Subota,konačno neradan dan...kažem konačno jer nakon tolikih mjeseci ne rada,konačno nešto radim. i to za novac.Više ništa za lijepe oći ili za ''hvala''...

Od toga ne mogu kupiti kruh. Samo za keš.Solarno plaćanje,Lovu na sunce.
Što sam htio zapravo reći? Svaki čovjek ima svoje ''ja'',i svoje principe.Nekad ih
ispoštuje,a nekad pogazi.To je i mjerilo nećijeg karaktera ili osobnosti.
Mjerilo toga koliko čovjek drži do svoje rijeći. Ja sam rekao da neću nikada više raditi
tešku,crnu bravariju.Da sam prestar,pretežak, i tako dalje...Za taj posao je poželjno da je čovjek mlad, da je spretan (penjanje po krovovima,ljestvama...),zdrav,da ima dobar vid,
da je precizan, i da zna raditi.

I nazove mene jedan poznanik i pita: Ćuj Franc ćul sam da više ne radiš u tvornici,

jel bi htio samnom odradit jedan posao? Kakav? –upitah...
Bravarski odgovori mi on...jedno osam do deset dana posla. Treba napraviti jednu proizvodnu halu. 12x6 metara,i pokriti je valovitim pločama...

Pristanem ja i sad lijepo radim od jutra do mraka. I budem umoran,ko pas, ali sam zadovoljan.
Zbog toga jer radim,a i zbog novaca. Nisam znao da se to sad opet toliko traži i da se dobro plaća. Kaže mi taj moj partner da ne može naći ovako kad treba pouzdanog,i dobrog majstora,
jer nisu mladi zainteresirani za takav posao. Nije da se hvalim, ali nakon tri dana posla,taj poznanik mi je rekao da ćemo podijeliti zaradu pola-pola,iako idemo s njegovim autom, radimo s njegovim alatom,i tako dalje.I to nešto govori zar ne?

Poanta svega je da sam pogazio svoju rijeć,jer ne želim glavom kroz zid, i smatram da je bolje i biti neprincipjelan,nego gladan.
Osim ako nije u pitanju Državni interes kao kod
Branimira Glavaša.Radije mrijet nego pogazit svoju riječ i zakletvu domovini.
Za neke stvari još vrijedi dati život...Glavašu ovim ti poručujem da te razumijem i da te podržavam.Šteta što nema više takvih heroja kao ti...
No dobro ja nisam gladan,još uvjek,ali bio bih uskoro ako bih se zatvarao u kuću i ćekao ''Manu'' s neba...nema druge nego uzdati se u sebe i svoje sposobnosti.
Kad bih mogao unovčiti sva dobivena obećanja,mogao bih lijepo živjeti do kraja života...

Drage moje i dragi moji blogeristi,ovaj post je sasvim osobnog karaktera i nije humorističan,ali me nije spriječio da vam podarim pokoju smiješnu sličicu...

Vidim da me nisu svi razumjeli. Nisam ja zadovoljan radnik.
Ni malo. Zadovoljan sam samo što mogu nešto raditi.
Barem i na kratko.Kao ovaj put.Samo sedam dana.
Ja i dalje tražim posao. Nešto za stalno.Nešto što će me
zaokupitrati na duže vrijeme. Barem do penzije


Do slijedećeg javljanja ostajte mi ''Bistro''...