vuko-pas, naćulivši uši, iznenada zamakne u gustiš, a crnoruna ovca začu dobro joj poznati Glas Pastira što vodi u sigurnost Doma i stada, u sigurnost Božje blizine.
Duh Zajedništva i Dobrote
Neobično mi je drago što, u posljednje vrijeme, Katolička crkva čini sve više na zbližavanju osoba s invaliditetom i ostaloga, tzv. zdravog dijela populacije.
Nema sumnje da će mi susret kojem sam imao čast i zadovoljstvo nazočiti prije nekoliko dana ostati u trajnome sjećanju. Riječ je o Regionalnom susretu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji osječke regije organiziranome od strane Biskupijskoga povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, čiji je povjerenik vlč. Alojz Kovaček, održanom 05. prosinca 2004. godine, u župi Preslavna Imena Marijina u Osijeku (Donji grad). Nakon kratkoga predstavljanja udruga i zajednica osoba s invaliditetom s područja osječke regije, te prigodnoga programa učenika O.Š. "Ivan Filipović" iz Osijeka, kada je djecu posjetio i darivao sv. Nikola, održano je i euharistijsko slavlje. Domaćin susreta, vlč. Ivica Jurić je, u koncelebraciji s p. Čižmešijom i vlč. Kovačekom, zaželjevši dobrodošlicu nazočnima, u propovijedi istaknuo: "Prema vama je, dragi roditelji, Isus Gospodin osobito suosjećajan i blizak upravo posredstvom vaše djece. Mi, koji smatramo da smo zdravi, prečesto, na žalost, u osobama s invaliditetom ne prepoznajemo primjer strpljivosti i ustrajnosti u nošenju životnoga križa. Ako se igdje i ikada samo Nebo ponovno spustilo na Zemlju, onda je to ovdje i sada!" Osobno sam, pod veličanstvenim utjecajem Duha Zajedništva i Dobrote što se mogao osjetiti u prepunome zdanju crkve, s počasnog mjesta, tik do oltara, poručio: "Mi, osobe s invaliditetom, prihvaćamo vas, tzv. zdrave. Prihvatite i vi nas. Otvorite svoja srca, oči i uši kako biste mogli spoznati da smo, iako naizgled različiti, svi mi u svojoj biti isti, završavajući obraćanje nazočnima riječima Isusa Gospodina: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40) Susretu su nazočili predstavnici ZAJEDNICE "VJERA I SVJETLO" OSIJEK, UDRUGE SLIJEPIH OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE, UDRUGE GLUHIH OSJEČKO-BARANJSKE ZUPANIJE, UDRUGE DISTROFIČARA GRADA OSIJEKA, UDRUGE ZA POMOĆ MENTALNO RETARDIRANIM OSOBAMA «PLAMENA PTICA» OSIJEK, te predstavnici "GLASA ČOVJEČNOSTI" UDRUGE ZA POTPORU OSOBA S INVALIDNOŠĆU I HENDIKEPOM OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE.
O znaku pristupačnosti (I.)
S obzirom na vrlo kompleksnu problematiku participiranja u prometu laka i brza dostupnost, te etički dosljedna uporaba znaka pristupačnosti za osobe s invaliditetom doista ima veliku važnost. U praksi je, na žalost, prečesta njegova zlouporaba, uz permanentno nepoštivanje parkirališnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom od strane tzv. zdravih vozača.
"Znak ima oblik kvadrata u koji je upisan krug s ucrtanim simbolom koji predstavlja profil vozača u sjedećem položaju u pokretnoj stolici za invalidnu osobu. Osnovna boja znaka je bijela, a upisanog kruga plava, s ucrtanim simbolom bijele boje. Dimenzije znaka su 110 x 110 mm, a veličina simbola znaka je u odgovarajućem omjeru s veličinom znaka i treba biti u skladu s važećim standardima za takvu vrstu znakova." (članak 2., stavak 1. 2. i 3. Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida, "N.N." 12/93). Zakonom o sigurnosti prometa na cestama – pročišćeni tekst ("N.N." 59/96) u članku 15. je, na žalost, vrlo restriktivno propisano da se samo vozilo koje je prilagođeno da njime upravlja osoba čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom oštećeni, može na zahtjev te osobe obilježiti posebnim znakom. Striktnom, nefleksibilnom primjenom članka 15. Zakona o sigurnosti prometa na cestama bez prava na uporabu znaka pristupačnosti ostaju na stotine i tisuće osoba s invaliditetom (osobe s mentalnom retardacijom, slabovidne i slijepe osobe), kao i svi oni koji zbog stupnja svoje invalidnosti nikada neće biti u mogućnosti samostalno i osobno upravljati svojim vozilom, te će im slijedom toga, za uporabu osobnoga vozila stalno i uvijek biti nužna posredna pomoć njihovih bližnjih, njihovih opunomoćenika (roditelja, bračnog druga, skrbnika i slično).
O znaku pristupačnosti (II.)
Iz osobnoga iskustva mogu potvrditi da sam, premda sam osoba sa 100% civilnim tjelesnim invaliditetom I. skupine, vezan uz uporabu invalidskih kolica, na žalost, 1997. godine morao pokrenuti upravni spor kako bih realizirao pravo na legalnu uporabu znaka pristupačnosti. Spor je, Bogu hvala, pozitivno riješen.
Ovom mi je prigodom želja skrenuti pozornost na odredbu članka 2. stavak 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida ("N.N" 47/94) koji glasi:" Znak vrijedi samo kada vozilom upravlja ili se u vozilu nalazi osoba, čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom, oštećeni." Poseban naglasak stavljen je na riječi "… ili se u vozilu nalazi osoba, čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom, oštećeni." Tumačenjem navedenoga dijela odredbe članka 2. stavak 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida moguće je, naime, zaključiti da je za dopustivost valjane uporabe znaka pristupačnosti dostatno da se osoba su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom oštećeni samo nalazi u vozilu što, pak, znači da osoba s invaliditetom ne mora nužno sama, osobno upravljati vozilom, tj. osobnim vozilom ovlašteno može upravljati i opunomoćenik osobe s invaliditetom. Još jedna nelogičnost: ako osobnim vozilom čiji je vlasnik osoba s invaliditetom ovlašteno može upravljati opunomoćenik nije razvidna potrebitost odredbe članka 15. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojoj pravo na uporabu znaka pristupačnosti ima samo ona osoba s invaliditetom čije je vozilo prilagođeno invalidnosti. Novi zakon o sigurnosti prometa na cestama ("N.N." 105/04) donio je pozitivne promjene za osobe s invaliditetom: znak pristupačnosti glasi na osobu i visoke su kazne za zlouporabu. Znak pristupačnosti izdaje se na ime osobe s invaliditetom, odnosno za vozila udruga osoba s invaliditetom na ime udruge. U Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida (HSUTI), predsjednice gđe. mr. sc. med. Mirjane Dobranović, smatraju da će ova zakonska promjena rezultirati olakšavanjem i poboljšavanjem života osoba s invaliditetom u prometu.
