::ribafish - čovjek krnje jetre::

četvrtak, 29.01.2009.

Curling – Brod - Oroz - početak nove sezone!

Curling klub Čudnovati Čunjaš - HPB




ostvario je prvu petoljetku.

I nakon jednog drugog i dva treća mjesta u državi - ne misli stat!

Jok!

Jer smo na dva koraka od europskog prvenstva u Škockoj i onda još dva od Limpijade u Vankuveru.

A kako su koraci da se rade, krećemo ovaj vikend s prvim ovogodišnjim turnirom.

Na klizalištu u Klasijama u Brodu




ovu nedjelju u deset ujutro kucnut ćemo kamičke (od 20 kila) i naoštrit metle protiv nedodirljivih prvaka Hrvatske CK Zagreb, i najugodnijeg iznenađenja prošlog prvenstva – Legije iz Broda.




Curling Klub Vis, naši najžešći i najdraži (Albi, samo se ti ceri, vidimo se u Budimpešti!)




je na turniru u Pragu, CK Silent na svjetskom prvenstvu, CK Croling i CK Zapruđe negdje drugdje - al se množimo, ko mamuti, a!?

Pa sad ako vam se ne da na misu, ili vam se da nakon iste, svratite u nedjelju iza desetke na otvoreno klizalište 31.01.2009. i navijajte za kremu hrvatskog curlinga.

I donesite neki sendvič s kulenom (blažim) za mene i Pufa (jačim),




jer bu hladno.

Pritom ćemo održat još jednu audiciju za mažoretlidersice Čunjaša – Curling Darling.

Slutim procvat curlinga u regiji...




E sad, kako sam veliki obožavatelj Animatora, jel krčma kod Oroza (jedino saznanje) još dela i jel pametno i kad tamo otić popit gemišt u slavu pokojnog Kreše?

Falaaa!

Mi Čunjaši, nekad...




...i nekad.




Slijede novi uspjesi, za sve potencijalne sponzore (fala HPB, fala Carlsberg, fala Beershop.hr) uvijek ima mjesta na našim trenirkama!

Bez pehara se ne vraćamo!

Pivili!!!

PS - Kako se zove dućan za zločestu djecu?
Tur boli much!!!

utorak, 27.01.2009.

Nametanje vjere?

Pokojni dida je bio dobričina.
I vjerovao je u komunizam.
Sve dok nije shvatio da on stvarno vjeruje u komunizam, a većina ostalih ga koristi za krađu.
Pa se uvukao u sebe, sve manje pričao i prebrzo se ugasio.

On je bio ono što nigdje drugdje nisam vidio – vjernik komunizma.

Starci su bili nekakvi polurealisti.
I oni su cijenili svaku religiju, boju kože, odabir, ideologiju, samo dok im se ne bi nametala.
Nije se išlo u crkvu, slavila bi se Nova godina s borom i poklonima.

Ja sam nedjeljom išao u kino na matineje, iako me malo rajcalo što Robi, Siniša i Boris idu na Vjeronauk gdje bi im davalo bombone a mogli su igrat i pingić i košaricu.
Čovječe, koji grubnićasti nazivi – pingić i šica, al fakat se tak govorilo...

Kad sam imao petnaestak, mama mi je rekla – sine, evo ti malo literature o religijama svijeta. Pročitaj, pogledaj, razmisli...
Pročito ja, pogledo, razmislio...
I još razmišljam.

I uvijek ću razmišljati, ali sad kad sam malo stariji, sve sam bliže stajalištu da je stvarno divno poštovati sve ljude svih boja kože, religija i uvjerenja koji ti ne nameću svoju vjeru ni svoje uvjete i činiti im dobro te se veseliti u svakom trenutku.
Isto tako se ne mogu zamisliti da idem u neki hram i tamo glumim licemjera.
Sori, torbal sam prije braka, volim popit pivicu, jest meso kad mi se jede meso, ne ić negdje kad mi se ne ide negdje, družit se s ljudima koji mi pašu.

Znam da postoji neka sila koja drži ovaj besmisleni komad mokrog kamena u zraku i s njenim serviserom razgovaram uz pivicu kad sjednem na obalu mora.
I to mi pravo niko neće oduzet.
Pa se lagano smirim nakon što me lagano iznerviraju mejlovi tipa „pročitaj proročanstvo vidjelice iz Španjolske“ uz koje idu riječi – i ja sam živio kao ti – ovo me promijenilo...
I ni ne predstavi se, nego forsira li forsira.
A kako me mama učila da ne primam bombone od nepoznatih stričeka...
Mislim da bi se svevišnji u kojeg vjerujete stidio što spamate u njegovo ime.

Pitanje za raspravu.
Pred 20 dana sam čekao zoru u Turskoj Republici Sjeverni Cipar.
Išao sam na aerodrom, bilo je pet ujutro, uživao sam u tišini, mirisima i obrisima nove destinacije, iako mi je nakon dva dana sve već bilo blisko kao da sam, kajaznam, u Draškovićevoj ili Sopotu...
I onda je kroz eter krenuo Hodža.

Muslimanski svijet - svako malo krene tenor na pretežno lošem razglasu i zove ljude da je vrijeme za molitvu.

Katolički svijet je malo manje agresivan što se tiče pozivanja na molitvu.
Kod nas se to rješava zvonjavom na van, pa onda govorom unutra.
Što je skroz OK, osim ako ne ljetuješ na kilometar od neke crkve, npr. u Kukljici, a Fratar ne mrzi furešte pa ne kolje zvono ko da puni top na Bountyju već od šest ujutro.

I onda nešto novo.
Sinestezija, ili nešto slično duže od devet slova.
Rok i ja na sanjkanju na Sljemenu, Činovnička livada.
Hrvati, naravno, pomodni kao i uvijek, kako skijanje više nije in nego rukomet, zaboravili na zimske radosti i kupuju djeci indoors tenisice.

Pa na brdu – mir, tišina, gušt...
Kad ono, neki čudan zvuk.
Idealno sanjkalište doduše i inače zamišljam okruženo nekim zvučnicima i laganom veselom glazbom, ali tamo...

