Svjetski dan hrane
Ovaj dan, zabrinuta za dobrobit čovječanstva, proglasila je Svjetska zdravstvena organizacija. Krajem 1996.g. zbog istog razloga u Rimu, u organizaciji WHO i FAO održan je Sastanak o hrani. Sastanak je bio središnji događaj posljednjih godina drugog tisućljeća, a održan je u prijelomno vrijeme za razvitak svjetske poljoprivrede i proizvodnje hrane. Dramatičan je podatak da na početku novog tisućljeća, 800 milijuna ljudi gladuje, a istovremeno oštećenja okoliša dosežu zabrinjavajuće razmjere. Svijet se nalazi pred odlučnim povijesnim promjenama u poljoprivredi. Potrebno je osigurati dostatnu količinu hrane, a pri tome sačuvati čist okoliš. Istovremeno proizvođaču treba osigurati profit koji će ga motivirati na stalno povećanje proizvodnje. Ovom Sastanku pridavan je veliki značaj te ga je otvorio Sveti Otac Ivan Pavao II, a prisustvovali su predstavnici iz 194 zemlje, na visokom nivou šefova država i vlada. Zaključeno je da je Summit povijesni i da je predstavljao jednu od posljednjih prilika za trajna rješenja temeljnog problema suvremenog svijeta.
Na svjetski dan hrane obično se po gradovima, školama … organiziraju dani kruha gdje se prezentiraju razne slastice i izvedenice kruha. Ono što je vjerujem najbitnije i zapravo poanta dana kruha je naučiti naraštaje koji stasaju kako cijeniti kruh svagdašnji. Jer kaže se «kruh jesti nije majstorija, kruh peći mala je majstorija, zaraditi ga prava je majstorija». Naime ako naučimo djecu cijeniti kruh, raditi i štedjeti dajemo im više od blaga. Jer «djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti» (S. Frojd), a «rad nas oslobađa tri velika zla: dosade, poroka i oskudice (Volter).
Sjeme je velika tajna života i umiranja, tišine, jednostavnosti, skrovitosti. Prepušta se tami zemlje. Osjeća toplinu sunca. Pije blagoslov kiše. Sjeme ne vidi klasa, ali vjeruje u bogat urod. Put sjemena, put je svakog čovjeka do plodnosti i zrelosti.
Tko ima sjeme, mora sijati.
Tko ga bojažljivo stisne u ruci,
Tko se boji da ga ne izgubi
Nikad neće iskusiti radost žetve.
Za razliku od sjetve koju su obavljali muževi kućanski poslovi i pripremanje hrane pripadaju u domenu ženina rada. Pečenje kruha bila je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Kruh se obično pekao u krušnim pećima i to u većim količinama tako da se nikad nije jeo svjež nego tvrdi, osušeni kruh. Kruh se oduvijek poštivao kod djece i odraslih. Nije se smio peći petkom niti nedjeljom, a pečen se spremao u ladicu te dobro zatvorio. Prije rezanja ili lomljenja kruha moralo ga se je obavezno prekrižiti i poljubiti dok su se mrvice pažljivo pokupile poslije jela da se po njima ne gazi. Kruh pečen na Veliki petak navodno je osiguravao blaženstvo ljudima koji bi ga jeli.
U listopadu uz dane kruha mlade naraštaje trebamo poučiti kako bi kasnije cijenili kruh svagdašnji. Dan kasnije (17.10) obilježavamo svjetski dan borbe protiv bijede koje nažalost ima previše, a stradavaju ponajprije djeca. Kaže jedna izreka: «S koricama od sunca i mjeseca Zemlja je prekrasna knjiga, jesu li bijeda, podčinjenost i ratovi molitve tvoje ili štamparske greške». U svakom bi slučaju borbu protiv bijede učestalije obilježavati i poticati naročito medijski tako da se ne svodi sve na «predblagdansko treniranje dobrote».
