Valovi VS Bonaca
Ne, nije riječ o bici za naslov prvaka u Velter ili Bantam kategoriji po WBF ili ko zna kojoj federaciji.
Ovo je priča o moru, ljudima, obali...
I ovo jače udara.
Jučer sam satima plivao po uljnoj, poput tijesta za savijaču - oklagijom razvučenoj savršeno ravnoj bonaci.
Danas sam pak naletio na vjetrom uzrokovane mrcine od preko dva metra koje su bez milosti mlatile žalo ko što Junior nemilice razbija vodene balone (lopta baaaaam) i Lego kocke, što o mene, a što u kamenje, podove ili što bilo.
Ovisnik sam o moru.
Kao Kikiću koji je imao osigurano dvomjesečno ljetovanje na Korčuli (u nekom razdoblju od 10+ godina), nije mi bilo jasno zašto ni svi ostali frendovi iz razreda ili s igrališta nemaju svoje kuće na moru.
Nego idu nekam sa starcima na tjedan-dva i mrze me jer me nema prek ljeta.
Da sam znao da oni NE rintaju ta dva tjedna...
Neke sam zvao kod sebe na par dana, ali ta fuzija jarana sa starcima, babom i pokojnim didom nikad nije bila kvalitetna jer sam bio u totalnom grču da frendovi nešto ne zaseru pa da to ja ne dobijem na nos, što bi ipak kad-tad dobio na nos.
A nije da nisam i sam radio sranja.
Sjetit će se Smile one litre crnjaka u podne te 1992....
Kao klinac sam obožavao bonacu.
Da se mene pitalo, ukinuo bi vjetar preko ljeta i nagurao ga u svaki dan zime dok sam grijao tvrdu školsku klupu u hladnom Zagrebu.
Kad si mali, jednostavno ti na moru nije vruće ko velikima.
Jebe te se za sunčanice i crvenila i faktore - pocrveniš ko prkno od jastoga jer je prvi dan i osjetio si more i nemre te dragi bog zauzdat.
Baba te protiv pulsirajućeg crvenila prije spavanja namaže jogurtom ili octom, dan i pol te peče, treći dan se počneš gulit i bok.
Objasni ti razmaženom Purgerčiću jedincu od 12 godina da tam postoji neki rak kože. Ma da. Moš mislit...
Tako da mi bonaca bez daška vjetra nije ni najmanje smetala jer smo mogli više bit na moru i izmišljat puno više hobija za dušu.
Od žabica (16 komada, da vas vidim!) do gađanja prazne boce ili klasičnog hitanja u dalj.
Dok je Dida bio živ i dok smo imali barku, imali smo i tri vrše koje su se morale dizat kad se prirodnim putem budio neko od ukućana.
Dakle, Dida a ne ja.
Okrutna i bešćutna pobjeda Kronike dana (ili kakogod se zvala emisija na jedinoj radio postaji koja se lovila u 6.00 ujutro a da nije bila Talijanska) nad trvrdim snom spužvasto-odebljeg lijenog odlikaša s Alanfordovima, Velikim Blekom, Umpah Pahom, Tikom Luftikom, Turijem i Tolkom, Hogarom, Gašom, Komančom, Ben Boltom i Modesti Blejz (jel iko brijo na nju osim mene?) i inim strip junacima ispod kreveta.
U slučaju bonace, vidili bi s barke potopljene komade stiropora (senjale) koji su označavali di je vrša prespavala 24 sata.
U slučaju valova, svo zadovoljstvo tih u barku izvađenih cipala, salpi, ušata, tragaja, bukvi i više generacija hobotnica, bilo bi odgođeno za koji sat, a želudac, primozak i ahilova tetiva bi u tih sat-dva veslanja, valjanja, dizanja i padanja po nekoliko puta promijenili mjesta.
Kad bi neko danas snimao film o jednorukom nesuđenom poljoprivredniku penzioneru i njegovom motornodebilnom unučetu kako se rukama, nogama, čekićom, francuskim kljičem i kormilom bore s podivljalim ugorom koji se grči po podu pri nevremenu od bar pol bofora dok im barka sporo ali neumitno pizdi prema obali - sigurno bi se obogatio.
Iako odoše i Bergman i Antonioni u tri dana...
Kad bi se škvadra s ručnicima i kartama za remi/tablić/loru, briškulu ili uno pojavila na plaži, Riba bi već odmorio od jutarnjeg live snimanja Moby Dicka 3 i lovio dah za predstojeći dan uz prvi sendvič s parizerom i senfom.
Razmazotka je za večericu papala pet Gavrilovićevih hrenovki iz konzerve i babine pečene kunpire...
Preteča današnje škembulje, aj supouz...
S druge strane, kad bi se išlo na Proizd (otok, pol sata vožnje, nedjelja, odmor, alkohol, gradele, tulum, raj), i kad bi iza 5 okinuo maestral - nije bilo većeg gušta nego se bacit po plaži na višemetarske valove i osjetit se malen poput savršenog oblutka po kojem te hiće ta zaigrana prejaka i beskompromisna masa kojoj si ti i dalje samo kraj puta.
Stojiš u plićaku.
Val te okine u prsa.
Ako je dovoljno jak, hiti na leđa, razvalja po kamenju, odgura još metar s kamenjem i kad očekuješ primirje - još povuče nazad.
Na drugi koji taman nalijeće...
Danas kad ponovim tu foru - malo je bolnije.
Naime, obluci ničim izazvani rade sasvim finu depilaciju leđnih dlačica...
Isto tako, površinski cipli, šparići i ušate bi bolje grizli kad bi bilo malo namreškano nego kad bi te vidli kako im se nadaš kroz prozirnu bonacu.
S duge strane, kad bi se odveslao na pučinu u potrazi za ručnim pecanjem s dna (knezi, pirke, kanjci, špari), valovi su bili sve samo ne prijatelji.
Isto kao i kad sam bio otkrio svoje skriveno nalazište amfora iz kojeg sam dva mjeseca potajno otkapao s dubine od par metara i đorao bubnjiće za poluskršenu, dagnjama i kamenicama optočenu te polovnu, ali ipak – amforu.
Ta, koje tisućljeće stara posuda za prijenos maslinovog ulja ipak je završila u gepeku nekog bijesnog džipa zagrebačkih registracija koji ju je otkopao do kraja te izvadio dok sam se ja vraćao s dvije vreće krumpira na ramenima, netom iskopanih na polju.
Zavitlanim krumpirom se džip ne zaustavlja.
Pa ni nemam svoju amforu.
Ni dva mjeseca života koje sam joj posvetio.
S druge strane, kad se sjetim da sam toliko posvetio i traženju najduže borove iglice...
Ali mi je zato ostalo par hektolitara mora u želucu kad ostaneš na dnu par sekundi duže nego što je organizam planirao i onda izletiš ko sipin dim na površinu.
Di te val dočeka na bekend.
Minus za valove.
Kod ronjenja i samog spuštanja pod površinu, opet je bonaca imala prednost.
Obožavao bi zaronit iz čistog mira na par metara, izdahnut do pola (tak da ne potonem) i onda lagano plutat prema gore.
Ispuštajući zrak koji se pretvarao u balončiće, koji su se pretvarali u sićušne vibrafone što te kao na sporu i vječnu morsku svadbu prate prema površini.
A ti i dalje plutaš i gledaš prema gore, a Sunce se slama iz one divno plave u prozirno zelenu boju.
Izravnavaš se sa sitnim gavunima, iglicama, črncima koji te uopće ne tangiraju i veseliš zraku.
Izroniš i sretan si što si živ, otvoriš oči, a onda te pogodi trp u glavu jer te Gile, Dejo, Zoki ili kogod zove na vaterpolo ili picigin.
I opet pobjeda bonace nad valovima jer bi pri vaterpolu naš pokušaj gola (par dasaka što je izbacilo more, stiropor i biduni – kanistri istog porijekla te mreža gavunara iz izvora koji ne smijem odat), tad znao otplutat par metara lijevo ili desno, a kao rezultat bi neko nagazio na ježa, ostatak boce, stjenčugu ili bi lopta pogodila u vugla neko derište jakog glasa i velikog oca u plićaku.
Plažu za picigin, jedinu pješčanu u cijeloj uvali, dijelili smo s osobljem za kupanje od 0-109 godina kojem se nikako nije sviđalo naše bacakanje na njihove kičme i dojenčad.
Pa smo više cijenili valove jer bi onda bilo i više mjesta zbog manjka ljudi.
Bonaca je bila idealna za kupanje nakon rada u polju ili oko mindula.
Valovi su bili bolji za odmaranje mozga – kad bi stavio glavu pod more i slušao kako more igra jamb.
Kad si bio pijan i s gitarom, bonaca je garantirala noćno kupanje i pokušaj uleta.
Valovi su u simbiozi s vjetrom garantirali brži oporavak nakon tuluma na plaži.
Bonaca bi olakšala seks u plićaku.
Valovi bi tjerali komarce.
Valovi su za frajere.
Bonaca za romantičare.
Ne mogu bez mora...
Post je objavljen 01.08.2007. u 19:32 sati.