::ribafish - čovjek krnje jetre::

petak, 31.08.2007.

Big Brother nova sezona!

Big Brother nova sezona!

Dvanaest zamoraca ulazi u kavez!
Od tisuća nesretnika koji imaju para, vremena i obraza ne radit ništa tri mjeseca, glavešine su izabrale dirty dozen 2007!
Javnost uživa, sponzori trljaju ruke, novine su pune naslova, majke kandidata idu na trajnu i čupanje obrva, kolonije i karme snimaju nove himne.
Koliko se nisko mogu spustiti ljudska bića, do kuda doseže ljudska glupost, može li Renči izgovoriti inteligentnu rečenicu (a da nije - Kako si?), Anfonija fvladati govorne mane i ima li Borisa nakon Borisa pogledajte i ove godine samo na RTL-u!


Svaki dan – dva nova kandidata!

Danas:

1. Luka-Borna Debilsky



Dijete tajkuna, dežmekast, mlitav, nikakav. Tata mu je kupio sve osim ovog, pa se mali rasplako i eto. Pritajeni favorit, voli bijelo, kompjuterske igrice, razvlačit ono iz nosa, mučiti mrave, vući curice za kosu i da mu mama veže cipele. Uzor - Simon.


2. Dr. Olja Otkos



Sponzoruša, guta na prvom sastanku i gleda u oči. Došla je jer je čula da je Brankica poduplala tarifu nakon dva mjeseca u showu i provela ljeto s nekim didom na jahti. Voli kad je šamaraju, plate, ne izbace iz bembure kad su gotovi (ili da bar zaustave auto), makrobiotiku i sudoku. Uzor - Tanja.


Uskoro:

Galeb nosač s rive
Fensi programer
Mladi političar u padu
Simpatična pedikerka / depilatorica intimnih dijelova
Jednoruki konobar
Simpatični patuljasti kamenoklesar gej
Antipatične gej sijamske blizanke spojene zadkom
Sisata ballerina pripadnica manjina
Crnkinja s Velebita
Ćuko



Pogledajte i nove realityje na televizijama!

Zvijezde masturbiraju
Tko želi biti petokolonaš
Smell factor by Marko Grrrubnić – Grrruby
Ćunolovac by Serverina
30 u guzi by Neven Romanović
U dupetu s Proliverom Mlakarom
Kak smo jeli naše stare by Elizabeta Ugojan
Pogodi tko ima mengu by Mirjana Hrtga
Ražumijem što čitam by Jura Ožmečš
Tarikove trebe
Mijenjam venu by Organ Bare
Zagrljaj strahote by Vjekoslava Beethoven
SimentAlka

srijeda, 29.08.2007.

Hrvatski DragoMoljac : Ribafish - 2:0

Postoje inteligentni ljudi koji i završe posao koji započnu.
Postoje i tuljani koji potroše dva sata na čišćenje osam polica špajze u potrazi za malim prokletim letećim gadovima i sablasno bijelim im rodiljama u obliku wormadi.
I ne očiste devetu policu jer su tamo samo stare rajngle.

I otvori barba Riba jutros špajzu, a tamo jebeni vudstok.
Deseci...
Jedan mi i u nos uletio.
Otkud, mamuim...
Dobro, dobili ste bitku, ali nema predaje!

Ovo me podsjetilo na JNA i teren u gudurama Kosova kad sam u SDO-u dobio sardinu kojoj je rok istekao na dan kad sam rođen.
Ali TE godine kad sam rođen!

Dakle, bacio sam i dva Digo kvasca kupljena za Tuđmana, šlag pjenu iz doba Musolinija, krupicu s rupicama, nešto što je nekad bila čokolada za kuhanje a danas mrtva smeđa masa, dva kanistra s octom umjesto vina, jedan bivši krumpir s pripadajućim mu lijanama i popio jednu Velebitsku za koju fakat ne znam otkud se tamo našla.

Po vašim savjetima, trebao bi postavit napalm bombu na bazi lavandinog i ruzmarinovog ulja i evakuirat kvart do Koprivnice, pa ću ipak potražit pomoć u DM-u.


Ajmo Plavi.
Mislim da sudjelovanje u Ligi Prvaka nema apsolutno veze s kvalitetom igrača i kluba, nego samo o kešu koji je vjerojatno već uplaćen, ali ću svejedno potrgat grlo večeras. Gospodična nada, na vama je red! Rasturite!

utorak, 28.08.2007.

Napuknuće veze

Tko kaže da muškarci ne pamte godišnjice...

Pred godinu dana majka mog djeteta je nakon više nesporazuma, svađa, međusobnih laži i ružnih riječi rekla da više ne mogu živjeti s njom i našim sinom u njezinom stanu.

To je bila samo jedna u nizu prepirki dvoje umornih ljudi od kojih je najmanje koristi imao Rok koji bi se jadan skroz rasplakao svaki put kad bi se mi naurlavali.

Taj sam put ipak pokupio stvari i otišao u svoj stan.

Starci su taman otišli na Korčulu čuvat bolesnu baku i počeo je život raka samca bez moruzgve i onog njenog lijepog klobuka.

Život se pretvorio u gadnu, šugavu melasu.

Pretvorio se u zasranu i zariganu zahodsku školjku nakon tuluma sa 200 ljudi.
Ponekad sam je uspješno prikrivao bajkama na blogu, kojima ste i sami bili svjedoci, ponekad sam neumjereno sipao žuć i gorčinu povrijeđen životnom nepravdom i besmislicama.

Ispričavam se svima što sam nekad bespotrebno vrijeđao, pljuvao i rigao okolo.

Obećavam da više neću.

Nisam se oporavio, niti ću ikad do kraja, jebat ga, nije dijete bicikl, ali što te ne ubije – sjebe te za bar 50%.

Moja uža škvadra je strpljivo slušala kroz koja sam sranja prolazio i zbog toga sam im, kao i zbog toga što su me gurnuli nazad iz alkoholizma - zahvalan do smrti.

Daleko od toga da smatram kako su prijatelji ispred obitelji, ali kad nema obitelji, ostaju ti...

U toj godini smo Miha i ja kao dvoje inteligentnih odraslih ljudi, koji se uopće nisu ponašali kao inteligentni i odrasli ljudi nego kao par retardiranih razmaženih tinejdžera (moj tata ima veći pištolj od tvog tate i sl.), zaključili (više Miha nego ja) kako nemamo više ama baš ništa zajedničko osim obožavanja našeg sina, da je zdravlje i sreća Juniora najbitnija stavka u svemu te se dogovorili da ga ja mogu vidjeti i posjećivati u svakom trenutku.

Tu svađe nisu u potpunosti prestale i još smo se više udaljili jedno od drugog, da bi ljeto prošlo, kako bi rekao Stokuća - ko film braće Lummiere - ima slike, nema tona.

Godina dana odvojenosti od djeteta je jako zajebana i bolna stvar.

I ne bi je nikom preporučio.

Ni neprijatelju.

Life sucks, but goes on.

Rok je najljepše i najbolje dijete na svijetu i imat će najboljeg tatu na istom (kad već nemrem bit najljepši, ne...), spavao ja naslonjen na njega ili negdje pet kilometara zapadno.

Nije li bolje da dijete umjesto nadrkanih faca, durećih izdrkavanja po kompjuteru (moj blog vs. njen forum roda) dvije nesretne osobe koje umjesto da vode ljubav kad klinac zaspi sipanjem uvreda i gutanjem istih talože čir i hemeroide – za roditelje ima dvoje prijatelja, partnera u ''poslu'' od ogromnog značaja koji će dati apsolutno sve od sebe da taj, grubo i glupo ga nazovimo „posao“ ispadne savršeno uspješan?

Ona tvrdi da je, ja naravno da nije, ali mislim da je to najviše što se može napraviti u ovom trenutku.

Kako bi rekao pjesnik - kontam da je Freud u pravu...



Molim vas da ovo ne komentirate jer nije umjesno i nisam to napisao zato da komentirate.

Imate moj mail, pitajte ako vas kaj zanima. Hvala.

javascript: void(0);
Počinje dnevnik toki-voki tate iliti dnevnik tate na daljinu.



Ribafish : Moljci - 0:1

Izmilila stoka krilata preko noći.
Al sam im otkrio važno uporište u Mozart kugli iza regala.
Tamo je valjda još od dana dok je Wolfi bio živ...
Battle rages on!


Apdejt - dida99 bio na Zivom Blatu!!!!

ponedjeljak, 27.08.2007.

Balada o zaklanim moljcima

Brzo!

Ko ima iskustva s moljcima!?

Sivi žilavi leptirići veličine nokta na nozi (ne onog gljivičastog, normalnog) i cent dugi gadni bež crvuljci s crnom glavom okupirali mi špajzu i dnevnu sobu.

Crvi fino puknu kad se zgnječe, ali od leptira ostane fleka na zidu.

Crvi se čahure na granici stropa i zida u dnevnom boravku.

A ja ne volim crve ni to što gmiže.

Nije da se bojim, ali bljak.

Odma se sjetim scene iz Indijane Džounsa kad je Harison već bio odeblji kad ona plava mora zavuć ruku u onu rupu za povuć polugu...

Fuuuujiiii...


Kad uđem u špajzu - još gore.

Konfeta ko na kineskoj svadbi.

Hilfe!

četvrtak, 23.08.2007.

Koncert Živog Blata + Nema prodaje!!!

Al razbucasmo Bosance ko beba krekere...
Svaka čast.

Slijedi pakleni tjedan u kojem nam se klubovi moraju izvlačit.
Opet ću se morat nervirat i lokat...

Dinamo ima najveće šanse.
Krnji Dinamo.

Šteta za klub što prodaše mladce.
Da nije bilo ove plac politike, fakat su mogli punit Maksimir još pol godine.
Iako mi i sad sve nešto smrducka da ćemo razvalit Švabe...

Iako je Gary Lineker rekao da je nogomet igra sa 22 igrača u kojoj uvijek na kraju pobijede Nijemci.

Nema predaje, ili kako bi rekao Mamić - nema prodaje!
Pa ti vjeruj ljudima...



Svejedno, ajmo naši!!!



Svakih par godina jedan se bend okupi i odsvira tridesetak stvari sa svog jedinog albuma.
Vjerojatno najluđeg albuma u povijesti moderne Hrvatske.
Ti dečki se skupljaju u subotu u O'Hari u Splitu i razvaljuju do kasno u noć.

Oni sviraju rock-metal s prizvukom punka i folka što se pogotovo očituje u karakterističnom meketavom vokalu pjevača.

Pjevaju da je estrada gomila govana, haranju s bocom vina, o ljubavi prema kurvi i legendarnom Teks Vileru.

Oni su jedni, jedini i jedinstveni, oni su Živo Blato.

Ja imam radni vikend, a ovo je vjerojatno zadnji koncert Blata u povijesti.
Pa me zanima jel neko možda ide za Split u subotu oko pet i vraća u Zagreb nakon koncerta trijezan, pa da mu se uvalim...

Trept, trept...

utorak, 21.08.2007.

Bezze...

Davne 1971. na audiciju za pjevača jednog rok benda u Kragujevcu, među stotinjak drugih čupavaca došao je i Boris Aranđelović.
Vođa benda, R. M. Točak, rekao je mladcu na ulazu isto kao i desetorici koji su došli prije njega:

- Jel znaš Child in time od Purplea?
- Znam.
- Pa ajmo onda.

Fora je bila u tome da Gillan u jednom trenutku te, najdraže pjesme moje mladosti, digne glas tako visoko da bi se moja mama uvijek zabrinula za obje vaze koje još nisam bio uspio razbit.
I to se nije moglo ponovit.

Minutu kasnije, Točak je izašao u čekaonicu i rekao ostalim potencijalnim pjevačima sljedeće:

- Momci, slobodni ste, imamo pjevača.

Boris je otpjevao tu zadanu dionicu i još digao glas za dva tona.
Nakon toga više nije trebalo tražiti.

Poslije je Smak imao padova i uspona, napravio nekoliko vanvremenskih pjesama poput Daira, Bluesa u parku i Nebo je samo drum bez dna, a ja sam ipak ostao veći fan Deep Purplea iako sam DMJ-u vječno zahvalan što me uveo u diskografiju vjerojatno najvećeg blues benda Balkana i prenio mi ovu informaciju.
Naime, često sam u svojim snovima o velikom pjevaču i sam pokušavao dić glas do tog famoznog ge-a ili čega već, ali bi uvijek zapeo stepenicu prije.

U subotu sam vozio na rapski maraton.
Na Mišnjaku je plivače čekao bus sa zanimljivom tablom...



Organizacija ko po urici.
Pet hostesa u badićima!

Boris, šef i duša maratona je opet organizirao gulaš od muflona (ispričavam se što sam pojeo četiri tanjura), piva je tekla, Cico je bio s one strane šanka Banove vile iako ne znam ko bi ove godine pobijedio od nas da je skočio u more, Ćopić je sjajno vodio program, a ja sam se makar na jedan dan sjetio vjerojatno najljepše godine u životu koju sam proveo kao profa geografije na tom prekrasnom otoku. Darko i opet nije plivao, ali smo se zato olešili poslije kad je Karoca kao drugi među Rabljanima povukao bocu Jamesona i tako dalje, i tako dalje...
Rezultat nije bitan, važno je kako se ulazi u cilj!



Spavao sam kod Krune i Line, savršenim zamjenskim mami i tati te davne 2000-te, napričao se, natračao i po tko zna koji put prešao po uspomenama.
Divota.

Bemti, imao sam 3000 kuna plaću, nisam imao auto i živio sam u kući koja se prijetila zrušit na jači prdac galeba... A bio sam najsretniji čovjek na svijetu.
Baš je dobro bilo...

Dan poslije sam vozio u Kukljicu posjetit Juniora koji i dalje uživa u ljetnoj rezidenciji kod dede i bake.
Pjevao sam u auto skupa s Gillanom - Wait for the Ricochet...
U jednom trenutku, onom trenutku, ulovio sam na trenutak najvišu frekvenciju.

Zaustavio sam Cliota istog trena negdje na magistrali i skočio u more.
Kasnije sam se još dugo igrao s Rokom i shvatio kako život nekad može stvarno biti savršen.

Hvala Rabe!




Sportske vijesti.
Svaku večer ih čita neko drugi iz redakcije.
Jel samo mene nervira onaj tip koji čita iz grkljana gutajući samoglasnike ko knedle ko Sportikus iz Sport Billija a niko mu nikad nije vidio lice?

"Danat tmo tlutali idbornika Bilita..."

Danijel Križ.
Samozatajniji i od samog Đelota...


*Fotke by Žagar

petak, 17.08.2007.

Transkript

Prekjučer me Sin vodio na trčanje po nasipu jer sam se usvinjio.
Pet kila na godišnjem. Majstor.
Deblji sam od Nike...

Sin je trčo 45 minuta, ja prvih deset, pa hodo, pa tri polako, pa stajao a ovaj otišo do Zaprešića…
Nabro sam sve skupa nekih 23 minute hopsanja, a sve je izgledalo ko da pustiš odojka u Teheran – hop, hop – baaam.

Mrzim trčanje.
Zato sutra odoh plivat maraton na Rab.

Najljepši od svih maratona na našoj obali jer nema preveliki natjecateljski karakter, cilj je kod birtije, a i teren za vaterpolo je na prdohvat.

Boris je tradicionalno spremio paprikaš od muflona za one koji otplivaju, kao i pokoju pivicu za starog druga, pa ću kao i obično zapet ko sivonja, e ne bi li se što prije lego izležavat ispred Banove Vile i prepričavao dogodovštine kad sam još bio Učo a ne Ribafish.




Znam da kasnim s ovim tekstom, al eto...


Poznati celeb nagon dugo vremena dolazi u svoju omiljenu birtiju.

«Alo Ive, di si, kad si sletija?»
«Alo Pere, sad mi je avion stiga. Nego, ajmo se mi fino zapit i bacit nešto pod jaja.»
«Pa s obzirom da znam kako ti izgleda žena - može! Jel stavila još silikona u sebe?»
«Ma nije. I sad ima više plastike od one zaštitne ploče na Masleničkom mostu. A ko mi kriv kad sam se udava radi para i moći. Konobar, daj dvi loze!»

Par loza kasnije u birtiju ulazi prosječna žena srednjih godina. Celeb je primjećuje i urla:
«Alo Mare, dolaz na lozu!»
«Ajme Ive, znaš da ne pijen. Otkud ti, šta nisi u Americi?»
«Ma doša sam na godišnji. Jedan brizer ćeš valjda popit. Ajde. Konobar!»

Par loza i brizera kasnije par se povukao do celebovog pošteno zarađenog velikog vozila:
«Mare, jel ti znaš da si mi bila najlipša u razredu?»
«Ajme, Ive, a zašto si bija s onom gaduron Anitom?»
«Ma budala, ne pitaj. U stvari sam samo tija tebe. Ček, čekaj sekund...»

Ive izriga 38 repova škampa, jednu glavu, litru ipo vina i desetak loza pokraj svog Cheeroki Breeyega, pljune, zapali cigaretu i kaže ozbiljnim glasom:
«Slušaj, Mare, to sam ti tija reć i onda a reću ti sad – jako mi se sviđaš. Želim da vodimo ljubav.»
«Ajme Ive, pa imaš ženu i dicu. Nema šanse.»
«Ajd, molin te.»

Ive nespretno ali odlučno otkopča šlic:
«Vidi ga kako je tvrd!»
«Ive, spremi ga, molin te, aime kako je lip... Ma kad ne smijen...»
«Ajde Mare, volin te.»
«A onda dobro.»
«Jel imaš plodne dane da stavim kurton?»
«Ma neee, sto posto.»

Hopa cupa...



Najdraža knjiga mog djetinjstva dok nisam pročitao Povijest Pornografije bila je Besa Jože Horvata. Sin glavnog junaka u jednom trenutku ide na kurve na Filipinima ili Tajlandu. Otac ga pita jel zna što sve riskira močenjem penisa jedinca u rasadnik tropskih spolnih boleština. Sin odgovara:
«Barba, ako imam pištolj, imam i futrolu za njega!»

Glorije, Gracije, Storije, Astro magazini i sve dnevne novine pune su nedavnog slučaja rađanja bebe koju je začela poznata hrvatska zvijezda na godišnjem od žene zahvaljujući čijoj je moći i vezama postigao zavidnu karijeru van granica lijepe naše Kifle. Mislio je da je puknuo neku nesretnicu koja će se pohvalit frendicama s kim je bila, a ona je uspjela zatrudnit i priču prodat krvi i trača vječno gladnim novinarima. Sve bi bilo ok da je čovjek priznao da je to napravio a ne rekao tri sljedeće stvari:

-Nisam htio jebat, al strgao me jetleg pa se ničeg ne sjećam.
-Pa šta ako i jesam, ta žena mi nije fizički privlačna.
-Ne želim vidit to dijete do njegove osamnaeste godine, a onda možemo popričat.

Prvi razlog je glup, drugim sere po sebi, a trećim ispada idiot.

Svejedno, čovjek plaća sasvim pristojnu alimentaciju, pa je bar s te strane u redu.

Ali što je sa Šibenčankom koja je svjesno išla zatrudnit sa svima znanim celebom samo zato da bi jednog dana mogla prodavat priče novinarima.
Jadna ucviljena iskorištena nesretnica.
Nesretnica od 36 godina koja ne zna da tableta «Ponedjeljak» znači to što znači, ili nataknut kurton na nečiji pimpek za vrijeme svojih plodnih dana?
Ma nemojte me klat...

U principu, nikom ni iz džepa ni u džep.
Samo dokaz da je zemlja okrugla i da ti se sve vrati.

Celeb koji se ženio za ženu samo zato jer joj je otac imao moć zahvaljujući vezama njenog oca postao je slavan.
A sad je nasjeo na istu foru od neke žene koja je htjela visoku alimentaciju tako da više ne mora radit ništa u životu.

Na sve treba gledat pozitivno.

Celeb je dobio sina jer mu to sa zakonitom ne uspijeva.
Celebova žena nije luda da napusti izvor bogatstva, a još ima i muževljeva muda u šaci pa mu može srat svaki sljedeći put kad ode na plac ili bilo gdje bez nje.
Šibenčanka je bila na naslovnici Glororyja, ima alimentaciju od 6-7.000 kuna, poznaju je sve frizerke i pedikerke u gradu, suosjećaju i govore da su muškarci govna.
Vjerojatno je i koju kilu nektarina dobila gratis.
Novinari su sretni jer su imali čime punit novine tjednima, a sad su u potrazi za nečim sličnim tipa, Promućurni Jole prdnuo u bazenu, Stafros onanirao na Afroamerikanku s jumbo plakata, Serverina gulila breskvu u ljetnom kinu i stavljala Mati u usta...

Život ide dalje, a meni je od svega najbolje lego komentar (pazi sad) Severine kod Hloverke, kad je na pitanje – hoćeš li skoro imati djece, odgovorila: «Pa, ako se Goran opet napije...»

Eh kad bi škampi govorili. Pa makar i probavljeni...

Al žao mi bebača.

četvrtak, 16.08.2007.

Apdejt fuce + Nastavak opisa tridesetsedmogodišnjaka...

Sinoć smo uz majstorije Boška Balabana, zbog svojih mogućnosti ne bez razloga od milja prozvanog Bole Top, onog s kljukom i pol Zimbabvea u Modrom dresu kod mene doma uništili bačvicu Heinekena, poderali grla i proždrali ostatke sve bolje krumpiruše.

Koliko god mi ide na pišu to što se dernjam gledajuć 22 intelektualna debila koji nakon trčkaranja sjedaju u bembure, odvrću narodnjake, troše lovu koju plaćam Bandiću i bandi svakog prvog u mjesecu te pritom ševe starije maloljetnice - nemrem si pomoć i jednostavno volim navijat.

Pa tako večeras u sklopu akcije "Nek svi naši klubovi ostanu što duže u Evropi tako da i mi možemo urlat i lokat s razlogom i tokom tjedna a ne samo vikendom" idem na gostovanje!

Umjesto pod parolom "I pape i dida bili su Torcida", danas ćemo urlat "I mama i žena navek za Slavena!", a kako je Koprivnica grad pive, ne bu dobro.

Kud svi Turci, tu i mali Tuborg! Navijat!!!!!!!!!!


------------------------------------------------------------------------------

A mogo sam zivit od snimanja svadbi...

http://www.glumbert.com/media/russianwedding

------------------------------------------------------------------------------

Trup

Grba od puberteta je još tu.
Kad više plivam, manje se vidi i obratno.
Al kako uvlačim škembu pred ženama, nije tak strašno.

Pileća prsa i dalje tu, fala Isusu na dlakama pa se tak ne primjeti te izdaleka zgledam ko Šon Koneri.

Odgriženi madež pored desne dojke (to je bio tulum, Tomo, opraštam ti) i dalje nije otišao u rak, a od dlaka se ni ne vidi.

Dlake napale i leđa.
Sa sjevera i juga samo trakice, s istoka i zapada dva busenčića, ko ono na kraju golf terena.
Jednoć ih probah epilejdirat, ali boli triput više i od tetovaže.
Sad mi suza krene kad se sjetim.
Moro sam grist kuhaču.
Kozara je goli penis za ovo...

Najviše me iritira eternal hair koja viri tetoviranom sharkyju iz oka i koju moram čupat svaki mjesec.

Imam seksi pupak. Onaj uvučeni. Ali od dlaka, you know...

Škemba varira - od seksualne nježnopivske kad sam na 85 kila, do obeliksaste kad sam bio na 99,5.
Uglavnom, još je mogu uvuć.
Navodno su neki trbušnjaci u dubini, ali ih poput Nessie, Bigfoota ni dečka Elizabete Gojan još nitko nikad nije vidio.

Srce služi, iako nekad štucne pa mi se zamagli...
Najčešće dan nakon satiranja cugom ili dedlajna.

Podsjeti me Liftboj - znoj. Cijedim se nakon više od 4 stepenice i 20 metara hodanja. Kakao se ne razdvajam od ruksaka, tako na kičmi imam proljevast pokrivač koji pobijeli kad se osuši. Zato idem s autom na poso. Ne zato jer sam lijen...

Gljivica koja mi papa mali prst s noktom tvrdoće kljove na lijevoj nozi i ne da se godinama poput Ines ne spada u trup, jelda?

Bronhijalna astma (hvala mama, hvala tata, što bi ja bez vaše tri kutije dnevno) me guzi kad se ne bavim sportom i par minuta prije pljuščine kad vjetar digne prašinu i govna.
I još nešto neobjašnjivo – kad imam noćni proljev, eto i astmice.
Perche!?

Jetra pati.

I s druge strane me zna bubat, pogotovo nakon mamurluka ili za vrijeme maratona...

Guza mrvu premala i neobla.
Strši crnački kad se ugojim, nestane kad mi krene dijeta.

Anus preživio dvaput po prstić čika Proke, kolonoskopiju i operaciju jednog, ali zapamćenog hemića.
Namazo sam više kremuljaka po njemu nego Slatka Kokos kremica protiv bora na facu.
Bez koristi.

O Piši, jarbolčiću mom divnom, jutrom i prije spavanjka stalagmitski uzdignutom – nećemo ovom prilikom.
Nijesam ni Jesenjin ni Bodler ni Peterka da bi se mogao tako lijepo izraziti o svom najboljem prijatelju, desnoj ruci, alter egu, Neodoljivom Neni, Kiklopčiću Surom, Stalagmitu Erektilnom...
Al ako se ponovi ono iz Basela 1994 i Gajnicama 1991...

Testisi na mjestu, malo niže nego prije desetak godina (dokle, gospodo, dokle!?), ali im se nažalost nepozvano pridružilo i treće jaje.
Čika doktor je reko gledajući u nebo – nakupina masnog tkiva, nije opasno, možete ga maknut samo radi estetike, inače nema opasnosti po život (al ima za suživot – mogu li muda govoriti?).
A kako pod nož ne idem dok nije hitno...
Ako još malo naraste, mogu i u cirkus.


U sljedećem nastavku - psiha



Kad sam došo doma s mora hitil sam se pod tuš.
Pjena, voda, pranje.
Skidam mlazom ostatke pjene i pogledam si onaj prijelaz s leđa na dupe gdje se vidi kolko si pocrnio.

Gledam i razmišljam:
Kako je lijepo kad ženama vidiš onaj bijeli trokutić okružen čokoladnom kožom i s nagradnom višnjicom u sredini.
A kako je posrano shvatit da si se za ovu godinu vratio s mora...

ponedjeljak, 13.08.2007.

37 godina, 0 dana, par sati, iliti kako donijeti sudbonosne odluke na dan svog rođendana...

Kad sam imo 17, reko sam da ću se ubit s 25 jer ću bit prestar.
Onda sam pročito Živi pijesak od Krilića, prvi put se kvalitetno zapio i produžio rok na tridesetu.
Nakon tridesete već počneš cijenit što si živ kad skužiš kako ti frendovi i poznanici kapaju od rakova, leukemija, embolija, igli, jurećih automobila i drugih sranja, pa slaviš svakog rođu ko da je osamnaesti.

Kojeg u biti nisi slavio, al je tak, simboličan.

