Marketing
Bezze...
Davne 1971. na audiciju za pjevača jednog rok benda u Kragujevcu, među stotinjak drugih čupavaca došao je i Boris Aranđelović.
Vođa benda, R. M. Točak, rekao je mladcu na ulazu isto kao i desetorici koji su došli prije njega:
- Jel znaš Child in time od Purplea?
- Znam.
- Pa ajmo onda.
Fora je bila u tome da Gillan u jednom trenutku te, najdraže pjesme moje mladosti, digne glas tako visoko da bi se moja mama uvijek zabrinula za obje vaze koje još nisam bio uspio razbit.
I to se nije moglo ponovit.
Minutu kasnije, Točak je izašao u čekaonicu i rekao ostalim potencijalnim pjevačima sljedeće:
- Momci, slobodni ste, imamo pjevača.
Boris je otpjevao tu zadanu dionicu i još digao glas za dva tona.
Nakon toga više nije trebalo tražiti.
Poslije je Smak imao padova i uspona, napravio nekoliko vanvremenskih pjesama poput Daira, Bluesa u parku i Nebo je samo drum bez dna, a ja sam ipak ostao veći fan Deep Purplea iako sam DMJ-u vječno zahvalan što me uveo u diskografiju vjerojatno najvećeg blues benda Balkana i prenio mi ovu informaciju.
Naime, često sam u svojim snovima o velikom pjevaču i sam pokušavao dić glas do tog famoznog ge-a ili čega već, ali bi uvijek zapeo stepenicu prije.
U subotu sam vozio na rapski maraton.
Na Mišnjaku je plivače čekao bus sa zanimljivom tablom...
Organizacija ko po urici.
Pet hostesa u badićima!
Boris, šef i duša maratona je opet organizirao gulaš od muflona (ispričavam se što sam pojeo četiri tanjura), piva je tekla, Cico je bio s one strane šanka Banove vile iako ne znam ko bi ove godine pobijedio od nas da je skočio u more, Ćopić je sjajno vodio program, a ja sam se makar na jedan dan sjetio vjerojatno najljepše godine u životu koju sam proveo kao profa geografije na tom prekrasnom otoku. Darko i opet nije plivao, ali smo se zato olešili poslije kad je Karoca kao drugi među Rabljanima povukao bocu Jamesona i tako dalje, i tako dalje...
Rezultat nije bitan, važno je kako se ulazi u cilj!
Spavao sam kod Krune i Line, savršenim zamjenskim mami i tati te davne 2000-te, napričao se, natračao i po tko zna koji put prešao po uspomenama.
Divota.
Bemti, imao sam 3000 kuna plaću, nisam imao auto i živio sam u kući koja se prijetila zrušit na jači prdac galeba... A bio sam najsretniji čovjek na svijetu.
Baš je dobro bilo...
Dan poslije sam vozio u Kukljicu posjetit Juniora koji i dalje uživa u ljetnoj rezidenciji kod dede i bake.
Pjevao sam u auto skupa s Gillanom - Wait for the Ricochet...
U jednom trenutku, onom trenutku, ulovio sam na trenutak najvišu frekvenciju.
Zaustavio sam Cliota istog trena negdje na magistrali i skočio u more.
Kasnije sam se još dugo igrao s Rokom i shvatio kako život nekad može stvarno biti savršen.
Hvala Rabe!
Sportske vijesti.
Svaku večer ih čita neko drugi iz redakcije.
Jel samo mene nervira onaj tip koji čita iz grkljana gutajući samoglasnike ko knedle ko Sportikus iz Sport Billija a niko mu nikad nije vidio lice?
"Danat tmo tlutali idbornika Bilita..."
Danijel Križ.
Samozatajniji i od samog Đelota...
*Fotke by Žagar
Post je objavljen 21.08.2007. u 08:20 sati.