O znaku pristupačnosti (III.)
Slobodan sam ovom prigodom apelirati, kako na svijest nadređenih, tako i na svijest policijskih djelatnika MUP-a Republike Hrvatske na terenu, da uznastoje što je moguće savjesnije i dosljednije u praksi provoditi odredbe novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama, posebice u svezi s parkirališnim mjestima namijenjenima osobama s invaliditetom i legalnom uporabom znaka pristupačnosti.
Članak 40. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("N.N" 105/04) glasi: «Osoba s invaliditetom, čiji su donji ekstremiteti bitno oštećeni tako da onemogućavaju normalno kretanje, može propisanim znakom pristupačnosti označiti vozilo u kojem se prevozi. Znakom pristupačnosti mogu biti označena i vozila udruga osoba s invaliditetom. Prava koja proizlaze iz znaka pristupačnosti ne smije koristiti osoba koja nije osoba s invaliditetom. Znak pristupačnosti izdaje se na ime osobe s invaliditetom, odnosno za vozila udruga osoba s invaliditetom na ime udruge, a izgled znaka, uvjete za njegovo stjecanje, način obilježavanja parkirališnog mjesta te prava koja se na temelju njega mogu ostvarivati, propisuje ministar nadležan za poslove prometa uz suglasnost ministra za zdravstvo. Novčanom kaznom u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako izda znak pristupačnosti osobi koja za to ne ispunjava uvjete iz ovoga članka. Za prekršaj iz stavka 3. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od 500,00 do 2.000,00 kuna i odgovorna osoba u pravnoj osobi i u tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Novčanom kaznom od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba koja koristi znak pristupačnosti suprotno odredbi stavka 2. ovoga članka.»
O beneficiranome stažu
Ovom sam prigodom slobodan ustvrditi da je u pozitivni pravni sustav Republike Hrvatske nužno potrebito što skorije ponovno uvođenje instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za sve kategorije osoba s invaliditetom za koje se to vještačenjem utvrdi najprihvatljivijim rješenjem. Isto se tako može reći da odredbe Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem za pojedine kategorije osoba s invaliditetom nikako ne predstavljaju privilegij, već samo izraz prijeke potrebe. Na kompetentne, stoga, apeliram da potonji institut uznastoje što je moguće bolje zaštiti i očuvati, a prema potrebama praktične primjene i dopuniti.
Odredbe narečenoga Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (N.N. 71/99), članak 7. glasi: " Staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se osiguranicima –invalidnim osobama: slijepim osobama, osobama oboljelim od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljelima od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa, gluhim osobama i osobama kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica. Svojstvo osiguranika – invalidne osobe iz stavka 1. ovoga članka, ako im zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, utvrđuje se rješenjem Zavoda na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju na zahtjev invalidne osobe. Osiguranicima – invalidnim osobama iz stavka 1. ovoga članka svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa se kao 15 mjeseci." Članstvo Udruge se zalaže i za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Održavanjem kontinuirane suradnje s Prometnom policijom MUP-a, ustrajat ćemo na strogoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta namijenjenih za uporabu od strane osoba s invaliditetom. Udruga će surađivati s Povjerenstvom za osobe s invaliditetom osnovanim pri Vladi Republike Hrvatske.
Što smo postigli?
Nikako ne bih želio da tekst koji slijedi bude shvaćen u kontekstu samohvale, nego isključivo i samo kao primjer i poticaj za cjelovitiji i bolji rad u budućnosti i nama i drugim organizacijama osoba s invaliditetom.
Ostvarena je suradnja s predstavnicima Đakovačko-srijemske biskupije u svrhu izrade Prijedloga za poboljšanje kvalitete življenja svih kategorija osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, sudjelovali smo na Trećem biskupijskom susretu osoba s invaliditetom koji je održan 12. lipnja 2004. godine u Josipovcu, u Župnoj crkvi Sv. Luke Evanđeliste, Udruzi je odobrena zamolba za donaciju "Narodnih novina", a udovoljeno je i našoj zamolbi za donaciju "Glasa Slavonije". Ostvarena je suradnja s predstavnicima MC "Glas Slavonije" u svrhu volonterskoga pisanja tjedne kolumne o tematici osoba s invaliditetom (do sada je objavljeno 42 kolumni). Ostvarena je suradnja s predstavnicima Gradske četvrti "NOVI GRAD" poradi prijedloga za uklanjanje graditeljskih prepreka na području Gradske četvrti, a realizirane su i konzultacije s odvjetnikom poradi mogućnosti rješavanja kompleksnije problematike pojedinih kategorija osoba s invaliditetom. Osmišljen je projekt besplatne pravne i psihosocijalne pomoći za sve kategorije osoba s invalidnošću i hendikepom u Osječko-baranjskoj županiji s kojim smo sudjelovali na natječajima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na natječaju Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, kao i na natječaju za dodjelu humanitarnoga telefona. Izradili smo i promotivni CD-ROM-a Udruge, a uz pomoć i suradnju s predstavnicima udruge "Marijina legija" oarganizirana su dva predbožićno-novogodišnji domjenka, te jedan preduskrsni domjenak uz prigodno darivanje članova Udruge (predstavnici Gradske četvrti «Novi grad», Osijek, Sjenjak 133, povremeno nam velikodušno osiguravaju prostor za odvijanje aktivnosti Udruge). Izradili smo i članske iskaznice, a u sklopu realizacije projekta besplatne pravne i psihosocijalne pomoći pisali najrazličitije zamolbe, žalbe na prvostupanjska rješenja, te tužbe na drugostupanjska rješenja. Ostvarili smo i kontakte s Uredom predsjednika Republike, pojedinim saborskim zastupnicima i drugim predstavnicima Sabora i Vlade Republike Hrvatske, te Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, Savezom organizacije invalida Hrvatske, Državnim zavodom za statistiku, Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka RH i Ministarstvom unutarnjih poslova, te Ministarstvom obrane RH, te Poglavarstvom Osječko-baranjske županije i Poglavarstvom Grada Osijeka.
O pozivu i poslanju
Ovom se prigodom, u svojstvu nezaposlene osobe, želim najtoplije zahvaliti na hvale vrijednoj inicijativi solidarnosti, razumijevanja i humanosti, kako predstavnicima Poglavarstva Osječko-baranjske županije, posebice gospodinu županu, tako i predstavnicima Poglavarstva Grada Osijeka, posebice gospodinu gradonačelniku. Rečeni su mi predstavnici, naime, zajednički pružili potporu (svatko svojim udjelom) uplativši razliku između cijene standardnih (klasičnih) invalidskih kolica na ručni pogon, čiju kupnju HZZO odobrava automatizmom, i cijene lakih (posebnih) invalidskih kolica, čiju razliku cijene korisnik sam mora nadoplatiti. Laka (posebna) invalidska kolica nužno su mi potrebita poradi što jednostavnijega i lakšeg korištenja uslijed, na žalost, znatno pogoršanoga zdravstvenog stanja mojih roditelja umirovljenika.
Kao što znamo, u Indijskome se oceanu, na žalost, krajem prošle godine dogodio vrlo jak potres koji je rezultirao razornim plimnim valom tsunamijem, izazivajući ljudske patnje i stradanja strahovitih razmjera. Jeste li se zapitali zašto je Bog dopustio da se upravo to dogodi, što nam time Stvoritelj želi poručiti, na što nas potaknuti? Nitko, ni od nas ljudi ni od anđela, ne može proniknuti cjelinu Božjih namjera i razloga. Neka mi, ipak, bude dopušteno navesti barem neke od njih. Možda nas je rečenim događajem Bog želio upozoriti na daljnju neodrživost neuravnoteženosti između egoistično-konformističkoga zapadnjačkog samodostatnoga prebogatstva i ničime opravdanoga istočnjačkog presiromaštva, dodatno besramno podgrijavanoga toleriranjem, štoviše poticanjem tzv. seks-turizma upravo od strane Zapada. Jer, da je stradalo stanovništvo zemalja Indijskoga oceana raspolagalo adekvatnim sustavom praćenja i uzbunjivanja, mnogi bi nedužni životi, zasigurno, bili spašeni. No, ne brinite se: čvrsto vjerujem da većina stradalih osoba ima svoju "ulaznicu za Raj". Ali što je s nama ostalima: koliki je naš, moj i tvoj udio odgovornosti? Jer, nitko nije toliko dobar da ne bi mogao biti bolji. Svi su pozvani, malo je poslanih. Bogu hvala, još uvijek ima "ratnika Svjetlosti", još uvijek ima ljudi spremnih odazvati se na pozive za činjenje dobrih djela, o čemu vrlo zorno svjedoči i moj osobni primjer. Ipak, ne bi bilo zgorega još koji put nazvati humanitarne telefone namijenjene prikupljanju financijske pomoći stanovništvu poharanom tsunamijem, zar ne?
O jednome paradoksu
Ovaj mi je put želja skrenuti pozornost na jedan paradoks u okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, ("N.N." 137/04 – pročišćeni tekst) prema kojemu, na žalost, ne postoji ni jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena. Na taj su način osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svome svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka, dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 73. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za "roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju" (protiv čega osobno nemam apsolutno ništa – dapače, podržavam postojanje takve odredbe) što osobe s invaliditetom ostavlja bez primjerene i nužne pravne zaštite.
Dio članka 73. važećega Zakona o radu, naime, glasi: "Jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) ima pravo na dopust za njegu djeteta ili pravo raditi polovicu punoga radnog vremena do navršene sedme godine djetetova života. Nakon prestanka korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju ima pravo raditi polovicu punoga radnog vremena. Pravo raditi polovicu punoga radnog vremena ima jedan od roditelja punoljetnog djeteta s težim smetnjama u razvoju, ako je teže tjelesno ili mentalno oštećenje nastalo prije punoljetnosti djeteta, odnosno do završetka redovnog školovanja. Roditelj koji koristi prava iz stavka 1. do 3. ovoga članka ima pravo na naknadu plaće prema posebnim propisima. Naknada plaće iz stavka 4. ovoga članka isplaćuje se na teret sredstava socijalne skrbi. Ministar nadležan za socijalnu skrb, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo, pravilnikom će propisati uvjete i postupak za sjecanje prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka te način obračunavanja i isplate naknade plaće."
Jesmo li tolerantni?
Koliko mi znače ljudi?/ Da li me ljudi shvaćaju?/ Da li me žele shvatiti?/ Da li im uopće nešto značim?/ Jesam li im spreman pomoći?/ Uzvraćaju li mi ljudi pomoć?/Nismo li previše otuđeni jedni od drugih?/ Ima li među nama razumijevanja i ljubavi?/Imam li ja pravo svaki dan biti sit znajući/ Da ljudi širom svijeta umiru od gladi?/ Po čemu su to jedni bolji od drugih?/ Po čemu su to jedni više ljudi od drugih?/ I zašto uopće postoje prvi i drugi?/ Zašto nam treba oružje?/ Zar više nema prijateljstva?/ Ili ga možda nikada nije niti bilo?/ Da li nam Vjera može pomoći?/Može. Ali ne smijemo biti toliko sumnjičavi./ Moramo biti spremni prihvatiti promjene - / - Nov način života. Moramo biti tolerantni./ Nitko ne može mrzeći biti sretan. (Pjesma "Ponekad, zapitaš li se", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika)
Koliko smo i jesmo li uopće tolerantni? Ovo je priča o svima nama, a ipak, ponajprije, o "drukčijima." Pod pojmom "drukčiji" mislim na bezbroj varijacija na vrlo sličnu ili, pak, posve istu temu među svim stvorenjima, kako među biljkama i životinjama, tako i među ljudima. Zazirete li od "opasnih" biljaka, životinja ili ljudi? Ako da, zašto da, ako ne, zašto ne? Jesu li vaša odbojnost i strah doista opravdani ili možda, ipak, nisu? Jer, sam Bog želi postojanje različitosti. Da nije tako, zar bi ju Stvoritelj dopuštao? Svako je biće svake sekunde drukčije od onoga drugoga, čak i od samoga sebe. To je temeljno načelo Naravnoga zakona: kako bismo opstali, moramo biti tolerantni. Stoga vas, poštovani čitatelji, najtoplije molim: postupno, ali ustrajno se učimo bivati sve tolerantnijima prema sebi i drugima, kako s obzirom na spol i spolnost, rasu, boju kože, rođenje i podrijetlo, duhovnost, vjeroispovijest i ateizam, altruizam i egoizam, bračno i imovinsko stanje, mišljenja, stavove i sklonosti, nacionalnost i državljanstvo, zdravstveno stanje i životnu dob, (ne)zaposlenost, ovisnost, (ne)inkriminiranost, naobrazbu, zanimanje i zvanje, politička i ideološka uvjerenja, tako i s obzirom na sve ine manifestacije različitosti. Jer prečesto nam se čini da je lako suditi. Posljedice, naime, mogu biti preteške.
O prirodi čovjeka (I.)