Pa da bi se u biti trebao jako veselit kaj još opće ikak funkcioniram u ovim poznim godinama a uz to i imam najljepšeg Juniora Univerzuma!



Anatomski bi to zgledalo otprilike ovako nekako


Počnimo od glave:

Kosa rijetka, skalp proziran ko more oko Biševa.

Ostatak lica kosmat ko u druga predsjednika.
Moram svakotjedno čupat pokoju dlačicu ispod očiju, tu i tamo i one s bočne strane ušesa.
Čupanje nosnih je ko u Red Dwarfu...

Obrve (od dvadeset i neke) spojene ko kad dijete crta galeba, sa strana sežu i prijete prema zulufima.
Odozada imam stazicu par centi u vidu nastavka kose koja mi se nonstop plete u lančić.

Lijevo oko razvaljeno od gumene fudbalske lopte Tigar Pirot 1987, (opće nisam poznavao škvadru s kojom sam igrao, bez veze...) zbog koje kroz potrganu staklovinu i dalje vidim magličasto ko kroz sipin dim.
Vid na desno zeleno okce inače savršen.

Lijevo uho polusjebato od ispaljivanja granata u JNA 1990, negdje na kosovsko-makedonskoj granici.
Zna mi se zakrčit i krkljat kad stavim mjuzu u autu iznad 26.
Desno sjajno, osim već spomenutih dlačica koje koljem pincetom.

Nos potrgan od saobraćajke 1978, kad je stari na putu za Križevce zakočio pred izbezumljenom purom, a ja opizdio sa stražnjeg preko prednjeg sjedala facom u šajbu prastare folcike.
Hrskavica ode pa-pa, a ja nikad nakon operacije nisam skonto kako pet sterilnog metara zavoja stane u tako malu rupicu kao što je moja nosnica.

Svaki dan to provjeravam jel zaraslo.
Ne zato jer volim kopat nos, kaj vam je...

Kad smo kod kljuke - ili je pri operaciji zaostala neka koščica (uz često spominjanje majke doktora Cvetnića koji me rezo, a možda uopće nije kriv), ili me ubija alergija (mačja dlaka, prašina, narodnjaci), pa često znam curit.

Prištevi.
Da.
U trisosmoj!
Nevjerojatno.
Do kad!?
Al dobro, to mi je dokaz da sam još u pubertetu!

Usna šupljina u jako dobrom stanju.
Svi zubi na broju osim umnjaka koji nisu nikad našli razlog za izlazak.
Zašto se opće zovu umnjaci?

Gornji red skoro pa savršen, idealan za barenje. Nakon prvog dejta sam znao po par sati držat facu u jogurtu da omekša zbog silnog kešenja.
Donji red ko ručna pila.
Ona velika, s rupom ko slovo D.
Vješto ga skrivam.
Starci mi nedavno prošli kroz paradontozu, a čuo sam da je naslijedno.
Dragi Lastane, jel da brinem?

Pola zuba plombirano u bijelo (snubio sam majku pederu koji mi je maznuo četkicu prvi dan terena na straži iznad Uroševca), ostali zdravi.
Samo jedan spoj ne funkcionira pa za ruperdu veličine mehunastog mufa rabim zubni konac.
Nađe se prilikom čišćenja papice nađe i za cijeli zalogaj.
Zašto se ljudi gledaju u ogledalo kad končaju zube? Bljak...
Pogotovo ima zaostataka nakon janka.
Ribafish ovim putem poziva radne ljude i građanine da ga zovu kad okreću janje jer isti mladić fantastično te apsolutno pozitivno gata iz kostiju.
Nakon kile, odma tri sina vidim!

Na donjoj usni s unutarnje strane ožiljak od zuba nastao sljubljivanjem vaterpolo lopte udarene šraubom nekog konja tijekom jedne tekme u djetinjstvu.
Nisam mu vratio.

Udovi

Lijeva ruka dvaput lomljena u zglobu.
Jednom na košarci (zakucavanje s odrazom od odbačenog frižidera, promatračima, navdno, vrlo smiješan prizor), drugi put kad sam se poskliznuo na mostu tehnicirajuć vaterpolo loptom i pao na dupe te dočeko na zglob.
Ne guzni.

Desna ruka sjebata malo u laktu od plivanja, više u ramenu od vaterpola.

Svi prsti osim jednog (pitaj boga koji više) slomljeni ili iščašeni zbog deset godina odbojke.
Kad se ujutro protežem, zbog krckanja susjed uvijek izbezumljen trči do svoje makete ajfelovog tornja od šibica...

Na obje ruke imam rupe u venama od dvogodišnjeg davanja plazme i onih drugih zrnaca nekofeinskih za koje se dobivalo 130 kuna.
Ovom prilikom javno priznajem da sam pri vađenju bio zaljubljen u sestru prezimena Mramor.

Desna noga ima ožiljak na tabanu od gašenja požara na Korčuli u Boroletama i napuknuti bedreni mišić na prvoj službenoj utakmici Hrvatske Mense na nogometnom turniru Kutije Šibica.
Parket mi nikad oprostiti neće.
Takav antitalent se rijetko sreće.
Kako sam opizdio na pod, a sam ko duh.
Čak mi se i onaj čiča sa sprejom smijo...

Lijeva noga ima šest šavova na koljenu od pada s meje (suhozid) pri branju mindula (bedemi) iako sam skoro i sam počeo vjerovat u laž da sam pogođen harpunom iz podvodne puške, te desetak puta uganut i dva puta slomljen skočni zglob.
Ima li neki klub za odbojku na pijesku pa da me primu?
To mi je zakon sport, sam kaj je teren ko Rusija...
Strgano što od košarke, što od odbojke, što od upucavanja prekrasnoj brucošici na Sljemenu na prvoj godini faksa.

Palac još zateže jer mi je mama prije tjedan dana na Korčuli rekla da obučem natikače jer se na terasi skliže.
Dvaput.
Naravno da sam opizdio...


Nastavlja se...


PS. Najljeniji Portugalac iz prošlog posta je Rui (Džabale)Baroš. Loši ste...
Na mini maratonu (dionica od 1750 metara + dvije podle stijene na putu) sam bio drugi u kategoriji veterana, zajebo me Zoki za koju stotinku. Stotinku na entu...
Inače deveti od 56 natjecatelja, većinom djece i turista željnih dokazivanja... Ribo, Borute!!!

četvrtak, 09.08.2007.

Nagradni zadatak!

Ko prvi pogodi ima pivu u utorak.

Kako se zove najljeniji portugalski nogometaš?

Šifra:
Ime - Prezime: 3 - (6)6


Danas plivam mini maraton u Kukljici.
Sve bi bilo ok da imam formu i rame, a ne škembu i dvije hrskavice koje se međusobno dure i krckaju prilikom buđenja.

Stoga sinu jedinome najljepšome ostavljam smisao za humor, zbirku cd-ova i sve Alanfordove te stan u vlasništvu njegove bake.
Kolezi blogeru Didi69 ostavljam kredit za isti stan, auto, klimu te stambenu do kraja jer me zbog moje glupe ideje (i njegove realizacije mojih snova - pucanje četveraca na igralištu POŠK-a) još trga rame od napucavanja.

Ili peteraca?
U biti, od onog stupa za skakanje s brojem 6.

Daleko kad pucaš, ko da si ispred Učke kad braniš.
Da mi je naučit biciklirat ko šjor Frane Veličanstveni, što uradi na onoj kontri Ugara pri 7:6, ljubi ga Riba...

Kako me rasturi Dida69.
Al da nisam opizdio prvi u prečku, mrmljgrhhhh....


Ubi me prokleta ramenobolja.

Ribo, Račane...


U 11.00, mladići otvorite pivu, djevojke mašite mufovima, djeco čuvajte se plime...
Ne tim mufovima, pervertitice.
Valjda ste gledale sagu o navijačici Debbie i njenom klubu...


Ode Riba po pehar!

Nema prodaje!!!!!!!!!!!!!

Pardon, nema predaje!!!!!!!!!!!!!!

utorak, 07.08.2007.

Sretan rođo...

Prije točno 37 godina, svijet je ugledalo jedno divno, toplo, plemenito, inteligentno, duhovito i šarmantno biće, komunikativan, vrijedan, odgovoran i osjećajan čovjek, drug, brat, rame za plakanje, vrhunski ljubavnik, ukratko - faca...

Istog tog dana, sedmog kolovoza 1970. rodio se i mrmot koji je slaveći vlastiti rođendan u Plafu dva dana prije istog, nakon dvadesetak Erdingera išao pišat i pritom iz šlica izvadio testis umjesto Piše Trovača. Te piškio.

Jedan od njih je Ribafish.

Sretan mi rođo, ljubi vas Barba Riba!

nedjelja, 05.08.2007.

Mala škola kakanja na javnom zahodu

Problemi s godišnjim odmorom mogu se podijeliti na nekoliko dijelova.
Zanemarit ćemo one o kratkoći istog i nemogućnosti uzimanja više od dva tjedna u komadu (kad se sjetim da sam 4 godine radio u školi, šmrc, buaaa) i zaustavit se tek na onima koji se tiču remećenja svakodnevnog ciklusa.

Kako ne spadam u onu populaciju koja po difoltu krvari jednom mjesečno, a kako isto tako znate da na Barba Ribinom blogu uglavnom čitate o govnima i seksu - danas eto pričamo o kakici...


Komentar:
Nepoznata; E, seljačino, zašto mi moramo čitat o tvojoj stolici?

Ribafish; E, šatro moralna - ne morate. Zaustavi se ovdje. Hvala.

Upozoreni ste.


Dakle, odlaskom na odmor i putovanjem od preko nekoliko sati do najljepšeg mora na svijetu, poremeti se i moj ciklus istovarivanja tijelu nepotrebnih sastojaka koji su sažvakani prenoćili u crijevima.

Dugotrajnim te temeljitim pridržavanjem doručkastog mljackanja prokletog mueslija pojačanog mekinjama, lanom, sezamom i općenito svime čime se hrane konji i stoka pokvarenog zuba, dogurao sam do fantastičnog rezultata – kakanja cca sat i pol nakon buđenja ili čak i prije u slučaju kavice s dva smeđa šećera.

Pitanje: što je nastalo prije – kokoš ili jaje? Ili, u ovom slučaju – jel serem od kave, mlijeka ili šećera?

Osim što se stalnom uporabom tih pretežno konjskih sirovina ponekad uz katastrofalnu glad i prazninu u želucu osjećam baš poput tih plemenitih životinja, još malo pa ću nakon druge-treće pive počet jest šećer iz ruke i repom tjerat zunzare. Njiiiihihihihi...

Čak mi se čini da mi i zubi malo ronaldinjasto rastu ko nekom Zimzelenu...
Zašto ti retardirani bogatuni daju svojim konjima tako glupa imena?
Ste primijetili?

Anyway, ritual kakanja se svodi na obavljanje istog
doma (kad kasnim s fushevima pa se zbudim ranije ujutro i vrijeme provodim cijedeć đus, praveć kavu i čitajuć Larsona na školjci) ili na
poslu.

Doma je doma, tu se nema što za dodat, sve ti je blizu, ne moraš pazit što ti se gaće vuku po podu, možeš šalicu ostavit na dohvat ruke na vešmašini, pričat na mobitel, pjevušit, stenjat kad je u igri Tvrdoje Kobasičasti, kulturno se uzdizat literaturom, pa čak i uz malo napora gledat telku.

Poso je već nešto sasvim drugo.
Kao prvo, nadam se da moj otac neće čitati ovaj post jer bi s pravom mogao likovati do kraja života pošto i nisam bio neko uredno dijete koje izvršava obaveze – so, OBRISO BI WC DASKU S FACOM ONOG RETARDA KOJI PIŠA PO NJOJ!
Ili ne očetka za sobom.

Pa nabijem sve vas seljačine bez kućnog odgoja skupa na ovaj tvrdi hrvatski izdanak.
Višekratno.

Zbog takvih se debila na javnom mjestu, koje je dovoljno higijenski dotjerano da se usudiš na nj stavit svoju dlakavu kraljicu guzu, netom prije istovara radi sljedeće:

Pusti se voda.
Pusti se još jednom.
S 8 papira se pomno obriše daska.
Papir se s gnušanjem baci u školjku, oprezno i precizno na samu sredinu.

Centriranje odbačenog papira se vrši da prilikom nužde ne bi koja kap uzgonski izletila i poprskala rčma u slučaju tvrđih manjih brabonjaka (hvala Bikiju za savjet).

Radi se daščana košuljica od tri po tri papira sa sve četiri strane i još jednim rezervnim kod kraja guze.
U slučaju kenje visokog rizika, to jest sraćke u fazi E+ (10 po Richteru), može se izbjeći prednjak – sloj papira koji se meće na sam početak daske i sprječava slučajno lupanje pimpekom po istoj (iako sam sklon vjerovati jednom prijatelju koji je tvrdio na nakon desetak feferona umočenih u Wasabe priloženih uz kraljevski pakleni Chilli – lupanje penisom o dasku ipak malo ublažuje bol pri tom izbacivanju utrobe na manju rupu).

Kaka se.
Čita se ili sms-a.
Obriše se.

Granični slučajevi (muškarci, stres, alkohol, sendviči 30 +) nakon dizanja skupe guzu da im se hemersoni vrate na mjesto, te šljivice naše male, koje nas svugdje prate, mamuvamjeb...

Pokupi se ostatak podguzne celuloze s daske (zbog koje jedna bukva ostane bez grančice) i hiti u školjku, povuče voda, očetka, čeka da se smiri, provjeri da se nije smećko zloćko zavuko tam ispod, nanovo očetka, opere ruke i mirna Bosna.

Odmah se lakše dela...

Dolazimo polako i do biti današnjeg posta.

Zahvaljujući blogu upoznao sam par stvarno sjajnih ljudi, pa sam tako na proputovanju do Korčule i uletio nepozvan kod dide66 i njegove familije.
Suprotno očekivanjima (kužiš, ono, more, Split, Bače), ubio sam se od čevapa u kombinaciji s fantastičnom triljskom šalšom od prirodnih Poma (DMJ, pati), ruzmarina i čega sve ne, izgubio 4:3 na četverce iako mi je protivnik igro s astigmatizmom i preko nekoliko piva u sebi, poharao O'Haru i obećao gazdi da ću dovest bar 1000 ljudi iz Zagreba na koncert Živog Blata 25.08., pogledao treću tekmu u životu na Poljudu (Varteks 2:0; Gi Gotu 3:0; Budućnost 1:0), ljudi mi se smijali zbog džempera (Dida: Uzmi vestu, biće hladno), popio brdo pive i bevandi, prošao skuterom pola Splita i još se noćno kupao oko pola tri kod POŠK-a bez da sam opizdio tintarom u mrkintu...
Ukratko, Dida, fala za sve! kad mi ozdravi rame, pucamo četverce na Jarunu!

Ujutro me Dida iskipao skuterom na rivu gdje se dogodilo to.

Naime, na godišnjem sam i ne jedem mueslije nego sendvičine, mesne doručke i općenito – sve što je fino a ne valja.
Što se osim na mojim obraščićima ispoljava i na mojoj guzi koja je zatvorila okno ko što bi se stisla blenda na starom Nikonu.
No go.

Dakle, od subote, kad sam krenuo na morje, pa do četvrtka iskako sam tek omanju blijedu količinu tvrdog glinamola koju svaki omanji brgljez izbaci nakon doručka.
Onda sam u četvrtak odsro prošlu subotu (cca 20 deka – bijeda... Ni za šaku...), i tada je na splitskoj Rivi kucnuo čas za naplatu.

Crevca su prozborila nešto kao «Grglj», prolomio se nekakav šuplji jecaj (kao kad prvi put bariš komada pa završi strana ploče a tebi ruka taman na grudnjaku i nema Boga da se digneš pa nenadani izdajnički želučani kruljaj ubije atmosferu...), sav sam se presavinuo i lagano problijedio.

Popocatepetl!!

Uglavnom, nova Riva je zanimljiva, konobari su i dalje nadrkani, kava je fina, a ja sam totalno zanemarujuć te činjenice praćen čeonim graškama znoja veličine nosa Mirjane Hrge uletio u prvi zahod koji je garantirao da neću dobit sifilis ni preko papirne košuljice.

Košuljica brzinska, gaće dole i brambadadadadadam prolj puć flopppp oink nhhh...

U prvom sam begovskom naletu izbacio nedjelju, ponedjeljak i pol srijede (do one odvratne nektarine).
Umjesto da po planu uslijedi onaj drugi, kraći i manje obilan izlet, nakon pauzice (dva sms-a), tada se desilo sranje...

Nestade struje.
Apsolutni mrak.
Čak je i ventilacija zamrla.

A tako potrebna...

Serem naslijepo.
I nije neki gušt.
Pogotovo kad ti neko pokuša uć.

Mrzim zahode bez ključa di se štitiš koljenom...
Najčešće bezuspješno.

Srećom, ovaj je imao ključ, ali ne i rezervni izvor energije pa sam se nakon par minuta iščekivanja i lagane prpe poslužio odokativnom metodom.
Svjetlost mobitela nije bila od neke pomoći, ali mi se vlastiti Pišo Trovač tako omilio u tom mraku pod slabašnim plavkastim svjetlom Nokije.
Ko one ušatice onomad u Modroj Špilji.

Da ne skrećem, ovlaš se obrisah, višekratno oznojih i prokleh i birc F-1 i osoblje i sve živo.
Al što te ne ubije...

Još dva – tri dana i vratio sam se u kalup.
Valjda.

Vela Luka.
Stari speko brancina samoubojicu veličine omanje tranzicijske države, stara spremila kupus na lešo...
Butković, Bakalović i Barbieri (be be be!) se mogu ić igrat u pješčanik i pokrit kanticom po glavi.
Takvih delicija nema u restoranima...

Slijedi večernje satiranje u Plafa, jedinom bircu u Hrvatskoj di je pola litre Erdingera i dalje 16 kuna.
Manje od makijata na trgu u Hvaru, serem ti na hrvatsku pohlepu, bahatost i glupost.

Nedjelja Proizd, ponedjeljak pravac Kukljica.
Brzo ide ovo...


PS. Moja stopostotna podrška Radi Maleviću i odbojkašima. Ratne profitere i hadezeove ulizice u logore i na krampove da ceste grade! I dajte sport sportašima a ne mafijašima!

srijeda, 01.08.2007.

Valovi VS Bonaca

Valovi VS Bonaca

Ne, nije riječ o bici za naslov prvaka u Velter ili Bantam kategoriji po WBF ili ko zna kojoj federaciji.
Ovo je priča o moru, ljudima, obali...
I ovo jače udara.

Jučer sam satima plivao po uljnoj, poput tijesta za savijaču - oklagijom razvučenoj savršeno ravnoj bonaci.
Danas sam pak naletio na vjetrom uzrokovane mrcine od preko dva metra koje su bez milosti mlatile žalo ko što Junior nemilice razbija vodene balone (lopta baaaaam) i Lego kocke, što o mene, a što u kamenje, podove ili što bilo.

Ovisnik sam o moru.

Kao Kikiću koji je imao osigurano dvomjesečno ljetovanje na Korčuli (u nekom razdoblju od 10+ godina), nije mi bilo jasno zašto ni svi ostali frendovi iz razreda ili s igrališta nemaju svoje kuće na moru.
Nego idu nekam sa starcima na tjedan-dva i mrze me jer me nema prek ljeta.
Da sam znao da oni NE rintaju ta dva tjedna...

Neke sam zvao kod sebe na par dana, ali ta fuzija jarana sa starcima, babom i pokojnim didom nikad nije bila kvalitetna jer sam bio u totalnom grču da frendovi nešto ne zaseru pa da to ja ne dobijem na nos, što bi ipak kad-tad dobio na nos.
A nije da nisam i sam radio sranja.
Sjetit će se Smile one litre crnjaka u podne te 1992....

Kao klinac sam obožavao bonacu.
Da se mene pitalo, ukinuo bi vjetar preko ljeta i nagurao ga u svaki dan zime dok sam grijao tvrdu školsku klupu u hladnom Zagrebu.
Kad si mali, jednostavno ti na moru nije vruće ko velikima.
Jebe te se za sunčanice i crvenila i faktore - pocrveniš ko prkno od jastoga jer je prvi dan i osjetio si more i nemre te dragi bog zauzdat.

Baba te protiv pulsirajućeg crvenila prije spavanja namaže jogurtom ili octom, dan i pol te peče, treći dan se počneš gulit i bok.
Objasni ti razmaženom Purgerčiću jedincu od 12 godina da tam postoji neki rak kože. Ma da. Moš mislit...

Tako da mi bonaca bez daška vjetra nije ni najmanje smetala jer smo mogli više bit na moru i izmišljat puno više hobija za dušu.
Od žabica (16 komada, da vas vidim!) do gađanja prazne boce ili klasičnog hitanja u dalj.

Dok je Dida bio živ i dok smo imali barku, imali smo i tri vrše koje su se morale dizat kad se prirodnim putem budio neko od ukućana.
Dakle, Dida a ne ja.
Okrutna i bešćutna pobjeda Kronike dana (ili kakogod se zvala emisija na jedinoj radio postaji koja se lovila u 6.00 ujutro a da nije bila Talijanska) nad trvrdim snom spužvasto-odebljeg lijenog odlikaša s Alanfordovima, Velikim Blekom, Umpah Pahom, Tikom Luftikom, Turijem i Tolkom, Hogarom, Gašom, Komančom, Ben Boltom i Modesti Blejz (jel iko brijo na nju osim mene?) i inim strip junacima ispod kreveta.

U slučaju bonace, vidili bi s barke potopljene komade stiropora (senjale) koji su označavali di je vrša prespavala 24 sata.
U slučaju valova, svo zadovoljstvo tih u barku izvađenih cipala, salpi, ušata, tragaja, bukvi i više generacija hobotnica, bilo bi odgođeno za koji sat, a želudac, primozak i ahilova tetiva bi u tih sat-dva veslanja, valjanja, dizanja i padanja po nekoliko puta promijenili mjesta.

Kad bi neko danas snimao film o jednorukom nesuđenom poljoprivredniku penzioneru i njegovom motornodebilnom unučetu kako se rukama, nogama, čekićom, francuskim kljičem i kormilom bore s podivljalim ugorom koji se grči po podu pri nevremenu od bar pol bofora dok im barka sporo ali neumitno pizdi prema obali - sigurno bi se obogatio.
Iako odoše i Bergman i Antonioni u tri dana...

Kad bi se škvadra s ručnicima i kartama za remi/tablić/loru, briškulu ili uno pojavila na plaži, Riba bi već odmorio od jutarnjeg live snimanja Moby Dicka 3 i lovio dah za predstojeći dan uz prvi sendvič s parizerom i senfom.
Razmazotka je za večericu papala pet Gavrilovićevih hrenovki iz konzerve i babine pečene kunpire...
Preteča današnje škembulje, aj supouz...

S druge strane, kad bi se išlo na Proizd (otok, pol sata vožnje, nedjelja, odmor, alkohol, gradele, tulum, raj), i kad bi iza 5 okinuo maestral - nije bilo većeg gušta nego se bacit po plaži na višemetarske valove i osjetit se malen poput savršenog oblutka po kojem te hiće ta zaigrana prejaka i beskompromisna masa kojoj si ti i dalje samo kraj puta.

Stojiš u plićaku.
Val te okine u prsa.
Ako je dovoljno jak, hiti na leđa, razvalja po kamenju, odgura još metar s kamenjem i kad očekuješ primirje - još povuče nazad.
Na drugi koji taman nalijeće...
Danas kad ponovim tu foru - malo je bolnije.
Naime, obluci ničim izazvani rade sasvim finu depilaciju leđnih dlačica...

Isto tako, površinski cipli, šparići i ušate bi bolje grizli kad bi bilo malo namreškano nego kad bi te vidli kako im se nadaš kroz prozirnu bonacu.

S duge strane, kad bi se odveslao na pučinu u potrazi za ručnim pecanjem s dna (knezi, pirke, kanjci, špari), valovi su bili sve samo ne prijatelji.
Isto kao i kad sam bio otkrio svoje skriveno nalazište amfora iz kojeg sam dva mjeseca potajno otkapao s dubine od par metara i đorao bubnjiće za poluskršenu, dagnjama i kamenicama optočenu te polovnu, ali ipak – amforu.

Ta, koje tisućljeće stara posuda za prijenos maslinovog ulja ipak je završila u gepeku nekog bijesnog džipa zagrebačkih registracija koji ju je otkopao do kraja te izvadio dok sam se ja vraćao s dvije vreće krumpira na ramenima, netom iskopanih na polju.
Zavitlanim krumpirom se džip ne zaustavlja.
Pa ni nemam svoju amforu.
Ni dva mjeseca života koje sam joj posvetio.
S druge strane, kad se sjetim da sam toliko posvetio i traženju najduže borove iglice...

Ali mi je zato ostalo par hektolitara mora u želucu kad ostaneš na dnu par sekundi duže nego što je organizam planirao i onda izletiš ko sipin dim na površinu.
Di te val dočeka na bekend.
Minus za valove.

Kod ronjenja i samog spuštanja pod površinu, opet je bonaca imala prednost.
Obožavao bi zaronit iz čistog mira na par metara, izdahnut do pola (tak da ne potonem) i onda lagano plutat prema gore.
Ispuštajući zrak koji se pretvarao u balončiće, koji su se pretvarali u sićušne vibrafone što te kao na sporu i vječnu morsku svadbu prate prema površini.
A ti i dalje plutaš i gledaš prema gore, a Sunce se slama iz one divno plave u prozirno zelenu boju.
Izravnavaš se sa sitnim gavunima, iglicama, črncima koji te uopće ne tangiraju i veseliš zraku.

Izroniš i sretan si što si živ, otvoriš oči, a onda te pogodi trp u glavu jer te Gile, Dejo, Zoki ili kogod zove na vaterpolo ili picigin.

I opet pobjeda bonace nad valovima jer bi pri vaterpolu naš pokušaj gola (par dasaka što je izbacilo more, stiropor i biduni – kanistri istog porijekla te mreža gavunara iz izvora koji ne smijem odat), tad znao otplutat par metara lijevo ili desno, a kao rezultat bi neko nagazio na ježa, ostatak boce, stjenčugu ili bi lopta pogodila u vugla neko derište jakog glasa i velikog oca u plićaku.

Plažu za picigin, jedinu pješčanu u cijeloj uvali, dijelili smo s osobljem za kupanje od 0-109 godina kojem se nikako nije sviđalo naše bacakanje na njihove kičme i dojenčad.
Pa smo više cijenili valove jer bi onda bilo i više mjesta zbog manjka ljudi.

Bonaca je bila idealna za kupanje nakon rada u polju ili oko mindula.
Valovi su bili bolji za odmaranje mozga – kad bi stavio glavu pod more i slušao kako more igra jamb.

Kad si bio pijan i s gitarom, bonaca je garantirala noćno kupanje i pokušaj uleta.
Valovi su u simbiozi s vjetrom garantirali brži oporavak nakon tuluma na plaži.

Bonaca bi olakšala seks u plićaku.
Valovi bi tjerali komarce.

Valovi su za frajere.
Bonaca za romantičare.

Ne mogu bez mora...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv