Susrećući se sa Starim zavjetom nerijetki ostaju zapanjeni količinom nasilja koje se u njemu spominje. Posebno ih sablažnjuje činjenica da se i sam Bog tamo nerijetko javlja kao srdit, ljubomoran, nepravedan, pa čak i zao. Stoga se pitaju kako kršćani mogu vjerovati u takvog Boga. Evo primjera takvih citata:
Ubij ljude koji ne slušaju svećenike
Ako bi se tko drsko odupro i ne bi poslušao ni svećenika koji ondje stoji da služi Jahvi, Bogu tvome, ni suca, neka se taj čovjek pogubi. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela. Ponovljeni zakon 17,12
Ubij vještice
Ne dopuštaj da vračarica živi! Knjiga Izlaska 22,17
Ubij homoseksualce
Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih. Levitski zakonik 20,13
Smrt zbog dizanja ruke na oca
Tko udari svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću. Knjiga Izlaska 21,15
Smrt zbog psovanja roditelja
Tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se smakne. Jer je oca svoga i majku svoju prokleo, neka njegova krv padne na nj. Levitski zakonik 20,9
Smrt zbog preljuba
Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću - i preljubnik i preljubnica. Levitski zakonik 20,10
Smrt zbog bluda
Ako se kći kojeg svećenika oskvrne podavši se javnom bludništvu, ona oca svoga skvrne, pa se mora na vatri spaliti. Levitski zakonik 21,9
Smrt sljedbenicima drugih religija
Tko bi prinosio žrtve kojemu kumiru - osim Jahvi jedinom - neka bude izručen prokletstvu, potpuno uništen. Knjiga Izlaska 22,19
Ubij nevjernike
Zavjetovaše se da će tražiti Jahvu, Boga svojih otaca, svim srcem i svom dušom. A tko god ne bi tražio Jahvu, Izraelova Boga, da se pogubi, bio malen ili velik, čovjek ili žena. Druga knjiga Ljetopisa 15,12-13
Pobij cijeli grad, ako jedna osoba štuje drugoga boga
Ako u kojem tvome gradu što ti ga Jahve, Bog tvoj, dadne da se u njemu nastaniš, čuješ gdje govore: tada dobro istraži, raspitaj se i temeljito izvidi. Bude li istina i doista se ta grozota učinila u tvojoj sredini, onda posijeci oštrim mačem stanovništvo toga grada, izvrši nad njim kleto uništenje i nad svime što bude u njemu. Snesi onda sav plijen nasred trga te spali grad sa svim plijenom kao paljenicu Jahvi, Bogu svome. Neka zauvijek ostane ruševina i neka se više nikada ne sazida. Od onoga što je bilo prokletstvom udareno neka ništa ne prione za tvoju ruku, da Jahve odustane od žestine svoga gnjeva; da ti iskaže milosrđe, smiluje ti se i razmnoži te, kako se zakleo tvojim ocima. Ponovljeni zakon 13,13-19
Ubij žene koje nisu djevice na svoju prvu bračnu noć
Ali ako optužba - da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstvo - bude istinita, neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre, jer je počinila besramnost u Izraelu odajući se bludu u očevu domu. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine. Ponovljeni zakon 22,20-21
Ubij sljedbenike drugih religija
Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Jahve, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine. Bogovima onih naroda što oko vas budu, bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do drugoga - nemoj pristati niti ga slušaj! Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem dok ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Ponovljeni zakon 13,7-12
Ako se u tvojoj sredini - u bilo kojem tvojem gradu što ti ga dade Jahve, Bog tvoj - nađe čovjek ili žena da učini što je zlo u očima Jahve, Boga tvoga, i krši njegov Savez: otišavši da iskazuje štovanje drugim bogovima te se pokloni njima, suncu, mjesecu ili bilo čemu od nebeske vojske, a što sam ja zabranio, i tebi se to javi i ti to čuješ, onda pomno istraži; i bude li istina i doista se ta grozota učinila u Izraelu, onda toga čovjeka ili tu ženu koji učiniše takvu opačinu izvedi na gradska vrata te ih kamenuj da poginu.
Ponovljeni zakon 17,2-5
Kako bi objasnili ove citate, potrebno je poznavati vrijeme u kojem su nastali i svrhu kojoj su služili, potrebno je poznavati židovsku kulturu i povijest, odnos židovskog naroda prema njihovom Bogu, ali jednako tako i kršćansku povijest spasenja. Tako sv. Augustin kaže da se Novi zavjet u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva. Naime, kršćani smatraju da je Bog sebe čovjeku u potpunosti objavio u osobi Isusa Krista. To je razlog zašto kršćani na starozavjetne tekstove gledaju iz novozavjetne perspektive, tj. vrednuju i tumače ih u skladu s novim poimanjem Boga. U prvim stoljećima se javila čak i ideja kako bi kršćanstvo trebalo odbaciti starozavjetnog Boga, kako je on zapravo demon (manihejci), no Crkva nikada nije osjećala strah od krivog poimanja Boga u Starom zavjetu.
No, budući je nepromjenjivost bitna oznaka Boga, postavlja se pitanje zašto ga Stari zavjet opisuje na citirani način. Pojedine ireligiozne osobe prezentiraju starozavjetne pozive na smrt kao dokaz Božje okrutnosti. No, takav stav u sebi sadrži logičku pogrešku. Naime, ako smatram da se ideja Boga ne može pojmiti, ili tu ideju čak negiram, kako tek onda mogu pojmiti koja je ideja tog Boga o smrti?
Slično tome, poznati ateist Richard Dawkins će reći da je Bog Staroga zavjeta ''sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta, osvetoljubiv, krvoločan, etički čistač, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik''. No, postavlja se pitanje kako možemo ukazivati na atribute nečega što ne vjerujemo da postoji. Jer, ako je Bog takav, to bi bila tužna činjenica, no morali bismo ju prihvatiti i provesti život u strahu i drhtanju pred njim.
Kršćanstvo je pak, zajedno s ozbiljnim znanstvenicima, odgovor na misterij starozavjetnog Boga pokušalo pronaći istražujući kulturno-povijesne okolnosti koje smo spomenuli. To istraživanje traje i danas, pa se na mnoge biblijske događaje još ne mogu ponuditi konačni odgovori. Ono što je izvjesno jest da je religija Starog zavjeta (kao i Novog) povijesna religija. To znači da se zasniva na objavi koju je Bog dao određenim ljudima, na određenim mjestima, u određenim okolnostima, u određenim trenutcima ljudskog razvoja. Stoga Biblija mora oslikavati sve te činjenice. Autori su biblijskih tekstova osobe koje su, s jedne strane bile posebno nadahnute, ali su s druge strane pri pisanju zadržavali osobine svoje kulture, mentaliteta, jednostavnog poimanja svijeta i tome slično. Naime, Božje se nadahnuće ne sastoji u tome da on preuzme čovjekovu volju, već u tome da Bog surađuje s ljudskom naravi koja mu se otvorila. Iz toga razloga biblijski tekstovi zadržavaju karakteristike običnih tekstova onoga vremena, no ipak se od njih razlikuju u tome što postupno, u skladu s ljudskom moći shvaćanja, otkrivaju Božji spasenjski naum. Bitno je shvatiti kako je Jahve Izraelcima, kao malom monoteističkom narodu kojeg okružuju mnogo veći i moćniji politeistički protivnici, morao predstavljati esencijalan dio identiteta. Stoga su njegova prisutnost i autoritet vidljivi u svakom elementu njihova društvenog uređenja (Jahve zapovijeda da se kazne ili sam kažnjava prijestupe), povijesnih osvrta (Jahvi se pripisuju vojni uspjesi), pokušaja jačanja društvene kohezije (Jahve naređuje kažnjavanje stranih elemenata), pa sve do nutritivnih odredaba (Jahvin autoritet je iza odredaba o dopuštenoj hrani, te o jestivim i nejestivim životinjama). Naime, jasno je kako Stari zavjet, a posebice Petoknjižje ili Tora, nema samo religijski, već i društveni značaj, pa je prilikom egzegeze potrebno lučiti te dvije stvarnosti.
Mojsijeva molitva Jahvi donosi pobjedu u ratu
Biblijska istraživanja, posebice od 19. st. naovamo, su opovrgnula prijašnje mišljenje kako je autor čitavog Petoknjižja ili Tore Mojsije. Danas je prihvaćena teorija da je to kompilacija četiriju dokumenata (prema karakterističnim obilježjima njihove pisce nazivamo Jahvist, Elohist, Deuteronomist i Svećenik), različitih po vremenu i sredini svoga postanka, ali svi su mnogo kasniji od Mojsija. Predaja se prvo u usmenom obliku čuvala u svetištima ili su je prenosili pučki pjevači, a kasnije se i zapisuje, u doba kad se Izrael oblikuje kao narod. Bila je složena u nizove i cikluse, koji su kasnije zabilježeni na poticaj neke sredine ili rukom nekog uglednog pojedinca. Ali te redakcije još nisu predstavljale gotovu cjelinu, već su popravljane, nadopunjavane, te tako isprepletene predstavljaju Petoknjižje koje mi poznajemo. Rezultat takvog razvoja teksta su ponavljanja i nepodudarnosti, koje zamjećujemo npr. kod dva izvješća o stvaranju (Post 1-2,4a i 2,4b-3,24), dva isprepletena pripovijedanja o potopu (Post 6-8), dva prikaza saveza s Abrahamom (Post 15 i 17), dva otpremanja Hagare (Post 16 i 21), tri izvješća o nedaćama žene jednog praoca u stranoj zemlji (Post 12,10-20; 20; 26,1-11), dvije isprepletene povijesti o Josipu i njegovoj braći u zadnjim glavama Postanka. Postoje nadalje dva opisa poziva upućena Mojsiju (Izl 3,1-3,17 i 6,2-7,7), dva čuda s vodom u Meribi (Izl 17,1-7 i Br 20,1-13), dva teksta Dekaloga (Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21), četiri liturgijska kalendara (Izl 23,14-19; 34,18.23; Lev 23; Pnz 16,1-6), kao i još mnogo sličnih primjera. Tekstovi su se povezivali u cjeline prema srodnosti izričaja, oblika, shvaćanja, tako da tvore usporedne silnice koje možemo slijediti kroz Petoknjižje.
No, budući da smo u uvodu najviše problematizirali prisutnost profanih zakonskih odredbi u Petoknjižju, vrijedi se posebno osvrnuti i na njih. Dakle, ključno je uočiti prožimanje svetoga i profanog, koje nije karakteristično samo za Toru, već se javlja i kod nekih drugih zakonima starog Istoka, iako nigdje u tolikoj mjeri. Proučavanjem mezopotamskih zakonika, Zbornika asirskih zakona i Hetitskog zakonika, uočena je značajna sličnost zbornika okolnih naroda s Petoknjižjem. Ključno mjesto u izraelskom zakoniku ima Dekalog (Deset zapovijedi) ispisan na pločama na Sinaju. On proglašava osnovni zakon Saveza, ćudoredni i vjerski. U Bibliji se donosi na dva gore spomenuta mjesta, s manjim razlikama. Ta dva teksta potječu od jednog kraćeg, izvornijeg oblika, koji vjerojatno ima mojsijevsko porijeklo.
Uz Dekalog postoji i Zakonik Saveza (Izl 20,22 - 23,33). za razliku od Dekaloga, on već odgovara pastirskom i seljačkom društvu, pa se ustaljeni sjedilački život očituje kroz zanimanje koje Zakonik pokazuje za poljodjelstvo, vinogradarstvo, zapreže životinje i kućne poslove. Obilježen je otporom kanaanskoj civilizaciji, iza čega naravno stoji Jahvin autoritet.
Deuteronomski zakonik (Pnz 12,1 - 26,15) preuzima dijelom Zakonik Saveza, ali ga prilagođuje izmjenama u gospodarskom i društvenom životu, kao npr. propise o otpuštanju dugova i o položaju robova: Pnz 15,1-11 i Izl 23,10-11; Pnz 15,12-18 i Izl 21,2-11). Tu imamo i suprotstavljanje Zakoniku Saveza koji je ozakonio brojna svetišta (Izl 20,24), dok Deuteronomski zakonik inzistira na jednom mjestu bogoštovlja (Pnz 12,2-12). Ta je promjena tražila i izmjenu starih pravila o žrtvama, desetinama i blagdanima.
Kao cjelina još postoje Levitski zakonik, koji sadrži odredbe o zabranjenim jelima (11), propise o čistoći (13-15) , a kasnije je dodan i obrednik velikog Dana pomirenja. Gl. 17 - 26 Levitskog zakonika predstavlja pak odvojeni Zakon svetosti. On sabire razne elemente od kojih neki mogu potjecati još iz nomadskih vremena (gl. 18), dok su ostali kasniji. Redaktori su taj sadržaj kasnije prilagodili i unijeli u Petoknjižje.
Osim socijalnih elemenata u Starom zavjetu, niti religijske elemente ne treba shvaćati odvojeno od duha vremena u kojem su nastali. Starozavjetni su pisci ujedno i teolozi koji traže najadekvatniji način da bi Božja poruka pronašla put do čovjeka. Stoga ju nužno moraju prilagoditi njegovim umnim i predodžbenim sposobnostima. To se npr. često provodi po jednostavnoj shemi: vjera rezultira blagoslovom, a nevjera prokletstvom. Iako će ga vjerojatno tako opisati kako bi mu pojačali sadržaj, pisci to prokletstvo ne shvaćaju kao hir svemogućeg Boga, već kao produkt same naravi božanskog poretka. Vjera je ključna poveznica izraelskog naroda, koja donosi prosperitet narodu i pojedincu. Stoga pisci često opisuju kušnje vjere, koje naposljetku bivaju uspješno svladane (Tobija, Judita, Estera, Ruta, Job).
No, uz to, postoje i biblijska izvješća kada se Bog zaista prikazuje kao tiranin, gotovo kao demon kao što su govorili manihejci, kojeg naizgled nikako ne možemo povezati s Bogom ljubavi u Novom zavjetu. Najpoznatija takva problematična izvješća kronološki poredana su: Bog zahtjeva od Abrahama da žrtvuje svoga sina, pa mu tek u posljednjem trenutku zaustavlja nož (Post 22,12), Bog napada Jakova, hrva se s njim cijelu noć i ostavlja ga ranjena (Post 32, 24-26), u povijesti izlaska nailazi na ljude kao bog kuge, bog krvi i anđeo smrti (Izl 9, 1-12; 7, 14-25; 11, 1-10); Mojsija napada kao demon krvi te ga hoće ubiti (Izl 4, 24-26); nakon plesa oko zlatnog teleta daje da se pobije 3.000 ljudi (Izl 32, 25-29); prema vlastitim riječima je milostiv kome hoće, i smiluje se kome hoće (Izl 33,19); Bog je uzrok nehotičnu ubojstvu kao i čudnovatoj pošasti (Izl 21,13 i 1 Sam 6,5; 5,9); u doba Sudaca bez pregovora dopušta da mu Jiftah prinese za žrtvu svoju nevinu kćer (Suci 11, 30-40); u doba kraljeva biva odgovoran za Šaulovu nepravednu srdžbu na Davida i za Davidov neopravdan popis stanovništva, za koji je potom uslijedila kazna (1 Sam 26, 13-25; 2 Sam 24); u 9. st. daje da Ilija u njegovo ime pobije 450 proroka Baalovih, te da Elizej u krvavoj revoluciji sruši Omrijevu dinastiju (1 Kr 18, 22-40; 2 Kr 9 i d.); još u 8. st. prema proroku Amosu odgovoran je za svaku čovjekovu nesreću (Am 3,6).
Ove priče potječu iz starijih tradicija, kada je izraelska predaja još bila pod snažnim utjecajem okolnih većih naroda, kod kojih bogovi često pokazuju sličnu mušičavost. Snažnijim etabliranjem samostalnog izraelskog identiteta, nestaje takvih tumačenje Božjeg djelovanja, pa proroci nakon 8. st. više ne primjenjuju sili, te više nema izvješća o ljudskim žrtvama. Bog se otada drži svog zakona, kažnjava prijestupe i nagrađuje življenje vjerno zakonima, ne zahtjeva obraćenje pod svaku cijenu i ne ostaje uvijek pri ispunjenju kazne do kraja. No, danas smo u većoj opasnosti da Boga shvatimo kao drugu krajnost, kao nezahtjevna Boga bez nelagodnih zahtjeva, koji bi bio zadovoljan već priznavanjem njegove egzistencije. Isus takvog Boga, koji bi zadovoljavao naše religiozne potrebe, a ipak nas ni na što ne obvezuje, nije naviještao. Nažalost, mi kršćani rado stvaramo Boga prema vlastitoj slici, nekakvog Boga koji nas prima takve kakvi jesmo i ne zahtjeva nikakva obraćenja. Takav Bog koji bi bio naš vlastiti kumir nije biblijski Bog. Upravo zato Isus nije htio naviještati novog Boga, nego posve Boga Izraelova, Stvoritelja i Suca svijeta. I zato ni u Novom zavjetu ne smijemo eliminirati Isusovu propovijed o Božjem sudu u korist propovijedi o Božjem milosrđu i ljubavi. Sud koji se spominje na mnogim mjestima upozorava da je situacija ozbiljna i da se kraljevstvo Božje može promašiti.
Zanimljiv je i način na koji sociolozi religije objašnjavaju narav židovskog Boga. Ta je narav oblikovana činjenicom da su Židovi isprva bili nomadi. Uvjeti u kojima su živjeli nametali su poseban način opstanka, a što se odražavalo na kriterijima postavljenim za ponašanje pojedinaca, te u židovskoj religiji. Kako su bili okruženi većim i bogatijim narodima koji su imali pretenzije prema njihovu teritoriju (Egipćani, Asirani, Babilonjani), najidealniji način ponašanja za Židove je bilo držanje na okupu. Svaki pojedinac koji bi se izdvajao iz zajedništva ugrožavao bi svoj opstanak, a time i sudbinu zajednice. Stoga su takvi pojedinci i religijskim normama bili odbačeni, kao znak upozorenja drugim mogućim otpadnicima i kao korak prema većoj homogenizaciji naroda.
Zato je bilo prirodno da židovska religija predstavi Boga kao točku nacionalnog okupljanja, a smjernice za “držanje na okupu” kao Božje zapovijedi. Da bi poslužio kao djelotvorna točka okupljanja, Bog je prometnut u simbol odbacivanja i segregacije. Razvoj od takvog Boga do milosrdnog Oca bio je vezan s društvenim razvojem židovskog naroda. Isus Krist je bio onaj koji je u toj domeni označio preokret. On je promijenio smisao Zakona iz dobrobiti nacije u dobrobit ljudi.
U slučaju da takvog razvoja nije bilo, već da je Bog Izraelov bio prerano zahvaćen racionalnom refleksijom, njega danas vjerojatno ne bi bilo. To ne bi bio živi Bog koji je stvorio povijest, već nekakav općenit princip ili bitak , neka univerzalna snaga ili već nekakva druga blijeda apstrakcija. Slično je nastalo od monoteističkih poimanja Brahme u Indiji, prvog pokretača u Grčkoj ili, još ranije, boga sunca Atona u Egiptu. Nasuprot tome, Židovi su promišljali svog živog i djelatnog Boga, te im je danas svijet zahvalan za postojanje vjere u jednog Boga.
Suprotno ideji o zlom Jahvi, i sami Židovi, koji priznaju samo Stari zavjet, Jahvu također prepoznaju kao Boga ljubavi, a ne kao srditog Boga. Takva je slika Boga posebice otkrivena u kršćanstvu. Kršćani u Isusu vide osobu kojoj je smjerao čitav Stari zavjet i koja je povijesti spasenja dala puni smisao. Krist je sklopio Novi savez, koji je bio predoslikan Starim savezima (s Adamom, Noom, Abrahamom, Izraelom) i u nj je pozvao kršćane, po vjeri baštinike Abrahamove. Crkva je u velikim starozavjetnim događajima vidjela sliku novog zakona (Adam - Isus, Eva - Marija, žrtvovanje Izaka - Isusova žrtva, Pasha - Euharistija, prijelaz preko Crvenog mora - krštenje). Svrha starozavjetnog Zakona bila je, kako kaže Pavao u Gal 3, da sačuva obećanja, kao odgajatelj koji je vodio Kristu, u kome se ta obećanja ispunjuju. Kršćanin nije više pod odgajateljem, pa je slobodan od obdržavanja obveza zakona, ali ne i od njegova ćudorednog i vjerskog nauka, jer Krist nije došao dokinuti, nego usavršiti (Mt 5,17).
Svojim bitkom, govorom i djelovanjem, patnjom i umiranjem, Isus objavljuje lice Božje koje je u Starom zavjetu počesto skriveno i višeznačno. Kršćanin zato poima Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu. Tek kad stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svog cilja - od Krista. Gledajući njega posjedujemo izvjesnost da pred tim Bogom, uza svu beskrajnu distancu, ne trebamo bojažljivo drhtati i plašiti se, ne trebamo mozgati o zagonetnim odlukama Božjim te zbunjeno biti u potrazi za njegovom nejasnom voljom.
|