Koračaš ovim svijetom/Odupiruć se Tijeku./I znaš da Ti nešto nedostaje,/A ne znaš što./I uzalud tražeći zaželiš/Bolno viknuti:/"Sve, sve je ludilo!",/A znaš da Te ionako nitko ne bi čuo,/Jer Te ionako nitko ne sluša./I onda baš kao za inat,/Iz Tebe progovori/Ego,/Zavist/Pohlepa/Ljubomora/Mržnja,/I sve one druge, brojne osobine./I okrećeš se, tražiš,/Ali putokaza nema./I Ti se vrtiš u krugu,/I misliš:/"Život je dolina suza./Tko zna, možda bi se/I suze mogle/Nekome prodati?" (Pjesma "Priroda čovjeka I.", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika)
Budimo realni, barem ovaj put. Do koje smo mjere, kako prema sebi, tako i prema drugima iskreni, a do koje mjere licemjerni. Koliko smo uistinu dosljedni, a koliko skloni prigodničarskome ponašanju? Koliko puta nešto zaista mora biti takvim kakvo jest, a koliko puta nešto jest takvim samo zato što mi to želimo? Koliko nam je doista stalo do onoga jedino životno bitnoga:, opće, zajedničke dobrobiti, a koliko smo uskogrudni u cijelome spektru svojih izmišljenih i umišljenih, stereotipnih posebnosti? Jer, ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo. I ne zaboravite da ste jedini djelić beskrajnoga Svemira koji, ako odlučite, imate pravo i mogućnost promijeniti - upravo vi sami. Vjerujte, samo ćete na taj način svakoga dana mijenjati i cijeli svijet.
O prirodi čovjeka (II.)
"Do jučer zdrav, sposoban brinuti sam o sebi – odjednom: paraplegičar, oduzet, u kolicima, sputanih mogućnosti kretanja, pritisnut osjećajem nemoći, uskraćen u mnogočemu, upućen na druge, na zdrave. … Tada, u dodiru s invalidima dolazi na vidjelo pravo lice tih koji se s njima susreću. Mnogi gledaju svoja posla, ne žele se zamarati tuđim problemima. Vidjeti invalida i nalaziti mu se u blizini znači neprestano se podsjećati na mogućnost da se to i nama dogodi. Uvlačimo se u svoju ljušturu, bježimo na ulice gdje su oko nas zdravi, vreva života, iluzija da će vječno ostati. Svim silama nastojimo odagnati strah od invalidnosti i smrti. …
Kao da nismo nikad imali kontakt s masom, društvom ili oni s nama. No sad je sasvim drugačije, kao da smo se privikli jedni na druge. … znaju nam sklopiti kolica, složiti ih u prtljažnik automobila, načiniti prolaz i prijateljski mahnuti: "Doviđenja! Ili "Dođite nam opet." I dolazimo." (ulomak iz poglavlja "Čovjek čovjeku", knjige "Život sam je pobjeda" čiji je izdavač Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara SRH Kraljevica)."Bhagavad-Gita, prema Ghandiju, simboličan je opis borbe čovjeka protiv samog sebe, protiv svojih sumnji i strahova. Čovjek želi jedan ishod i boji se života koji mu ne jamči očekivani ishod. Potrebno je ući u bitku života bez očekivanja izvjesnog ishoda, no pravilno i moralno, vodeći bitku u skladu s principima. Ishod je tada uvijek dobar." c (Iz knjige "U potrazi za Staklenim gradom "Ja Vjerujem./Moj Put je ispravan./Ne, ja ne mrzim./Ja ljubim Bližnjega svog!/Moje misli su čiste./Moje su namjere čiste./Moje srce je čisto./I puno Ljubavi./I ja sam miran."(Pjesma "Priroda čovjeka II.", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika, koji je u razdoblju 1975.-1985. svake godine imao privilegij i čast po nekoliko mjeseci provesti zajedno s ostalim pacijentima. na rehabilitaciji u Ortopedskoj bolnici sa Spinalnim centrom SRH – Kraljevica. Navedeni Centar u Kraljevici je sada, na žalost, ukinut.)
O prirodi čovjeka (III.)
"Markiz de Sade je govorio da su najvažnija iskustva ona koja čovjeka dovode do krajnosti. Samo tako naučimo, jer to zahtijeva svu našu hrabrost.
Otkad smo izbačeni iz raja ili patimo ili činimo da drugi pate, ili gledamo tuđu patnju. … U davnim vremenima čovjek je shvatio da je patnja, kad se s njom suočimo bez straha, bila propusnica za slobodu. … Ako uspijete shvatiti da možete živjeti bez patnje, to je već veliki korak, no nemojte misliti da će to i drugi ljudi shvatiti. … Kad nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. Kada sam prestala biti što jesam, pronašla sam sebe. … I onda, kada je pomislila da će odustati, obuzme je neobičan osjećaj: dosegnula je svoju granicu, a iza nje se nalazio prazan prostor u kojemu kao da je plutala iznad sebe same i više nije znala što osjeća. Je li to bio osjećaj što su ga pokajnici doživjeli? Na drugom kraju boli otkrila je vrata prema drugoj razini svijesti, i više nije bilo prostora ni za što drugo, samo za neumoljivu prirodu – i za nju, nepobjedivu. … Na svim jezicima svijeta postoji poslovica: daleko od očiju, daleko od srca. No ja tvrdim da je to posve netočno; što su dalje od očiju, to su bliže srcu osjećaji koje nastojimo ugušiti i zaboraviti. Ako smo u progonstvu, želimo sačuvati i najmanju uspomenu na svoje korijene; ako smo daleko od voljene osobe, svatko tko prođe ulicom, podsjeća nas na nju. Evanđelja, i sveti spisi svih religija, napisani su u progonstvu, u traganju za Bogom, za vjerom koja pokreće narode, za hodočašćem grešnih duša na zemlji. Nisu poznavali naše pretke, a mi ne znamo što Božanstvo očekuje od naših života – u takvu su trenutku napisane knjige, naslikane slike, jer ne želimo i ne možemo zaboraviti tko smo." (Ulomci iz romana "Jedanaest minuta", autora Paula Coelha)
Zajedno – za Jedno
"Kasnije mi je rekao da se tada prisjetio riječi generala Bootha: Nemoguće je ljudska srca zagrijati Božjom ljubavi dok su im stopala ozebla od hladnoće.
Sjećaš li se onog velikog svjetionika? Godinama je vodio brodove u luku. No vremena su se promijenila. Prošlog sam tjedna čitao kako je ondje magla tako gusta da su sagradili još jedan svjetionik, malo bliže vodi, da svjetlo može prolaziti ispod magle. To je upravo ono što se i nama događa. Crkva još uvijek stoji vrlo visoko i njeno se svjetlo spušta s visina. No samo ga nekolicina može ugledati jer su se vremena promijenila i vrlo je mnogo magle. Jedno bi novo svjetlo moralo zasjati puno niže, sasvim nisko, ondje gdje žive ljudi. Ne smijem biti samo čuvar svjetionika, već moram donijeti stvarno svjetlo ljudima." (Ulomci iz autobiografskog romana "Trči mali trči", autora Nickyja Cruza) "Ja zovem Te/U Ime Njegovo./U Ime Isusa Krista Gospodina./Ja Tebe zovem…/Tebe, čovjeka od Puta,/Tebe, čovjeka za Druge./Ja zovem Tebe,/Čovjeka Duge…/Ja zovem Te./Molim Te, pomaži!/Da pomažem,/Zajedno da pomažemo…/Čuješ li?/Ja Tebe zovem…/Zajedno – za Jedno!/Hoćeš li?/Jer, ja zovem Te,/Zovem u Ime Njegovo…" (Pjesma "Ja zovem Te…", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika) "Stupanj se civiliziranosti jednoga naroda mjeri osjetljivošću što ju pokazuje prema svojim najslabijim članovima kao i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život." papa Ivan Pavao II. (Iz nastupnog obraćanja prigodom drugoga pastoralnog i državnog posjeta Svetoga Oca Republici Hrvatskoj, tijekom prvoga dana papina posjeta 2. listopada 1998.)
Vježba sjemena
U sljedećim ću kolumnama biti slobodan iznijeti opise Praktičnih vježbi-obreda RAM-a " malenoga reda unutar Katoličke crkve, bez tajni i bez misterija koji bi nadilazili pokušaj shvaćanja simboličkog jezika svijeta".
"Kleknite na zemlju. Zatim sjednite na svoje pete i spustite tijelo tako da vam glava dodiruje koljena. Ispružite ruke prema natrag. Nalazite se u fetalnom položaju. Sada se opustite i zaboravite na sve napetosti. Dišite smireno i duboko. Uskoro ćete početi osjećati da ste sićušno sjeme okruženo udobnošću zemlje. Sve je oko vas toplo i ugodno. Spavate spokojnim snom. Odjednom, jedan se prst miče. Klica više ne želi biti sjeme, želi se roditi. Polagano počinjete micati ruke, zatim se vaše tijelo podiže, podiže dok ponovno ne sjednete na pete. Tada počinjete ustajati, lagano, lagano se uspravljate s koljenima na tlu. Cijelo to vrijeme zamišljali ste što znači kada se sjeme pretvara u klicu i stane probijati zemlju. Došao je trenutak da se zemlja probije. Polako ćete ustajati, stavljajući jedno stopalo na tlo, zatim drugo, boreći se protiv neravnoteže kao što se klica bori za prostor. Sve dok sasvim ne ustanete. Zamislite oko sebe polje, sunce, vodu, vjetar i ptice. To je klica koja se rađa. Polagano dižite ruke prema nebu. Zatim se ispružite još više, još više, kao da želite uhvatiti golemo sunce koje sja ponad nas i daje vam snagu, privlači vas. Tijelo vam postaje sve čvršće, mišići se istežu, a vi osjećate kako rastete, rastete, rastete, i postajete golemi. Napetost će svakim trenom postajati jača dok ne postane bolna, nepodnošljiva. Kada više ne možete izdržati, kriknite i otvorite oči. Ponovite ovu vježbu sedam dana uzastopce, uvijek u isto vrijeme." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Vježba brzine
"… To je: sumnjam u svoju iskrenost. Svih ovih dana Petrus mi je govorio da je put svačiji, da pripada običnim ljudima, i to me je dosta razočaralo.
Mislio sam da će mi čitav ovaj napor pružiti istaknuto mjesto među malobrojnim izabranicima koji se približavaju velikim arhetipovima svijeta. Mislio sam da ću napokon otkriti što je istina, saznati sve priče vezane uz tajne vlade tibetanskih mudraca, za magične obrede sposobne da izazovu ljubav gdje ne postoji privlačnost, za obrede u kojima se odjednom pojavljuju vrata Raja. Ali Petrus mi je rekao upravo suprotno: ne postoje izabrani. Svi su izabrani, umjesto da se pitate "što ovdje radim", odlučite učiniti nešto što pobuđuje zanos u srcu. U radu sa zanosom nalaze se rajska vrata, ljubav koja se preoblikuje, izvor koji nas vodi do Boga. Taj nas zanos povezuje s Duhom Svetim, a ne stotine, tisuće pročitanih stranica klasičnih tekstova. Želja da se vjeruje kako je život čudo koje dopušta da se čuda događaju, a ne takozvani "tajni obredi" ili " redovi inicijacije". Naposljetku, odluka čovjeka da ispuni svoju sudbinu jest ono što ga doista čini čovjekom, a ne one teorije što ih stvara oko misterija postojanja.
… Izvanredno boravi na Putu Običnih Osoba. Danas je to jedna od najdragocjenijih spoznaja do kojih sam došao u svome životu, omogućava mi da djelujem i uvijek će me pratiti.
Hodajte dvadeset minuta upola sporije no što običavate hodati. Obratite pažnju na sve pojedinosti, ljude i krajolike oko vas. Najbolje vrijeme za tu vježbu je poslije ručka. Ponavljati vježbu sedam dana." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Hvala, Sveti Oče!
«Tko god ti bio, znaj da si voljen! Sjeti se da je Evanđelje poziv na radost! Ne zaboravi da imaš Oca i da svaki život, pa i onaj najbeznačajniji za ljude, u Njegovim očima ima vječnu i neizmjernu vrijednost!»
Biti kršćanin znači biti misionar… Nije dovoljno samo otkriti Krista – moraš Ga približiti i drugima! Moraš imati hrabrosti govoriti o Kristu. On se pouzdaje u tebe i računa na tvoju suradnju. Ne bojte se! Papa je s vama. Radostan sam, budite i vi!" (papa Ivan Pavao II.) U ovih nekoliko kratkih citata mogao bi se pokušati, premda je to ustvari nemoguće, sažeti nadasve jedinstven i osebujan ovozemaljski život Božjega Čovjeka Karola Wojtyle, pape Ivana Pavla II. Velikog, pape putnika, glasnika nade i Evanđelja, moralnoga autoriteta svijeta, "mistika, karizmatika i proroka". 02. travnja 2005. godine umro je, rodivši se za Vječnost, Karol Wojtyla, u srcu Poljak, u duši vječito mlad prijatelj Boga, brata čovjeka i naroda svijeta. Slobodno se može ustvrditi da je Ivan Pavao II., kao jedan od najtolerantnijih poglavara Rimokatoličke crkve, bio uzor uzora, nepokolebljivi ekumenist i promicatelj međureligijskoga dijaloga, istovremeno liberalni reformator i konzervativni čuvar tradicija Crkve, promicatelj ljudskih prava "najmanje braće": društveno potlačenih i marginaliziranih. "Tražio sam vas, sada ste vi došli k meni i ja vam zahvaljujem. Amen.", posljednja je poruka Ivana Pavla II. Republiku je Hrvatsku papa Ivan Pavao II. svojim pastoralnim i državničkim posjetom počastio čak tri puta. U trajnom će nam sjećanju, zasigurno, ostati dragi lik našega pape prijatelja. Hoće li i koliko u našim srcima i dušama, međutim, ostati njegove poruke i djela konkretne, praktične, istinske Ljubavi – Agape? Građanima Hrvatske papa Ivan Pavao II. ostavio je i trajan zavjet: "Molite se za mene dok sam živ i kad budem mrtav." Osobno mi je najupečatljivije papino ustrajno i dosljedno promicanje ljudskih prava nemoćnih, bolesnih, kao i osoba s invaliditetom diljem svijeta. Usudio bih se reći da je zbog, na žalost, mnogobrojnih zdravstvenih problema, papa Wojtyla, za svojega ovozemaljskog života, bio najpoznatijom osobom s invaliditetom. Hvala, Sveti Oče! Doviđenja, dragi papa, doviđenja!
Vježba okrutnosti
"Bog nije osveta, Bog je Ljubav. Njegova je jedina kazna u tome da prisili onoga koji je prekinuo čin Ljubavi da ga nastavi.
... Zakon povratka. Kada je otac Jordi naveo onu rečenicu o Kristu, gdje god bilo vaše blago, ondje će biti i vaše srce, on je upravo na to mislio. Gdje želite vidjeti lice Boga, ondje ćete ga vidjeti. A ako ga ne želite vidjeti, to je posve svejedno ukoliko je vaše djelo dobro. Čovjek nikad ne smije prestati sanjati. San je hrana duše kao što je jelo hrana tijela. Često u svome životu vidimo svoje snove uništene i želje neispunjene, ali potrebno je nastaviti sanjati inače naša duša umire i Agape ne prodire u nju. Od svih načina koje je čovjek pronašao da sebi nanosi zlo, najgora je Ljubav. Neprestano patimo zbog nekoga tko nas ne voli, zbog nekoga tko nas je ostavio ili zbog nekoga tko nas ne želi ostaviti. Ako smo samci, to je zato što nas nitko ne želi, ako smo vjenčani pretvaramo brak u ropstvo. Kada se Božji Sin spustio na zemlju, donio je Ljubav. Ali kako ljudi mogu razumjeti ljubav samo s patnjom i žrtvama, na kraju su ga razapeli. Da nije bilo tako, nitko ne bi vjerovao u njegovu ljubav, jer su svi bili naučeni svakodnevno patiti s vlastitim strastima. … I tako bi, bez obzira na izbor, Božji Sin na kraju opet bio razapet. … Svaki put kad vam neka misao koja vam šteti prođe glavom – ljubomora, samosažaljenje, patnja zbog ljubavi, zavist, mržnja itd. – postupite na sljedeći način: zabijte nokat kažiprsta u korijen nokta na palcu tako da bol bude jaka. Koncentrirajte se na bol: ona na fizičkom polju reflektira istu patnju koju osjećate na duševnome polju. Ublažite pritisak tek kad vam misao izađe iz glave. Ponovite to koliko god puta bilo potrebno, čak i nekoliko puta za redom, sve dok vas misao ne napusti. Svaki put misao će se vraćati u većim razmacima i naposljetku posve nestati, ako budete zabijali nokat uvijek kad se vrati". (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Obred glasnika
"Prije no što je izašao u svijet, Krist je otišao razgovarati sa svojim osobnim demonom u pustinju – počeo je Petrus. – Naučio je što mora znati o čovjeku, ali nije dopustio da demon diktira pravila igre, i tako ga je pobijedio.
Sjednite i potpuno se opustite. Pustite da vam um luta kamo hoće, da misli teku nekontrolirano. Nakon nekog vremena počnite sebi ponavljati: "sad sam opušten, moje oči snivaju san svijeta." Kada osjetite da se vaš um ne brine ni oko čega, zamislite vatreni stup na desnoj strani. Zamislite kako plamen postaje jarki, sjajan. Tada recite tihim glasom: "naređujem da se moja podsvijest pokaže, neka mi se otvori i otkrije svoje magične tajne" Malo pričekajte, usredotočeni samo na vatreni stup. Ako se pokaže neka slika, ona će biti manifestacija vaše podsvijesti. Pokušajte je zadržati. Držite i dalje vatreni stup na desnoj strani i počnite zamišljati drugi vatreni stup na lijevoj strani. Kada plamen bude jarki, recite tihim glasom ove riječi: Neka se snaga Janjeta pojavi u svemu i svima, neka se pojavi i u meni dok zazivam svoga Glasnika. (Ime Glasnika) pojavit će se sada za mene." Razgovarajte s vašim Glasnikom koji bi se trebao pojaviti između dva stupa. Raspravite svoj posebni problem, tražite savjete i dajte mu potrebne naredbe. Kad završi vaš razgovor, oprostite se od Glasnika sljedećim riječima: "Zahvaljujem Janjetu na čudu koje sam ostvario. Neka se (ime Glasnika) uvijek vrati kada ga pozovem, a kad je udaljen, neka mi pomaže ostvariti moje djelo." Napomena: Pri prvom prizivanju – ili pri prvim prizivanjima, ovisno o koncentraciji onoga koji obavlja Obred – ne kaže se ime Glasnika. Kaže se samo "On". Ako Obred bude dobro obavljen, Glasnik bi trebao odmah otkriti svoje ime putem telepatije. Ako se to ne ne dogodi, budite uporni dok ne saznate njegovo ime, i tek tada započnite razgovor. Što češće Obred bude obavljan, bit će snažnije prisuće Glasnika i brže vaše djelovanje." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Buđenje intuicije
(vježba vode)
"Što je ludo u svijetu, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u svijetu, izabra Bog da posrami jake – govorio je redovnik svojim tankim jednoličnim glasom. Mi smo ludi zbog Krista. Dosad smo smatrani smećem, otpadnicima u svijetu. Međutim, Kraljevstvo Božje ne sastoji se samo od riječi već i od Moći.
Makar govorio jezikom ljudi i jezikom anđela; makar imao dar proricanja i toliku vjeru da mogu micati planine, ako ne budem imao ljubav, neću biti ništa. Svi smo mi u potrazi za Erosom, a kad se Eros želi pretvoriti u Philos, mislimo da je ljubav nekorisna. A ne shvaćamo da će nas Philos odvesti do oblika veće ljubavi, do Agapea. To je bila ljubav koju je Isus osjetio prema ljudima, i bila je tako velika da je potresla zvijezde i promijenila tok ljudske povijesti. Njegov osamljeni život učinio je ono što kraljevi, vojska i carstva nisu uspjeli. Tijekom tisuća godina povijesti Civilizacije mnogi su ljudi bili obuzeti tom Proždirućom Ljubavlju. Oni su imali mnogo dati – a svijet je tražio tako malo – da su bili primorani potražiti pusta i osamljena mjesta, jer je Ljubav bila toliko velika da ih je promijenila. Postali su sveci pustinjaci koje danas poznajemo. Kada je Isus rekao da Kraljevstvo nebesko pripada djeci, on je mislio na Agape u obliku Zanosa. Djeca su mu prišla ne obraćajući pozornost na njegova čuda, na njegovu mudrost, na farizeje i apostole. Došla su radosno, nošena Zanosom. … Načinite lokvu vode na glatkoj površini koja ne upija. Gledajte u tu lokvu neko vrijeme. Zatim se počnite igrati tom lokvom bez ikakve obveze, bez ikakva cilja. Napravite od nje crteže koji ništa ne znače. Radite tu vježbu tjedan dana, najmanje deset minuta svaki put. Ne tražite praktične rezultate u toj vježbi, ona će pomalo buditi vašu Intuiciju. Kad se intuicija počne pojavljivati tijekom dana, uvijek se pouzdajte u nju." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Obred Plave Kugle
"Dok je tako hodao, otkrio je da je čovjek koga traži Sin Božji. Gospodine, nisam dostojan da uđeš u moju kuću, nego reci samo riječ i moj će sluga ozdraviti. … A kada nešto poželiš, onda se sav svijet uroti da tu želju i ostvariš.
Sjednite udobno i opustite se. Pokušajte ne misliti ni na što. Osjetite kako je dobro voljeti živjeti. Pustite da se srce osjeća slobodnim, prijateljskim, izvan bijednih problema koji vas muče. Počnite tiho pjevati neku pjesmu iz djetinjstva. Zamislite kako vam srce raste, kako ispunjava vašu sobu, zatim vašu kuću jednom jarkom, sjajnom plavom svjetlošću. Kada stignete do te točke, počnite osjećati prijateljsko prisuće svetaca u koje ste vjerovali kao dijete. Gledajte kako oni dolaze, kako stižu iz svih mjesta, smiješeći se i pružajući vam vjeru i povjerenje u život. Zamislite kako se sveci približavaju i stavljaju ruke na vašu glavu, kako vam žele ljubav, mir i zajedništvo sa svijetom, zajedništvo svetaca. Kada taj osjećaj bude jak, osjetite kako plava svjetlost struji, ulazeći i izlazeći iz vas, poput blistave rijeke koja teče. Ta se plava svjetlost počinje širiti po vašoj kući, zatim po vašoj četvrti, gradu, zemlji, i obavija svijet u golemu plavu kuglu. Ona je manifestacija Najveće Ljubavi koja je onkraj svakodnevnih bitaka, ali vas obnavlja, daje vam snagu, energiju i mir. Zadržite što je duže moguće tu svjetlost raširenu po svijetu. Vaše je srce otvoreno i širi Ljubav. Ovaj dio vježbe mora trajati najmanje pet minuta. Pomalo ćete izlaziti iz transa i vraćati se u stvarnost. Sveci će ostati u blizini. Plava će se svjetlost i dalje prostirati svijetom. Ovaj bi se Obred trebao obavljati s još jednom osobom. U tom slučaju osobe se moraju držati za ruke."
(Ulomci iz romana "Alkemičar" i "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Vježba živoga zakopanog
"Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo čega god se bojah. Čovjek je jedino biće u prirodi koje je svjesno da će umrijeti. … Svi mi imamo predrasude prema Smrti, jer ne shvaćamo da je ona samo još jedna manifestacija Agapea.
No to slabašno biće nastoji uvijek od samoga sebe skriti veliku izvjesnost Smrti. Ne shvaća da je ona ta koja ga potiče da napravi najbolje stvari u svome životu. Strahuje od koraka u tami, od velikog straha pred nepoznatim, i njegov jedini način da pobijedi taj strah jest u tome da zaboravi kako su mu dani odbrojeni. Ne shvaća da bi se, sa sviješću o Smrti, mogao usuditi daleko više, poći dalje u svojim svakodnevnim osvajanjima, jer nema što izgubiti, budući da je Smrt neizbježna. Pogledao sam i vidio lice svoje Smrti. Nije to bila smrt koju sam maloprije iskusio, smrt koja je sačinjena od mojih užasa i mašte, nego moja prava Smrt, prijateljica i savjetnica koja mi nikad više u cijelome mom životu neće dopustiti da budem kukavica. Nikad više neće dopustiti da ostavim za budućnost sve ono što mogu proživjeti sada. Neće me pustiti da pobjegnem od životnih borbi i pomoći će mi da vodim Dobru Bitku. Nikad se više, ni u jednom trenutku, neću osjećati smiješnim ma što da radio. Zato što je ondje bila ona i govorila mi da kada dođe čas da me uhvati za ruku i zajedno otputujemo na druge svjetove, ne smijem sa sobom ponijeti najveći od svih grijehova: Kajanje. Zbog njezine prisutnosti, gledajući u njezino plemenito lice, bio sam siguran da ću žudno piti s izvora ove žive vode koja je postojanje. … Vježbu što slijedi smijete učiniti samo jedanput (nap. a.)…Lezite na pod i opustite se. Prekrižite ruke na prsima, u položaju mrtvaca. Zamislite sve pojedinosti svoga pokopa kao da će se dogoditi sutradan. Jedina je razlika što će vas živoga pokopati. Kako se pokop bude odvijao – kapelica, povorka do groba, spuštanje lijesa, crvi u grobu – sve ćete više napinjati mišiće u očajničkom pokušaju da se pomaknete. Ali ne mičete se. Tek kada više ne budete mogli izdržati, jednim pokretom koji će obuhvatiti cijelo vaše tijelo, razbijte daske lijesa, udahnite duboko i slobodni ste. Taj će pokret imati više učinka ako bude praćen krikom, krikom koji će izaći iz dubina vašega tijela." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Dah RAM-a
" Pogrešno rješenje uputit će vas na točno. Vidite li? Kad riješimo problem, on postane strašno jednostavan. U svome sam životu upoznao velike ljude u Tradiciji. Upoznao sam tri velika Učitelja – uključujući i svoga – koji su vlast na fizičkom planu mogli prenijeti dalje no što bi ijedan čovjek mogao sanjati. Vidio sam čuda, točne predznake budućnosti, prošle inkarnacije.
Čak su i vlasi na tvojoj glavi izbrojene. Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Tko sluša moje riječi, mora sagraditi svoju kuću u stijeni. Ništa nije skriveno, a da ne bilo razotkriveno, i ništa nije tajno, a da ne bi bilo otkriveno. Ako ja svjedočim sam za se, moje svjedočenje nije vjerodostojno. Tko se ne rodi ponovno, neće moći vidjeti Kraljevstvo Božje. Tko ove vode popije, nikad više neće ožednjeti. Djeci pripada Kraljevstvo nebesko. Tko nema mač, neka proda svoj ogrtač pa ga kupi. Kad vas poslah bez novaca, bez torbe i bez sandala, ništa vam nije nedostajalo. Neprijatelj je jedna čestica Agapea, on postoji da bi ispitao našu ruku, našu volju, naše rukovanje mačem. Stavljen je u naše živote, i mi u njegov, s jednom svrhom. Ta svrha mora biti ispunjena. Zbog toga, pobjeći od borbe je ono najgore što nam se može dogoditi. To je gore nego izgubiti u borbi, jer u porazu uvijek nešto možemo naučiti, a u bijegu možemo samo priznati pobjedu Neprijatelja. Rekao sam mu kako sam iznenađen što čujem da on, tako duboko povezan s Isusom, na taj način govori o nasilju. – Pomislite samo koliko je Juda bio potreban Isusu – reče on. On je morao izabrati Neprijatelja, ili njegova borba na zemlji ne bi dosegla slavu. … Izbaciti sav zrak iz pluća i isprazniti ih što je više moguće. Zatim lagano udisati i dizati ruke uvis. Dok udišete, usredotočite se tako da u vas doista uđe ljubav, mir i harmonija sa svijetom. Zadržati dah i ruke uvis što je moguće duže vremena, osjećajući unutarnju i vanjsku harmoniju. Kada dođete do granice, izbacite sav zrak u brzom izdisaju izgovarajući riječ RAM. Ponoviti u trajanju od pet minuta." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
Vježba sjena
" Vi ste previše uvjereni u svoju Moć – reče on. - Zbog slapa, zbog Praktičnih vježbi RAM-a i razgovora sa svojim Glasnikom zaboravili ste da imate neprijatelja s kojim se morate suočiti.
Neprijatelj uvijek predstavlja neku našu slabu stranu. To može biti naš strah od fizičke boli, ali isto tako može biti i preuranjen osjećaj pobjede ili želja da se borba napusti jer mislimo da nije vrijedna truda. Naš neprijatelj stupa u borbu samo zato jer zna da nas može raniti. I to upravo na onome mjestu gdje zbog svoga ponosa vjerujemo da smo nepobjedivi. Za vrijeme borbe uvijek nastojimo braniti svoju slabu stranu, dok neprijatelj udara po nezaštićenoj strani – onoj u koju imamo najviše povjerenja. I tako bivamo poraženi jer se dogodilo ono što se nikada nije smjelo dogoditi: dopustiti neprijatelju da izabere način borbe. " Baš dobro što ne moram spašavati svijet", pomislio sam zgnječen težinom toga križa i svega što je on predstavljao. I obuzeo me dubok osjećaj religioznosti. Sjetih se da je netko već jednom nosio taj križ na leđima, i da njegove izranjavane šake nisu mogle izbjeći bol, kao ni moje. Bio je to religiozan osjećaj pun boli koji sam odmah izbacio iz glave, jer se križ na mojim leđima ponovno zanjihao. … Opustiti se. Pet minuta gledati sve okolne sjene predmeta ili ljudi. Pokušati točno uvidjeti koji se dio predmeta ili osoba odražava u sjeni. To isto nastaviti raditi sljedećih pet minuta, ali istodobno se usredotočiti na problem koji morate riješiti, i potražiti sva moguća pogrešna rješenja. Na kraju, još pet minuta gledati u sjene i misliti o preostalim rješenjima koja su ispravna. Odbaciti jedno po jedno rješenje dok ne ostane samo jedno točno rješenje problema."(Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)
BILJEŠKA O PISCU
Zovem se ROBERT DUDNIK, rođen sam 11. siječnja 1972. godine u Osijeku. Neoženjen sam, nezaposlen, stambeno zbrinut i živim s roditeljima umirovljenicima u Osijeku.
Završio sam Osnovnu školu “Mladost” u Osijeku, srednjoškolski Ekonomsko-upravno-birotehnički obrazovni centar Osijek, te diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta “J.J. Strossmayer” u Osijeku. Tijekom školovanja bio sam izvrstan učenik i student. Dobitnik sam rektorove nagrade Sveučilišta “J.J. Strosmayer” i dekanove nagrade Pravnog fakulteta Osijek. Prosječna ocjena tijekom studija za sve akademske godine je 4,6. Kao vrlo uspješan student tri sam godine bio stipendist Ministarstva znanosti i tehnologije, te stipendist Gradskoga poglavarstva grada Osijeka u svojstvu apsolventa. Diplomirao sam 26. 03. 1998. godine. Uz navedenu naobrazbu završio sam i tečaj Škole informatike koja je organizirana u okviru djelatnosti Centra za profesionalnu rehabilitaciju-Podružnice Centra za stradalnike Domovinskog rata Osijek, te mi je izdano Uvjerenje o osposobljenosti za rad na osobnom računalu za primjenu programskih aplikacija MS-DOS, WINDOWS 3,1 i WINDWORD 6.0.
Govorim i pišem engleski jezik. Na osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno ugovora o vježbeničkome stažu, bio sam zasnovao radni odnos u trajanju od 18 mjeseci, a u svojstvu vježbenika, stručnog suradnika u Tajništvu Osječko-baranjske županije, te sam 30. 03. 2001. godine pred Državnom komisijom Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave položio državni stručni ispit. Radio sam godinu dana u svojstvu dipl. pravnika VII/1 u Centru za profesionalnu rehabilitaciju - podružnici Centra za stradalnike Domovinskog rata Osijek na radnome mjestu stručnoga suradnika za pomoć invalidima grada Osijeka, a 27. svibnja 2003. godine osnovao sam "Glas čovječnosti" Udrugu za potporu osoba s invalidnošću i hendikepom Osječko-baranjske županije.
Osoba sam sa 100% tjelesnim invaliditetom, te sam u svakodnevnom životu vezan uz uporabu invalidskih kolica.
U slobodno se vrijeme bavim i književnim radom. Do sada su mi objavljene dvije samostalne zbirke pjesama naslovljene “U TIJELU – DUŠA” I “TEBI, KOJI ZNAŠ ŠTO JE TRNJE”.
|
