Tužan u srcu repriziram gost-post...



Levantica:
Dobar dan Franc . Hvala ti što si me pozvao i još bolje te našla.
(Molim obratiti pažnju na pristojnost ,te uljudno i kulturno ponašanje. O.a.)
Za početak reci mi kako si i kada počela pisati blog...
Levantica:
Iz pukog očaja. Što sam starija to manje razumijem ljude. Da ti to pojasnim : ljudi u mom okruženju promijenili su se, postali su «netko». S tim neminovno dolazi i osjećaj o vlastitoj važnosti. A meni je to smiješno. Volim o sebi misliti kao o nekom kome se to nije dogodilo. Važna sam, naravno, ali moja «dostignuća», moj «posao» ne odražavaju mene. To nisam ja, to je vanjsko. I tako, idući kroz život vidim kako se mnogi poistovjećuju sa svojim poslom, sa «dostignućima», sa materijalnom stranom. («Imam dva auta i garažu pa sam faca, a još sam i šef osmero ljudi, ti nemaš ništa pa si nitko». «A ja pod sobom imam 12 ljudi , ja sam veća faca» Ili..oni koji nisu «uspjeli» : «da sam htio/htjela ja bih bio/bila, ali nisam htio/htjela. Ali zato sam pošten/poštena» A unutra praznina. U oba slučaja.
I , ne želeći biti dio tog ispraznog življenja tražila sam mjesto gdje ja mogu biti ja. U svoj svojoj bijedi i u svom sjaju. Kako kojeg dana. Nekad sam jadna, nekad širim krila. A sve sam to ja ista. Na okupu, na hrpi tu na blogu.
(o.a. opa ..ova mi je stvarno pametna!)
Objasni nam značenje svoga nicka.Odakle Levant...
Levantica:
Htjela sam biti VJETAR. Vjetar me fascinira. Kao pojam. Vjetar je pokretan. Sad je tu, sad tamo. Ali to je već bilo popunjeno. Pa sam odlučila bit IME nekog vjetra. Išla sam na google, stavila ruža vjetrova i dalo mi popis. Levant mi se dopalo.
U par rečenica reci nam nešto o sebi...
Levantica:
prvo što mi pada na pamet ( a to je zato što me požuruješ Franc, pa ne stignem razmisliti nego moram ovako nabrzinu pisat i odgovarat) je da sam ja ovo : u glavi sve mogu i hoću ali budući da sam mala i sitna tijelo ne prati moje «ambicije». Pa sam ja u stvari stalna trka između svojih planova i nemogućnosti njihove realizacije. Zbog toga što nemam fizičku snagu. I to me cijelog života prati i j… znaš već..ona prosta riječ..
Nabroji nam pet stvari koje ne znamo o tebi...
Levantica:
Voljela bih biti dobra domaćica. (što nisam). Ali bih voljela.
Imam ženu koja dolazi peglat, jer ja to mrzim.
Ali to nitko ne zna.
Svaki mjesec stavljam 100 kuna na račun «Noine arke».
Bila sam na regresiji. Vidjela sam svoja 4 bivša života. (tko vjeruje vjeruje. Ja vjerujem)
Volim hodat bosa, volim se valjat u travi. Volim miris proljetnog cvijeća. Volim miris svog psa. Ponekad stavim glavu na njegovu dlaku i mirišim ga. (o.a. pudlice nemaju miris. One imaju «nedostatak mirisa») Ne volim ruže.
Što je tvoja vrlina, a što mana...
Levantica:
mana, gledano s muškog stanovišta mi je što nisam dobra u kuhinji. Ne volim kuhat i ne volim kuhat i ne volim kuhat i bok. Najviše što mrzim je slušnje recepata. Kad netko krene pričat o receptima ja počnem vrištat. Iznutra.
Što se mene tiče, ja bi se hranila po vani. Ili još bolje pila bi one tablete koje piju astronauti.
Vrlina mi je naivnost i iskrenost. Neiskvarenost.
Znam da nogomet smatraš muškom glupošću,i zasigurno
nije najvažnija sporedna stvar na svijetu,ipak reci koji klub
ti je prirastao srcu...
Levantica:
sport mi nije prirastao srcu. Ako se jednom upoznamo reći ću ti i zašto.
Dali je istina da se ženska ''G'' točka nalazi na kraju
riječi šopinG...
Levantica:
na početku, na kraju, čitava riječ je G točka
Izaberi između ovih parova....
Putin-Bush
Levantica:
dvoumim se ; ne mogu; oba su mračna strana života
Raos-Ševa
Levantica: ovo ne razumijem
Hlo-Cho
Levantica: ni ovo
Trešnja-šmirgl papir
Levantica:trešnja
Vjeruješ li Fizikalčevoj tvrdnji da ima urod od 200kg trešanja po grani...
Levantica:
(ne može do riječi od smijeha. Guši se. I odlazi na 34 minute smirivanja)
Vjeruješ li mu i inače...
Levantica:
vjerujem. Iskren je.
Smatraš li da Gajo piše gluposti...
Levantica:
Gajo mi je težak za čitanje.
A njegov blog nosi naziv Gajine gluposti...
Levantica:
moj je Perfect Timing a nikad ništa nisam napravila na vrijeme i u roku.
Koja ti je najdraža riba...
Levantica:
prvo sam pomislila štuka, a nakon toga zlatna ribica.
Na koji način voliš spravljati ribu...
Levantica:
Franc, sad sam se uvrijedila. Ne čitaš moje postove. Ja ne spravljam ribu, baš ne volim kuhat. Skuham, ali preko volje. A često i zaboravim da moram napravit ručak na primjer. Naprosto mi to ispari iz glave.
Za kraj poruči nešto našim čitateljima...
Levantica:
Ovakva pitanja, štovani čitatelji može postaviti samo muški um. Mislim, pitat ženu o nogometu. (o.a. okretanje očima i izraz lica : ohhh Božeeeee). Ili pitat ženu o njenim manama.
Žene nemaju mana to zna i malo dijete, ali to mu nisam mogla reć, bilo mi ga žao. Pa sam izmislila pokoju. Tek toliko da mu ne srušim koncepciju intervjua.
I pitanja su štovani čitatelji ozbiljna. Ja se mislila zezat, ali Franc navalio ozbiljno.
Nije me pitao o garderobi, o kozmetici, o cipelama. Niš. E a tu bi si baš bila dala truda.
I sad ti budi pametan i ostavi dobar dojam.
A plus toga silno požuruje, pa svakih 5 minuta šalje novi mail sa tekstom «ajde požuri, požuri, požuri, daj da objavim». Pa se štovani čitatelji pripremite na isto. Ako možete pripremite odgovore, jer ovo što Franc radi meni to je pritisak na kvadrat. To mi ni šef ne radi, a ja sam do sad mislila da mi je šef najgori neprijatelj.

Hvala Levantici,na odgovorima, nije lako biti prvi, i probijati led.
Tko zna tko će biti slijedeći, kome će stići nenadano mail...hehehe...
A sad slijedi gostov post...

Budući da imam napraviti neku glupu statistiku, i budući da ću to radit idućih 25 godina kako mi se čini, a pri tome ću umirati od puke i čiste dosade, odlučila sam malo radit, malo pisat o lijepim stvarima.
Napraviš jedan izvještaj pa malo pišeš post o nečem lijepom, pa radiš drugi izvještaj pa opet post. I tako dok ne svisnem.
Pozivajuć se na dosadašnje iskustvo, odgovorno tvrdim da kad dovršim sve izvještaje bit će prekasno :"ma ne, ne treba to. Sad bi trebalo...".
No, s obzirom da znam gdje radim ( i s kim) to me neće izbaciti iz takta. Takva sitnica (nepotreban trud od 4 tjedna rada) me može samo stimulirati da i dalje ostanem u ovoj firmi koja mi pomaže u filozofskom pristupu životu i njegovim popratnim posljedicama (života mislim).
E sad, da mi ta buduća 4 tjedna , koja će, kako sam pametno već zaključila, biti posve uzaludna budu zanimljiva to ću
se na blogu prisjećati lijepih trenutaka života svog. Vlastitog.
Onim trenutcima koji traju sekundu a pamtiš ih vječnost.


DJEČJE RUČICE
Imali tako tu u ovim prostorima dvoje ljudi koji su bili ajmo reć "prijatelji kuće".
Dolazili su sa stvarima na prodaju. On bez posla, ona bez posla.
I imali djevojčicu.
Koja je morala ići s njima.
Meni je bila draga. I voljele smo se. Uvijek je došla k meni u sobu, sjela za stol
ja sam joj dala papir i olovku i crtala je. Crtala je i pričala. "Znaš, mi ti nemamo struje.
Isključili su nam struju jer mama i tata nemaju sa čime platiti".
Drugi put
"Znaš, ja ti idem s mamom na plac ujutro kad ona prodaje".
I tako, dolazila je vrlo često, uvijek mi se javila, uvijek mi je dala pusu i ja njoj.
Išla bi samnom (uz dozvolu mame) na pauzu, na coca-colu, svuda.
To je trajalo mjesecima.
Onda je jedno vrijeme nije bilo.
Pojavila se ponovo za dvije godine. Mama radi. Tata radi.
Izvukli su se.
A moja djevojčica odrasla.
I tada...
Dotrčala je k meni.
Ovila ruke oko moga vrata i stisla se uz mene.
One ruke...
To je trenutak koji ću pamtit dok sam živa!
Više ju nisam vidjela.
No srest ćemo se mi opet.
Znam.
bistro vam bilo...a tebi draga Levantice neka je laka zemlja...počivaj u miru