Netko se mudar na kapelicu stotinjak metara iznad Činovničke sjetio s vanjske strane staviti razglas.
I onda se ti spuštaš i šopaš i kotrljaš po nevinom snijegu uz škripave sablasne zvukove iz duboke šume - majkobožjamilostipunamolizanasgriješnike...

Užasno me iritira kad u Kicbilu zadnji skok ima ime Redbul skok, pa ga još Brunek onako iskrklja kroz napaćeno grlo kao Kalember nakon bronhitisa...
Tako bi Činovnička mogla uskoro postat Vatikanska livada, ili Spust Svetog Petra...

Meni je to silovanje i forsiranje, kao i oni retardi koji odvrnu narodnjake u mercedesima i bemburama (ko je ono reko da je veličina i jačina auta obrnuto proporcionalna kvocijentu inteligencije? Presterica?) ili mene iberseljačine kad odvrnem In the pink od Young Knivesa, opet sam se navuko...

Ne znam, nisam pametan, Činovnička je pojam sanjkanja, blizu je parking, u šumi si, snijega ko kenje, moš i čaj i vince kupit, al drugi put ipak idem na Hunjku.
Ne volim ići ni u birtije di mi ne paše mjuza, e pa neću ni u prirodu gdje je neko svojata.
Uf, očekujem napade.
Ajmo Kaćunko, brate po znaštidobročemu, zaradi tu masnu plaću!

subota, 24.01.2009.

Kinez osuđen na smrtnu kaznu - uvjetno!

Gradonačelnica Dubrovnika platila novcem poreznih obveznika intervju sa samom sobom.
U njem piše – „Dubravka Šumica je divna osoba, jaka žena, karakter i dobar frend...“
Pritom ne želi priznat ko ju je intervjuiro, dakle, to je ona sama sebe.
I to metne usred novina – bljuć.

Onda sam ja narcisoidan, stoka sluzna hadezeovska, fujjji...

--------------------------------------------------------------

Jučer u Jutarnjem da je par Kineza osuđeno jer su otrovali mlijeko za bebe.
Dvojica su osuđena na smrtnu kaznu, jedan na smrtnu kaznu – uvjetno.
Uvjetno na smrtnu kaznu!?

Kaj to znači?

„Dobar dan.“
„Dobar dan prometni policajče, što sam napravio?“
„Nisi se vezo, baaam!“

Kad bi se u Slijepoj Snašoj tak postupalo sa svim lopovima, bilo bi nas manje od Slovenaca.

-------------------------------------------------------

Inače, Gloopan je džentlmenski prepustio karte Cici koja će doć po njih danas na moje radno mjesto ili ih neće vidit, a mene strašno zanima kako će izgledati utakmica Makedonija-Srbija.

Bilo bi baš lijepo kad bi naši kulturno navijali za Makedoniju koja je fakat ugodno iznenađenje ko mi onomad u Engleskoj.

A i Kire je skoro pa naš...

Čovječe, pola svjetske mafije ima hrvatske putovnice, svaki drugi crnac u Dinamu, a oni nisu u stanju žicnut najefikasnijeg rukometaša svijeta koji igra u Zagrebu...

Pa, Makedonija, sakame pobeda, ili kako je Vinko napiso na fejsu – Makedonija do Oslo!!!




Ko ima Herbija da sprži, slutim ovisnost, Mare, fala za čimpanze!!!

četvrtak, 22.01.2009.

Pripetavanje za nagradnjaču!!!

Kolumna: Techno(Riba)Fish - Mali Tehničar

Ja sam Ribafish, pivopija, curlingaš, bloger, globtroter, hedonist, ex-plivač, urednik u Playboyu i rastavljeni tata.

I mislim da se navlačim na Wii.

Jednom davno, dok se još za Slovence u skijanju navijalo - bio sam ovisnik o igricama.

U biti, onda to još i nisu bile igrice u današnjem smislu, nego hrpa točkica i rupa za točkice, pa je Samantha Fox Strip poker izgledao kao podloga za goblen.

Ali sam ga svejedno igrao.

I pobijedio.

I morao škiljit s vrata sobe da na prastaroj televiziji vidim sjenoliku toplessnu sliku sisate pjevačice prema čijim je glasovnim sposobnostima Maja Šuput - Carreras.

Televizija je bila veličine gumba za pojačavanje tona moje današnje Panaslonik plazme, a uz Spektrum smiješne memorije je bio smješten i kazić koji je za učitavanje tulio neki cvilež pet do deset minuta i vrlo često u osmoj minuti na ekranu napisao „Load eror“.

Iako sam tada mogao onom tko mi je uvalio lošu OR WO kazetu izvući testise kroz nos, iz ove perspektive, bilo je to jedno divno, nevino doba.

Ali kad sam treći srednje proveo grbeć se uz Match Day, Match Point i Hat Trick, dok su drugi mahom proševili, shvatio sam da možda i nisam na pravom putu.

Pa sam nakon služenja JNA s gnušanjem odbijao turnire na Amigi te njezino veličanstvo PlayStation.

S obrazloženjem da je to vjerojatno isto kao i kokain – možda i je super, ali nit imam para nit želim bit ovisnik.

Nije da me nije rajcalo, ali sam se uspio izvući.

I onda dugo dugo ništa, poneki fliper ili Arkanoid na kompu, pa dobijem sina, raspekmezim se i povučem ručnu.

Smanjim izlaske, izbacim treninge, koncentriram putovanja, gledam i uživam kako Žmrmbljo raste i raste.

I počinjem se nervirat kad mi zasjedne za kompjuter, odma mi ikona naopako metne i hiti Logiteča na pod, a Logiteč se ne sljubljuje s podom, a kad im u Logiteču objasniš oni slegnu ramenima, a meni baš mio Logiteč.

A još mu i najbolji frend (Roku, ne mišu) već čeprka po Nindžama i Kornjačama, i guta starog dok s ekipom trtlja noćima po nogaču...

Pa si mislim.

Ono, mom sinu će sigurno bit malo neugodno kad mu frendovi skuže da mu tata ne zna vozit bicikl.

To kužim i žao mi, ono seksat sam jedva nekak naučio, ali vozit...

Ali kad saznaju da doma nema nijednu konzolu - pa mogli bi ga izopćit!

I pitao ja Beru, našeg čovjeka za džidže u Playboyu, da šta ima od tih konzolizirajućih noviteta da je interaktivno, a ne da mi malac ima ravno debelo dupe od nekretanja i čmrljenja ko saborski zastupnik.

I reče Bero Wii, i kupi Riba od prvog fuša Wii, i dobri mu ljudi to spoje (hvala Kojotka!), i dovedem ja mališu kod sebe doma jedan od tri dana kad mi pripada ter mu pustim Wii Sports podskup golf.

I oće to!!!

Boks mu nije lego, bowling i baseball ne kužim ni ja, tenis pak meni nikako nije sjeo jer mi svaka druga ide u aut.

A Minimoj hoće golf pa golf.

I dalje mi nije jasno kak treba pravo puknut, zašto mi onaj pimpek na skali kad pređe na crveno počne zavijat lijevo ili desno i koja je razlika između ljubičastog i crvenog vjetra, ali kad dijete veseli...

Samo, nastaje sićušan problem da Junior u tim godinama (3,4) baš i ne voli slušati objašnjenja o brzini vjetra, kutu udaranja i nagibu padine (iako je upravo on slučajno stisnuo gumb na kojem se pojave izohipse!), pa se sve više igranje svodi na to da ja učitam nas dvojicu i igram za nas dvojicu a Rok mi naređuje s kauča.

Bravo tata, bravo Roook!




Pa se ja igram i vježbam izbačaj (s jednom rukom, doduše, jesam, varalica sam), ali na svakih mojih desetak udaraca bogami, digne se i klinac i odvali neku piruetu s naglaskom da mu je apsolutno najdraže kad okine u vodu.

A kad Lima zakrmi, tata umjesto da fuša – odvrne Wii sport-boks i budi mišiće za koje nije ni znao da postoje, one sa strane, preko rebara.

Jako dobar osjećaj, skoro ko seks.

Kad ga nema.

Tu nastaje problem jer ne znam kako se pravilno trebaju držat đojstici i jel se treba stiskat pucanje ili ne, i zašto su pauze među rundama tako kratke, i zašto me ne sluša i ne štiti kad krepan držim gard i mičem lijevo-desno...

Al i dalje gradim svog boksača, iako sad kad sam na 600 bodova za pobjedu izgubim tri boda, pa mi i tu lepršaju upitničići.

S druge strane, kad razmislim da mi je najveća aktivnost okretanje palačinki i nošenje mineralne na prvi kat – Wii je zakon, iako me sve strah da ću okinut šakom po plazmi ako joj se nastavim približavati pred kraj treće runde.

...

Zašto ne volim instruktoricu na Wii Fitu te kraj kolumne pročitajte odma na USPOREDI.HR

----------------------------------------------------------------

Bombonjeru Leta 3 osvojio je...



Gloopan, jeee, javi se na mail za primopredaju!

Bedwilka je za dlačurinu druga pa joj pripada utješna nagrada da joj na uho otpjevam "Ekvator i Paralele" kad popijem koju, dakle na Planici.

Čestitke, i hvala Dallas Recordsu na DVD-u.

------------------------------------------------------------------------------

Za Young Knives se konkurencija pooštrila, pa dajem priliku svima koji su se potrudili u prvom krugu (Smile i još troje) da to poboljšaju u drugom.

Nagradno pitanje je:

Smislite gluplju reklamu od one za ENC s Vorijem i Duvnjakom, jadni dečki na šta moraju pristat zbog sponzora repke...

Al ga rasturiše sinoć, alal vera!

Još da je neko pogodio ono smeće Barufeta ičim u otestisje za ono što je Džombi onomad napravio u Barci, djeca mu za Baskiju igrala...

utorak, 20.01.2009.

Nagradnjača za Young Knives!

Dijeli se Bombonijera i DVD Leta 3.
I to nekom od ovih deset.
Pa vi glasajte ko vam je najbolji:


1. Jelena Vukosav – P* je ziva zato sto jos nije umrla od pustog krvarenja

2. Braintumor – P* nije živa jer:
3.14*ka(Ca)+č=Hg
3.14*40.1+č=200.6
125.9+č=200.6
ali
Pi*Ca=Živa(hg)-č
tvrdoča =74.7č-a
ispada da je živa p* arsen - otrujmo se!

3. Socijalnacenzura – jer da je mrtva, više bi smrdila!!!

4. Nemetz - Živa je jer ispunjava biološku definiciju života:
- ima metaboličke procese
- sposobna je rasti i razvijati se
- odgovara na podražaje iz okoline

5. Francesko - zato što p* nije sapun da će se potrošiti!!!

6. Ivana - jer nekad ima otrovna isparenja

7. Neverin - jer je p* kao i more izvor života

8. Gloopan - Jer je p* pa se boji umrit!

9. Rin – P* je živa da bi aleksandar stanković mogao trčati za njom sa sakoom…

10. Bedwilka – P* je živa jer nije K* da uvene

DVD Leta 3 svojom izjavom zaslužuje:
	1.Jelena Vukosav
	2.Braintumor
	3.Socijalnacenzura
	4.Nemetz
	5.Francesko
	6.Ivana
	7.Neverin
	8.Gloopan
	9.Rin
	10.Bedwilka
Free polls from Pollhost.com

Ali to nije sve!
Dijele se i karte za koncerat mladih oštrih Brita “Young Knives” u Pauku u subotu!!!

By ribafish

Tko prvi odgovori na pitanje čemu služi unutarnja traka na kružnom toku ili rezervno:
“Čija majka crnu vunu prede?” - piči na koncerat, karata komada dva!
Vrijeme sad i pravac na pop – punk – rock - indie provod!

Za kraj jedna forvarduša današnjeg četnika koji je nekad bio pjesnik (a Johnny mi prevodi Ilijadu na Svahili – kud mi odose uzori…), a danas je jadan, ali ga svejedno još uvijek zna ubost!

Bora Čorba Obami:

PREDSEDNIČE OBAMA,
OKRENI SE KA NAMA.

POGLEDAJ NAS GARAVI,
MI SMO DOBRE NARAVI.

NAS SU SRBE JE*ALI
I KAD NISU TREBALI.

MI SMO SE KURAŽILI,
SAMI KURA* TRAŽILI.

MOLIMO TE, LEBA TI,
NEMOJ NAS I TI JE*ATI.

VI STE, CRNCI, KURATI,
NEĆEMO IZDURATI!

Da, znam, ne volim ni ja zvjezdice, al podržite me u nastojanju da više ne psujem na blogu. Grozno mi je kad nekaj opandrljim pred Rokom…


I kaj stvarno nema nikog u Kelnu?
Najbližu sam ponudu dobio iz Muenstera...
Ajmo, hilfeee!

subota, 17.01.2009.

Traži se karta sutra za Makedoniju u Varaždinuuuu!

RTL i rukomet

Užasno me nerviraju…
Oni i njihova forsirana javljanja.
Ko HTV i Snježna Kraljica - guzata skijašico, jelda ti je tu najljepše, jelda, a, a?

Dobar dan dragi gledatelji, s nama je brat od fizioterapeuta kongoanske reprezentacije slijepih, jel vam lijepo?
Je.
Jel publika super?
Je.

Hvala, eto, mi smo se javili, dajemo riječ Marini koja priča sa sestričnom od oružara Tunisa.
Dobar dan, jel vam lijepo u dvorani?
Je.
Jel publika super?
Je.

A sad izumitelj lopte i naš Vjekoslav koji je na parketu!
Dobar dan, jel navijate, jel vam lijepo?
Je.
Jel publika super?
Je.

I onda iz vedra neba – iznenađenje!
Cijeli RTL se, naime, bazira ili na voditeljici bez sisa ili voditeljici bez sisa koju obuku ko muško i stave da stoječki vodi dnevnik.

Kad ono – žena sa sisama!
Jes da nemre reć r, ali ima dekolte i neke izbočine.
I zgodnečka skroz.
Dobro, pa jesu li oni normalni?
Ode ugled, ode godinama stvaran imidž fosne/ravnice…

Bravo naši, al niko da primijeti da suci konačno navijaju za nas i sude probijanje sirotim Koreancima 40 sekundi prije kraja kad ga nije bilo…
Ajd fala Issu…

Hitnoooo!

Došo mi brat iz Makedonije i moram ga ugostit ko on mene.
A nemamo karte i ne plaća nam se bogatstvo.
Iako nema kod nas tih ćevapa ko u skopskom Olimpiku…
I dajte ideju di otić fino papat u Varaždinu.
Fala!

Makedonija, sakame pobeda, javite pliiiiiz na “ribafish majmunče gmail.com”
Falaaaa!

I jel ima neko u Kelnu krevet za prespavat s drugog na treći četvrti?
Ljubi Riba!

četvrtak, 15.01.2009.

O jednom veselom čovjeku i njegovom prijatelju tuljanu...

Peti i zadnji faks koji sam upisao i jedini koji sam završio, imao je groznu kantinu.

Nikad nisam bio pri parama, a tamo je bilo skupo, prezadimljeno i bez duše, pa sam rađe s Božom gulio parizer i dućandžiju iza ugla.

Ipak, kad bi se zaletio u podrum PMF-a, upoznao bi neke od legendi, ljude koji su studirali godinama i desetljećima i uvijek prodali neku dobru dogodovštinu, trač ili pijanstvo nama novima za rundu ili samo tako.

Tamo sam sreo i jednog tipa kojeg ću pamtiti barem po tri stvari.



Najteži ispit na prvoj godini bila je Klima.

Ciklone, anticiklone, tlakovi, oblaci...

Malo previše fizike za moj ukus i apsolutno predosadan profesor za ičiji ukus, čiča od 75 s plavojkom asistenticom od 25.

Pa bi Božo, Trki, Cupi, Krešo i ekipa znali mudro eskivirat predavanja, što se odrazilo na padanju na prvim rokovima.

Ono, prepisao bi se pismeni, čemu nas je škola naučila, ali na usmenom – stani stoj.
Stari Riđan ponosan na svoju knjigu, i jako, jako zahtjevan kad mu se nešto treba objasniti a da to nije njegovim riječima.

I tako ja nakon drugog pada dođem u kantinu, razmeljem se da je teško i da sam u depri, kad priđe neki frčkavi rumeni tip veselih očiju i kaže – oš kupit prolaz za jednu pivu?

Pogledam ga i kažem – naravno.

Uz treću pivu mi je Keko rekao – kad ti profa stavi one kartice s pitanjima pred tebe na stol, dobro se zagledaj jer jedna od njih ima masnjikav kut, ono, mala žuta flekica. To ti je pitanje o temperaturi, naučiš ga za 15 minuta.

Jedan rok kasnije, bogatiji za trojku u indeksu uz još jednu pivu, od Keke sam saznao da je legenda o masnoj kartici krenula kad je Pero trgnuo tri Mirogojčeka za hrabrost prije ispita i mrknuo masni burek od sira i zaboravio obrisati ruku.

I da se prenosi isključivo pivopijama od povjerenja.

Nismo se prečesto družili sve dok čovjek nije ljosnuo godinu pa smo onda terenizirali skupa po lijepoj našoj i rušili rekorde u lokanjima i nespavanjima.

Iz tog su razdoblja i druge dvije priče.

Keko se naime bavio ronjenjem, pa je išao s Čigrom na Sjeverni pol.

Kad su kretali, odlučili su ponijeti 25 litara rakije za ekspediciju, ono, hladno je gore.
A već na Siciliji su proveli dva dana dok nisu našli nekog seljaka koji bi im nanovo napunio kanister od 25 litara.

Ubila me zavist.

Treća i najbolja priča se ustvari ne da dobro ispričat, ali ću probat.

Kad su došli do leda, Keko je morao za neku emisiju snimit tuljana izbliza.

Pa je došao na santu gdje je bio jedan.

I polako on prema njemu, kad ga tuljan skuži na nekih 50 metara, zatuli i digne peraju.

Keko se ukipi, a tuljan pobjegne u vodu.

Druga santa, drugi tuljo, ista priča. Tulj, peraja, hop.

Čovjek se tijekom dana doslovno smrzo, ne obavio poso i sav nikakav sjeo na rakijicu s lokalnim inuitom ter mu se raskravljen požali na nezgodu.

Eskimče udri u smijeh da kako su ti bijelci blesavi – pa buraz, tuljan provjerava jesi li njegova rasa – dakle, moraš puzat kao i on, i kad on tebi mahne, mahneš i ti njemu.

Sutradan, zadnji dan za snimanje, Keko legne na santu i krene puzat.

Jaja su mu postala kocke leda nakon deset minuta, ali je našao žrtvu i približavao mu se sporo ali uporno, metar po metar, tuuulj, tuuulj, peraja, peraja.

I opet tuulj, peraja, spikaju si oni tako sat vremena, dva, tri...

Izmučena omrzlina od čovjeka došla konačno na tri metra do tulje, ispucao dva filma, sve nježan i miran da ga ne prestraši, i konačno obavi posao.

E sad onako sleđen, smrznut, ukočen i nikakav konačno se digne na noge i čisto iz osvete izbelji perajama, pardom, rukama i jezičinom (neopisivo riječima) sirotoj životinji u facu.

A tuljo sav usran i zabezeknut, od očaja pokrije perajama oči i zabije glavu u led...

Odma se nasmijem kad vidim Keku kako svaki put prepričava sebe, tulju, puzanje, santu, izbeljivanje i oponašanje usranog lojnog perajaša...





S Kekom sam se zadnji put vidio pred desetak mjeseci.
Tunkali smo kikiće u bazenu na Bebama Ribama.
Nismo stigli popit pivicu, ja ne pijem kad sam s Rokom, a mislim da je i on bio dosta stao s tim.

Jučer je umro profeseor geografije Srećko Trajbar Keko.
Od srca.
72. godište.
Bože, čemu uzimanje dobrih i veselih ljudi prije roka? Čemu?

Serem te živote...

Apdejt:
Samo osvrt na naslovnicu blog.hr-a, Srećko mi nije bio prekrasan prijatelj nego samo jedna jako draga osoba kojoj bi se stvarno od srca razveselio kad bi je vidio. Ili ga se samo sjetio... I sad mi je žao ko psu što bar još jednu pivicu nismo uspili popit. Al vjerojatno me čeka gore s jednom... Živio Keko.

Posljednji ispraćaj je na mirogojskom krematoriju u subotu u 12.30.

utorak, 13.01.2009.

Andora!!!

Hitno trebam jednog/jednu/jedno ko će ić samnom na to brdo između Francuske i Španjolske jer sam sinoć rezerviro dvokrevetnu sobu u Andori la Željko Velli za 31.3 i 1.4.

Ide se iz Venecije, a partnera tražim jer mi se cimer Zeljo nećka.

Avion je cca 100 eura, soba 50 eura po lubanji, tamo nas čeka Igi s rentom pa i to prepolovimo, pivice jos 20 a Srebrić će valjda bit susretljiv...

So, ribafish@gmail.com, javljajte, brzooooo…



U međuvremenu uživajte u mom ingenioznom tekstu o Rvatinama na skijanju objavljenom u novom Playboyu.

Ko ne kupi – peder.


Seks na zimovanju

Hrvati su se isplazili političarima u facu - ovi najavili nekakvu krizu, a 250.000 veselih skijaša svejedno kreće na zimovanje u snježne krajeve. Ako s popisa izbacimo profesionalne skijaše, trenere i nesretnike koji bježe nakon posla na Sljeme i Platak, ostaju tri podvrste snježnih Hrvata koji će tjedan i više dana tijekom zimskih mjeseci provesti u pancericama na čistom zraku


By ribafish

Jedni od njih su istinski zaljubljenici u skijanje, drugi su pripadnici takozvane elite koja je čula da je Janica pobijedila u nečemu pa bi i oni išli tamo gdje ima kamera, a treći su klasične Rvatine koji idu bilo gdje samo da susjedu nabiju komplekse jer imaju više love od njega. E, sad, kako je skijanje prokleto mukotrpan, krvav i naporan sport (tko je jednom u životu vidio Gipsove metode, zna o čemu govorimo) i kako su skijaški ovisnici još s prvim injem odavno na nekom glečeru, ovoga se puta koncentriramo na preostale dvije skupine. One koje će prosinac uglavnom prespavati kako bi što više uštedjele za zimovanje. I koje ćete definitivno primijetiti na snijegu, krenuli vi na skijanje od Ognjene Zemlje, preko Irana, pa sve do Novog Zelanda.

Pripreme
Ljudi koji žive skijanje već su odavno nabavili opremu, a mjesta u hotelima rezervirali u proljeće, čim su sišli s brda. Iako se na planinama nađe i razmaženih sinčića, kćeri bogatih roditelja (koji za njih, nažalost, nisu imali previše slobodnog vremena), skijanje doživljavaju prilično drukčije - kao svojevrstan izlog u svijet. Najčešće u paketu idu dvije, plave, slatke i neobuzdane. Njima je glavni cilj u životu biti na zadnjim stranicama Glorije i Arene, a kako to kraj raznih Brausa, inih šatro Gurua, Plačimačaka i GotOvaca i nije baš lako ostvariti, rješenje vide u odlasku na hoch izletišta. Jer će tamo sigurno pronaći nekog bogatog džentlmena i prikrpati se najvišem sloju. Opremu kupuju tako da dan prije polaska dođu u dućan i pitaju što je najskuplje u izlogu ili, pak, odaberu najšljokičastiji kombinezon - da ih kamera prve primijeti.

Sarma-skijaši su ona skupina koja gaji onaj divni tradicionalni hrvatski duh po kojem nije bitno gdje si, nego da svi znaju odakle si došao. To su oni koji podno Mont Blanca zaurlaju neku klapsku ili gangu i uzrokuju lavinu, igraju šije-šete u žičari za Matterhorn ili samo traže DJ-a u St. Moritzu da pusti Matu Bulića ili Coloniju. I dok pravi skijaši, umorni od cjelodnevnog spuštanja i divnog zraka, spavaju snom anđelaka, Rvatinama je bit nakon večere i fajrunta u disku dovesti u apartman za osam osoba njih dvadeset osam te piti i pjevati do zore i svađat se s pospanim austrijskim susjedima. Roba i oprema kupuju se na sajmovima ili second hand druženjima i ne mijenjaju dok ne izvire prstići. Dobro je ako jakna ima pokoji unutarnji džep za pljosku i malo kulena.

Polazak

Šatro-elita svake godine kupuje novi auto. Dvije godine u istom, halo? Strašno. Kako naglasak stavljaju na brze i sitne tutače, često se suočavaju s problemom gdje staviti outfit za svih tjedan dana. Naime, pravila struke hrvatskih celeba i wannabeja govore da se ne smije dvaput pojaviti u istoj odjeći i obući (zamisli da si u Storyju i Red Carpetu u istoj jakni! Đizs…), pa sa sobom nose barem tri kufera koji zbog sportske linije automobila često ne ulaze u prtljažnik. Stoga su česti primjeri stavljanja krovnih nosača na Lamborghinije i Porschee, na opći užas iskrenih ljubitelja ovih zvijeri. Kada bi mogli, polazili bi na skijanje s Jelačić placa ili barem ispred Katedrale nakon mise uz škripanje guma, samo da bi ih vidjelo što više ljudi.

Na dno prtljažnika idu zalihe hrane i pića. Manje je Roald Amundsen za Antarktiku utovarivao namirnica, a Kolumba da ne spominjemo. Prehrana se temelji na neizbježnim sarmama, punjenim paprikama, temeljcem za bolonjez i strašno puno suhomesnatih proizvoda, tako da carinik, ako je vegetarijanac, može doživjeti srčani udar otvori li vozač prenaglo prozor. (Zanimljivo je da su baš takve Rvatine najveći pljuvači Čeha i Mađara koji sa sobom na naše lijepo more donose zalihe kruha, krekera, sireva, soli i vode.) Od sokova, tu su rakije te neizbježni viskiji svih boja i fela. Bitnije je strpati mezu nego gluposti poput štapova i naočala. A nekakvu će kapu vjerojatno naći na podu noćnog kluba. Kreće se pred zoru, odnosno čim se ohlade ti lonci s klopom.

Lokacija

Pazi se na to da je u tom hotelu prošle godine boravio bar jedan poznati glumac, a ni poneki princ ni kralj nisu naodmet. Najniži slojevi idu čak i tamo gdje je bila Majolica ili Mehunka. Kako nisu u stanju na vrijeme nešto rezervirati, na stari balkanski način dižu graju na recepciji i pozivaju se na svoje utjecajne roditelje (znate vi ko je moj tata), pa nesretni Švicarci ili Austrijanci za dobrobit ostalih gostiju sprtljaju nekakav sobičak od liftboja pokraj toplane, uz generator ili ispod bazena. Što našim kokicama ne predstavlja nikakav problem jer nisu zbog toga došle. Presvlačenje, šminkanje i trk na poludugu kavicu bez kofeina sa sedminom natrena, srednje toplim mlijekom i negaziranim Perrierom s mrvljenim ledom i cijeđenim, ne rezanim limunom iz Andaluzije, koje će, uz dvije kutije cigareta, navlačiti sljedećih 6 sati na očaj barmena te na kraju probati podvaliti račun drugoj sobi. Jesmo li spomenuli da putuju tri dana jer ne znaju čitati kartu, a kamoli programirati Garmin ili neko slično čudo?

Ide se u apartman koji je sredio kum ili rođo. Nema šanse da se ide s nepoznatim ljudima jer bi se poklali već do deserta - štrudle koju, čim navuče papuče, njihova žena trenutno razvlači po bidermajeru. Žene vade svoje otirače, muževi na prozor stavljaju hrvatske zastave i učvršćuju ih čavlima ili samo zvučnicima, pa nek čuje Garmisch-Partenkirchen što je prava muzika, a ne one njihove oberštajerske polke, jodlanja i slična sranja. Kum ruši stoljetnu smreku za ražanj, ostatak ekipe se svađa s gazdom da se nisu dogovorili za tu cijenu iako su je davno dogovorili. Do večere se karta, svađa, urla, loče i pjeva. Njihova nejač baca petarde po selu i vezuje limenke bernardincima za rep. Do noći iz mjesta se iseljavaju Talijani, Francuzi i svi u krugu dva kilometra, a veseli mužjaci idu u lokalnu birtiju na fliper i pikado.

Skijanje


By ribafish

Kakvo crno skijanje? Pa da se ozlijede? Znate li kako je to opasno! Odveze se žičarom do vrha, klizne do kafića na otvorenom i onda počinje pokazivati sve bogatstvo u vidu fensi odjeće, pancerica s nitnama od dabrova brka, dizajnerskih naušnica od kojih mrznu uši, ali sve za ljepotu, ronilačkih (ali najskupljih u dućanu) satova i naočala koje zaklanjaju područje od gornje usnice do tjemena kako bi se lakše uočilo što više celebrityja u što manje vremena dok to prokleto alpsko sunce prži i prži. Kad se približi netko slavan ili bogat, a paparazzi isuču objektive, naše koke kao po zapovijedi kreću s čagicom u ritmu lokalnog DJ-a Hansa ili Petera, koji je još do prije par godina i dolaska turizma mlatio pšenicu i ozimi ječam. Curke najviše vole popiti neki miks koji im ponude pristigli, od skijanja rumeni bogatuni ili pravi skijaši (koji stojećki pojedu svoju energetsku pločicu), pa kako ništa ne jedu danima - štednja, look, bulimija - počnu se penjati po stolovima i razbacivati hot dogove i kuhana vina. Do večeri su već u nečijoj finoj sobi.

Žene idu s djecom na sanjkanje, a kumovi i susjedi (došli novi u tek ispražnjene apartmane po nižoj cijeni - naravno, naši ljudi) kreću na vrh planine u punoj opremi s litrom brlje po glavi stanovnika. Staza igrom slučaja vodi do prve birtije. Tamo se s užasom gledaju djevojke iz prve podskupine, pa se gledaju starije Švabice, pa odeblje Talijanke, pa se naručuje jedna Fanta i ispod stola miješa s rakijom. Nakon sat vremena nestaje stida, naručuju se već dvije Fante, vadi zimska salama iz džepova i krade kruh sa susjednih stolova. Do podneva je tulum na vrhuncu, bar dvojica spavaju u snijegu, a najizdržljiviji se za okladu idu spuštati niz crni spust zavezanih očiju u rikverc s dvije pune čaše u ruci. Njih 80% nekako se vrati doma, bar jednog nađu nakon dva dana u nekom kokošinjcu u drugom kantonu i nikad nitko neće saznati kako je do njega, pobogu, uspio doći.

Seks

Bit putovanja je bogato se udati i ne raditi više ništa do kraja života. Kad nakon težeg alkoholnog blackouta otvore oči i shvate da su u apartmanu s jacuzzijem i medvjedinom na podu, a vatrica u kaminu nesmiljeno pucketa, zahvale Svevišnjem na svemu što su dotad propatile. Ali kad ih u sljedećem trenutku zagrli djelitelj postelje od kadifa - debeli dlakavi jeti od kojih sedamdeset godina i isto toliko izvora nafte, neće im baš biti svejedno. No, kako su Hrvati najsnalažljiviji ljudi na svijetu, one će se iskoprcati, sutra će se scenario ponoviti, a nekima se možda i posrećiti neko bondoliko stvorenje koje može vidjeti da su Hrvatice najljepše na svijetu. Ali tek će, ako jače zagrize, shvatiti da su najkompliciranije. Sinovi domaćih bogataša ševe tek zadnjih dana, kad se njihove prijateljice zasite promašaja ili im tutnu nešto u piće. Neki čak i zahvaljujući predugom izlaganju suncu toliko pocrne da ih na kraju dobiju na loš engleski i priču o platformi u Crvenom moru.

Sve one skijašice koje su im izgledale bezveze dok su bili trijezni, sada su im napetije čak i od silnih wonderbraova s kojim ih rajcaju razbacujući se mazno po plesnom podiju na lambadu, Karmu i Nicka Kershawa. Žene su, naravno, odavno potjerane doma da uspavaju djecu. Nakon svađe s dva Slovenca o politici, tučom s tri debela Nijemca koji su imali njihove zastavice u ruci (oni će nama tu nacionalna obilježja!) i Fantom s puno leda pojačanom viskijem iz rukava, sad se vadi lova i časti strankinje kao stariji Mamić tamburaše. Kako su Hrvati ipak najmarkantniji i najšarmantniji ljudi svijeta, tako pred zoru dođe i do kratkog, lošeg i uglavnom nesvjesnog seksa u brvnari za skije, dubokom snijegu ili uz trafostanicu. Iako su se neki znali otkopčanih šliceva probuditi i na vučnici. Kako ih grize savjest, prije doručka odrade i ženu za mir u kući. Pa navečer ispočetka. Sve dok ne vide neku drugu navijačku skupinu u disku i naprave lom…

Ostatak zimovanja

Uglavnom se ponavlja prvi dan, kavica u podne, sunčanje, barenje, alkohol, ludiranje i skok u zagrljaj nekome tko časti. Spavanja nema previše jer bi se nešto moglo propustiti. Kako se zabranjene supstance, kao ni ništa besplatno, ne odbijaju, dan prije povratka organizam doživi kolaps i provede se nekoliko dana u bolnici uz harakiri za budžet. Šećer na kraju je granica na kojoj ih zaustave jer voze ukraden auto.

Najčešće završe u bolnici jer im je nestašno dijete prolilo antifriz po gepeku, a samim time i namirnicama, ili ih pak samo satre previše alkohola i nespavanja. Najgore im pada to što su toliko strgani da ih rođene žene moraju voziti kući. Ona skupina koja stvarno voli skijati je od trećeg dana, nažalost, u gipsu jer ih je tijekom vožnje pokupilo neko dijete na sanjkama nasred olimpijskog spusta, noseći tati još rakije.

Dakle, Hrvati na skijanju su opasna kategorija bez koje će vam sigurno biti puno dosadnije. Na kraju, kad se i dovuku do domaje, najbitnije je obući skijašku vestu i otići van reći svima da se bilo na skijanju, da se ima i da su svi ostali seljačine što nisu išli jer je bilo genijalno. Ali, sve u rok službe. Nema uživanja do skijanja.

nedjelja, 11.01.2009.

Planica 2009. i jedan dan na sanjkanju

U zagrebu magla, na Sljemenu sončece.
Divan razlog za posjet Sljemenu, sanjkanju




i grahu s podmornicom kao krunom.

Šteta što se tog sjetilo još 28.000 Zagrepčaneca, dotepeneca i dva debilna busa izletnika koji su kočili promet u oba smjera.
Bandić je kriv i za to.
Pola sata hoda do Činovničke, divne uspomene na sve one gemište koje smo popili pentrajuć se, padanja, sklizanja, gubljenja, lutanja...
A sad u ulozi vučonoše njegovog veličanstva – njemu se ne da hopsat po snjegu kad ga tata može vuć.




I tako red penjanja, red spuštanja, red izbjegavanja pijanih roditelja i divlje izbezumljene djece te konačno kronična izmorenost Minimoja Rockatanskog koji je skoro zaspo mami u naručju i poslije toga tri sata krmio i hrkuljio ko pašticada na jedinici...

Šmrkljivoje...




Fale mi ta druženja po Sljemenu.
Oćemo u nedjelju zdravo seljački u 10 kod tunela, svako s litrom vinčuge pa dokle dođemo?
Ili smo prestari za takvu spontanušu?
Damn...
To više ni nije spontanuša...
Bolje ovak




Uglavnom, graha nije bilo zbog gužve, ali ni to ni kolona do grada ne mogu umanjiti veselje klinca zbog snijega i komada drva sa špagom koji jedva stane u gepek kliota...
Hvala njegovoj majci na društvu i fotkama, zakaj ja nemrem takve napravittt...


Nego, bus za Planicu na skijaške letove piči i ove godine, u subotu 21.3.
Code name ove godine je:

"Sješće mi dolina Tamar
ko budali šamar!"

Pa ako hoćete s budalama ko i zadnjih 7 godina – prijavite se na stari mail - planica2008@gmail.com
Kreće se u pol 5 ujutro, ponesite 80 kuna za prijevoz, 12 eura za upad i litru rakije za tradiciju.
Seeya!

srijeda, 07.01.2009.

Jedan dan na bazaru u Stambolu...

Išo sam kupit ratluke, čajeve, začine, magnetiće i džezvu za sebe.
Općenito volim vidit papirić na kojem piše cijena i onda dat papirić na kojem piše novac za isto.
Ali džaba...

Istočni svijet smatra da se za svoj proizvod, bio on kupljen, prekupljen ili napravljen – treba cjenkati.
Kulturno je poštivati narode i običaje, ali ja stvarno njih ne razumijem.
To ide tako da ti pitaš pošto potkova, a on ti kaže sve osim kolko košta, pa se vrijeđa, pa se duri, pa te pravi glupim, pa ti proda i gleda te ko pseto i trlja ruke zbog idiota sa zapada sretan što ti je uvalio kevlarni ular od zerdava za 700 kuna što ti ga je ponudio za 1500 a vrijedi 5.

Dakle, Klara, moja najdraža frendica i ja




lunjamo bazarom praćeni pogledima i pokojom seljačkom upadicom.
Ja oduševljen mirisima, kičom, drangulijama i glupostima, ali malo razočarat jer nema ničeg na što sam ciljao.
Konačno vidim lijepu džezvicu.

Efendim, pošto džezva?
Efendim, odakle ste.
Hrvatistan.
Oooo, Miki Rapajić!
(Odma se sjetim Lisabona i milijuna Šokote i oblije me znoj). Ahahah, simp, simp, al pošto džezva...
200 kuna. Za tebe jer si Hrvat. Umjetnički rad.
Gledam kinesko smeće u ruci i odlazim dok frajer viče zamnom 190, naravno u lirama...

Klara je majstor za te stvari.
Čudi se, cjenka, ne vjeruje, vraća...
Gubi pola sata života ali dobiva što hoće dok ja buljim u makramee, maramee i ono za trbušne plesačice od sintetike.
Kupujem poklone (nek mi se neko proba žalit na ratluk od ruže i lažni cedevita-originalni turski čaj) kad mi oko zapne za jednu slatku stvarčicu.

Kad sam predavao u školi A. Šenoa, bila mi je fora šestašima dat zadatak da donesu neki predmet iz države ili regije koju bi učili pa bi dobili peticu iz zalaganja.
I bilo tu bumeranga, kamenih ruža, štitova, svega, kad jedan dan mi o Bliskom istoku, a mali Mirza kaže – profesore, donio sam nešto, mogu pokazat ljudima?

Reko, samo ti pokazuj, odi pred ploču.
I ja pitam redara da ko fali, što smo zadnji put radili, upisujem gradivo...
A razred tih ko Sibir.
Bulje u Mirzu koji nešto kopka i slaže prod pločom.
Lagano se okrenem prema njemu, a buraz složio nargilu od metra.
Ako me onda nije šlag trefio...

Znam ja da ljudi to pućkaju i divane, i da unutra ne ide nužno ni hašiš a bogami ni votka i da je navodno divno opuštajuće uživati u aromi limuna, jabuke i naranče...
Ali usred šestog be...

Al sve je dobro svršilo jer niko nije uletio.

Uglavnom, wetpipe je sjajna stvar, kao da gutate prdac od jabuke i lagano bi se navuko da u wetpiparnici Turci stalno ne igraju backgamon nervozno bacakajući kockice što brate iritira do bola...

Ali vidio ja nargilu, slatku, crnu, više ko ukras nego zaozbać, pa da pitam tipa pošto je, čisto da zadovoljim opću kulturu.

Dobardan
Dobardan
Pošto nargila
Odakle ste
Hrvatistan, ali ne želim kupiti, molim vas, pošto je...
Savo Milošević!
Ne, on je Srbin, nego možete li mi reći cijenu...
Prijatelju, ja nisam običan trgovac kao oni lopovi (pokaže prstom na susjedne štandove). Ja imam kvalitetu. Da se predstavim, ja sam Mehmed... pruža mi ruku, skidam rukavicu, rukujemo se
Ja bi vas stvarno molio...
Gledaj, drugi bi te pokrali, ali ja nisam takav, dat ću ti ovaj duhan, ovaj ugljen, ovu vodu, ovu rezervnu pipu (jel to ovaj puno gledo TV prodaju!?) jer mi se sviđaš, samo zato jer mi se sviđaš...
Klara, ajmo, ovaj ni ne zna pošto mu je roba.
Čekaj! Ruka na ramenu. E to ne volim...
Gledaj, drugi će ti prodati govno, a samo Mehmed ti garantira da ćeš uživati u ovoj nargili!
Al stavio bi je na ormar da je želim kupit ali je ne želim kupit dok mi ne kažeš pošto je jer sam te osam puta pitao pošto je...
Prijatelju. Ovo je fantastična nargila, gledaj... rastavlja je. Skupljam Klaru i kažem, idemo...
Ne, stani, evo, dobiješ i rezervni šaržer... Reče i trči po digitron. Reko, ajd da čujem i to.
Evo, zato jer te cijenim – 75 lira (300 kuna).
Eto. Hvala, živio.
Čekaj, ma dat ću ti za 60.
Boook.
OK, reci koja je tvoja cijena.
Ma 20, kolko oćeš, rekao sam ti da me samo cijena zanima.

Opet me lovi za rame – Evo, ubijaš me, djeca mi gladuju, ali za 50 je tvoja.
Hoću cijenu, neću kupit, hvala još jednom. Skidam ruku s ramena.
Stani! Dajem za trideset.
Doviđenja.
Zadnji stadij ludila je kad skače ispred mene sav zajapuren, rumen i prijeti mi prstom – Evo pseto, dajem ti je za dvadeset lira kad si tako jadan, nosi je...

Iz principa kažem da se makne ispred mene i bude pristojan i da mi ne pada napamet išta kupovati na silu.
Frajer počinje vrijeđati i jako ružno psovati, reperi bi mu kapu skinuli, a ja odlazim bez okretanja dok mi iznutra vrije i još dosta dugo čujem njegov glas.

Klara me pogleda i kaže – sad si ga uvrijedio...

A žao mi je.

Iza ugla pitam pošto takva ista nargila, tip mi kaže 25 lira.
Svašta...

A tek kaj je bilo na Cipru...
Nema busa s aerodroma, nema vode, grijanja, ustopirao 11 Kurda građevinara...

Puni se ova mala!



create your personalized map of europe
or write about it on the open travel guide

Ko misli da je zaslučio DVD i bombonjeru Leta 3 nek mi se javi pa da suzimo krug jer niko nije oduševio odgovorom u prvom krugu a bombonjera se suši...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv