karizmatizam

moli gospodina da te ispuni duhom svetim


PORUKA VOJNOG BISKUPA MONS. JURJA JEZERINCA ZA USKRS 2002.


"ŽIVOT BIRAJ...!"

"Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim..." (Poslanica Efežanima 1,3-5).


To su riječi apostola Pavla s početka njegova pisma Crkvi u Efezu. S braćom u toj kršćanskoj središnjici Male Azije, gdje je djelovao tri godine, Pavao je bio najprisnije povezan te njegovo srce kliče ispunjeno zahvalnošću prema Bogu koji je po svome sinu Isusu Kristu izveo velike stvari u ljudima.

1. Kako se korizmenim hodom približavamo proslavi Gospodinova Uskrsnuća, idući ujedno ususret 5. obljetnici osnutka Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj (25. travnja 1997.), tako u nama raste poticaj da poput Svetog Pavla kličemo i dvostruko zahvaljujemo Bogu, jer "velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni" (Ps 126,3). Osim vazmenog veselja brojni su razlozi naše radosti: osnutak vojnih kapelanija, velikodušnost otaca biskupa i provincijala koji su nam svoje svećenike stavili na raspolaganje, te osobito spremnost naših vojnih svećenika za služenje onima koji žive u "posebnim okolnostima života" (usp. CD, 43). Radosni smo zbog mogućnosti slavljenja svetih sakramenata u našim vojarnama, policijskim postajama, taborištima, a napose zbog naše braće, pripadnika hrvatske vojske i policije, koji su tijekom ovoga petogodišnjeg razdoblja upoznali Isusa Krista te sakramentima kršćanske inicijacije po vjeri ušli u "zajedništvo spašenih".
Radosni smo i zbog mnogih plodnih susreta s ljudima u našim Ministarstvima, Glavnom stožeru OS RH i Glavnom inspektoratu te Ravnateljstvu redarstvenih snaga, koji su sa simpatijom, radošću i podrškom pratili naš rad. Posebno se pak radujemo zbog duhovnih vježbi za pripadnike hrvatske vojske i policije u kojima su mnogi, prema njihovu svjedočanstvu, započeli sasvim nov način življenja po Riječi te tako stvaraju novo duhovno ozračje među suradnicima. Radosni smo također zbog mogućnosti katehiziranja u vojarnama i policijskim postajama, zbog skrbi za obitelji naših branitelja, zbog mnogo toga što ne može biti izrečeno, što izmiče našim osjetilima, a kod Nebeskog Oca je sigurno zabilježeno.


Isus Krist - program za treće tisućljeće

2. Sveti Otac Ivan Pavao II u svojem apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće, istaknuvši da se novo razdoblje "otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu", naglašava da u središtu "našega programa za treće tisućljeće" mora biti osoba Isusa Krista, "kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s njime preobražavala povijest" (UNT, 29). Crkva od samoga početka "novoga doba" odnosno već dvije tisuće godina dovikuje svakom vremenu, svakoj civilizaciji i svakom čovjeku: Isus Krist je jedini spasitelj čovjeka! "I nema ni kome drugom spasenja" (Dj 4,12).
No tko je Isus Krist? Zašto baš on jedini može spasiti ljude i ujediniti čovječanstvo u veliku obitelj? To je bitno pitanje naše vjere. Na to je pitanje, nakon Isusova upita "Što govore ljudi tko je Sin Čovječji?", davno odgovorio apostol Petar rekavši: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,16) i "Ti imaš riječi života vječnoga" (Iv 6,68). Upravo u proslovu Poslanice Efežanima Pavao najuzvišenijim riječima pjeva o Božanskom nacrtu spasenja koji se uglavljuje u Kristu, "u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje" (Ef 1,7). Dakle, milošću smo spašeni, naglašava Pavao, jer "Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima" (usp. Ef 2,4-6). On, Isus Krist, koji se očitovao kao Život (v. 1 Iv 1,2) i došao na svijet da ljudi "život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10), umro je radi nas i našega spasenja. No on je Uskrsnuli i živ je, prisutan je među nama te i sada među nama djeluje.
Prema tome Vazmenom otajstvu trajno gledamo, a osobito od početka korizme sasvim svjesno upiremo oči ka Uskrsu. Korizma je osobito razdoblje crkvene godine u kojemu ponajbolje posvješćujemo što je zapravo ljudski život. S jedne strane, on je žrtva, kušnja, pa i patnja, dok je, s druge strane, vodeći nas postupno punini kršćanskog sazrijevanja, korizma naš hod prema konačnome smislu ljudskoga života - Uskrsu. Bez Uskrsa, korizma bi, vrijeme kušnje i pročišćenja, vrijeme patnje i žrtve u kulminaciji Velikoga petka, bila sasvim besmislena. To snažno ističe Sv. Pavao kad kaže da bi uzaludna bila naša vjera da Krist nije uskrsnuo (usp. 1 Kor 15,14). U času kada tužne i zabrinute žene dolaze na Isusov grob u nedjeljnu zoru, otvara se novo obzorje ljudskome biću i cijeloj povijesti: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi upućene ženama što su pohodile grob Isusov jednako su upućene svim naraštajima kršćana. Tako i današnjemu. Riječ je to posve nova, prije ni poslije nečuvena. Događaj je to koji je više nego ijedan poslije odredio ljudsku sudbinu i ljudsku povijest. Život je konačno i zauvijek pobijedio smrt. Na toj istini stoji naša vjera. (v. 1 Kor 15,12-58).
Stari svijet prije Krista nije imao te nade. Kažu da je grčki mudrac Heraklit jednom rekao: "Smrt je sve što gledamo." I zaista, sve umire i sve propada. Dapače, najvrednije Božje stvorenje čovjek najbrže propada. Ali Kristovim uskrsnućem sve se mijenja: čovjekova sudbina više nije smrt nego život. Kristovo uskrsnuće tako postaje i jest temeljni povijesni događaj, sudbonosan za svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Zato naša vjera u Uskrs – uskrsnuće Kristovo - bitno određuje naš odnos prema životu samom, prema svemu onome što ga promiče i poboljšava kao i prema onome što ga uništava i zaprečuje.


Gorki plodovi kulture smrti

3. A život je danas u modernoj uljudbi koja se diči svojim silnim tehnološkim napretkom povijesno najugroženiji. Prije svega, on je ugrožen u svome početku, bilo zaprekom da nastane, bilo nemogućnošću da se, kada je nastao, rodi i nastavi živjeti među ljudima. No danas on nije ugrožen samo u grijehu kontracepcije, zlu pobačaja i izopačenostima protuprirodnog pristupa spolnosti, koji ga ugrožavaju u naravnim formama njegova nastanka, nego je ugrožen u svim svojim fazama. Koliki mladi danas podliježu napasti da se polako ubiju drogom ili da stradaju u kakvoj ludosti koju su kadri počiniti kada su podložni ideologijama ili jednostavno zbog toga što nisu svjesni veličine tajne života, pa ga svjesno ili nesvjesno danomice ugrožavaju!? Najstrašniji primjer za to jesu svakodnevni izvještaji o zabrinjavajuće velikom broju (samo)ubojstava mladih na našim cestama, nad čim se nažalost gotovo nitko više i ne uzbuđuje, a što bi zahtijevalo nacionalnu edukativnu strategiju s jakom medijskom podrškom.
Svjedoci smo dakle da kultura smrti, ako se tu o kulturi može govoriti, nepovjerenjem prema životu na razne načine ugrožava čovjeka i njegov svijet. Najnovija je pojavnost hedonistički liberalizam, koji se svima u "duhovnoj tranziciji" nameće kao nekakva nova dogma, a plod je "pretvorbe" ostataka liberalne komunističke svijesti koja nije prošla pročišćenje kajanja i traženja oproštenja. Riječ je o novoj utopiji, o svojevrsnom mesijanizmu slobode što ima povesti čovječanstvo milenarističkim putem u ostvarenje zemaljskoga raja. Ta je utopija međutim utoliko opasnija što se primarno ne temelji na nasilju nego na nagovaranju po receptu "istočnog" edenskog zavođenja, sa svim tragičnim posljedicama što ih nalazimo već na prvim stranicama Biblije. Bezbroj varijanti toga najstarijeg "dilanja" slobode bez odgovornosti - "bit ćete kao bogovi!" (Post 3,5) - danas više nego ikada odjekuje našom stvarnošću. Zavođenje se čovjeka nastavlja, osobito mladih, samo na nove, istančanije i intenzivnije načine. Dovoljno je iščitati sve ono što danas vidimo na našim reklamama: biti uvijek mlad, lijep, privlačan, zdrav, siguran, bogat, moćan... A to ne samo što u startu hendikepira sve one koji to nisu niti će ikada to biti nego zavodi sve one koji naivno misle da imaju predpostavke da ostvare svoje iluzije.

4. Kao kršćani vođeni ljubavlju prema bližnjemu mi smo uvijek upućeni ljubiti grješnika, a grijeh osuditi i boriti se protiv njega. To je naše shvaćanje civilizacije i odgovornosti za svijet. Zato smijemo i moramo reći: ako tzv. civilizacijski obrasci ponašanja i života u ime pluralizma i tolerancije znače i slobodu promicanja pobačaja, eutanazije, kloniranja, homoseksualnosti; ako to znači dapače i njihovo promicanje kao posve legalno čak društveno poželjno ponašanje; ako to nadalje znači blagonaklono gledanje na brojna zla koja danas ugrožavaju djecu i mlade, njihov integritet i istinu da je čovjek slika i prilika Božja; ako to znači toleriranje zala koje čovjeka i cijelo društvo vode u propast, onda mi kršćani ne možemo prihvatiti te obrasce i nove "demokratske standarde", pa ni onda kada bi ih sav svijet prihvatio. Kršćani nisu protiv slobode, ali jesu protiv ropstva grijeha. A podleći onome što ugrožava život jest grijeh i jest put u pravu i konačnu smrt. Upravo se na to odnosi dramatičan Pavlov poziv: "Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!" (Gal 5,1).


Baština koja obvezuje

Krist nije došao ukinuti slobodu, već ju je došao ostvariti. A ta se ostvarena sloboda sastoji u prvome redu u prihvaćanju života. Bog koji je tako ljubio svijet da je poslao svoga Jedinorođenoga Sina da ga otkupi i spasi ljubi svakoga čovjeka i želi da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,14-16). "Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17).
Sam Isus naglašava da svatko tko svojim životom vjeruje u njega ima život vječni (usp. Iv 3, 36). Kršćanin stoga zna da je vjera u Isusa Krista conditio sine qua non njegova zemaljskog života kao priprave za vječni život. Tu slikovito rečeno "kartu za raj", koju u ovome životu primamo i kao križ, mi radosno prihvaćamo jer je Kristovim križem i uskrsnućem osmišljena. Mi nismo fanatici patnje, nego znamo da je u križu pobjeda. S ljubavlju otklanjamo bol i patnju kad god i gdje god možemo, ali znamo da posljednju suzu može otrti samo Krist, koji jedini može izliječiti naše tijelo i dušu od svih bolesti i izbaviti nas od najvećega zla – vječne smrti. Nijedna religija osim kršćanske nije odgovorila na problem patnje i smrti. Samo se Krist Bog utjelovio da kao Bogočovjek i na vidljiv način otkupi grijeh i ukloni smrt. Krist nije došao čovjeku dati jeftinu utjehu, "virtualno spasenje", već je došao da ga pozove i povede na nov način kroz život, očiju uprtih u svjetlo vječnoga života.

5. Ušli smo u treće tisućljeće koje je obilježeno dubokim starim razdorima i novim sukobima, ali i susretištima kulturâ i religijâ i u zemljama stare kristijanizacije, ističe Sv. Otac. Iako broj kršćana u svijetu raste, istinski Isusovi učenici sve više postaju "malo stado" (Lk 12,32). Premda Europa sve više gubi osjećaj za sakralnim to nas još više potiče na jaču angažiranost i svjedočenje vlastitog kršćanskog identiteta, na što nas je Papa posebno potaknuo riječima: "Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru, odigrala je važnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije. To je bio događaj od presudne važnosti za Hrvate, jer su otada s velikom spremnošću prihvaćali Kristovo Evanđelje... Katolička vjera prožela je nacionalni život Hrvatâ... Baština je to koja obvezuje" (v. Papin govor u Splitu, 4. listopada 1998.). U istoj prigodi Sv. Otac je podsjetio na riječi koje je Hrvatima uputio za Branimirovu godinu (15. svibnja 1979.), a koje i u sadašnjim društvenim prilikama imaju ne manju snagu i još više obvezuju: "Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena tome bila protivna."
I doista, protivština ima napretek. Pored brojnih preustroja i tranzicijskih procesa na svim razinama, kao narod suočeni smo s tragičnim nesrazmjerom između života i smrti odnosno s činjenicom da Hrvatska izumire! U toj presudnoj kušnji Bog kao da nas ponovno stavlja, kao nekoć Izabrani Božji narod, doslovce pred povijesni izbor: "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo" (Pnz 30,19-20).


Spasonosna formula: "Ja sam s vama!"

6. Kao vjernici danas se najozbiljnije, poput Jeruzalemaca na dan Pedesetnice, trebamo pitati: "Što nam je činiti, braćo?" (Dj 2,37), jer na nama je najveća odgovornost za budućnost naše Crkve i hrvatskog naroda. Uzevši k srcu već navedene riječi Sv. Oca Ivana Pavla II te posebno nadahnuti njegovim poticajima iz pisma Ulaskom u novo tisućljeće, "sada trebamo gledati u buduće vrijeme, trebamo 'izvesti na pučinu' s pouzdanjem u Kristovu riječ: Duc in altum!" (15). Svrha je te milenijske avanture naš kršćanski poziv odnosno zadaća Crkve: "učiniti da Kristovo lice zasja i pred naraštajima novoga tisućljeća" (16). Uzmemo li to, a ne tuđa olaka obećanja, za svoje pojedinačne i zajedničke životne prioritete i "strateške interese" postat ćemo prosperitetan narod, od Boga blagoslovljen "svakim blagoslovom duhovnim u nebesima" te postati "sveti i bez mane pred njim". Jer Isus drži svoje obećanje: "Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati" (Mt 6,33). A kada je Kraljevstvo u pitanju, kaže Papa, "nema vremena za obaziranje unatrag, a još manje za mirovanje u lijenosti" (15).
Izvezimo, dakle, poput Petra lađu našega života na pučinu ovoga svijeta. "Krenimo naprijed s nadom!" Krenimo "u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći" i "poduprti nadom 'koja ne postiđuje' (Rim 5,5)" (UNT, 58).

7. Crkva u Hrvata u svojoj je povijesti kao i cijela Crkva imala mnoštvo mučenika i svjedoka vjere, koji su hrabro i otvoreno živjeli Evanđelje i u mnogo težim prilikama nego su naše današnje. Bilo je to i u ne tako davnom vremenu kada se javno progonilo vjernike. Ti su nam svetački uzori svojim primjerom pokazali i ucrtali put kojim valja ići te, kako je rekao Sv. Otac za kardinala Stepinca u prigodi njegova proglašenja blaženim na Mariji Bistrici, postali kompas da se znamo orijentirati.
Stoga, mi u treće tisućljeće gledamo "s optimizmom punim pouzdanja, premda ne podcjenjujemo teškoće. Ne zavodi nas zasigurno naivno očekivanje da pred velikim izazovima našega vremena može postojati magična formula" (UNT, 29). Ne, neće nas spasiti formula, ističe Papa, već Osoba i sigurnost koju nam ona ulijeva. A to je Uskrsnuli Isus koji nas hrabri pouzdanim obećanjem: "Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28,20).
U tim mislima čestitam svima Uskrs: djelatnicima obaju Ministarstava, Glavnoga stožera, Ravnateljstva policije, časnicima, dočasnicima, vojnicima, redarstvenicima, svećenicima.
Na sve zazivam blagoslov Trojedinog Boga: Oca, koji nas je stvorio, Sina, koji nas je otkupio, Duha Svetoga, koji nas je posvetio. Neka svaki korak naše "nove avanture" prate Sv. Josip, zaštitnik hrvatske Domovine, i Marija, "Zvijezda nove evangelizacije", Advocata Croatiae, Najvjernija Majka!
Krenimo naprijed s nadom!

+ Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij