::ribafish - čovjek krnje jetre::

utorak, 29.11.2005.

Dnevnik 33 - !ziritiran svim i svačim, tražim nekog da se kačim

Kako se kaže blog na irskom?

O'blog!!!


Čitam u Gloriji (nije moja, ostalo Mihi kraj zahoda pa ono...) kako ona iritantna te afektirana iz reklame za HT daje intervju u kojem kaže sljedeće:

«Svi me doživljavaju kao seksi debeljucu... čak su me neki dan slikali za Playboy u minici i štiklama.»
Seksi debeljucu? Toliko je izazovna da izaziva na povraćanje... Čiji Playboy? Etiopski?

«Ja jednostavno samo plešem na dobru muziku.»O, da... Na onu matricu otvarajuć usta kao puni frižider... Moš mislit...

«Uvijek sam bila nemirno dijete, uzimala žvake s poda... i ljubila s dečkima.»
Da ti ih razžvaću!? Isuse, fuuuuj....

«Moja profesorica pjevanja mi je rekla da ne zna što bi s mojim vikalom jer je predobar, tako dobar da mi ne može naplaćivati satove»
Debelsa, skromnost ti je fakat vrlina. Kad bi svi bili kao ti, ljudi se ne bi nikad ni sretali ni upoznavali koliko bi im nosine bile u zraku...
Dobro ljudi, jel netko zna tko gura tu grešku kroz naše medije? Tko joj je tata? Gradonačelnik, doktor, precjednik stranke, vlasnik rive, Mario fakin Sad Muck?!?!?!? Ko!?

Dakle, nemam ništa protiv debelih ljudi (i sam sam takav), ali meni se ona osobno ne dopada jer se svugdje gura ko ona zgubljena teta Jadranka na plakatima hadezeja, a k tome se pravi da uživa i pršti od sreće jer se ne može prštat od sreće na onoj namještenoj reklami di čaga kraj bona ili nečeg za telefoniranje. Dobro, bolja je od onog pederastog, ali sve što ima veze s gadovima koji su mi do dolaska novog operatera naplaćivali minutu duplo skuplje, odmah mi je odvratno na entu. Zamišljam kako bi bilo da se jednog dana zapijem s nekim nepoznatim društvom i odjednom neki ćelavi u odijelu mrtav pijan mi kaže, stari, ja sam ti iz hatea ili vipa, i imam tri kuće s bazenima na račun tebe i još 4 milje glupih Hrvata koji mi moraju jest govno iz ruke, a ja ih još jebem svaki dan s 200 reklama ked im jajca najviše titraju... Pa što bi mu čovjek rekao? Anyway, reklame ću i dalje gledat, one će me nervirat, mobitel ću morat držat upaljen, račune plaćat, te se standardno nervirat gledajuć takve tipove u odijelima koji mi sišu krv kroz novčanik...

Druga stvar koja me iziritirala poput mog stalnog pratitelja Heme Roida III, je posjet Getrou, koji je osim standardno sporih teta na blagajnama koje redovito trče po šifru nekog kulena, serijski broj kišobrana ili tek zamijenit novčanice ipak odabir broj jedan kad se tog dana u mjesecu moram zaletit u spizu. Naime, od prošlog su tjedna počeli puštat božićne pjesme, e ne bi li raja još više potrošila kad im se to zareže u primozak. Pederski, podlo, ali ionako žive od toga. Ne one sirotice na blagajnama koje iskorištavaju za 2000 kuna mjesečno, nego oni u odijelima iz gornjeg odlomka, ali whatewer...

Ne volim taj jedan cd s božićnim ljigama koji vrte u krug zadnjih mjesec dana svake godine na svim javnim mjestima. Užasno me to iritira, Ako nekog volim i cijenim, kupit ću mu nešto kad ga se sjetim, zaželim, vidim. Ne treba me netko prisiljavat na to! A ako i postoji neko zakonom određeno vrijeme darivanja ne želim imat funkciju posranog pokusnog bijelog miša koji će reagirat na deset gnjecavih pjesmuljaka u zaključku istoimenog ruskog naučnika svakog prosinca u godini. Strašno. Red Maraje, red Binga, red Brata, Red onog idiota koji drka dok gleda murjaka za pisoarom i smješi mu se u facu, red obrada njihovih obrada, zvončića, Božić Bata, sobova, snobova...

Roku ne bum niš kupil jer još niš ni ne konta (možda je zato namrgođen),

tradicionalno ću se Božićno zapit sa DMJ-om i Von Smiletom a muči me kaj da kupim Mihi? Pomagajte!

Rok je inače totalni medenjak dok ćori,


ali se s kapicom već nazire da će biti pravi pravcati fićfirić na starog!

Iako sliči na onog lovca iz Duška Dugouška! Kako li mu bješe ime? Elmor???

Evo još jedna obiteljska za kraj,

a ako postoji još istomišljenika za društvo iznerviranih Christmas sleazy songsima, javite se pa da se družimo uz Tomu Bebića, SOAD, i nešto kaj ne ide uz ovo.

Pusa.

nedjelja, 27.11.2005.

Dnevnik 32 - Istine i laži o bebama!

Bem ti i zimu i snijeg u Zagrebu i nove Artice od 880 kuna kad mi je trećina desnog tabana mokra nakon deset minuta hodanja. Jedva čekam proljeće kad će lepršavi komadi obući ljetne kompletiće i izazovno izložiti slatke trbuščiće suncu...


Mihi je puno bolje s trbuhom, Rok tu i tamo zaarlauče ali se ubrzo smiri. A jede kao da se iz JNA vratio. Usporedite li ovu sliku...

...sa sljedećom...

...shvatit ćete da se junior kvalitetno deblja, kao i da su digitalne vage jedno ogromno sranje i porez na budale jer u deset sekundi pokažu 5 različitih težina jednoj te istoj osobi. Inače Rok i tata imaju zajedno čistu stotku!!!!!!!!

Malo sam rezimirao prvih 42 dana u životu majke i dvije bebe:

Top 10 istina i zabluda o bebama, trudnoći i tak...

1. Bebe podriguju iza obroka.
Netočno.
Bebe iznenada ispuhnu oblak zraka snagom nadrkanog Gargantue. Tata će, kao bivši prvak Jugoslavije u Novom Sadu 1988 zasigurno biti nadmašen! Moj sin! A tek prdež... Pastorale, jebate!

2. Bebe se smješkaju.
Netočno
Bebe rade svakakve facijalne grčeve, i to nikako zbog toga jer im tepate, beljite se ili natežete obraščiće. Hvala.

3. Bebe kao vrlo male mogu ponavljati neke pokrete za nama.
Polutočno
Ako se 338 puta izbeljiš djetetu dva pikometra od iznenađene face, logično je da će i ono pokazati jezik jer je to jedina od četiri stvari koje radi uz mrštenje, grčenje i plač. I ako djetetu govorite normalno umjesto bući bući, njinji maju buba uuuu, isto će vas razumit. Ili neće. Al vas bar ja neću htjet priklat.

4. Pampers pelene ne propuštaju ništa.
Netočno
Dođite vamo, sunce vam, da vidite kako ne propušta kad mu kakica do tjemena dođe. U lavabou ga prat moram...

5. Bebe plaču samo kad su gladne i zasrane.
Netočno
Bebe plaču samo kad su gladne, zasrane i onda kad ne kužimo kaj im je. A to je uvijek. To je nažalost i najčešći slučaj i onda ste tako tužni da molite boga da vam naleti jehovin svjedok ili inkasator da se imate na koga izderat ('bem i tebe i stražara na kuli u šupak, bando neradnička posrana... Kramp u ruke!). Naravno, bebe to rade između 3 i 6 ujutro, pa kurac...

6. Trudnice postanu lude za seksom pred kraj trudnoće.
Netočno
NETOČNO!Što može dovesti do raznih poremećaja...


7. Kad rode, žene se već nakon mjesec dana vrate u formu.
Netočno
Zamolio bih ovom prilikom sve tete iz okolnih dućana da Mihaeli P. (29, zgodna, crvena, komad žene, šiške ko u Branikce... TUP... sorry dušo...) ne daju tegle nutele, eurokrema, vikija, kinderlade, nugatina, superskaramelom i sličnih govana (koje muškarcima traju i do godine i pol u špajzama, osim ako nešto ne bare pa se kilave s palačinkama), jer ću je zavezat za radijator u zahodu i bacat žlicu po žlicu u kanalizaciju, što njeno srce ne bi izdržalo.

Sva sreća da Miha ne doručkuje...


8. Bebe ne kuže ništa
Netočno
Jučer mu pustim Beethovenovu devetu, ono kad ono krvavo krenu violončela iz pianissima i okrenem se – kažem, «A buraz, kaj je svirka?», a ludak mi prstima pokaže L. L kao Ludvig!!! Ideš! Imao je Rodney pravo...

9. Tata s bebom u naručju je predmet obožavanja drugih slobodnih treba gdje god da dođe.
Netočno
Bježe ko od labuda koji šmrće. Osim djece i bakica, te teta na placu, a na njih režim... Sutra opet u shopping. Kak cu se nateglit, bem ti...


10. Bebe su nešto najslađe, najljepše i najemotivnije što se može dogoditi u životu jednog muškarca koji još nije sazrio do kraja, ali ga jebe savjest pa ne ide ni na standardna oblokavanja, zadnje kolo bowling lige, treninge curlinga ni bazen, i jednostavno je svim srcem zakeljen za posranog krmeljavog vrištećeg Jimmyja Cendrixa.
Točno
Jebeno točno...


Čestitke raji iz mog bowling kluba Purger koji su završili interligu u Ljubljani na šestom mjestu, kao i Kruni i Ljilji koji su se hrabro borili na Svjetskom kupu u konkurenciji 85 zemalja! A u Hrvatskoj nema niti jedne staza za Bowling!? Hoćemo bowlinganu nazad u Zagreb!!!!!!!!!!!

Ne ovakav bowling. Pravi...


Vic dana, iako je stariji:

Pita tratinčica drugu – Oš' se ševit?
Kaže druga – odjebi, imam fotosintezu

petak, 25.11.2005.

Bilo je jače od mene...

DMJ reče: kako se zove tetak od Krunoslava Kiće Ječmenc... pardon Slabinca?

Krunoslav Popaj Slabinac!!!

srijeda, 23.11.2005.

FHM party

Volim ić pit. Volim ić pit još više ak je besplatno. Nemreš se odreć sirotinjske faze u životu kad ti stara ode na operaciju, tata dobije otkaz a ti se snalaziš za knjige za faks noseći namještaj i čisteći snijeg. Zvali su me da radim u FHM-u. Taman sam bio pred potpisivanjem ugovora s Playboyem pa sam se kao i obično usro od promjene i odlučio ostati. I sad nije mi žao. Ali žao mi je što nisam pokušao i s FHM-om. Znete ono kad vas nešto rajca. Crv u guzi...

Whatever, bilo pa prošlo, ljudi su me prijateljski pozvali u Hemingway na tulum povodom otvaranja. Rekao sam im da mi je broj presiv i pretaman i da mi fali boja i života, kao i malo prisnosti u tekstovima te da im svaka čast na Severini jer ima fakat dobro dupe na slikama. Onda sam počeo pit i borit se s grižnjom savjesti da bi trebao otić doma na bebinje jer nisam ni stigao doma - izašao iz redakcije tek u pol 8. Privodio sam vino kraju jer je u 21.00 prestao zakon o točenju besplatne cuge, napričao s hrpom dragih ljudi (i zgrozio količinom ljudi onog opredjeljenja o kojem bi se dalo razgovarat) te mislio krenut doma, kad se dogodilo to. Prišao mi je bivši glavni urednik bivšeg magazina u kojem sam radio 4 godine i frajerski me poljubio u čelo. Onaj isti tip koji se nalagao i izvrijeđao me u istom magazinu kad sam odlazio zbog mizerne love i nemogućnosti stalnog radnog mjesta unatoč svih tih godina honorarčenja i dvadesetak autorskih strana tekstova po broju. Nešto je natuknuo i prošao dalje, a ja sam se ukočio. Kako, zašto? Donedavno me tapšao i plaćao pive dok sam mu pisao za male pare, a kad sam tražio sigurnost me elegantno odjebao...

Prijatelj mi je prišao i rekao - zašto nisi prljavog majmuna poslao u pizdu materinu? Ja sam i dalje bio kamenko i jedva dočekao novu rundu koju je netko donio na stol. Onda sam još malo pio i nisam čuo ništa oko sebe te se pokušao nać u svemu tome, zauzet stav i reć nešto pametno (kao Constanza onomad u Seinfeldu), a onda mi je prišao neki mladi dečko i rekao da radi u FHM-u i da mu nije jasno zašto me maloprije bivši urednik mog bivšeg magazina toliko napljuvao i izvrijeđao. U stilu da sam im bio na teret i da bi jednom godišnje dolazio s jednom idejom i da bi to morali rewritat danima. A tip je prošao pokraj mene deset minuta prije toga...

Kako neka bića smrde. Kako mogu biti šugava, gadna i pogana. Kakva trulež hoda svijetom...

Znam da će me neki napast da recikliram, ali ovo je moj prvi tekst ikad napisan za Klik. Tog dana današnji urednik Klika još nije ni došao u redakciju. Razočaran što se stvorenja jadnija od hendikepiranog trpa trpaju i uopće egzistiraju po svijetu, kao i u spomen pokojnom uredniku Vladimiru Tomiću koji je ovaj tekst pročitao po preporuci Mime i Tarabe koji su ga dobili na mail te drugom uredniku Davoru Milišiću koji ga je uredio i dotjerao, sa žaljenjem brišem svaku poveznicu s tim listom. Ako ikada i objave nešto što sam pisao, nemojte to kupiti. Hvala.


M o j a D o m o v i n a

DNEVNIK NAVIJAČA S PUTA U RIGU NA UTAKMICU LATVIJA:HRVATSKA

03.06.2001.
“Za deset minuta da si ispred Sheratona!” Dobro, stari je štos zezati žene da im treba uhuhu vremena da se spreme, ali ovo je bilo definitivno prebrzo. Lova, putovnica, dres, antialergini, fotić, gumeni bomboni, škarice za nokte, gaće, čarape, hlače, majica, da li staviti vestu, vadim škarice, dezić, četkica, kasnim. Dolazim do auta i skužim da sam zaboravio hranu, ali pogled na mečku es-nešto mi ubija pojam za bilo što, upoznajem Mirka, pozdravljam Borisa i krećemo na glavni kolodvor po Vjevu. Oko 13.30 krećemo prema Katowicama, bivšem rudarskom gradu na jugu Poljske.
Povijest bolesti je da sam upoznao Borisa (Mostar) i Vjevu (Osijek) na putu u Bruxelles gdje je bilo sjajno i tako smo se na povratku dogovorili da bi to mogli i ponoviti. I bi tako. Na brzinu, doduše, ali tulumi kojima se ne nadaš su najslađi. Sva trojica smo duboko razočarani u najšugaviju ligu na svijetu, obožavamo putovati i upoznavati nove ljude, idemo u nepoznato i razina adrenalina je kao kod časne u Alcatrazu.
Da sam se igrom slučaja rodio kao beduin u nekom zaselku u Sahari i planirao godišnji odmor na Grenlandu, opet bih se krivo obukao. Naime, na prvom pišanju u Austriji temperatura se spustila sa 25 zagrebačkih na zanimljiva 3 stupnja u svezi glede oluje, ali mi se ne damo. Mirko vozi tako mirno i sigurno, da sam ga htio pitati da i prijeđe stotku, ali sam ostao bez teksta kad sam na brzinomjeru ugledao 190. Jednog dana kad narastem… Druga pauza je na austrijsko-češkoj granici gdje nailazimo na njihovu verziju Hrelića a zaposlenici su isključivo Kinezi. Uglavnom prodaju isto smeće koje možete dobiti i kod nas, a jedina razlika su nekakvi odvratni vrtni patuljci. Jednom davno mi je jedan tip pričao da je probao halucinogenu drogu u obliku nekakvog papirića s nacrtanim nasmiješenim čovječuljkom, i da se najviše sjećao ogromnog spektra boja, 650 puta intenzivnijeg od onog koji može primijetiti normalan čovjek. Ti čudovišni keramički stvorovi su me podsjetili na tu priču. Da li je itko ikad shvatio bit vrtnih patuljaka, i da li je moguće smisliti gori kič? Ah, da, oni kameni lavovi. Kad ljudi imaju previše novca…
Kineskinja mi na sečuansko-ščećinskoj mješavini objašnjava da mi ima nešto za pokazati iza pulta, radoznalost ubija, znam, ali to je jače od mene, odlazim u mrak i vidim samo originalne nikeove trenirke. Bez veze. Razmišljamo o kupovini jednog patuljka da ga prošvercamo na tekmu pa da nas je više (trik iz filma “Bijeg u pobjedu”,gdje se pamti Stallone kao golman), ali mali je fakat gadan. Mirko tanka, časti ručkom i letimo prema četvrtoj granici. Naravno da je majstor uzeo forinte (“Dečki, u Mađi ja plaćam pivu!” “Ali ne idemo kroz Mađarsku, konju!”), koje će se pokazati kobne tek na povratku, no bitnija stvar je ulazak u 26-u državu u koju je kročio i popio pivu autor ovih redaka. Rekoše nam da moramo na dezinfekciju. Luckilly, puno je nježnija nego što zvuči, pranje ruku i đonova tenisica, s tim da i auto mora proći preko nekakvog tepiha, ali mi smo jači i od sudbine i dolazimo do Katowica. Pozdravljamo se s Mirkom i ulijećemo u vlak za poljsku metropolu. Pijemo prvu poljsku pivu (“Mocne”-8% alkohola, jako jako i loše), pričamo o prošlim utakmicama, herojima, gostovanjima, prednostima grupnog sexa i ulazimo u novi dan.


04.06.2001.

Zašto bi vlak iz Katowica vozio drito u Warszawu, kad možemo presjedati. I zašto to ne bismo napravili u simpatičnom gradiću Radomu, kojeg smo krstili i kao rodman, i radomir i radovan. Baš nas se i nije dojmio, vjerojatno jer je bilo oko 4.15 ujutro, svitalo i bilo jezivo hladno. Na kolodvoru sam ubacio dvije forinte u kutiju za nezbrinute pse vodiče i začuđeno promatrao plakate protiv pušenja na kojima su prikazane slike karcinoma pluća povećane 17 puta. Skoro sam se zrigao, sva sreća da ne pušim.
Kvaliteta poljskih vlakova je slična onoj indijskih prezervativa, tako da i nije bilo spavanja do iskrcavanja na ružnom katakombastom željezničkom kolodvoru u najvećem gradu Poljske (1 700 000 stanovnika). Pokušavajući zaspati promijenio sam više poza nego što sam ih zapamtio iz figurae veneris. Doručak u parku kraj pješčanika upoznao nas je sa sjajnim okusom paštete koja je izvrsno legla na istumbani želudac. Krenuli smo u razgledavanje velegrada ispunjenog staljinističkim štihom, prevelikih ulica i aerodroma umjesto glavnog trga, te najmasivnije zgrade koja se zove Dom kulture. Kaki-smeđe boje, naravno. Treba uzeti u obzir da je ’45 tu bila ravnica, ali se fino popunilo. Par staklenih divova se nikako ne uklapa u opći dojam. Do očaja nas dovodi radno vrijeme kafića, koje je Vjevo prokomentirao: ”Sviće u 4, a rade od 10. Sjebali ih Rusi”. Relativno prljav put do centra praćen je s ponekim ležećim pijancem i smećem, čisće nego isti kvart, na primjer u Beogradu, ali definitivno prljavije nego Zagreb. Noćni život nije isproban iz jednostavnog razloga što smo lovili autobus za Rigu, ali prema Borisovim pričama, a čovjek je u Poljskoj proveo 6 godina, i nije nešto. Razočaravam se u kentuckyskim prženim pilićima, koji su veličine cca jednog uhranjenog šišmiša ili podbuhlog kolibrića, a okus se ne razlikuje od ambalaže, pa smo se posvetili izboru pive za put. Kako složna braća kuću grade, a mi smo ipak imali samo autobus, uzeli smo 5-6 vrsta (od viška glava ne boli), i sreli još dvojicu navijača, Kokija (Lomnica) i Matiju (Rijeka) i sjeli u nešto što se za vrijeme korejskog rata valjda zvalo autobus. Pa to je strašno. Kakva firma Krstić, kakvi bakrači… Groza. Vozača bi se prepao i Tarantino osobno, a o higijenskim uvjetima da i ne govorimo. Svaki polupismeni indijanac bi iz onih bijelih navlaka za sjedalo na koje se naslanja glava (ima li to ime??) uspio dešifrirati barem 27 boleština ljudskih tjemena, vratova, različitih seboreja i inih kožnih bolesti, kompletna baza podataka ruževa za usne i skorene sline te ostataka gableca, a da ne spominjemo ljepljiv pod. Stoji se u prosjeku svakih 20 minuta, uglavnom kad šofer sretne prijatelja iz školske klupe (dvaput), toplog obroka (triput), ili sajma (opet Kinezi-samo sam čekao da mi pukne pogled na neku džunku u Žutom moru, ili da projuri Jackie Chan ).
Krenuli smo u 13.00, a u 17.30 prešli i 35-i kilometar, te promijenili vozače. Struktura i ponašanje putnika izgleda ovako:
-šest Poljaka loče
-Bjelorus loče
-Latvijci, Litvanci i Estonci, naravno loču
-Ukrajinka čita novine i loče
-španjolski bračni par guguće i pijucka
-četiri Irca, dvije Irkinje i dva Škota idu u Estoniju na utakmicu i jedini ne piju ništa. Enigma. Kopinić je mrtav, ovo je neviđeno.
-pet Hrvata uživa u pašteti, krastavcima, bananama i sjajnoj EB pivi.
Sve ovo proizvodi zanimljiv miris u busu, a oko nas sama polja. Da li je Poljska po tome dobila ime? Otkad smo prošli brdoviti jug države, najveća planina je bila lubenica.
Sjetio sam se svih primjedbi na Acu Kostadinova, koje su trenutno zaboravljene, jer smo na televizoru slušali prijevod nekog američkog filma na poljskom. Michael Keaton-jedan tromi i neizainteresirani glas na poljskom. Ajde. Još tri Keatona-isti glas. No dobro. Ali i Andy McDowell i sve glumce sinhronizira jedan te isti čovjek. I to istom bojom glasa! I to bez emocija! Strava!!! Kao da opet slušam prijenos Titovog sprovoda ili utrku formule 1 iz crnogorskog studija. Autobus se trese kao da je posljednji model te klase, proizveden 1963. u Kamerunu, spavanje je iluzija, pokušavam komunicirati s vozačem na par jezika, ali dobivam samo pogled netom probuđenog goveda, te shvaćam da su i oni blago pripiti. Pokušavam govoriti sa Škotom zašto, pobogu, ide na utakmicu Irske reprezentacije, ali kako nitko nikad nije shvatio njihov naglasak, okrećem se Ircima. Došli su pred par dana u Krakow na izlet, i većina ih je ostala ispod šanka. Sudeći po kvaliteti vozača, do Tallina će stići za otvaranje Olimpijskih Igara u San Marinu.
Poljska ostaje za nama, ravna i zelena, puno čistija nego što je to obećavala rudarska prošlost i različiti udžbenici. U tu državu razvijeni zapad je uložio velike novce, vjeruju da će im se isplatiti, a prosječan Poljak je siguran da su oni u EU i prije od 2004. Osim 2-3 plava nebodera i KFC-a, i nisam stekao nekakav dojam. Priča za sebe su placevi tipa trešnjevačkog, nagykaniszkog, ili onog u Republici Srpskoj, jer monopol Kineza je kao i onaj Indijaca na štampu u Beču. Ipak, bili smo previše kratko za neki dublji dojam.
Stojimo 40-ak kilometara pred litvanskom granicom, autobus se lufta, Vjevo vrši prirodnu gnojidbu i obogaćuje miješanu vazdazeleno-bjelogoričnu šumu, a ekipa se opskrbljuje novim zalihama pive. Sjeveroistok zemlje je dosta nerazvijeniji od središnjeg i južnog, a s autocestom smo se zauvijek pozdravili s ulaskom u Poljsku. Atmosfera nepodnošljivo podsjeća na film “Ko to tamo peva”. Mješavina voća, povrća, mesnih narezaka i pašteta izaziva revoluciju u želucima, pa padaju ideje za sutrašnje naslove u litvanskoj štampi: “Otkud tajnoviti krtičnjaci?”, “Tko nas je zasrao?”, “Tko je vidio mladiće u dresovima?”.
Pijem Tyskie Gronie, 821. novu pivu u životu, i fali joj mrvica slada da bi ušla u europski top-ten. Nakon stvarno kvalitetnih Poljskih piva, da mi sad netko ponudi izbor između domaće pive i kastracije, svijet bi ostao lišen nekoliko uživalaca plemenite vještine obožavanja soka od hmelja. Boris je konačno shvatio da Škoti u stvari imaju prljavi plan da špijuniraju našu reprezentaciju. To sam i probao objasniti Škotu na tečnom engleskom, ali je konverzacija sličila na onu između frizerske pomoćnice i Sandokana. Iako je 21 sat, Sunce i dalje bliješti, i konačno dolazimo do granice s Litvom. Možete li na trenutak zamisliti romsko naselje iz filma “Snatch”? E, upravo tako. Motori se gase, carinik skuplja putovnice. Čekamo otprilike sat vremena, svi su se naglo utišali osim nas, pa smo primili par prijekornih pogleda od vozača. Slijedi opis intimnih razmišljanja. Prati nas ljubičasta boja koja je ovog proljeća u Istočnoj Europi definitivno in. Prvo bandere u Brnu, onda svaka ne-zgodna žena u Warszawi, pa zavjese u busu i konačno litvanski pečat. Podsjeća me na maturalac u Sovjetskom Savezu 1988., kad smo u svakom gradu dobili juhu različite nijanse ljubičaste boje i drugačijeg okusa. A zvala se boršč, a ja sam bio nesretno zaljubljen u Andreu. Litvanski graničari imaju ljepšu uniformu od austrijskih. Dobro, svi imaju ljepšu uniformu od Austrijanaca. Pogled na parkirani autobus Mazurkas-transa podsjeća na Štulića, a u busu i dalje tišina. Zašto nisam nikad naučio tehnicirati? Sad bi neki drugi luđaci drobili kičmu i teško stečene ili posuđene pare na putu u udaljene krajeve. Zašto sam provodio sate i sate gutajući knjige a ne trčao po zelenim livadama? Možda zato što sam skužio da imam dvije lijeve, i da jednostavno ima i puno boljih, ali definitivno i puno više upornijih od mene. i tako sad neki dečki koji baš i ne znaju što znači bifurkacija ili transgresija ali papaju loptu, imaju avionski prijevoz onom boljom klasom u kojoj možeš ispružiti noge, de luxe hotel, yacuzzi, više od jedne trenirke, mrcinu od auta, x-komada, lažnih prijatelja ko kenje, novinara, interviewa, slave, članaka, žnora, bestova, sokola, ilegalnih stvari, brdo dječice koja traže autograme i onih malo većih koji će se sutra kurčit kak im je taj i taj platio cugu… I svi bi htjeli niti na njihovom mjestu, imati tucet plavuša u blizini, pun džep keša, biti zvijezda, kralj stadiona, idol. To be a footballer. I to se guta. Ne puše valjda jedino Ameri. Oni puše baseball i onaj njihov nogomet, pa si ti misli. Stvarno, kuda vodi razmišljanje na poljsko-litvanskoj grani. A još dva dana do tekme.
Sve u svemu, jako zeleno. Jedva čekam da u slijedećim kvalifikacijama izvučemo Wales, pa da usporedim kvalitetu trave. Ona izgleda odgovara govedima, jer ih je stvarno puno. Tip na granici dezinficirao je kotače na autobusu sa onom pumpom za peronosporu. Smiješno.
Brine me da li smo otišli previše na sjever za kvalitetnu pivu. Na putokazu ima odvojak za mjesto Kalvarija, ali ipak idemo ravno. U sumrak konačno i ulazimo u Litvu, zemlju o kojoj prosječni Hrvat zna reći samo Sabonis i Žalgiris. Kućice uz cestu su vrlo male i skromne, građene isključivo od bijelo-žute cigle, niski obrađeni brežuljci, pokoje jezerce, stogovi sijena s rupom u sredini (?) i jedna krava koja se češe s lijevom stražnjom nogom iza lijevog uha. Što bi na to rekao Ratko Milić-Kokonauskas?
Scena. Približava se sjajan tulum, nemam curu, spreman sam na nešto novo, totalno sam u pripremi, peru se zubi barem 13 puta dok desni ne kažu:”Isuse, dosta više!”, brije se prepedantno do istrebljivanja površinskog sloja kože dok ne procuri krvca, pri čemu se lavabo čisti najmanje 5 puta, i nikad ne opere do kraja, traže se i stišću prištevi veličine testisa domaće buhe (boscus vulgaris), rade se sklekovi, pjevuši, fakerski smješka u špigl, troše enormne količine mirišljavih sredstava, obožava se majka kad se nakon 37 minuta panike shvati da je najdraža majica ipak ispeglana, premda na krivoj polici, i sve skupa, kad si 1230% ready za picolov, i utovar (umokac), od tuluma ispadne propast. Vraćaš se doma oko 4.40, sam kao pseto i još si uvijek smrdiš po onim inim vodicama protiv smrdi. E, takav je feeling kad se vozite po noći kroz Litvu i ne vidite skoro ništa. Sorry, ipak sam geograf. Volim gledati mjesta na kojima nisam bio, a mrak bitno umanjuje doživljaj.

04.06.2001
Usred Litve nas lovi i treći dan putovanja. Inače, karta za bus je koštala 115 poljskih Zlota, ili 75 DEM. Kalvarija je ipak uslijedila kad mi je tip na benzinskoj objasnio da mi nemre vratiti ostatak od 100 DEM ni u jednoj drugoj valuti osim latvijskoj, pa ostajem bez pive. Šta da radim s 90 maraka u nekoj valuti u kojoj mogu samo držati iznutrice od srdela. Ubrzo stižemo i do Latvije. Allah, bilo je i vrijeme. Njihovi graničari su kao klonirani i sliče na Kena (onaj frajer od Barbie), ali frapantno. By the way, što je rekao matičar kad je ženio Barbie i Kena? “Vi ste stvoreni jedno za drugo!”. Iz Litve u Latviju idemo pješice radi dezinfekcije i divimo se gomili Kenova, koji su po pe-esu. Nije valjda da se primaju po rođačkoj liniji? Ma neee, ej, pa ipak smo 1500 km udaljeni od domovine.
Ne znam da li je zanimljivije promatrati veselje šofera što smo prešli granicu, ili poigravanje cirusa i stratusa u prvom osvitu zore. I to u 1.30. ujutro. Polarna svjetlost, iliti aurora borealis, something completely different. Vozači su se toliko razgalamili kao da su prošvercali bijelog pitona, nepalsku krizantemu i barem tri dijamanta u guzi-svaki. Na prvom stajanju u 28. Državi svijeta raspravljamo o veličini baterija u policajaca na granici(ogromno), i zaključujemo da ima i riječi na latvijskom koje i ne zavrsavaju na –s. WC, na primjer. Svugdje gnjezdas rodas, brda ni za lijek, Vjevo pojeo zadnji krastavac, pašteta još uvijek kao u priči. Što od uzbuđenja, što od razdanjivanja, gledamo i slušamo ljude oko sebe, tračamo simpatičnu španjolku, muž joj je flegma i zaključujem da je vjerojatno inženjer koji vodi ženu kod punice u goste. Sjetio sam se Markove verzije Djoletove pjesme: “Ima muža inženjera pred kojim je karijera i društvo u mjestu Visokom”. Foru je shvatio samo Boris, a ja sam bio razočaran poznavanjem zemljopisa BiH u hrvatskih navijača.
Konačno, u 3.45 ujutro stižemo u Rigu okupanu suncem i prohladnu. Slikamo se sa irsko-škotskom kombinacijom, razmjenjujemo adrese, oblačimo torbe i ruksake i krećemo u potragu za hotelom i kavicom. Nakon bezuspješnih sat vremena šetanja, stavljanja sunčanih naočala (4.30!!!), i promatranja starih bakica koje imaju funkciju smetlara, konačno nalazimo kafić (na latvijskom-kafejnica, Matija se zaljubio u tu riječ), i razmatramo plan radnog naziva: “Kako pronaći hotel”. Kreten naručuje na hrvatskom jeziku jednu sa šlagom, prosim, i biva podvrgnut unakrsnom vrijeđanju i podjebavanju. Al’ kad mi dođu njihovi klinci u školu… Mozak mi je prazan poput crijeva od rode, i treba mi malo duže, Boris skuži da se hotel kaže viesnica, i nakon neuspješnog šarmiranja zgodne konobarice krećemo dalje. Cijene hotela u Rigi iznose od 9 DEM do X DEM, u onaj prvi nas nisu pustili, a u one druge nismo mogli, pa je ostala samo solucija zvana “Aurora”, koja zaslužuje podrobniji opis.
Trebao se zvati “Horora”. Dakle, ni z od zvjezdice, a kamo li od zvijezde. Alanfordovski interijer, da ga vidi Spielberg, odmah bi došao snimiti drugi dio liste. Auschwitz izgleda kao Stubičke toplice prema ovom čudu. Kad sam stisnuo kvaku, imao sam osjećaj da sam se rukovao sa vrlo prometnom vijetnamskom kurvom, ili onom u bijelim tajicama što operira po Gajevoj. Stepenice su derutnije i od onih u zagrebačkim osnovnim školama, a sobe su blago ružičaste s vjekovnim naslagama prašine. Prvih pola sata sam glumio Champoliona i odgonetavao reljefe po madracu. Uz nešto što bi trebalo glumiti recepciju, upravo su se presvlačile dvije gospodične od šezdesetak godina, dajući zanimljivu aromu hodniku u kojem smo stajali, ali kako je to ipak bio jedini hotel za 12 maraka po glavi, upadamo. Teta sobarica je bila vrlo ljuta i čak neugodna kad smo zatražili čiste plahte, što je bilo stvarno drsko od nas (pa nismo valjda u hotelu!), i tako smo krevete namještali sami. Čeznuvši za kapima vode po svome mladom ižuljanom tijelu, uputio sam se do tete na recepciji da mi kaže gdje su tuš-kabine, na što sam dobio upute za put do podruma i ključ za jednu od dvije kabine u cijelom hotelu. Ljudi dragi, preživio sam i Vranje i Uroševac, i ledenu vodu u Taizeu, ali ovo... Otkad sam ‘94-e vidio mrtvog napuhanog štakora veličine nogometne lopte u riječkoj luci, ‘96-e cipla koji jede sadržaj prezervativa u moru na splitskoj rivi (samo mu se repić živahno trzao, a ostatak tijela je bio unutra), ‘98-e mrtvu krticu staru 7 dana u Jarunu, te žohara-ubojicu koji mi je skoro počeo jesti nos u Lenjingradu 1988-e, mislio sam da mi više ništa ne može dignuti želudac. Greška. Na ulazu nasred poda pljuvačka veličine jaja na oko nekog bronhitičnog tuberana u većini boja spektra, dlaka kao u kavezu king-konga za vrijeme mitarenja (kad smo već kod njega, zašto je king-kong oteo baš plavušu? Zato jer je majmun.), umjesto tuša nekakva prozirna cijev, naravno, temperatura ispod nule, a vrhunac svega odvodni sistem-na podu je rupa promjera jednog metra, a na rupi daska koja služi za stajanje. Vjerojatno neki ljudi tamo rade još neke stvari dok se tuširaju, ali unatoč znatiželji, nisam podignuo dasku. I sad ti obriši tabane s jedinim ručnikom kojeg si ponio na put. Fuj, fuj, fuj.
Osvježen spavam poput mladog od tuljana dobrih dva sata, kad pada ideja da se prošetamo do hotela gdje su smješteni naši igrači. Njihov hotel se zove Radisson i malo je bolji od Aurore. Da malo! Prošli smo uz željeznički i autobusni kolodvor iznenađeni čistoćom i usput složili i pojeli po sendvičak i kefir(s). Kefir im je mrak, taman onako kiselkast kao nekad, a salama bez veze. Lagano mi fale i gobova i svatovska juha, a da ne pričam o onoj masnoj od kostiju na kojoj se ispečeš glodajući hrskavicu. Šmrc. Vodim put snalazeći se na karti koju sam jedva dobio u turist-birou, i prelazimo rijeku Daugavu čudeći se njezinoj tamno smeđoj boji. Uopće nije prljava, ali takav kolorit joj daju alge, ako je za vjerovati konobarici u hotelu. Uvjet za dobijanje posla u tom hotelu je izvanserijska ljepota, tako da bih povjerovao u sve što je rekla, a gdje neću takvu sitnicu. Žene su stvarno prekrasne, uredno su odbile raznovrsna upucavanja (imam kćer od 15 godina! Laže, laže sto posto, reče Boris), smješkale se i donosile nove hektolitre pive. A piva broj 1 u Latviji zove se Zelta i s njom smo se stvarno ugodno družili sve do zadnjeg dana. Vjevo je sreo svog starog znanca Juricu Vranješa, popričao s njim, upoznao nas, i kad je ovaj čuo odakle i kako smo stigli, slijedi play of the day. Naime, Jurica kaže da ručamo na njegov račun. Naravno da se onaj sendvič još nije bio slegnuo, ali poklonjenom horsu se ne gleda u zube, pa navalismo. Vjerojatno bi neupućenom promatraču bilo smiješno oblijetanje savršenog osoblja hotela Radisson oko petorice likova u dresovima i trapericama koji u vrećici na stolu drže pola kile kruha, a na isti stižu juha od šparoga i miješano meso iz Baltika, te nekoliko pivica..Raspoloženje je bilo na visini. I tako je majstor uživao u haringama, lososima, inim račićima i kavijaru veličine mašala borovnice gledajući kako se Zapadna Dvina ili Daugava lijeno ulijeva u Baltičko more. Hvala, Jurice
Matija je nakon klope upitao gospodina Srebrića da nas ubaci u bus sa mladim reprezentacijom koji je upravo kretao prema stadionu, ali smo umjesto odgovora dobili 20 Latsa za taxi i nalog da donesemo račun (“Vi kao da idete u svadbu bez para...” “E, stari moj, bolje bez para nego bez k…”). Kraljevski smo se smjestili u auto, imali laganih problema s riškom špicom, razgovor ugodni s jednim vozačem koji nam se pokušavao ubaciti u trak(Vjevo ga je verbalno uništio rječnikom masovnog ubojice iz Bronxa), i dovezli do manjeg gradskog stadiona “Daugava”, veličine groba za skakavca, ali jako urednog. Do početka utakmice mladih reprezentacija ostalo je još dobrih dva sata, pa smo ih utukli u birtiji na ulazu u hokejašku dvoranu. Po propulzivnosti ljudi koji su masovno hrlili na hokejaški trening, uskoro smo shvatili koji je latvijski sport ponos nacije, lagano smo uništavali nanose Zelte i upoznavali naše navijače koji su kombijima dokapavali iz Zagreba i Kitzbuhela.
Tajnik HNS-a nam je nabavio besplatne ulaznice za obje utakmice, neka dobroćudna gospođa je podrapala ulaznice i ušli smo na stadion zajedno s još 9 latvijskih navijača, 25 policajaca te petnaestak rođaka, majki i sitne dječice. Uz nas dvadesetak, sve skupa ni za pošten tulum, a kako su odigrali prvo poluvrijeme, dobro da nismo zaspali. Policajci su odgurivali Vjevu od ograde s obrazloženjem da je opasno, razvila se zastava, počela je pjesma i tako par minuta do naše himne. Otpjevali i zašutili da čujemo i latvijsku, kad se iz wc-a pojavio blago pripiti Koki, koji ni dan danas valjda ne vjeruje da radim u školi, dobauljao do ograde kraj koje se ne smije stajati i počeo me zvati, smijuljeći se:”Profesore, profesore…”. To je jako naljutilo domaće murjake koji su ga odveli u stanicu gdje je morao puhati u balončić koji mu je rekao 2,2. Srećom, sa čakovečkom skupinom je doputovao i pukovnik koji je pokazao svoju značku i izvukao Kokija već do poluvremena. Kad se vratio, Koki je samo slegnuo ramenima i rekao da to nije ništa, jer već u dosijeu ima i jedan napad na policijsku stanicu. Nešto prije početka sreo sam reportera HRT-a koji je u međuvremenu oženio Dominique s kojom sam sjedio u srednjoj školi. To sam smatrao za sjajan povod za zalijevanje, ali se ovaj apsolutno ledeno i profesionalno okrenuo i otišao. Što se mene tiče, sa raspadom bivše države, nestalo je i zadnjeg zanimljivog sportskog komentatora. Onda si se bar mogao ismijati. Ovi novi su ili štreberi, ili rumeno-histerični, ili bljutavi, ili fufljaju, ali svima im je zajedničko da niti jedan nama ni mrvice duha. Toliko su mrtvi i nikakvi da više nemaju ni gafova. Nema više Zule ni Nikite, tko zna gdje su Popovski i Đurković. Radije okrenem eurosport i slušam sulude izgovore naših prezimena od strane bahatih Engleza (Puk, Kavar, Džovik...), nego da gutam ove beskičmenjake koji kao da prenose rvanje mrava paraplegičara.
Srećom, birtija u hokejaškoj dvorani nam je širom otvorila vrata pa smo nastavili sa još pokojom Zeltom po cijeni od 0,50 Latsa ili 2 DEM, tako da smo zakasnili na početak drugog poluvremena. Na tribini je sjedio jedino pukovnik koji nam je prepričao što se dogodilo od 45-50-e minute. Još u hotelu je Matija žicao Mikića da mu baci dres ako da gol, što se i obistinilo u 48-oj minuti, mladić je presretan potrčao prema tribini gdje su u prvom poluvremenu stajali hrvatski navijači, i došao do apsolutne praznine, jer smo svi bili van stadiona na pivi. Zamislite si koje razočaranje, daš gol, u transu ideš prema svojima, trčiš baciti dres i onda skontaš da svi loču u birtiji. Disaster. Onda smo pred kraj primili gol tako da i nije bilo razloga za veselje. Došli smo trolejbusom do hotela, kupili narezaka, kruha i pive po istim cijenama kao i u centru Zagreba (naravno da su žvake orbit jeftinije nego kod nas-oko 3,5 kune. Zašto mi plaćamo najskuplje žvake na svijetu???), ali u malo neurednijim dućanima, krenuli na spremanje za izlazak i trošenje 50 funti koje je Asanović dao navijačima da se zapije. E, tada je moj organizam rekao povijesno ne. Strmopizdio sam se na krevet zajedno s Borisom, spavao do ponoći, i brže bolje dignuo cimera da odemo do grada, kad nas je teta na recepciji ubila podatkom da se hotel zatvara u 1. Prošetali smo, vidjeli kolodvorski bar-kupleraj, onjušili odvratnu znojno-spermljivu kombinaciju smrada, napravili kisele face i vratili se na spavanje. Po Vjevinim riječima, noćni život je sjajan, ljudi su komunikativni i nasmijani, a konobarice i dalje zgodne. Vratili smo se u sobu, bacili pogled na dvije nijanse ružičaste boje zida i uglavnom pozaspali. Pokušavao sam zaboraviti svu odvratnost postelje i zaspati sa što manje dodira kreveta i jastuka, prokušanom bušmanskom tehnikom, navinuo alarm na 6 ujutro i zaspao snom nevine djevojčice koja je netom pojela čokolino i sad grli novog plišanog medu. Vani je svitalo.

