Pajo Pakšu izdo knjigu
Inter - Milan view
U pelenama mog bloganja kad sam shvatio da je to u biti jedna divna oaza slobodnog mišljenja i (ponekad) duhovitih ljudi, sudbina me spojila s Pajom Pakšuom.
Mrcina od metar devedeset, vinkovački naglasak, Septič(i)ne gaće na glavi, tamne cvike i cuga u ručerdi...
Nismo se nažalost još dovoljno uživo nalajali, pošto čovjek živi i ne radi u Vinkulji (citat iz knjige), ali nije da nećemo.
Kad sam već spomenuo citat, drug Pajo je netom izdao zbirku kratkih priča na WC papiru.

Pa rekoh, da ga priupitam par nebitnih...
Druže Pajo, jel prije bilo sranje ili pišanje?
- Da si mi ovo pitanje postavijo ko mlađem dok sam još bijo mlad i naoćit, znao bi odgovor isprve. Sad ovako star mogu reć samo jedino iz iskustva, a to je neš vjerovat da moraš pišat i srat u isto vrijeme. Bijo ti ja tako normalno isuko kitu da pišam ko i svaki pravi sredovječni muškarac, nisam odigo poklopac na vecej šolji, nanišanijo pa da si zapišam nožne noge, cipele, šlape ili koji kurac već imaš na nogama, košto je red i obićaj. A ono iz mene nejide pa nejide.
Mislim si ja mora da mi se prostata začepila pa odlučim skoknit do doktora na pregled iste. Došo ja kod doktora, a on ni pet ni šest već skini gaće. Pitam ga jel ove s glave ili one? Kaže on, one i ja skinijo one.
Gleda on, gleda pa kaže, manji u dosadašnjoj praksi nisam vidijo, a već sam pred pemzijom. Pitam ja, jel na prostat mislite? Šuti on ko zaliven te na ruku navuče gumenu i kaže, nagni se. Nije mi baš bilo milo, al sam se naguzijo, mislim si ja doktor je valjda zna što radi. E onda kad mi je razgrnijo šuljeve i uguro ruku u dupe, boli jeboteinrud, sve oči iskaču te lupe suze na iste pa na pišu, a iz guzice pršti li ga pršti. Zasro ja i zapišo pola ordinacije, al mi bilo oma lakše. Reko ja doktore, fala na pomoći sad znam što trebam radit i otad ti ja kad trebam pišat, navučem gumene na ruku i sad pišam i serem u isto vrijeme.
Što te natjeralo na ovaj težak te naporat kruh sa sedamsto kora i trideset oblatni?
- Nedaća. Počelo zatvarat bauštele pa nemaš di ni vreće s cimentom nosat. Neće ni đaba da im istovaraš i nosaš vreće pa si kupijo ja dvijetri vreće cimente pa jedno po godine noso po kući pa mi dopizdilo i onda sam odlučijo se okušat u memovarima.
Mislim si ja, tolko iskustvo sa nosanjem vreća imam i dobijo kriva leđa dok sam savlado tekniku pa ne bi bilo lošo dat savjet mladima kako i oni da nosaju vreće, a da im leđa ostanu prava košto i treba. I onda je mali od žene iz prvog braka kupijo konpjutor, jer mu treba za stručne predmete pošto ide u srednju zidarsku pa ga ja pito što je to?
A on mi reko konpjutor. Nisam ga baš razumijo, al sam vidijo da kad udara po onome slova iskaču na televizoru i onda sam ga pito jel bi ti meni mogo udarat memovare. On je reko mogu i od onda on udara, a ja diktiram i onda on šalje na taj neki internat di to neko i pročita pa mi on pročita da to neko i čita i kaže što kažu.
Kad si shvatio da si bogom dan pisac?
- Svatijo sam kad sam popijo prvu litru Ribara, a za njom i drugu, bogami sa trećom sam se namučijo ispočetka. Kasnije je to išlo lakše i lakše. Sad samo klizi.

Nisi shvatio pitanje?
- Kako nisam. Pa jesam reko da sam svatijo.
Mislio sam kad si shvatio da si bogomdan pisac?
- A to? Pa kad je mali od žene iz prvog braka kupijo konpjutor, jer mu treba za stručne predmete pošto ide u srednju zidarsku. Ko što bi naš narod reko ne pada jabuka daleko od stabla...I onda ja to vidijo pa ga pito...
Dobro! Dobro! Ne moraš dalje. U koje doba dana crpiš najviše inspiracije, a kad te krene?
- Pa u doba dana, a ponekad i u doba noći. Bitna je samo dobra podloga i omda moš našnjirat i dva crna te tri bijela Ribara zaredom.
Kad se napucam slaninom i lukom omda me krene Ribar i samo ga crpim ne znam stat. Koda mi je to urođeno.
Hoće li Vinkovci ikad biti Divčibare, i kako je živjeti u gradu s takvim legendama kao što su Govnar Smrti, Bumušku Kušlu i Davor Čop?
- Divčibare? Ma nikad! Ta kaki. Ne samo Divčibare, Vinkovci nikad neće biti Pariz, Tokijo, London, Nju Đerzi, Slovenija, Nju Jork, Babina Greda, Hirošima, Nagasaki, Zagreb...
Što si me ono dalje pito?
Kako je živjeti u gradu s takvim legendama kao što su Govnar Smrti, Bumušku Kušlu i Davor Čop?
- A to. Teško. Srećom je Čopina ošo u Split pa je malo olakšo situaciju.
Sa Govnarom Smrti i Bumuškuom Kušlom bi se izašlo nekako na kraj da nisu tu još Yukka Kunilunginen Kleme od nedavno prozvan Vilmoš Kaučuk Ličanin, Miguel „El Loco“ Expozamanterio Batista Quique E Tito Paradentoza De La Segma, Dutch Dortmund Yodl i koda ih već nije bilo dosta sad su priključili i nekog novog Čift Plikčeta Katolik ljubiteljima klecmer polke poznatiji kao Mali Njomza, dok se upućeni zaklinju da su Njomza i Fred Federbakče- Teletekst ista osoba!!!
Cijeli su grad pretvorili u SEP SEP SEPTICU!!!
Ajd mi još u komentare dodaj gdje i kako da ljudi nabave knjigu, em ćeš prodat još koju hiljadu, em će meni ego narast od puno komentara, em si mi dužan vratit intervju kad ja objavim knjigu!

Živijoooo!
Netom nakon što se popeo iz Zagreba na Sljeme i onda dalje pehaka skroz do Stubaka na otvorene bazene, Giza je prvi put u životu preronio pedeset metara u komadu, izašao kraj cure u koju je bio zaljubljen i toga trena postao najsretniji čovjek na svijetu.
Tako nekako završava Zvižduk s Bukovca, jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva.
Još malo pa ću je pročitat Roku, tako je lagana, vesela i pozitivna.
Iako je njen autor nakon toga uronio u sivilo.
Al nije pao tako nisko kao autor još dražih mi Smogovaca, nego - penjanje na Sljeme.
Išlo se jedno vrijeme svake subote.
Sendvič u ruci, gemištec u ruksaku, sat i pol od tunela do negdje gore, nogač, frizbi, gitarica, grah, grah s podmornicom za imućnije, sanjkanje, grudanje, ragbi...
Al se nekak izjalovilo.
Ne, Sljeme nije bandićevsko šminkanje za medije.
To je nekakva opća kultura svakoga tko voli ovaj grad.
Baš kao i one dvije navedene knjige.
I tako ja barem 20 godina sanjam kako ću jednog dana pred tunelom okupit ekipu i krenut u sedam ujutro na marš na Zagorje i nakon puno hodanja smlavljen se uvalit u toplu bazenčugu oko dva, pa predvečer vlakom nazad...
Da, brat bratu sestru, nekih šest sati jakog hoda bez većih odmora za gembač.
Zvuči opako, al takvi su planovi najslađi.
Pa sam u nedjelju odlučio ideju počet provodit u djelo.
Doduše, prvo sam otišao markirat stazu, pa sam uvalio finu guzu u novu Seat Bocanegru automatic s više konja nego što ih u saboru sjedi

i zapičio s nasljednikom svega vrijednog solo na planinčugu s nadom da bar gore ima sunca.
Junior mi inače nije nešto drpićoidan,

neće ga dribling ni skočnost, a umjesto beskrajnih livada Medvednice – bira šljunčane i pješčane staze na kojima gradi ceste i kućice za loptu.

Ko krtičnjak.
Kraj kilometara livada...

Ah ti geni.

Raspuca se samo kad je u blizini nešto lomljivo ili skupo.

Isti tata.
Koji je uspio neki dan odložit nepopijene dvije tablete omega kiselina i jednu na vitamine na toster.
Upaljeni.
I pokojni, ode mu duša u Valhalu uz smrad čete prženih inćuna u ulju olinjale foke...
Ali sunca ni gore nije bilo, pa kad je malo zapuhalo, rekoh:
«Rokijana, ajmo na topli grah s podmornicom!»
«Neću, hoću da mi ti kuhaš!»

E sad, jel to zato jer tata savršeno kuha ili jer za tih čuku vremena Rok gleda Jagodicu Bobicu, Micu Brusnicu, Knuta Grejpfruta, Lara Nara, Nušu Oskorušu, Dadu Avokada, Đorđa Grožđa i inu debilad - teško ćemo saznati.
Al da otkida na blitvu s maslinjakom i češnjakom – otkida!
Pa smo krenuli na zagorsku stranu.

Tamo di su rakijom shrvani onomad krenuli i Meki i Denis, ali ne namjerno.
No to je ionako druga priča...
Ljudi, prekrasno.
Nježan i blag spust, predivna šuma, nema gužve, priroda kao iz bajke...
Neki drukčiji mir.
I onda neka tabla i civilizacija – Pila, i neki ranč iz snova.
Sve u drvu, seksi barake, miris dima, zelenilo, sunce...
Bocanegra prede ko mače na cipla (hvala drugu Seatu što mi ju je dao na probnu vožnju, jes da smo i ja i Rok prekrasni kao takvi, al su nas nešto stalno gledale neke plave zgodne tete, a čak su i dvije curke rekle svojim dečkima da idu u krasni jer su došle brat kestene a ne divit se nekoj makini, a oni su se divili našoj makini!), a mene vataju snovi da si kupim automatika jer mi je nakon dva dana sve sjelo i nisam više trzajima plašio ljude na semaforu.
Sa cd-a sviraju Postolari, cuclam mandarinu i buljim okolo, Rokislav polako ali sigurno tone u san...

Dolazim do Stubaka.
Gledam i zamišljam, nekak me love oni trnci kao kad otpratiš doma curku do koje ti je jako stalo i ideš prema doma i lebduckaš...
Pada odluka!
Datum polaska je 1.7.2010., okupljam sve ljude dobre volje da krenemo putevima Gize prek Sljemena na kupanjac u Stubake.
Ronjenje nije obavezno...
Uostalom, jel još rade bazeni tamo?
Zainteresirani?
Slušam!

Kad sam 1988. bio u gostima kod Duleta u Novom Sadu, ispričao nam je zašto je škola za murijake u Futogu a za policijske pse na Limanu.
Da ne prepisuju...
Za jedan prekrasan dan u Istri pobrinula su se dva festivala koji se ne održavaju na istom mjestu nego moraš skakutat četrdesetak kilometara od mjesta „a“ (Tinjan) do mjesta „b“ (Hum).
Sva sreća kaj pršutni fest počinje dva sata prije rakijnog...
Vesela ekipa

koja se spustila s kontinenta na more pa desno, oduševljena onim tunelom prije Rijeke nakon kojeg se mijenja vrijeme, bez problema je locirala Tinjan i pučku veselicu.

Koncert Serverine naravno nismo dočekali, nego smo testirajući dvadesetak usoljenih sasušenih dijelova žrtvovanih papkara i napravivši piknik uz groblje,

nakon teže žderačine krenuli u najmanji grad na svijetu.
Ne znam kak vama, ali meni je ta jedna uličica i Trg veličine Gargantuova dlana – nešto prekrasno.
A kak je trg strm ko slalom u Wengenu,

nabavil sam si novog Olympusa Mjuija otpornog na padove.

A bio je otporat i na rakiju jer me jedan Riječanin stalno prolijevo...
Rakijada u Humu (nakon Učke skoro pa odmah lijevo, ne nije dobro označeno, to je samo Hrvatska) tradicionalna je svečanost, koju pohodim već drugu godinu zahvaljujući kraljicama www.gastrolovka.blog.hr i gurwoman.blog.hr.
Još nisam uspio upast u žiri,

al budem.
Biraju se najbolje rakije u kategorijama:

biska, med, ruta, obične, ostale.

Svaka je kategorija na svom stolu uz ljubazne i tirjezne hostese koje ti toče u čašicu koju platiš 25 kuna i piješ dok ima.
Sebe uvijek nađem na stolu nazvanom ostalo jer se tu svake godine mogu probat čudesa, pa su ove godine stradale i rakija od masline, žižula, šipka, šumskog voća, šumskih jagoda, a srećom nije bilo one šparogaste od prošle godine...

Zapili smo se s mudrim Riječanima

koji su došli busom, onda ih pogubili ali ipak završili na zasluženoj podpekovini s plodovima tora.
Ponovit će se!
Fala Kristijanu, Vegicama i Riječanima na fotkama, ja odoh na put!!!

Razmišljanja jednog prosječnog Hrvata koji će glasat za Bandija za diktatora, a kako su si ovi ko braća...
Puno je razloga zbog kojih bi Mamić, taj rodoljub, dobrotvor, poštenjačina i biznismen trebao voditi hrvatsku metropolu.
Barem u očima prosječnog Rvata.
Onog Rvata koji tvori 80% glasačkog tijela koje izlazi na izbore, voli izist, popit, a ne bi odbio ni susjedovu ženu samo da njegova ne sazna, a i ako sazna - smirit će se nakon par šamara...
"Dakle, čovjek je kvalitetan jer ima para. Nitko ne zna odakle mu, ali ako ima, onda neće krast. A, dobro, ako i krade, a ko danas ne krade - dat će dio i za grad. Najgori su oni koji nemaju ništa jer ti kradu samo za sebe.
Kao drugo, čovjek je slavan, svaki dan je na televiziji, Aco mu jede iz ruke, hoće čovjek progovorit i za Retard Carpet, ima ga i na zadnjim stranama Storyje i Glora. Trebalo se za to izborit, nemere to svaki!
Kao treće, čim ga izaberemo, odmah će sagraditi novi, veći, ljepši i stariji Maksimir, kod Zaprešića ili u Galgovu, tako svejedno, gdjegod već ima svoje gradilište. A zaposlit će svoju firmu i naše ljude, neće tamo nekom strancu davat da gradi, alo, eeej... Al, ma i nek je što dalje od centra, duže ćemo bit daleko od kuće i aždajetne...
Na tom stadionu «Slepička», otvorit će na desetke novih radnih mjesta - zaposlit će barem pet kokičara, deset sladoledara, čistačice, izvlakače bijelih pruga na terenu, farbače stativa ako padne snijeg... Staro maksimirsko ruglo sravnit će sa zemljom i otvoriti ogroman parking uz shopping centar da narod ne mora po spizu u one Molove, Gejtove i slična europska smeća.
Kad već ruši stadion, nek makne i one smrdljive slonove i raseli šugave zmijurine po Sljemenu pa ćemo u Veternici za par godina imat endemne crnouške, vidiće i boe destructor pa će i turisti navalit!
Osim toga, on je i uspješan jer već deset godina Hajduk nemere dobit prvenstvo. Nastranu to što je UEFA leglo Srpsko Četničko Švapskih engleskih lopova koje nas ne želi u Europi pa nas tamo nema, ali nema ni nikog drugog od naših..."
Nastavak na www.pressthepresident.com
Bio je drugi srednje, godina Univerzijadna 1987.
Iz predmeta ONO i DZS iliti općenarodna obrana i društvena samozaštita - trebali smo ić na gađanje PAP-ovkom, od milja zvanom popularnom puškom M-48.
(Kolko kratica, ko od neke hedezeove zastupnice)
Mene, osobu koju je malkice strah vatrenog oružja i koja je toliko spretna ko Grubnić s filekima, da je lovačku pušku zaklopila s palcem unutra umjesto metka - nekako je obuzela jeza.
Al morah dokazat da sam muško, pa stiso zube, i smislio pakleni plan.
Uzeo walkman, onaj isti kineski iz prošlog posta, stavio trenutnu hit kasetu Sigue Sigue Sputnika (meni onda bili mrak) i čvrsto stisnuo kundak.
Ležali smo na betonu s pogledom na čistinu i brdo iza nje.
Vrapče, streljana na kraju grada.
Ladno, vjetar, kišuljica.
A kad ovi prije nas kad zapucaše - prdac mi od muke do koljena pobjego.
Ležim, hladno je.
Ispod mene deka, nastavnik ONOIDSZ-a Želimir Jug, od milja zvan Want Peace South, diže ruku kao da daje znak za paljbu, a ja palim walkman.
Adrenalinkoooo...
Pali!!!
I počinje horor.
Em oko mene sve odzvanja ko u auspuhu trabanta, em su baterije apšisale.
(one kroacijine, pozelene ko beba u busu čim košuljicu skineš. Ako je i bilo košuljice?)
A walkman dere na najjače, a sporo.
A ovi s kazete zavijaju ko iz groba, preplašite žene do mene gađaju u zemlju tri metra od sebe, iskri, pada, puca, eksplodira, gromovi, buka, dok žmirim u kaosu kao da vidim onog natapiranog pjevača Sputnika kako mi nešto urla na uvce ko šareni zombi i smrt u jednom...
Užas.
I dalje ne slušam ništa dok hodam prema poslu.
Brat Smile mi dao svoje sluške za Sonija, al izgleda da ne valja spoj na ulazu u mob.
Tak da lijeva sluška opet ne dela.
Pa odvrnem najjače radi ikakvog zvuka, pa je prejako na desno a nula na lijevo, pa me boli desno pa stišćem zube na tu stranu dok hodam pa sav nekak divergiram nekam udesno.
Ne bi nikad iz Sahare izašo.
Samo bi kružio...
Nego, dvije sitnice vezane uz Juniora, Rokatanskog Prvog Neponovljivog!
Prvo je vidio Ninu Smorić na Retard Carpetu i pitao:
“Tata, kaj je toj teti” Pritom mislivši na naotečenost i podbuhlost iste.
“Tak buš i ti zgledal ak buš bil glup i drogiral se.” Rekoh.
“Fuj...” Reagiro je mališa
Jučer bili u kinu gledat "Toy story 3 3d".
Di sam skužio kako je Gospodin Krumpirko u biti fotorobot Mirka Miočića i Predraga Raosa!!!
Ne gledat.
Jes da je fora 3d, al scenarij je kilav i sve je premračno.
Ili sam naopak držal naočale?
Ali pritom sam se nadurio zbog jedne činjenice:
U Sinestaru imaju 3d naočale za odrasle, ali ne i za djecu.
Kaj da nosim Majkl Đekson umetak za nos za dijete kako bi mališa mogo gledat film u miru jer mu ove konstantno padaju?
Objašnjenje, ajmooo!
Prvi walkman sam dobio s 15.
Smeće kinesko.
Imo je skoro kilu, tvrde lomljive gumbiće i manualna vratašca.
A kazetu od 60 minuta je sviro 75.
Najveći su problem bile sluške.
Tanan lim, kilava plastika i spužvice od paperja.
A žica pucala ko vlasi Jelene Veljače od blajha.
Al se lemilooo...
Najteže je bilo zaspat uz mjuzu.
Nikak se namjestit.
Uvijek žulja, pa da si na glavi dubil...
S pojavom prvih onih kaj se tutnu u u vuho sam došao do tužnog zaključka – moje uši nisu kompatibilne s ušima ljudi koji ih proizvode.
Ne znam jel to uvijek isti Japanac testiro, ali iako svako ljudsko biće ima drugačije uši (prije uzimanja otisaka prstiju, to se radilo s ušima i zubima), meni su svake nove sluške i dalje ispadale ko klikeri iz roše...
Probal sam i filipse, i sonije, i sve žive i nežive, ali čim bi strignuo uvcetom ili namrštio obrve – ispad.
Da ne spominjem ikakvo koračanje...
Pa guranje na silu, pa desna u lijevo uho, lijeva u desno, odozgora, tatrane – no way.
Kako su ljudi u međuvremenu izmislili i konfjutore i mobitele i još puno lipih stvari, ponadao sam se da ću i sad, kad moram pješke na posao – konačno naći slušalice koje mi mogu stajat s mirom božjim u uhu dok sam u pokretu.
I onda sam skužio da imam nekakve u kompletu sa svojim erikovim sinom na mobitelu.
I fakat, napokon jedne da ostaju u duplji, ali se nemre pojačat dalje od prdca slavuja.
Ton na desetki a čujem lišće kak pada...
A i pukle su nakon mjesec dana nošenja (Mare, fala za rezervne gumice, al džaba).
I onda sam nabavio iPod.
Predložili mi ovi moji Macintosh geekovi kaj koriste samo ono na i - kad ono, iMe meni...
Katastrofa.
Susreo sam najdebilnije slušalice od JNA, di sam imao neke Supersound koje su krčale ko da slušam radio Mariju na Saturnu.
Velike ko kuna, plosnate da zaboli kad ih guraš, ko da tanjur guram, i s apsolutno nikakvom moći prianjanja.
Ko da guraš pimpek u asfalt.
Pitam Saleta dok idemo na bazen jel ih i on, kao klasični mekovac ima.
Kaže – “Mrzim to sranje, kad trčim isto sam ko onaj iz krika...”
Pa sam malo drkili jer me bolu ušesa i mašem po kvartu ko Šiva i Višna u Kopačkom ritu, ali zato dijelim nagrade da mi vi budete hepiii!
Dakle, kartu za Beck’spirience i posjet koncertu Massive petak u Attack, osvojit će onaj tko napiše najbolji haiku za Božićnu pivu koja slavi dvadeset godina postojanja!
Navalite!
Vrijeme sad, proglašenje u četvrtak!!!
----------------------------------------------------
I reklamica za sajt od frendice, konačno malo ženskog štiva a da nije nešto sluzavo što one zaslužuju! Zakon!!!
http://rozakoza.com/
I plaćam ladno Vukovarsko onom ko ima rezervne sluške za Sony Ericsona w910i. Aj pivili
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com




Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu
Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!
ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!
CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T