::ribafish - čovjek krnje jetre::

srijeda, 29.04.2015.

Bowling: Hrvatska ima prvakinju Mediterana!

Bowling je sport koji ćete prvo povezati s Alom Bundyjem, ili eventualno Jesusom Quintanom, i to dok pijuckate pivo na team buildingu, no riječ je o kompleksnom i vrlo napornom sportu koji zahtijeva puno treninga i iznimnu koncentraciju. Donedavno Hrvata nije bilo na bowlinškoj karti svijeta, ali sada imamo prvakinju Mediterana – sve čestitke Ivani Krajačić, protiv koje igram u prvenstvu hrvatske, ali nam se kugle još nisu sudarile... I bolje...




Ivana, možete li nam reći otkud ljubav prema bowlingu - kako je sve počelo?
Bavljenje bowlingom je počelo sasvim slučajno. Na jednoj radijskoj postaji organizirali su nagradnu igru u kojoj je nagrada bila odlazak na bowling. Osvojila sam nagradu i otišla. Toliko mi se svidjelo da sam i ostala.

Koliko vam vremena oduzmu treninzi?
Najčešće treniram dva puta tjedno po dva sata. Ako se približava veliko natjecanje, onda i češće. Skoro svaki vikend su natjecanja i ona oduzimaju puno vremena. Inače igram za BK Zagreb, a treniram u Bowling centru Klub 300.

Što je najbitnije za postati kvalitetnom bowlericom?
Biti kvalitetan u ovom sportu znači biti spreman na odricanja, vjerovati u sebe i trenirati čak i kada se čini da sve skupa nema smisla. Ne treba se razmišljati o tome što protivnici rade, nego se koncentrirati na svako svoje bacanje i biti "u igri" dok se ne baci i zadnja kugla.

Koliko je skup bowling, obzirom da Zagreb ima jednu i pol bowlinganu?
Bowling nije jeftin sport. Oprema se sastoji od posebnih cipela, kugli, torbi za kugle i raznih dodataka koji pomažu u samoj igri (npr. rukavice). Sva ta oprema se nabavlja u inozemstvu. Uz opremu, tu su i treninzi koje većina igrača financira sama. Bowling centara u Zagrebu tj. Hrvatskoj nema puno, ali se nadamo da će krenuti na bolje.



Koliko Hrvatica igra, je li bilo teško upasti u reprezentaciju?
Bowling u Hrvatskoj je uglavnom muški sport. Iako u bowling centrima vidim dosta djevojaka, samo nas je desetak koje sudjelujemo u natjecanjima. Za ući u reprezentaciju za MCC bilo je potrebno odraditi 24 igre kvalifikacija na različitim mazanjima, i na temelju njih i rezultata koji su postignuti kroz sezonu, odlučeno je tko ide. Kvalifikacije su uvijek zanimljive, jer svaka od nas može biti bolja od ostalih djevojaka - nema sigurnog mjesta u reprezentaciji.

Kako je teklo prvenstvo na Kreti?
Prvenstvo na Kreti je bilo iznad svih očekivanja. Ovo je bio četvrti put da Hrvatska nastupa na ovom natjecanju, i s obzirom na jaku konkurenciju, odradili smo odličan posao. Srušili smo osobne rekorde i rekorde države ( 4. mjesto u muškim parovima i 5. mjesto u ženskim parovima) te na taj način ugodno iznenadili bowling zajednicu u Hrvatskoj.

Opišite nam put do zlata?
Zlato sam osvojila u pojedinačnom dijelu natjecanja s ukupno srušenih 1255 čunjeva, što je bilo 50-ak čunjeva više od drugoplasirane Turkinje. U centru su nakon svake igre objavljivali trenutni poredak na ekranima, ali ja se nisam obazirala na to. Nisam željela znati koja sam i tako si stvoriti dodatni pritisak. Znala sam da mi dobro ide, i da se, ako tako odigram do kraja - mogu nadati visokom plasmanu. Tek sam nakon zadnje bačene kugle saznala da sam prva i uvjerljivo osvojila zlatnu medalju. To je jednostavno bio moj dan kada mi je sve išlo od ruke.

Koja je vaša poruka mladima i svima koji se žele baviti ovim sjajnim sportom?
Ovo je sport koji ne poznaje dobne granice. Nije fizički naporan i zato je idealan za sve. Iz vlastitog iskustva mogu reći da nikad nije kasno početi se baviti bowlingom. Ako se želite baviti njime rekreativno, zabava je zajamčena! Ako se želite baviti ozbiljnije, uz treniranje se mogu postići dobri rezultati, koji vas mogu odvesti i na inozemna natjecanja, a onda sve ovisi o vama. Zato ovim putem pozivam sve da dođu barem jednom na bowling i isprobaju ga. Nećete požaliti!

Puno hvala i puno uspjeha!
Hvala i vama.

Intervju je izašao na portalu Gol.hr!
http://gol.dnevnik.hr/clanak/ostali_sportovi/bowling-hrvatska-ima-prvakinju-mediterana---382919.html

Oznake: SPORT, Bowling, mediteran, Hrvatska, krajačić

srijeda, 22.04.2015.

Mučka i šovinistička podjela biciklista na pet kategorija

Moj se grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje. Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapenose, jebali me jalapenosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.


Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.

Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…

Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.

Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na forumu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu. Posebna pohvala ide roditeljima koji od malih nogu hite dete na decimetar iza svoje znojne guze, al barem su na zraku!


Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, ašovčićima, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni, jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 megakalorija po centimetru sala…“ Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni mam sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci, ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.

To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik s rabljenom kapicom fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“ Istina, moronu, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Tete s dubokim dekolteom
I grbe na cesti...

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Ajd budite kulturni, zbog svih nas. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?

Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?

Domagoj Jakopović Ribafish
Net.hr 25.05.2012.

Oznake: bicikl, Jarun, Zagreb, vožnja, Ribafish, blog

petak, 17.04.2015.

Curling: Finale prvenstva Hrvatske ovog vikenda u zagrebačkoj Areni

Nedovoljno medijski eksponiran olimpijski sport kojeg volite pogledati na Eurosportu, ovih dana slavi desetogodišnjicu igranja među Hrvatima. Devet je prvenstava zbog nedostatka terena održano u Budimpešti, dok će finale ovogodišnjeg prvenstva biti održano u podrumu zagrebačke Arene!

„Boćanje na ledu“, „Muškarci s metlama“ ili „Ono kamenje što se gura“, samo su neki nazivi za ovaj megapopularan sport na sjevernijim dijelovima našeg planeta. Riječ je o olimpijskom sportu u kojem se dvije momčadi bore za pobjedu tako da što više svog kamenja približe centru ucrtanom na ledu. Kako vrsta i kvaliteta leda nema nikakve veze s onim hokejaškim, a Hrvatska još uvijek nema dvoranu za curling, tako je devet godina desetak muških i ženskih ekipa titulu pokušavalo osvojiti u najbližoj nam dvorani u prijestolnici Mađarske. Trudom i odricanjem ljudi iz CK Čudnovati čunjaš i cjelokupnog Hrvatskog Curling Saveza, koji su uspjeli na određeno vrijeme iznajmiti i urediti pravi teren, tijekom dva mjeseca u Zagrebu su održana prva dva dijela desetog prvenstva Hrvatske, koji će kulminirati finalom u subotu i nedjelju 18. i 19. travnja od 10 sati nadalje.

Nakon 6. kola prvenstva Hrvatske u curlingu četiri ekipe u muškoj konkurenciji izborile su plasman u doigravanje - Croling, Čudnovati Čunjaš I, Vis i Zagreb. U ženskoj konkurenciji, u prednosti su curlingašice Zagreba ispred Silenta, Č. Čunjaša i Legije iz Slavonskog Broda.

Želite li se uvjeriti kako curling izgleda uživo, probati pometati led ispred jurećeg kamena, ili navijati za neki od osam muških, i četiri ženska tima – svratite ovaj vikend na donju etažu zagrebačke Arene (jugozapadni ulaz – preko puta shopping centra). Toplo se obucite, ponesite navijačke rekvizite i naučite nešto o sportu koji profesionalno prakticira preko tri milijuna Kanađana. Tko zna, možda jednog dana i vi osvanete na Olimpijskim Igrama!

Oznake: curling, Ribafish, SPORT, Arena, Zagreb

četvrtak, 09.04.2015.

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Vjerojatno ste upoznati s činjenicom, da i moje dijete poput većine devetogodišnjaka može igrati mobitel, kompjuter, tablet i gledati TV nekih 18 sati u kontinuitetu, i da smo mi roditelji danas u biti samo ucjenjivači koji ih na prijevaru uspiju odvući na neke druge zanimacije. Tehnički muzej, Geocaching, bazeni, samo su neke od igrarija kojima pokušavam pokrenuti Teslivoja Zuckerbergovića od svih ekrana svijeta, a kad smo doma – pokušavamo zajedno kuhati.

Kako Rokatanskog ne veseli pretjerano ništa što ne eksplodira, niti se dimi, tako sam probao odigrati na kartu iznenađenja i kupio u Metrou kilogram krokodilovine u vidu fileta, po bahatoj cijeni od sto kuna za kilogram. No, kako je zebra bila 170, dobro sam i prošao.


Odmah da preduhitrim borce za prava gmazova, krokodil inače zimbabveanskog porijekla (zvat ćemo ga Freddy, jer je Mercury sa Zanzibara za koji sam dugo mislio da je u Zimbabweu, a nije, ali mi je super fora), nije mučen prije smrti, i korijene vuče iz uzgoja.

To je pisalo na deklaraciji, sooorkač... Uglavnom, meso je nešto između ugora i kobre, ali nema ni najmanje koštice kao kod iritantnog morskog šila, a bogami je puno mekše na dodir od nabildane zmijurine.


Kako sam prerošto internet u potrazi za receptima, a bilo me strah žicat Gretića i Jankovića da me opet ne sprdaju kao nakon palačinki (mislim da ni ne razgovaraju sa mnom nakon torte od hrenovki), odlučio sam se na dva klasika.


Za tempuru od krokodiletine sam narezao pola prsta debele šnite, ubacio u brašno, ledenu vodu i začine, i pržio u vrelom ulju desetak minuta. Rezultat – žilavkasta piletina s mirisom žaba. Rok je pojeo dva komada na blef dok je gledao Gradnju kuća na drvetu na Discoveryju, ali nije bio nešto oduševljen.


Freddyjev gulaš je pak bio utemeljen na klasičnoj „Dvije glave kapule“ bazi, na koju se onda dodaje rajčica, kurkuma, bosiljak, češnjak i kocke krumpira. Htio sam dodat i vrganje, ali mi ih je bilo teško zamislit kako vire iz pijeska na nekom obronku Hararea... Krčkalo je nekih sat vremena, dok sve nije dobilo zlatnocrvenu boju. Rezultat – sjajan.


Tvrdoća i boja šnicle od morskog psa, dobar otpor, ali ne pretvrdo, okus kvalitetne popare. Rok pojeo tri žlice i dao se slikat. Ali smo morali ić u kentakifrajdčikn, priznajem poraz...


Zaključak, jako fino i jako skupo igranje, jedna recka na zidu povučena, ako imate viška, zovite me da spremam kod vas doma, nema greške. Sad opet idu dani graha i sarme, dosta je razbacivanja, ali je Rok glavna faca u razredu! Pivili ljudi...

Oznake: Ribafish, blog, hrana, krokodil, gula

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv