Marketing
Dnevnik 30 - What a beautiful day!
Pred nešto manje od deset godina, jedan od dvojice mojih naboljih prijatelja (otkako je Gagro ne rezervi sa škvadrom) osvojio je finu lovu na Kviskoteci. Današnje generacije teško mogu razumjeti koliku je popularnost imao taj, definitivno najbolji domaći kviz svih vremena, a ljudi koji su pobjeđivali su postajali heroji ulica, kvartova, gradova. Jedan od tih heroja bio je i DMJ koji je ispao u polufinalu na predzadnjem pitanju jer je zaboravio sretni autić, a šupci s televizije su mu skinuli sretnu košulju i rekli da nije dovoljno svečana te mu nataknuli neku bleščeću. Bio je junak, legenda i kralj i jednostavno je morao pobijediti u tom ciklusu, ali sudbina je htjela drukčije.
Kad se oporavio od, kako bi naši loši sportski komentatori rekli - izvrsne četvrte pozicije i dobio lovu, nazvao me i rekao: Ajmo u Salzburg na koncert Neil Younga. Ja častim s putom, ti samo nabavi kartu. Bio sam prva godina geografije nakon 4 godine kraha, blama i sramote na enologiji, radio noćnu smjenu u Ledu kako bi nabavio lovu za knjige, užasno tanak s lovom ali kako je to bilo netom iza rođendana, i kako imam najbolju tetu na svijetu koja nikad ne zaboravi taj datum (+ još 50 maraka u čarapi za crne dane), kupio sam brdo parizera, par piva i krenuo prema Bregani gdje su već čekali DMJ i njegov buraz Bo.
Bila je ponoć, popili smo kavicu i pivice, ubacili ruksake u prastaru Renault četvorku i krenuli. DMJ je čitao s karte, Bo vozio a ja seruckao. U prvih stotinjak kilometara, ispred auta nam je protrčala mačka, jež, lasica i pas. Kad smo mislili da smo nabrojali svu menažeriju, iz auta ispred nas je nekom djetetu kroz prozor ispao plišani medo, a onda pokraj nas prozujao kamionet s plastičnim dinosaurusom na krovu. Dovoljan razlog da odemo na pivu. Odluka je bila da se ne plati ni šilinga za cestarine, vozi sporednim cestama i posjeti muzej Porschea u Gmundu (Bo i DMJ) i skakaonica u Bischofshofenu (ja), usput popije koja pivica te nekako stigne na početak koncerta u 8 navečer. U muzeju nisam bio jer me auti ne zanimaju, na skakaonici sam dobio proljev i napad astme pri istjeku zaletišta, tako da je DMJ sa svojih preko stotinjak kila morao trčat po pumpicu u auto po uzbrdici/nizbrdici od 70%, a najveći smjeh je bio kad je u nekom pituresknom austrijskom selu par bakica u čudu gledalo sljedeću scenu:kreten drži drugog kretena nagnutog u kontejner s bocama jer je jedan od njih vidio pivsku etiketu koju nema. Jedva sam izašao.
Došli smo u Salzburg u smiraj dana taman da bi vidjeli jedan od najljepših (kontinentskih) gradova u životu, divili se kućicama, Dravi i mostovima te vrlo uspješno lokali Puntigamer, Stiegl i Gosser. Kupio sam kartu od švercera za 80 maraka, za ostatak ubo pive i zažalio što nisam kupio majicu s poda koju je prodavao higijenski nezadovoljavajuće dotjeran Bugarin za deset marona. Koncert je počeo nastupom nekakvih, za nas anonimnih irskih rokera koji su mrvu vukli na folk i (nemojte reć DMJ-u) meni bili bolji i od samog kralja gitarskih solaža Neila Younga, koji nas je uz pratnju Pearl Jama zakovao za mjesto na kojem smo stajali i tjerao nas da pjevamo i pjesme koje smo čuli po prvi put. Vraćali smo se iste večeri pokušavajući održati Boa budnim (Riba, jebo ga ti, ili spavaj ili šuti. Počeo si mi pričat osam različitih priča i onda zaspiš nakon treće rečenice, ne znaš di si stao i nastaviš neku desetu. Ako ću te pokušavat shvatit, završit ćemo u Paragvaju), došli do Zagreba i kupili još par pivica za doma. Pravi happy end!
Jebate, kako je to bio dobar dan... Sličan je bio i ovaj četvrtak. Miha mi je uvalila Roketeera oko 7. Uspio sam ga uspavat već oko 8 melodioznim krčanjem želuca jačine losovog prdca. Krenuh skršit frižider, a tamo komad odojka iz Petrinje, čvarci, luk. Ukratko, mast je curila niz bradu, a ja bio miran do podne. S posla sam otišao na predstavljanje Božićne pive i nove etikete. Sama etikata je totalno bezveze, ali Božićno kao Božićno – kao i svake godine uvjerljivo najkvalitetniji produkt Zagrebačke pivovare. Htio sam zaplakat kad su nam pred mjesec dana u Karlovačkoj pivovari rekli da ove godine neće radit Karlovačko Zimsko, tako da će ova zima pod mus biti u znaku crteža anđelčića u izvedbi profesionalaca Brukete i Žinića. Ukratko, zapio sam se s 4-5 komada, a onda je prezgodna PR-ica rekla raji da mogu počet jest. A tamo, hrskavi slani buncek i dinstano kiselo zelje. Skoro sam propjevao. I još smo dobili poklon u vidu 6 flaša koji je objeručke satran u redakciji.
Nisam se ni otrijeznio do kraja, izljubio familiju, proždro ostatak pajceka s naglaskom na kožu i kosti i zbrisao u Društvo Ljubitelja Piva na par točenih Budjejovickih nektara i degustaciju Krušovica (tamna je među top 5 svih vremena) te se vratio u atmosferu, kad je došao i DMJ s Beaujolaisea (krivo, znam, jebe mi se) i sjeo za stol. Rekao je da popijem pa da krećemo. Stokuća je pitao da di ćemo, a Dino mu odgovorio da idemo na koncert benda koji je zadnji put gledao na isti dan kad je kupio i majicu koju mu je tog trenutka pokazao. Deset godina nije ostavilo traga na majici, samo što smo i DMJ i ja dobrano oćelavili i otromboljili i sa sjetom se sjetili onih naših pola metra čupe što se trebalo manje-više često prat. Kad sam je vidio na njemu, prošli su me neki trnci i proletio mi je pred očima onaj film koji sam vam maloprije opisao.
Upali smo u blato prečicom do Močvare, sreli Srećka iz Scouta koji nas je pozvao na 118 piva iz ponude birca (zašto je Samobor tako daleko, o bože...) i zahvalili bogovima što znamo Martinu koja nas je stavila na popis. Sjetili smo se kako nekad nismo imali love za garderobu u Pauku i obilatom, stopostotnom napojnicom nagradili usporenog studoša. Uzeli smo prvu od 6-7 Stella, stali red iza mjesta do kud dopiru oni koji pogaju i sat i pol uživali u doživljaju zvanom The Levellers. Izgledaju smiješno, što zdrogsani što pijani, basist s najružnijim i najdužim dredloksima Evrope (crvenim) i kljukom većom od Ladišićeve (ne daj se buraz! Izdrži! Ne smiju ti ništa!), gitarist s australskim anti-zalisci šeširom te lead vokal i rezervna gitara u jednom koji je nekad bio lepi, a sad ga je već malo zelo vreme. Preušmijkan među ostalom rokijom. Tu su još i violinac koji daje poseban ton, klavijaturist u sjeni i bubnjar kojeg zbog nemicanja nisam ni vidio. Komunikacija nikakva, desetak fanova benda koji ih prate već deset godina i znaju sve tekstove i poluprazna močvara uz predivan, dobro raspoređen, topao i uzvišen zvuk koji me danas pratio cijeli dan na poslu. Kupio sam majicu, DMJ ručnik (?), dobili na poklon kazete i otišli u maglu. Lagano pripit, dovežen od Srećka, krenuo sam pisat ovo, pojeo zdjelu čvaraka te zaspao snom mrtvaca sve dok izjutra nije trebalo uspavljivat juniora.
Eto. Taj dan na izletu na koncert u Alpe prvi sam put uživo vidio skakaonicu (ajmo bando, kako se zove ova legenda?),
Levellerse, Neil Younga i Amadeusov grad. Imao čupu, 15 kila manje, jetru i sve šanse da postanem kvartovski alkos. Danas imam turbo-ekstra juniora,
najljepšu Aždajicu na svijetu, posao o kojem sanja jako puno muškaraca i ostao sam isti kreten kao i tad koji obožava jednostavnu i normalnu ekipu koja voli popit, pojest, pjevat i putovat. I pričat priče kako je lijepo biti živ. Zato sam i odveo danas Roka i Mihu na večeru u Kineski i zaključio da život nekad baš ima smisla. Baš kao što su otpjevali Levellersi - What a beautiful day. A odsvirali su mi i Riverflow. Genijala!
Udavih, al eto... Došlo mi. Evo vam i dvije reklame dana!
I pitanje za kraj, s obzirom koliko sam specijaliteta s gradela izždro u jednom danu, koliko je to bilo kalorija i kako da ih potrošim?
Živ žav, lep pozdrav!
Post je objavljen 18.11.2005. u 23:37 sati.