05.06.2001.
Ah, dakle tako izgleda dan kad se igra utakmica. Ne znam kojim bogovima treba zahvaliti na tako lijepom vremenu, ali sunce daje ogroman plus kad si negdje prvi put. Ljudi, ta Riga je stvarno lijep grad. Tadašnji Lenjingrad me je oduševio sa bogatstvom vode i raskoši Petrovog dvorca, New York zbog početnog šoka, Barcelona zbog onog luđaka Gaudija, Prag zbog pivnica, one crne crkve i divnih ljudi, a Riga...Na svaki blok zgrada dolazi jedna mrcina od parka, sve je čisto i uredno, avenije su široke i popraćene drvoredima, a brojne crkve su kao iz bajke. S muzejima nisam bio oduševljen, ali jesam sa nekakvim tipom od dva metra i kreker, koji je nešto pričao drugoj dvojici na jakom splitskom naglasku. Ha, di ste naši, kako, vlakom, busom, bole kosti, e, a, pošto hotel, 50 maraka, vi, 12, ahaha, luzeri, kad na tekmu, svi u hotel u 1, vidimo se, i već ima Hrvata za napunit mali bazen. Odlazim u litvanski nacionalni i muzej stranih umjetnika, obilazim stari grad i mostove, jedva nalazim razglednice, koje su malo pustile boju, od pošte ni traga ni glasa, uživam u zelenilu i fontanama, vozim se po jednoj od njih u nekakvom plovilu u obliku labuda (da li sam infantilan? Nisam. Vjevo i Matija su se i slikavali na njima), kupujem nove vrste pive, raspitujem za vlakove i autobuse i stižem u hotel. Skupljamo se svi osim Kokija koji je nestao netragom, razdužujemo sobu, ostavljamo višak prtljage u garderobi na željezničkom kolodvoru i krećemo u hotel. Dresovi su na nama, pijucka se pivica i opet dolazimo do iste konobarice na istu pivu i lagano ćaskamo o budućim naporima. Matija pita igrače i funkcionare za nekakvu financijsku potporu, lovu daju Tudor (lire), Mamić (marke), Jozić (marke), Polovanec i Deranja (kune!? Koji ću kurac s kunama u Latviji-Matija), a Herjavec je imao zanimljivo objašnjenje kako su hrvatski navijači bijedni i loši, da su Škoti i Irci pravi navijači i da smo mi tu zbog sebe i da nemamo pojma o navijanju. Simpatičan ćelavko.
Kako je stadion Skonto-Riga (kasnije se pojavio Koki, pitali ga gdje je bio, i netko provali-skonto je da mu se riga), na nekih pola sata hoda od hotela, idemo pješke i pričamo s ljudima koji su veseli, trube, mašu, a par klinaca ide sa nama i priča kako su gledali prošlo svjetsko prvenstvo. U jednom dućanu usput nalazim estonsku pivu, Jedan mali mršavi dečkić prosi usred grada (ima i tamo sirotinje, tu i tamo netko leži po zelenim površinama), i Vjevo opsuje mater i životu i svemu i odvede klinca na ručak. Čovjek guta paštete zadnja četiri dana i onda nahrani dijete. Sjajno. Gledamo stanovnike Rige i divimo se prekrasnim crtama lica Latvijki. Nose većinom sandale i suknje, sva sreća da nisu čule za one cipele na kat (takozvane “invaliduše”) koje su kod nas na žalost još uvijek u modi. Iskusno oko stručnog konzilija zaključilo je da Latvijke ipak imaju premali prsni koš. Takozvani sindrom fosne. Polarna svjetlost, ruski teror, hladnoća ili nešto stoto, nismo uspjeli saznati. Frajeri? Dalje.
Uzimamo suvenire i ulazimo u pub preko puta stadiona skupljajući simpatizere u obliku dječurlije i omladine. Odmah nam prilaze dva Engleza koji rade u Švedskoj, pa su došli na utakmicu. Nisam shvatio, ali ljudi su veseli, a atmosfera je proključala kad se pojavio jedan izbrijani tip sa hrvatskom zastavom i rekao da je Poljak iz Gdanjska i da obožava sve što je hrvatsko i da je morao doći u Rigu. Mislim, stvarno smo se oduševili i napunili još jedno suho grlo. Uz nas je na izlazu iz puba i ulazu u stadion oko pedesetak nasmijanih rižlija ili rižana, u stadion bez prepipavanja, opet pjesma do intoniranja himni, koje je zbor izveo a capella, kad odnekud izranja Koki (ovaj put poštuje lavijsku himnu) i slijedi pjesma do poluvremena. Kad je Balaban dao gol, izgledalo je kao u vulkanu. Istina, bilo nas je 26 i Poljak, ali dugo nisam vidio toliko sretnih ljudi. Marko iz Pule bi sad rekao:”U, al’ smo zagrmili!”. U poluvremenu smo se zaletili po nove zalihe pive, kad je na pomolu bio mogući incident sa latvijskim navijačima zbog preguravanja u redu na šanku, ali sam mudro zapjevao:”Zelta, Zelta, ale ale ale.....” pa smo se svi kucnuli. Splićo od 2.07m je pokušavao objasniti Rusu od 2.01m i 150 kg kako mi više nismo u Jugoslaviji, i da su Rusi u Latviji isto kao i četnici u Hrvatskoj, misleći da je dotični Latvijac, ali smo ga na vrijeme odvukli. Čovjek je još stavio i onu navijačku kapu, pa je uz onaj gips na ruci (u koji bi se mogla zavući trojica odraslih ljudi) izgledao kao svjetionik. A kasnije je dobio i nadimak “izraslina”.
Pjevalo se i navijalo do kraja utakmice, čak je i Poljak uspio naučiti prvu kiticu “Moje Domovine” (maja domovinja, ma snaga zlatnje žiti, ma oši baje mara, maja zemlja horvacija...), zapalilo se i par baklji koje nitko nije bacio u teren, čekali smo obećane dresove kojih nije bilo, na što su neki povaginili i otišli na teren, a samo je Matija uspio dobiti majicu latvijskog rezerviste koju nije skinuo do Zagreba. Boris je zamolio Šukera za dres, na što mu je ovaj rekao:”Ma nemoj, ne zaslužite vi ništa. Prvo se naučite ponašat i navijat!” Čuli smo jako ružne stvari o idolu svakog klinca na našim prostorima, ali ovo stvarno nisam očekivao. Boris, čije je grlo izgledalo kao Dresden ’45 od silnog pjevanja i bodrenja, gledao ga je s nevjericom, napravio facu kao da je u juhi našao dugačku dlaku i razočarano krenuo prema izlazu. Prijeđeš par tisuća kilometara, žvačeš toplu paštetu, spavaš u prihvatilištu i iskreno navijaš za svoju Državu, da bi te netko ovako verbalno popiškio. I to ne bilo tko. Tužno. Unfair. Sjetio sam se riječi najbolje mame na svijetu, koje bi se dale prevesti kako novac i sreća ne idu zajedno, i da ljudi koji imaju puno novca moraju kupovati i prijatelje i žene i sve oko sebe. I da tu nema kruha. I da je bolje biti pošten i imati čistu savjest, pa makar i bio gladan. Prijedloge i razmišljanja šaljite na adresu ribafish13@yahoo.com.
Na izlasku iz stadiona smo razmijenili adrese, pozdravili i dogovorili da se vidimo u Škotskoj te lagano krenuli prema prijevoznim sredstvima. Svojom aurom privlačenja ljudi koji nikom drugom nisu zanimljivi, uspio sam se upoznati sa desetak studenata koji su rekli da smo sjajni i da nas moraju doći otpratiti na stanicu, a kad sam se riješio njih sreo sam i neke ljude koji su stajali ispred ogromne pozornice na kojoj je bila proba za nekakvu rock-operu. Njih je jako zanimao moj dres (koji i nije moj nego Davorov), i otkuda sam došao, pa sam upoznao pjevačicu i plesačicu, pa smo se napričali tako fino da sam skoro zakasnio na vlak, pa sam trčao, pa sam iskrenuo zglob, pa su me skoro tukli jer sam kasnio (Boris-ovo je drama, pa gdje je taj kreten. Odnijet ću mu torbu u Zagreb pa nek’ se jebe...), pa su Latvijci htjeli moj šal koji je bio Vjevin, pa nisu htjeli izaći iz kupea, pa smo ih izbacivali iz vlaka koji je kretao,pa je jedan dečec opal, pa su ga digli, pa se Vjevo proderao.”Forza Riba, ale ale ale”, a rižani oduševljeni počeli pjevati.”Forza Riga ale ale ale...”, pa smo se vrijeđali, smijali, zaspali i probudili se u Vilniusu.

06.06.2001.

I tako se napunilo 3 godine od najbolje riblje večere u životu na Portugalskoj rivijeri, a dan nas je zatekao u glavnom gradu Litve, Vilniusu. Probudio sam se totalno ukomiran, što zbog Zelte, što zbog saznanja da je netko kupio nove zalihe paštete. Sišli smo iz vlaka u 6 ujutro i oprostili se sa tetom Katarinom (profil i kategorija Beppe Joseph, bez bradavice) koja je bila naša kondukterka, domaćica, kuharica čaja i zadužena za našu posteljinu, i koja nas je neopravdano optužila za krađu dvije jastučnice. Jedna frakcija (Matijas, Vjevo, Profesor) je krenula u razgledavanje grada, a druga (Boris, Koki) je totalno strgana ostala na kolodvoru na kavici. Na žalost, bilo je jako oblačno pa nismo uspjeli do kraja uživati u ljepotama. Za razliku od Latvije, ovdje smo usred grada vidjeli brdo, na kojem se nalazi i lijepa kula od crvene cigle. Inače, ostatak je tak-tak. Nedostatak vremena, razglednice, pašteta, kolodvor, slikanje i bus za Warszawu.
Veze su općenito loše, i uglavnom izgubite pola dana dok nađete ono što vam paše, a i vozni park je stariji od kolica Broja 1. Ovaj bus nije bio toliko loš, na granici nas nisu skoro ni pogledali, i uskoro smo se našli na odmorištu kod grada Bialistoka. Boris, koji se pokazao kao sjajan organizator i poznavatelj svega poljskog, časti nas sa domaćom juhom od kobasica, tvrdo kuhanih jaja i vrhnja koja je legla k’o prstom u pekmez, pa smo u ritmu prduckali do Warszawe. Do kolodvora smo išli pješke i usput s ceste vidjeli kako spasilačke ekipe vade nekakvu mrtvu, golu i jako debelu gospođu ispod vlaka. Ružna scena, koju još uvijek ne mogu izbrisati. Kičme bole, kupujemo karte, javljamo se doma s karticom koju smo kupili u prvom prolasku kroz Kopernikovu zemlju. U Hrvatskoj su svi sretni što smo živi i zdravi, a jedan tata je čak rekao:”Da, vidio sam te. Imao si dres, naočale i držao si petardu!”.
U vlaku za Budimpeštu prisjećamo se puta u Bruxelles, kad nismo mogli naći hotel i kad smo morali pitati prolaznike gdje se nalazi naš hotel koji se zvao Formula 1. Ivan iz Pule je rekao da ga pustimo da govori on, jer navodno izvrsno priča engleski. Nekog čiču nasred ulice je prepao pitanjem:”Ej, ver iz hotel formula jedan?”, i zaradio nadimak “Čerčil”. Vlak je bio koma, jer su sjedala bila kao ona u hidrogliseru gdje ne možeš zaspati ni sekunde jer su sva tvrda i plastična, a ono za nasloniti ruku se ne da spustiti. Prevrtali smo se kao trudne gliste s proljevom i bubrežnim kamencem. Ja nisam uspio nikako, ali je zato Vjevo imao show. Naime, ako niste imali tu čast da se budite kraj njega, trebate znati da su mu prve riječi kad se probudi:”Marš u pizdu materinu”, ili “Ma jebi si mater”, bio on u sobi, vlaku ili nečijem krilu, a kako se probavao raširiti po sjedalima, tako su mu virile noge kroz prolaz. A prolaz je bogami, bio frekventan kao Cicciolinin analni otvor, pa je ovaj poslao u rodno mjesto barem 200 ljudi, policajaca, carinika, djece i peradi onim sočnim slavonskim naglaskom. Koki i ja smo doslovno plakali. Slovački carinik je prepoznao Matiju i Kokija koji su se vozili istim vlakom prije pet dana. Ovi su taman uspjeli zaspati dvije minute i kondukter im je rekao nešto što je zvučalo kao “Povratym!?” i značilo kao-opet vi, a Matija se okrenuo na sjedalu i rekao.”Povratim ti na mamu, pusti me da spavam”.

07.06.2001.
Konačno smo se dokopali Budimpešte, trebalo je čekati dva sata do polaska vlaka, pa smo odmah krenuli kupovati karte, kad mi se prodavačica, inače gospođa u kasnim sedamdesetima, prezrivo nasmijala i rekla da se novčanica od 5000 Forinti, kojom sam htio kupiti kartu, prestala upotrebljavati prije tri godine. ‘Bem ti shopping u Nagykaniszi. I još se nadurila jer je mislila da je želim prevariti. Kako mi je to bila zadnja lova, a svi skupa smo imali još za pola rabljenog kinder-jajeta (odmah se sjetim koncerta Metallice u Ljubljani, kad su policajci uhapsili Denija i Adrijana, i pitali Sablju, Gagru i mene da li imamo 700 maraka za kauciju, kad smo skupili 83 tolara i još je Gagro pitao hoće li to biti dosta), otišao sam do prve mjenjačnice u kojoj mi je tip rekao da se ta novčanica može zamijeniti još samo u Mađarskoj Nacionalnoj Banci. Pitam gdje se dotična nalazi i tiho se molim, a frajer mi na planu grada pokaže neku ulicu udaljenu pola metra. Odokativnom metodom shvatim da će biti gusto ali izvedivo, ostavim torbu dečkima i krenem trčati po Budi s planom u ruci. Iako sam u startu fulao stranu svijeta i trenutno odustao od metroa (neugodno iskustvo iz New Yorka, kad sam umjesto u Central Park otišao u Bronx, i osjećao se kao prasac u Etiopiji glede crvene montice i boje kože), uspio sam dotrčati do famozne zgrade za točno polovicu vremena koje je preostalo do polaska vlaka. Službenica se zgrozila mojom znojno-zadihanom pojavom razbješnjelog neobrijanog mongolskog ratnika bezemljaša, i bez riječi zamijenila novčanicu pa sam odjurio nazad videći se kako trčim za zadnjim vagonom kao Sinatra.
Srećom, stigao sam doslovno pet minuta do 12, vlak je malo kasnio jer je skupljao svu jebenu djecu Mađarske skupa s manjinama koja su urlala u pretrpanom vagonu. Još mi je samo trebalo stajanje do, naravno, zadnje i najjužnije točke Balatona. Ma gdje bi se ta vrišteća gamad išla iskrcavati odmah, nego k’o za inat. Stajao sam dva sata izmjenjujući nogu kao čaplja, pa sam uletio u jedan kupe poučen kokijevim primjerom (kad je jedan klinac išao na zahod) tko digne guzicu, izgubi stolicu. Iz dosade sam ih išao ispitivati glavne gradove, gdje baš i nisu pokazali neko jače znanje (Novi Zeland-Washington), a da ne govorim o kvaliteti šatro-engleskog. Plus što sam saznao da je mađarski juniorski rekord na 1500 metara kraul ispod 17 minuta (i to dosta), i da je kikić koji ga pliva niži za glavu i pol i lakši 30 kila od moje lažne plivačke veličine. Bljak.
Konačno smo ostali sami u kupeu i pokušali zaspati, kad je došla i naša granica. Napričali smo se sa carinikom koji je bio vrlo pristojan vidjevši otkud dolazimo i u kakvom smo stanju, ali je u drugom kupeu zamolio nekog čiču da izbaci na peron svih 8 kila salame i špeka koje je imao sa sobom. Čiča je bio uporan (“Gladni smo, imamo samo jednu penziju, ja sam na burzi”-“Žao mi je gospodine, takav je zakon, ako me ulovi kontrola, izgubit ću posao”) i nije se dao i tako su se prepucavali 10 minuta, kad je ovaj konačno iznio to silno meso. Carinik je otišao u drugi vagon, a čiča je krišom vratio meso nazad u vlak. U drugom je vagonu neka bakica pokušala napraviti to isto, ali ju je vidio policajac, pa su policajac i graničar shvatili da na peronu uopće više nema onih vrećica sa suhomesnatim proizvodima, pa su se raspizdili i skoro izbacili i čiču kroz prozor. Ipak zadovoljili su se deranjem, a kobase, nožice i salame su ležale razbacane na betonu. Wellcome home.
Bio sam toliko umoran, zgužvan i prebijen da nisam mogao zaspati i put do Glavnog kolodvora se činio užasno dug. Pojeo sam i zadnju paštetu, ovaj put latvijsku, jer je netko kupio još pa konzervi da se nađe, popio mineralnu, razgovarao o budućim pothvatima i rezimirao proteklo razdoblje. Prijehavši u Zagreb, odmrmljali smo par kitica moje domovine, pozdravili se i otišli doma. Bio sam mrtav kao trkaći konj nakon šest dana statiranja u porniću i derbija, došao doma i u kadi prevrtio film.
Čudna je supstanca taj adrenalin. Na burzi sam dvije i pol godine, šalju me od Emila do Predraga, uglavnom mi se više i ne jave kad se vrati kolega kojeg sam zamjenjivao, i onda opet na grbu starcima. Sve što uštedim, ode trenutno kao pljuvačka u Sahari ,a opet, čim čujem za nekakvo putovanje ja sam gotov. Nešto te jednostavno tjera na klatarenje po stepama i močvarama, u kantama koje ne bi kupio ni ZET (dobro, pretjerujem, nikad se ne zna. U stvari, ipak je to ZET), sa nekakvim čudnim putnicima kojima ne bih posudio ni strip, sa kralježnicom koja je deformirana kao ona pakistanske trbušne plesačice u mirovini, higijenskim uvjetima u kojima bi govnovalj izvršio hara-kiri, hotelskim sobama koje izgledaju kao muzej u Bilbau nakon nuklearne eksplozije, sa onim bijelim jastučnicama za glavu u autobusu koje nisu bijele i na kojima ima više prhuta nego na podu neke kasarne 15.9. I to sve zbog čega? Da bih gledao nekakvih 11 likova kako natjeravaju kožni balon i imaju malo razreda škole i puno zelenih papirića. Nisam pametan. Ništa, i dalje ću biti poluaktivni navijač, daleko od onih pravih, Bayre, Franza, Jurića i ostalih, glasati za stranku nevažećih listića, tražiti posao za koji imam potvrđeni naštampani karton u tuljcu i preživljavati. Eto.
Zaključak. U šest sam dana vidio tri nove države, upoznao hrpu ljudi i običaja, probao novu klopu, poboljšao pivsku kolekciju s novih 16 etiketa, nasmijao se i uživao. Kod kuće bi se za to vrijeme vucarao od kreveta do burze pokušavajući šarmirati ženu koja mi može samo slegnuti ramenima i reći da se javim i sutra. Nešto bi drkuljio po internetu, otplivao par kilometara, išao po uglavnom istim tulumima i mrzio i sebe i druge. Većina ljudi koje poznam, a i onih koji će ovo čitati me smatra težim idiotom, osim zabrinutih roditelja i par adrenalindžija, koje je trbalo samo još malo gurnuti pa bi išli i oni (i Tonija koji je u vojsci), ali baš takvu su mi priču složile Zvijezde. Ionako smo svi mi tu u nekom davno napisanom scenariju, i bok. Đuro bi rekao zdrrrravo a Vjevo ma da, naravno, konjino retardirana. I život ide dalje. Bilo bi sjajno kad bi se kvalifikacije održavale na globalnoj razini, pa da se dogodine zaletimo do Madagaskara, ili Novog Zelanda. Da mi je probati njihovu paštetu. Tko me u slijedećih godinu dana ulovi da stavljam nešto smećkasto iz konzerve u usta ima gajbu pive. Dobro, tek se sada treba početi štedjeti za Glasgow, a to je ipak nekakav slatki cilj. Ako nađem posao, svrbi. A onda Japan. Transsibirskom do Beijinga, pa prva desno do Koreje pa….

U Zagrebu, 24.06.2001. Ribafish

utorak, 22.11.2005.

Poludnevnik 31 - malo sam umoran...

Nisam dugo radio foto stripić, pa kako pomalo krepan dežuram uz Jimmija Cendrixa koji hropće, kašljuca, mrmolji i grgolji, nemrem zaspat pa kopam po starim forama.

Danas sam spržio i poslao novi SOAD Sonjecki, kraljici Splitske strip scene. Zadnji put smo se valjda vidli pred godinu dana na crtani romani showu di smo gledali turski film o komandantu Marku i vukovima s Tušk... ontaria. Nevjerojatno glup film, ali za odvalit se.
http://img311.imageshack.us/my.php?image=mark7po.png
Pogotovo ako vas žalosna Sova podsjeća na jednog od legendarnih bugarskih braniča.

A gdje je Sonjecka, tu je i pivica, pa uglavnom završimo u raznim joga položajima.



Sonjecka ima mačku. A djeca jako vole mačke.

I odrasli vole mace.

A i mace se vole međusobno!

Čak i tata voli mace iako je ponekad nesvjesno zločest prema njima!

A jednu mušku macu obožava!

I bubamare...



I sad recite da nisam poludio!!!

Dobro. Oni su na onom domino dayu u dvorani ubili vrapca snajperom jer im je srušio pločice. I onda su neki zeleni htjeli ubit tog snajperista jer je ubio vrapca. Ali nisu. Zato i je srušen svjetski rekord u rušenju domina, a nitko nije htio nagradu od 5000 Eura da sabotira rušenje. Rušenjem. Jebate, još sam ja i dobar čega sve ima...

Rok ga prđe, nemož biti grđe.
Rumen u licu, zasro pampersicu.
Skače tata, svakog punog sata.
Spavat čezne, al ga mali zezne.
Zato babo da privoli tamu, ode s Rokom cicu tražit mamu!

Javno bi se ispričao hamdiji za onaj vic jer mi je postao idol. Onaj novi je nešto pričao da ima i purgerske i dalmoške gene pa da ga svugdje podjebavaju. A hamdo je rekao. Jebe se tebi. Gdje god da dođem ja sam cigan! To je autoironija, majstore!

Pukoh. pusa

petak, 18.11.2005.

Dnevnik 30 - What a beautiful day!

Pred nešto manje od deset godina, jedan od dvojice mojih naboljih prijatelja (otkako je Gagro ne rezervi sa škvadrom) osvojio je finu lovu na Kviskoteci. Današnje generacije teško mogu razumjeti koliku je popularnost imao taj, definitivno najbolji domaći kviz svih vremena, a ljudi koji su pobjeđivali su postajali heroji ulica, kvartova, gradova. Jedan od tih heroja bio je i DMJ koji je ispao u polufinalu na predzadnjem pitanju jer je zaboravio sretni autić, a šupci s televizije su mu skinuli sretnu košulju i rekli da nije dovoljno svečana te mu nataknuli neku bleščeću. Bio je junak, legenda i kralj i jednostavno je morao pobijediti u tom ciklusu, ali sudbina je htjela drukčije.

Kad se oporavio od, kako bi naši loši sportski komentatori rekli - izvrsne četvrte pozicije i dobio lovu, nazvao me i rekao: Ajmo u Salzburg na koncert Neil Younga. Ja častim s putom, ti samo nabavi kartu. Bio sam prva godina geografije nakon 4 godine kraha, blama i sramote na enologiji, radio noćnu smjenu u Ledu kako bi nabavio lovu za knjige, užasno tanak s lovom ali kako je to bilo netom iza rođendana, i kako imam najbolju tetu na svijetu koja nikad ne zaboravi taj datum (+ još 50 maraka u čarapi za crne dane), kupio sam brdo parizera, par piva i krenuo prema Bregani gdje su već čekali DMJ i njegov buraz Bo.

Bila je ponoć, popili smo kavicu i pivice, ubacili ruksake u prastaru Renault četvorku i krenuli. DMJ je čitao s karte, Bo vozio a ja seruckao. U prvih stotinjak kilometara, ispred auta nam je protrčala mačka, jež, lasica i pas. Kad smo mislili da smo nabrojali svu menažeriju, iz auta ispred nas je nekom djetetu kroz prozor ispao plišani medo, a onda pokraj nas prozujao kamionet s plastičnim dinosaurusom na krovu. Dovoljan razlog da odemo na pivu. Odluka je bila da se ne plati ni šilinga za cestarine, vozi sporednim cestama i posjeti muzej Porschea u Gmundu (Bo i DMJ) i skakaonica u Bischofshofenu (ja), usput popije koja pivica te nekako stigne na početak koncerta u 8 navečer. U muzeju nisam bio jer me auti ne zanimaju, na skakaonici sam dobio proljev i napad astme pri istjeku zaletišta, tako da je DMJ sa svojih preko stotinjak kila morao trčat po pumpicu u auto po uzbrdici/nizbrdici od 70%, a najveći smjeh je bio kad je u nekom pituresknom austrijskom selu par bakica u čudu gledalo sljedeću scenu:kreten drži drugog kretena nagnutog u kontejner s bocama jer je jedan od njih vidio pivsku etiketu koju nema. Jedva sam izašao.

Došli smo u Salzburg u smiraj dana taman da bi vidjeli jedan od najljepših (kontinentskih) gradova u životu, divili se kućicama, Dravi i mostovima te vrlo uspješno lokali Puntigamer, Stiegl i Gosser. Kupio sam kartu od švercera za 80 maraka, za ostatak ubo pive i zažalio što nisam kupio majicu s poda koju je prodavao higijenski nezadovoljavajuće dotjeran Bugarin za deset marona. Koncert je počeo nastupom nekakvih, za nas anonimnih irskih rokera koji su mrvu vukli na folk i (nemojte reć DMJ-u) meni bili bolji i od samog kralja gitarskih solaža Neila Younga, koji nas je uz pratnju Pearl Jama zakovao za mjesto na kojem smo stajali i tjerao nas da pjevamo i pjesme koje smo čuli po prvi put. Vraćali smo se iste večeri pokušavajući održati Boa budnim (Riba, jebo ga ti, ili spavaj ili šuti. Počeo si mi pričat osam različitih priča i onda zaspiš nakon treće rečenice, ne znaš di si stao i nastaviš neku desetu. Ako ću te pokušavat shvatit, završit ćemo u Paragvaju), došli do Zagreba i kupili još par pivica za doma. Pravi happy end!


Jebate, kako je to bio dobar dan... Sličan je bio i ovaj četvrtak. Miha mi je uvalila Roketeera oko 7. Uspio sam ga uspavat već oko 8 melodioznim krčanjem želuca jačine losovog prdca. Krenuh skršit frižider, a tamo komad odojka iz Petrinje, čvarci, luk. Ukratko, mast je curila niz bradu, a ja bio miran do podne. S posla sam otišao na predstavljanje Božićne pive i nove etikete. Sama etikata je totalno bezveze, ali Božićno kao Božićno – kao i svake godine uvjerljivo najkvalitetniji produkt Zagrebačke pivovare. Htio sam zaplakat kad su nam pred mjesec dana u Karlovačkoj pivovari rekli da ove godine neće radit Karlovačko Zimsko, tako da će ova zima pod mus biti u znaku crteža anđelčića u izvedbi profesionalaca Brukete i Žinića. Ukratko, zapio sam se s 4-5 komada, a onda je prezgodna PR-ica rekla raji da mogu počet jest. A tamo, hrskavi slani buncek i dinstano kiselo zelje. Skoro sam propjevao. I još smo dobili poklon u vidu 6 flaša koji je objeručke satran u redakciji.

Nisam se ni otrijeznio do kraja, izljubio familiju, proždro ostatak pajceka s naglaskom na kožu i kosti i zbrisao u Društvo Ljubitelja Piva na par točenih Budjejovickih nektara i degustaciju Krušovica (tamna je među top 5 svih vremena) te se vratio u atmosferu, kad je došao i DMJ s Beaujolaisea (krivo, znam, jebe mi se) i sjeo za stol. Rekao je da popijem pa da krećemo. Stokuća je pitao da di ćemo, a Dino mu odgovorio da idemo na koncert benda koji je zadnji put gledao na isti dan kad je kupio i majicu koju mu je tog trenutka pokazao. Deset godina nije ostavilo traga na majici, samo što smo i DMJ i ja dobrano oćelavili i otromboljili i sa sjetom se sjetili onih naših pola metra čupe što se trebalo manje-više često prat. Kad sam je vidio na njemu, prošli su me neki trnci i proletio mi je pred očima onaj film koji sam vam maloprije opisao.

Upali smo u blato prečicom do Močvare, sreli Srećka iz Scouta koji nas je pozvao na 118 piva iz ponude birca (zašto je Samobor tako daleko, o bože...) i zahvalili bogovima što znamo Martinu koja nas je stavila na popis. Sjetili smo se kako nekad nismo imali love za garderobu u Pauku i obilatom, stopostotnom napojnicom nagradili usporenog studoša. Uzeli smo prvu od 6-7 Stella, stali red iza mjesta do kud dopiru oni koji pogaju i sat i pol uživali u doživljaju zvanom The Levellers. Izgledaju smiješno, što zdrogsani što pijani, basist s najružnijim i najdužim dredloksima Evrope (crvenim) i kljukom većom od Ladišićeve (ne daj se buraz! Izdrži! Ne smiju ti ništa!), gitarist s australskim anti-zalisci šeširom te lead vokal i rezervna gitara u jednom koji je nekad bio lepi, a sad ga je već malo zelo vreme. Preušmijkan među ostalom rokijom. Tu su još i violinac koji daje poseban ton, klavijaturist u sjeni i bubnjar kojeg zbog nemicanja nisam ni vidio. Komunikacija nikakva, desetak fanova benda koji ih prate već deset godina i znaju sve tekstove i poluprazna močvara uz predivan, dobro raspoređen, topao i uzvišen zvuk koji me danas pratio cijeli dan na poslu. Kupio sam majicu, DMJ ručnik (?), dobili na poklon kazete i otišli u maglu. Lagano pripit, dovežen od Srećka, krenuo sam pisat ovo, pojeo zdjelu čvaraka te zaspao snom mrtvaca sve dok izjutra nije trebalo uspavljivat juniora.

Eto. Taj dan na izletu na koncert u Alpe prvi sam put uživo vidio skakaonicu (ajmo bando, kako se zove ova legenda?),

Levellerse, Neil Younga i Amadeusov grad. Imao čupu, 15 kila manje, jetru i sve šanse da postanem kvartovski alkos. Danas imam turbo-ekstra juniora,

najljepšu Aždajicu na svijetu, posao o kojem sanja jako puno muškaraca i ostao sam isti kreten kao i tad koji obožava jednostavnu i normalnu ekipu koja voli popit, pojest, pjevat i putovat. I pričat priče kako je lijepo biti živ. Zato sam i odveo danas Roka i Mihu na večeru u Kineski i zaključio da život nekad baš ima smisla. Baš kao što su otpjevali Levellersi - What a beautiful day. A odsvirali su mi i Riverflow. Genijala!

Udavih, al eto... Došlo mi. Evo vam i dvije reklame dana!



I pitanje za kraj, s obzirom koliko sam specijaliteta s gradela izždro u jednom danu, koliko je to bilo kalorija i kako da ih potrošim?

Živ žav, lep pozdrav!

četvrtak, 17.11.2005.

Dnevnik 29 - bezvolje...

Miha me ignorira. Dođem doma strgan i pitam kak da pomognem a ona samo ode spat s Glasnovićem Kenjoslavskim i ja ostanem sam. Pospremim sobu, očistim kupaonu, usisam, operem suđe, eventualno skuham nesto i sjednem za comp. Izgubljen sam. Kolko god mi je sve bilo teško prvih dana, sad mi fali. Nevjerojatno. Kad sam šljakao ko mutav, srao sam. Sad zaspim i po pet sati i opet mi ne valja... damn...
Anyway, ovo su oni. Bem ti, med i mlijeko!!!!


Rok je počeo bolje spavat, siše ko mravoklop (jebate, kako sam zaboravio taj crtić. Genijalna fora s instant rupom koja valjda nigdje nije bila iskorištena), i općenito je glomazan. Ima 1200 grama više nakon prvog mjeseca iako je prosjek 700. u kojem sportu se dobro prodaju mrcine? U sumo ga ne dam, za žensko skijanje nije žensko, bacanje kladiva neću da mu se ne zavrti... Jebate. Sigurno Miha opet negdje skriva Nutellu... Ili ipak skijanje? Možda mu je mrvu prevelika jakna?


Upalim TV, kad ono gle čuda – opet ništa. Histerična štriga Hloverka skviči po gostima i ne da im da kažu ništa do kraja, švapski krimići su ravni hebrejskim pornićima, na drugom reklame. Elektrolux perilica. Kamera unutra u rerni. Progovara glas spikera koji kao da prenosi sprovod najveće dagnje u jatu, krdu ili u čemu već žive. «Ja sam perilica. Pametna, lijepa, najbolja». Nema muzike, nema atmosfere, nema ničeg. Neka teta prođe kroz kadar, ali nezamjetno. Spiker i dalje serulji glasom koji valjda proizvodi gomolj kad se upucava kelerabi. Nje nje... Nešto kroz nos, bez volje. Pa rađe bi musaku na suncu grijao nego to sranje kupio. Ko vam radi reklame, isuse...


I onda skužim novu za Karlovačko. Bogovi. Iako ne trpim onu droljicu s obješenim «Cipal govnar» ustima, fakat mi je dobra u reklami, a ideja skinuta s koncerta Električnog Orgazma u Kulušiću osamdeset i neke, kad se mrtav drogiran Gile pustio u publiku koja se elegantno izmakla i omogućila mu par šivanja iste večeri u traumatološkoj. Tu priču s koncerta sam ispričao valjda 200 puta u životu, a kralj reklama Waldi se jednostavno tog istog dosjetio, napisao, snimio i dogodine će dobit valjda pedeseto Zlatno Zvono. BBDO. Godina i pol rada kao Copywriter, nakon dvije i pol u Publicisu i Saatchiju i da nisam mogao prodat tu ideju. Kako sam ljubomoran. Nekad skužiš da si tako malen u ovom velikom svijetu. A nekad skužiš i tko vlada istim...


Nego, dajte pomozite.

1. Kako se zove onaj drugi sudac koji je vodio «Igre bez granica»? Jedan je bio Pancardi, a drugi?
2. Kako se zovu ona dva čiče iz Muppet Showa koji stalno seru po svima? Stadtler i Waldorf ili sam zabrijao?
3. Kako da se ne zapijem sutra na Levellersima? Zadnji put sam ih gledao '98 u Salzburgu prije Neil Younga, a sutra se skuplja ista ekipa... Ako me vidite lošeg, zakeljite mi ovo na čelo...


Sam da mi Riverflow odsviraju i gotov sam... Aj živili!

srijeda, 16.11.2005.

Nije post, ali moram...

Jebe me se jeste već čuli, ja se razvalio. Ako mi netko napiše da ga je vać danas čuo, taj mi nije jasan. Pelene... Pa-pa...

ponedjeljak, 14.11.2005.

Dnevnik 28 – Big Shit Brother

Priča mi Miha da je za vrijeme njene noćne smjene (Rok uglavnom ne spava po noći, tatino dijete) vidjela u BB-u da su po prvi put prikazali neke scene iz zahoda. Naime, iako to ne bi smjeli radit, vjerojatno imaju neku sićušnu kamericu u osvježivaču zraka ili paukovom prknu, pa je noćas Lijepu Našu obišla snimka naoko simpatičnog Zagorca koji baca majmunčića u nesvijest. Vužgi ga Blaž! A možda će nam uskoro pustit i snimku kako prducka metroseksualni Rom, ima proljev Istarska sponzoruša, kopa nos Pazinjanin s prljavom kosom ili stišće prišt greška iz Dalmacije. Možda je pak netko od novih, koje igrom slučaja više ne pamtim, isto tako mogao biti snimljen kako masturbira pred upaljenim kamerama. Mene to ljudi dragi tjera na bljuvanje.

Mogu ja pisat o drkitsi i bit napadan čak i od strane najboljeg prijatelja, ali ova sramota koju si dozvoljava RTL-televizija je stvarno previše. Umjesto da sponzorušama, koje su tamo došle upravo iz tog razloga - da dobiju priliku, plate 10000 Eura za scenu seksa, oni zbog navodno katoličke publike ne prikazuju takve scene. A ne pokazuju ih jer su našli takav ljudski šljam da se vjerojatno ne bi ni bili u stanju reproducirati ni na pustom otoku od preogromne količine narcisoidnosti povezane s retardiranošću. Više bi inteligencije pronašli u pokisloj sjemenki agave nego u cijeloj onoj kući. A, uostalom, i zašto bi se seksali kad im škrte švabe ne žele platit?

«Gledati Ivana kako simpatično prevlači prepucij, vrhunac je druge sezone Big Brothera. Time smo značajno podigli našu gledanost i privukli ogroman broj ljudi koji bi u to vrijeme gledali bijedne reprize repriza na hateveju», reći će uskoro neki glasnogovornik, a meni s IQ-om višim od sobne temperature će i dalje biti žao svake sekunde protraćene na bivanje u prostoriji za vrijeme emitiranja te emisije. Tužno.

A bilo bi stoput bolje da samo prikazuju kako Renata Dvopek skače u bazen i mijenja badić u obližnjem zahodu. ONOM zahodu. Bez tona.

Ili pak ona Pičekica koja vodi Špicu. Na čemu je ta žena kad nije u stanju oči do pola otvorit ni složit rečenicu koja ima subjekt predikat i glagolski prilog trpni. Zanišljam seks s njom, koji bi sličio onom sa Serverinom kad od praška za pecivo ni pimpač u usta nije mogla upiknut. Kao da ševiš retardiranu zmazanu morsku spužvu iz tršćanskog zaljeva... Dok spava.

Znate reklamu za Aquafresh? Ovu novu, nije mi jasna.
Naime, prvo ružna ženska, vjerojatno priležnica od direktora agencije ili zaova od režisera pere zube četkicom s nekim tipom u javnom WC-u?
Onda se počne plazit tipu i on njoj?
Onda ona zažvali tipa i ode?
Koji mili mrtvi penis????
Jedino bi imalo smisla da frajer ponovo opere zube zgrožen žvaljenjem neke fufe u zahodu...
Možda ja nisam duhovit, ali ovu fakat ne kužim...

Imam 95 kila i užasno sam razdražljiv, nadrkan i nervozan. Mihaeli se zagnojio carski rez pa sutra gibamo kod čika gineta. Držte fige da je sve OK. Ne izgleda pretjerano dobro... Rok je hvala bogu počeo dremuljit uz prvu fazu AC (udar groma) DC-a, a otkida na Highway to hell i uživa u ponosno zarađenih 1300 grama u prvih mjesec dana. Rokenrol star Rok Ramzes XIII!!!!!!


A kako je Ribafish ipak jedinstveni, neponovljivi i nažalost još uvijek neokrunjeni kralj drkice, ovaj izvještaj završavam kako sam i započeo. Kako je u zadnjih desetak mjeseci jedini dodir stranog tijela bilo kad sam okinuo glavićem po wc daski, moram vas obavijestit da je došlo do novog kontakta! O, da! Doduše, u biti me junior jutros u sedam za vrijeme pokušaja nunanja oslonjenog o štok okinuo špicom desne noge u lijevo jaje, i da je poprilično zabolilo, ali dodir je dodir! Oko nove godine očekujem i barem jednu grudu snjega oko prepona zbog kontinuiteta...

Nema predaje!!!!!!!

petak, 11.11.2005.

Dnevnik 27 – TV–drkež

Kako ćete skužiti da je terorist u avionu!?


Upravo kad sam vidio Tatjanu Jurić kako uvjerava ružnu plavušu kenjavog glasa da s njenim šamponom može sve, dakle vjerojatno i proljepšat, ubila me najodvratnija reklama godine na HTV-u. Masna, antipatična, ružna, debela, iritantna,skvičava, recimo – djevojka, skakuće po ekranu i na play back pjevulji neku ukradenu melodiju. Sve je nerealno, besmisleno i neskladno, a onda ta mješavina kitopsine, ulješure i vojničke hiper-rajngle čobanca legne na trbuh i pokaže svojih 90 krivo raspoređenih kila dok mi želi pokazati da bi trebao kupiti ono što mi ona reklamira. Isuse... Isuse mili?! Pa zašto, čemu, kome? Onaj pederkasti nesretnik iz iste reklame je odvratan, ali ova PMS-ulješura je strašna. Ako tog trena nisam izrigao čvarke, neću nikad. Zašto se moj dida protiv švaba borio? Da ja moram gutat ove ljiga reklame boje i okusa sifilitičnog klitorisa. Žalosno.

Sva sreća da postoji društvo ljubitelja piva i da tu i tamo posjetimo neku vrhunsku pivovaru te se od srca zapijemo! Bilo nam je genijalno u Karlovcu – ponovilo se!


I moram vam pokazat što mi je poklonila ekipa pivara!

Ne, Rok ne sluša Riblju čorbu!

On će bit vođa drugog benda!!!!!!!!!


S obzirom da mi je seksualni život u vanbračnoj zajednici malo zakurac u posljednjih deset mjeseci, htio bih podijeliti s vama što će se dogoditi ako budete izbjegavati stavljanje kondoma kad bi trebalo biti najslađe.

Od početka kalendarske godine u mirnom i dostojanstvenom suživotu s najljepšom trudnicom na svijetu došlo je do više pokušaja nagovora na seksualno opuštanje od strane osobe A, i neshvaćenost te odbijanje od strane osobe B. Čulo se u toj dekadi više puta odgovora kao što su:

Nemoj
Nemoj baš danas
Nemoj, i jučer si htio
Neću, molio si prošli tjedan
Kaj ja već prošlo dva tjedna. Nemoj
Umorna sam
Pobogu, pa trudna sam
Pa zbog toga sam i zatrudnila
Opet?
Imam proljev
Otrovala sam se
Imala sam proljev
Spava mi se
Budemo sutra
Jesi normalan, pa jel znaš kolko je to posla
Ma daj, jedino ako ćeš svršit za manje od 15 minuta
Pa prošlo je tek deset dana
Dva dana za redom? Nisam ti ja kurva!
Spavam
Tek sam se probudila
Prvo kavica!
Smrdi ti iz usta
Smrdi ti pišo
Odi ga operi
Smrdiš
Smrdim
Smrdimo
Ne da mi se ić oprat. Molim? Nema šanse...
Nisam se depilirala
Ja da idem gore? Oćeš mi ti nova koljena kupovat?
Ne diraj mi cice, nabubrile su
Povrijedit ćeš dijete

+ još nekih 12000 isprika i objašnjenja, te dva Mihina poziva - Ajmo se mazit, što automatski ubija ikakvu želju za seksom, pogotovo jer je jedan poziv bio upućen za vrijeme finala lige prvaka, a drugi kad je bila prikazivana prva epizoda Mućki.

I tako, nakon što ti je seksualni život na razini retardiranog priljepka, bacaš se na alkohol i njezivo veličanstvo drkicu. Opisano u postu niže. Sad me strah da više neću znat kako ševit... Jel postoji neki tečaj ko za vjeronauk kad se ekipa oće ženit u crkvi pa idu na ubrzani...

Svejedno, proveo sam dva sjajna dana na Eno – Gastro Touru i vozo Touarega


Iako sam toliko popio da sam se zamislio nad životom...


Vikend. A još je nedavno imao sasvim drugi smisao... Pusa od tate.

nedjelja, 06.11.2005.

Dnevnik 26 - drk, drk, drk, malen kao cmrk...

Peru me hormoni. Sve su mi žene zgodne do boli. Potpuno sam povaginio u ovih deset mjeseci nejebice, pa da podijelim bol s vama, evo jednog starog teksta objavljenog pred dvije godine u Kliku («Evo, uredni če, napisao sam šest kartica.» «Dobro, imaš mjesta za dvije pa skrati.»), pa imate priliku vidjeti necenzuriranu verziju. Popodne pišem o tome na šta se može sve baciti majmunče (izraz za @ u Makedoniji) gledajuć hrvatske TV stanice...

E, da. Preživio sam ono jučer. Bože, kako sam umoran... Miha je probdjela noć s Roccom Siffredijem Jr., a od 7 sam ja dežuran. Pokušavam shvatit Overseer, ljuljam dete i kako je konačno zaspao idem pisat i s drugom rukom.


Zabreg, 2003.
Ribafishov seksualni savjetnik.
Imate problema? Nema problema. Doktor seksualnih znanosti, Dr Ribafiscius, član konzorcija koji je operirao druga Tita (ne tu nogu, budalo!), Lajku, Severinine čvalje i još bezbroj utjecajnih područja mnogih poznatih osoba, odgovara na sve vaše seksualne probleme! Dovoljno je poslati mail na adresu ribafish13@hotmail.com i svi će vaši problemi nestati kao kondomom obrisani!

p.s. Kako je lijepo kad tvoje ideje ugledaju svjetlo dana. A kako je žalosno kad zbog nekih krivih ljudi nemaš kruha od toga...

Nakon višegodišnjeg istraživanja dr. mag. Sci. drk. Ribafish tvrdi: drkanje je zakon. Uvjerite se i sami, i uživajte u teškim te turobnim trenucima prva dva dana menge i općenito kad kuje glume da su mudre.

"(Ni) ona ni ja", "mas – turbo", "kožovlač", "bacanje majmuna u nesvijest", "prevlačenje prepucija", "drkitza", "autofelacio", "udaviti pelikana", "pozdraviti šefa", "Pamela Handerson", Zlatan Si ti pišić - Drkonni"... samo su neki od načina kako ćete drukčije reć da se idete izdrkati. A kako svaki normalan humanoid to radi, zašto ne bi i pisali o tome. Eto.

Zašto ga bacamo
Drkica u žena je pretežno vegetarijanska - zelena tvrda banana, krastavac oveći, pesticidna mrkva, maloljetna tikvica bez dlačica, i slično ali je tako nezanimljiva da ćemo je ostaviti za neku drugu priliku. Danas govorimo o muškarcima, a teorija je slijedeća. Mi smo muškarci. Mi imamo višak nekakve životne tekućine koju tu i tamo trebamo izbaciti. Ako nam u tome ne pomognu žene, mi drkamo. Tako je bilo, je i bit će. Drkica je lijek protiv depresije i nervoze, idealna za kratak odmor od učenja, savršena za razbijanje mamurluka, a čak i pročišćava dišne puteve prilikom prehlade. Svatko od nas to radi manje ili više, a o svemu onom što ste oduvijek željeli saznati, zgnušat se ili unaprijediti tehniku, savjetuje vas naš onanistički tim.

Kako je sve počelo
U pubertetu shvatiš da ti se diže na gole tete, ali te strah pitat starce. Onda ti kaže škvadra iz škole ili kvarta, a roditelji se prave da ne kuže o čemu se radi. Onda ga počneš trljat i navlačit, kad fakat, nešto te stisne zamuti se pred očima, i pljuc. I to, kao za inat na neku radnu plohu, ekran ili speglani veš. Malo pecka, ali je fiiino... Ujutro sve podijeliš s ekipom i kreću hvaljenja, laganja i obaranja rekorda te stalna ponavljanja gradiva. Kad bi klinci učili koliko drkaju, svi bi bili odlikaši.

Načini obrade
Klasik – ujutro prije pišanja suhom rukom pod plahtom. Malo smeta što ti se piša za poludit, ali kad je već izvirio onako lijep, mio i tvrd kroz bokserice... Šteta ga je ne bacit...

Večernjak – u iščekivanju golotinje na TV. Kasno, kad starci i ostali odu pavat. Danas sve štrca od ružnih njemica koje stenju ruf an nešto, a tu su i bogom dani tv-tussen i ostali sateliti. A kako je bilo nama starim konjima koji smo umornih očiju čekali Benny Hilla, program plus, ili u najvećem očaju zadnje vijesti s nadom da će ih voditi Ivana Prohić, a kad ono Ana Brbora-Hum. Katastrofa.

Mode(m)rni – pojavom kompjutera pojačali su se telefonski računi po stotine puta, iako su svi čekali jeftiniju tarifu iza 22.00. Mnogi danas imaju tvrde žuljeve na guzicama od neudobnih stolica, ali su i otkrili čari lijeve rukle jer su, kopajući po elephantlistovima i thehuovima, morali nečim i micati miša. A tek sva tragedija sporog skidanja slika kad bi drkica trajala i preko dva sata, a spam...

Guranje u jastuk – može biti vrlo bolno ako je punjen perjem. Nadomjestak za cice.

Primit ga na stolici ispod noge – svaka novost je dobrodošla. Kad ste željni promjena

Lijeva ruka desni džep – Desnicu stavite iza leđa i stisnete stolicom. Trgate ga lijevom nešto duže jer niste navikli, i kad ste pri kraju primite ga desnom koja je utrnula pa imate feeling da drka netko drugi.

Nagurat dosta vate u vazu – pazite na širinu otvora, da ne biste završili ko onaj tip s flašom Jumbo soka u Traumatološkoj

Jetrica svježa teleća u borerom iskopanoj rupi u zidu. Pazite da ne iskopate rupu previsoko jer ćete morat skakutat. Ili prenisko jer ćete dobit hemeroide od čučanja.

Rupa u sočnoj jabuci. Tako se valjda pripremaju tufahije.

U prljavu čarapu netom prije bacanja u posudu za prljavi veš. Nema tragova, a ovak i onak ide u pranje. A toplo, a meko…Sitni problemi nastaju ako mama ne stigne oprat veš dva tjedna...

Usisivač. Uključite u struju, upalite, denete ga nutra i pazite da ste blizu prekidaču

Namazati organ nutelom te ga pružiti slijepoj bakici u susjedstvu. Ma šala, šala... mašala.

Namazat ga Zdenka sirom ili Bucom i namamit krezubu macu. Mali hrapavi jezičac...

Zajedničko drkanje pri zajedničkom gledanju pornjave kod jedinog tipa u kvartu koji ima video a starci su mu na moru. WC papir prijeko potreban

Pekmez u kondom – predlažemo onaj gušći od šipka jer ima izuzetan viskozitet

Drkanje u paru – samo za dobre frendove – tko će kome prije za pivu – stari vic – leže Mujo i Haso na krevetu i pita Mujo: Haso, što to radiš? Drkam Mujo. Pa jel ti fino? Pa nije. Onda drkaj sebi!

Užičko kolo u troje – po principu svako svakom, nitko s nikim dvaput. Samo za jako dobre prijatelje.

Kino drkanje – super fora da probušite rupu u dnu škarnicla s kokicama i date njoj da jede. Pa kad ga napipa... jedini je bed ako ima previše soli a vi imate nezaliječenu ranu od samozadovoljstva od proteklih dana. Uglavnom, ona zbriše, a vi sretni štoga je itko dotaknuo, pa blaženi dovršite posao

Auto drkanje – pušenje u autu za vrijeme vožnje zna biti preopasno ovisno o konfiguraciji terena i ležećim govnima, tako da dosadu autoputa može poslužiti i ženska ručica bez prstenja i zveckajućih narukvica

Visinska drkica – u zahodu aviona za vrijeme turbulencija kad si razbacan po letalu ko gnoj po livadi. Trostruki adrenalin jer letiš, možeš poginut, ali ti je gušt jer bar trojica vise na vratima jer su se usrali od straha

Političko izdrkavanje – još davno u srednjoj, cure su imale tjelesni a dečki prazan sat, pa su im drkali u kljige iz marksizma.

Povrtno-voćni drk - gnjili kokos s dlakavom rupom za fetišiste čekinja ili prezreli patlidžan za ljubitelje crne boje kože

Postalkoholičarsko - kad prođe onaj jutarnji mamurluk (lijek: ustati rano, popiti kavu, pojesti i odspavati do ručka), pa popodnevni (lijek: ručati i spavati do večere) i umjesto da izađeš van shvatiš da je ipak bolje ubiti budalu triput za redom

Zubarska injekcija u desnu ruku – ruka utrne i imate feeling da se s vama igra mala pohotna kineskinja s osmijehom od uha do uha

Noćni tramvaj – očajnički drk dok s dna zadnjih kola gledate neuspjele sponzorašice koje se nisu uspjele prodat te večeri

Multipraktik – frend (ime poznato redakciji) koji je išao na zahod s rajnglom graha i Erotikom, pa je obavljao tri radnje istovremeno. Nismo ga vidjeli otkad je nabavio mobitel.

Nekontrolirani izleti - ono kad je Žile Dinku sjebo raritetni trobroj Alan Forda. Nije nikad objašnjeno

Otočna muha - Dok se kada puni vodom uloviti muhu ekstra električnom muholovkom koja samo omami đubre. Potom treba skinuti krilca da ne bježi (regeneracijom će joj narast nova) Kada se kada napunila, još samo treba strgnut skorene gaćice i izvršiti hitri uskoč dok muhica lagano plivucka po vodi i čudi se gdje su joj krilca. Tijelo se potpuno umoči u vodu, prijatelj već stoji uzdignut na samu pomisao o ovom receptu i namjestimo ga da iznad površine na suhom viri samo glavić. I tako nastane mali ružičasti otočić. Muha traži kopno te svojim hitrim nožicama pretražuje mjesto, ali nema kud jer je okružuje voda, tako da milijun sitnih slatkih pokreta dira vašeg najdražeg. Blagi dodir fantazije. Kad vam se omili, primite za vrat svog ljubimca i pokažite muhi kako se leti na (ma)mlazni pogon.

Ozljede na radu
-Izmaknuće stolice u naponu zadnjeg izbačaja
-Nagli trzaj glavom o zid od prevelikog oduševljenja
-Lupanje glavićem o wc dasku
-Pucanje kožice od preučestale upotrebe
-Batine od stare zbog zasranih plahti i popluna
-Urušavanje zida na frenda - posljedica desetogodišnjeg drkanja na isti s kreveta, potajno po noći da ga ne čuju burazi
-Infarkt ako se ne smiješ izderat pri svršu jer su starci u susjednoj sobi
-ako si na moru s očima opterećenim polugolim ženskim tijelima koja se ne daju baš svakom (ovisno o kilaži pomnoženoj s autom koji ne voziš), i ne lomiš ga 7 i više dana može se dogoditi gadnija fizička bol u području prepona prilikom lomidbe.
-Psihičke - vratiš se pijan iz grada i bezuspješnog ulova s tendencijom «da zapamtim samo jednu, da ga mogu doma slomit" te kreneš na bacanje, a onda ti u sobu bane rođo iz Imotskog da ga voziš vadit vizu za Ameriku. Tip umre od smijeha, a ti obilježen na svakoj obiteljskoj proslavi.

Čestoća
Najlakše je kad se počne, i tu padaju neprelazni rekordi koji se nikad neće moći provjeriti. U škvadri iz Centra potvrđen je rekord pred svjedocima od 12 puta u 24 sata (Trešnjevka čak i 15!) iako se rekorder zaklinjao na 18, no ona piknjica životnog sokića pri trinaestom pokušaju se više nije uzimala u obzir. Prema nekim izvorima, čovjek ima zaliha za 2000 orgazama u životu, ali to ionako ne brine nikoga dok nije prekasno. Osobni rekord autora je 6 puta i to na noćnoj straži pri ubijanju dosade u JNA u pustopoljinama juga Srbije, nakon čega mu je organ bio boje zgnječene borovnice i bolio na dodir još pet dana. Životna tekućina je završila na gumi jednog parkiranog kamiona kojeg je čuvao i ujutro je (sukladno sa jebeno niskim temperaturama), na tom mjestu bila simpatična siga.
-u doba fakulteta ta brojka značajno opada, da bi u tridesetima spala na jednom dnevno. Spacey ga isto baci tu i tamo pod tušem, ali to su ipak samo američki filmovi.

Na što
Literatura u vidu Erotika, Sex klubova, Sex oglasnika, Smokvinih prišteva i inih jeftinih smeća s tri dobre slike ukradene iz drugih časopisa i puno užasnih pričica. Najgora je ipak bila sama Erotika, jer je pokušala u svemu tome biti fina i izmišljati škakljive intervjue i tematske povijesne feljtone o intimnom trljanju klitorisa medvjeđom pandžom u selima Burundija. Hustler je bio samo za odlikaše, a legenda je ipak slovenski promašaj od Vrućeg Kaja (Hot What) koji je bio grozan zbog mutnih i odvratnih prastarih slika ali presmiješan zbog prijevoda nekog totalnog kretena koji je noć prije izlaska broja mješao bosančicu sa slovenskim srbizmima (liži mi jo, prekletniče!).
-slike iz novina – savršen dokaz kako ni drkat nije lako pruža priča kolege Ribafisha iz davnih dana služenja vojnog roka kad su se te stvari morale raditi u zahodu. E, deca draga, ali nije tu bilo školjki za sjest, nego samo čučalo i gledalo u vrata bez brave. Ako se nasloniš na vrata leđima, netko će te gurnut, ubacit u zasranu rupu i strgat ti kičmu. Ako staneš daleko od vrata, riskiraš da te otkriju i smiju ti se još 353 dana do kraja roka. Zato je kralj perverzija izmislio «Grace Jones pozu» gdje se pronađe idealna slika i prisloni lijevom rukom na zid najudaljeniji od vrata WC-a. Tabanom desne noge se jako osloni o vrata i brzim pokretima desnom rukom uđe u mirnu završnicu. Inače, jako smiješno kad vas netko ulovi... Ne vama.
-mašta čini svašta. Odeš uplatit u kladionicu a iza pulta nešto čudesno prekrasno. I profulaš parove i lupiš se u vrata i držiš zatvorene oči do doma da ti ne pobjegne slika iz mozga.
-filmovi od klasika pornjave – Desert sa šlagom, Njoj se mili (Vanili) u svili, U slast, Strasti, Duboko grlo i sličnih, do današnjih prepravilnih obrijanih silikonskih komada. Što se duže gleda, više se premotava. Nije da nam fale one prištave guze iz Oaze, ali malo manje plastike...
-dalekozor - kod cimera se tražila karta više za kupaonicu, jer se teta u zgradi preko puta obožavala seksat uz otvoreni prozor. A ruka drhti...
-susjedna soba – ponekad si žene daju oduška i zaborave da u susjednoj brodskoj kabini postoje i mladići koji te večeri nisu imali sreće. A lijepo je za poslušat, ali nakon pola sata krene na živčeke.
-roditelji – a misle da su nas uspavali... he he... I ajd im ti onda gledaj u oči kad ti pričaju o pčelama i cvijeću
-kućni ljubimci – možda vas napali vaš peso u ophodnji po parkovskim kujicama, pa laganini bacite drkicu dok ga slušate kako halapljivo guta vodu!!!

Gdje + idealni položaji
Krevet – na leđima, u toploj sobi, ispruženih nogu (da ne moraš pridržavat deku koljenima)
Stolica – naslonjen, u praznoj sobi, bez mogućnosti ičijeg ulijetavanja
Tatina fotelja – dok je tata na putu
Zahod – prije ili poslije obavljanja gigantske nužde
Kada – puna tople vode, mirišljava sol, pjena, brdo literature sa strane
More – lagano pripit, s pogledom na nudističku plažu, obavezno gledat musper kad izlazi van jer izgleda kao crnilo od albino sipe
Straža – a što bi drugo radio za ubit dva sata

Ovisnost i posljedice
Treba paziti da se ne pretjera jer to dovodi do isprobavanja novih, najčešće loših perverzija. Na primjer – izbrijavanje mošnji, guranje specifičnih predmeta u područje anala (čajna kobasa - nenarezana, svijeća, drška od šeflje) jer ste čuli tamo neku priču o G-točki i masiranju prostate, (i onda ti se sestra čudi gdje joj je čep od flomastera). Zatim je tu podmazivanje nekim novim tekućinama (baby ulje, vosak za kosu, riblje ulje, hračak, pileća kožica), korištenje retardiranih dijaloga iz pornjava i prenošenje u okrutnu realnost i tako to...
P.S. Kako se zove krpica s kojom brišete drkicu? Elvis mi se Skorija!!!

Conclusion
Mužjaci se noliku navuku na navlačenje da to nastavljaju radit i kad nađu curu, ali su razočarani jer sami to rade puno bolje. Ženu možeš naučiti da ti puši, da se jebe, ponekad da i sluša, ali malo koju se da izdresirati da ti ga dobro izdrka. Može ona biti ne-znam-kako dobra, al' zadnja tri trzaja su višegodisnje iskustvo koje nijedna žena nema, tako da se može desiti da ga čak i više lomiš što je sex redovitiji. One jednostavno nemaju osjećaja a onda u glupim časopisima olajavaju nas kako nismo emotivni i slična sranja. Pa pruži mi ruku kad mi je najteže! A zamislite samo da nakon lošeg rada i neuspjelog pokušaja sjednete pred nju i kažete: « Dušo, jel' se to tebi češće događa?»
Problem je u tome koliko god one bile loše, mi svršimo (hvala, Lukase), i kad to skuže, više se ne trude. A što god one radile, mi zabrijemo u glavi svoju priču i svršimo. Drkica je zakon i nitko nam je ne može oduzeti. A tek pjesme o drkanju... Rattlesnake Shake od Fleetwood maca, pa Laboratorija zvuka koja je potkraj sedamdesetih nastupila na nekakvom festivalu revolucionarnih pjesama, a stvar se zvala "To što niče ispod nasih šaka"... Priči nema kraja, a ako imate kakav prijedlog ili novo iskustvo, samo dajte!!

Prednosti samoudovoljavanja nad seksom
Brže
Bolje
Ne znojiš se i ne ostavljaš dlake po njoj
Nema predigre
Nakon drkeža nema priče, praćenja doma i obećavanja da ćeš zvat sutra
Ne moraš se tuširati prije
Ne moraš se tuširati poslije
Ne moraš smišljat priču za škvadru u bircu
Možeš raditi idiotske face dok svršavaš
Isto tako možeš i ispuštati kretenske zvukove pri istom
Naravno, možeš se i sfuljit (lagani, nježni te emotivni prdacz nastao cca 3 sata nakon pojedenog obilnijeg variva s gazdinom omiljenom aromom, op.a.)

Vic za kraj:
Mujo drka u šumi i u sred posla mu sleti muha na rame. On je onako nervozno tjera jednom rukom (drugom svejedno šeće kožicu), ali mu se muha vrati na rame.... i tako tjera on nju par puta i kad dođe pred sam kraj, naglo se okrene prema ramenu (na kojem je muha) i kaže "daj pusu, brzo, daj pusu"...

subota, 05.11.2005.

Dnevnik 25 - When punac meet my parents...

Još dva sata i počinje upoznavanje. Gotovo je. Stislo me...

Strah me je kao kad sam prvi put krao gumicu. Kao kad mi se nije digo pri prvom seksu. Kao kad sam zadnji put prdnuo u liftu a onda do prizemlja ušlo pet žena. Sisatih.

Totalno sam zbunjen...

Koristim ovo mjesto i prigodu da mi saspete u lice sve što ste ikad imali. Popljujte me i izvrijeđajte, možda mi je zadnje u životu. Najrađe bi se od muke rasplakao i pobjegao spavat...

Ali Ribafish je od kamena satkan (Vela)!
Krećem. Pusa. Volio vas je Riba...

četvrtak, 03.11.2005.

Dnevnik 24 - oni dolaze...

Kako mi se ne da pisat, evo mala foto reportaža.

U 26 dana Rokovog perivoja ili peridoja, tj dana otkako ga dojim, perem i povijam i otkad je otvorio te plačne oči, popio sam tri pive. Dobro, pet. I zato sam malo nervozan…


Al sve je dobro dok ne poludim!


Jer za pivu ja dao bi sve…


Došao je Draž iz Azerbajdžana i donio dvije njihove, a Nalis mi je iz Maksika dofurao limenku umjesto flaše, ali kako ga volim a i žena mu je zgodna, oprošteno mu je!!! Hvala ljudi, a ako itko ikad ide u neku pripizdinu, neka stavi punu flašu nepoznate pive u prljavi veš i donese. Što daje razlog za slavlje. Jebo dijetu! Ali se iskreno nadam da ipak neće opet završit ovako pijano…


Danas k tome dolaze starci i vidjet će po prvi put stan nakon onog krša/ršuma/galipolja nakon tjuluma u povodu rođenja. Na tulumu prije mi se naime frend zrigo po trosjedu. Onda sam to mjesecima čistio. Onda mi se drugi frend na zadnjem, ultimativnom tulumu ispišo po istom. Ne frendu nego trosjedu. I onda sam puko i odlučio bacit trosjed. Izbacio ga na balkon jer mi je podrum krcat. Onda sam se našao u čudu jer su me susjedi htjeli linčovat kad su shvatili da ga hoću hitit mimo redovitog odnošenja krupnog otpada koji pada u travnju 2006. Teško živit u centru. Zvao sam neke navodne studente koji za odnošenje istog traže 200 kuna, pas im se na materi zarazio, pa tražio jeftiniji prijedlog, pa me odjebali Zagrebački Bokci ali ne i Zagregački Narkići tj. Reto Centar. Tri liječena narkomana – Srbin, Slovenac i Splićo su mi otfurala zarigan i zapišan trosjed, uzeli sto kuna i sat vremena pričali o tome kako im je Bog pomogao da se vrate na pravi put. Preporučio sam im da se iskupe zajednici tako da jednostavno prikolju par dilera, što su i sami bili, na što su se naljutili i otišli. A ja sam ostao uređivat fikuse, prat parkete i suđe, tako da danas budem uzoran sinčić! Baš ko Toffsy. Jebote, što mi je to drag crtić bio…


Došao sam do saznanja da, iako imam 35 let, u životu nisam bio ni na berbi ni na kolinju, a i za gemišt a kamo li svinjske produkte poput kulenove seke (slika dolje) bi izdao i domovinu…


A kad smo kod izdaje domovine, raspisao sam se o Duji D. na forumu i nisam došao do nekog bistrog zaključka osim skakanja sebi u riječ te fakta da bi i ja vjerojatno postupio kao on da imam 21 godinu i mozak tridesetpetogodišnjaka koji živi gdje živi. Ako se nekom čita, tu su neki zaključci…

“Meni je samo čudno što se jos nitko nije postavio u njegovu ulogu. Pa covjek od trece godine 4 sata dnevno gleda u dlake, kurje oci, nokte i flastere na dnu bazena. Treniram plivanje zadnjih desetak godina i to dva puta tjedno, i obozavam dan kad pocnu maratoni jer plivam po moru i uzivam u svemu sto se mice ispod mene. A čovjek nece vjecno biti u vrhunskoj formi i izracunao je da bi za tih x godina mogao zaraditi dovoljno za cijeli zivot, i od 28-e na dalje drkuljit na nekoj jahti, vozat ferarija i bogato se udat ili kajgod...

Bit je u svemu tome da u evropi danas ima tri covjeka takvog kalibra i barem 10 000 njih koji plivaju do pol sekunde sporije i mogu ga pretec svaki cas. Čovjeka je strah. Ima papiric s dobitnom kombinacijom, a mozda mu za minutu zatvore uplatno mjesto. neka radi sto hoce i neka uzivam jer je zasluzio. ova drzava daje pare samo kad od nekog u kog ulozi izvuce deset puta vise koristi. ja cu podrzat sto god da odluci. urlao sam na olimpijadi, urlao na svjetskom, urlat cu bilo gdje i bilo kad netko nas napravi nesto. ako ode, alal mu vera, napravio je nesto. vise me nerviraju ljudi poput pavleka i takvih koji nikad nista niju sportski napravili al su se uguzili medju kravatase. to je problemm jer takav ima puno vise para od stipendije...

A kad je Pesalov osvojio i dalje jedino pojedinacno zlato, srce mi i nije bas zaigralo... Meni je fudbal sve ogadio. odvratno mi je gledat kako igraju englezi protiv svaba, a jedini englez (uz dva svabe u engleskoj ekipi) uđe u drugom poluvremenu. Za kog da navijam???

Jer da ti netko ponudi da piješ australsku pivu, treniraš još dvije godine, otplivaš olimpijadu i opet piješ australsku i guziš australke jer si bogat, ti ne bi pristao? u dvaespetoj? Za pet godina ce duje doc i parkirat na trgu i nikom nis jer se sve zaboravlja. imao on 2 milijuna dolara ili ne, to on sigurno nece zaboravit. svaka mu cast za ono sto je napravio, nije red da mu iko ikad grebe auto ili nedo bog nesto jos gore... Jel znaš ti kako je teško u hrvatskoj poštenim putem doć do para?”

Pa sad, što vi mislite? Jel trebao otić ili ne? Ja sam za.

Samo mi je žao što fudbaleri zarađuju toliko para, ali kad se sjetim da sam upoznao japanke u Japanu, i da od tada putuju na sve hrvatske tekme i šalju slike, to mi ipak uljepša dan. Još pogotovo kad vidim ovu s Malte (prije zatvora) gdje su na slici Bilić iZvone (206 i 205 cm) s Kuni i Yumi (148 i 156 cm), pa da mi suze dođu. Zamislite grupnjak. Gore od skrivača…


I dok Rok cmizdri i vjerojatno želi ovo...


...ja meanwhile pizdim na Mihaelu jer je pojela teglu nutelle u dva dana, što sam taman otkrio kad sam ispekao 20 palačinki i mogao ih mazat s maslacem, bucom ili jebenom vlastitom smegmom. I druga stvar – kad sam isfrigao do jaja sitne, fine, friške gavune, ona im je odvajala i glavu i rep. Gavunima. GAVUNIMA! To je kao da vrganju hitiš klobuk i peteljku… Miha, samo hrabro, ionako znaš ko je gazda doma. Rokinjo je počeo ne spavat od tri ujutro nadalje, pa molim za savjet... Pliiiiz....

A ja samo maštam o predivnom zalasku sunca i lagano krećem u nove radne pobjede.


Pusa svima, Fige večeras.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv