utorak, 27.09.2016.
Hrani me
 (smokva by Mayday) Hrani me burom i dobit ćeš bičeve crne moje duge kose, opletene oko ruku tvojih gordijski čvor što jednako čupa i boli i tebe i mene katanom, skalpelom, laserom oslobodit ćemo se sigurno jednom i danak u krvi platiti spremno jer vampirski pir je ali hrani, ako baš hoćeš hrani tko ti brani; hrani me jugom i prst pred nosom vidjeti nećeš od mojih kapi kao ni ja i slijepac će voditi slijepca i krivac će kriviti krivca jer južina je olakotna okolnost pa ako te uguše suze moje prije neg uguše pobjednički poklič svejedno čiji utopit ću se u njima, Lorelei tvoja otopljenih kostiju, sa dna jezera očiju virovitih; bonacom me hrani i istog ću časa umrijeti utiha duha ubija netitranjem tekućim dušikom za vene i arterije rigorom materije i konačnim krahom što jednim se dahom pokrenuti može; al' ti me hrani slobodno hrani ako si krvav ispod kože; ja sam svoju kosu odrezala kratko, tik uz tjeme misleći tako imat ćeš više mjesta uz mene... Oznake: ruža vjetrova latica otkinutih vjetrom |
ponedjeljak, 06.07.2015.
Insomnia
 (photo by Mayday) Lezi, ispruži se na kutnoj sparno je, da ne pomaže nam ni škriputavi stropni ventilator stavljen na 3 samo miješa vrućinu s vlagom i podiže prah pastela i prah cigareta s poda i iz prepune pepeljare (jer lijeni smo i neće nam se lijepo je ležati tako i zbrajati kapljice znoja irisom po goloj koži; delicious idleness još bolje: dolce far niente kako kažu Talijani, umjetnici hedonizma) u kovitlac boja i ne-boja: kompletan spektar valeri saturacija sve je to naše u nama pod nama pred nama i duga, tamna, pariškomodra noć i svjetleće rupe iznad, u plavom koje, prodirući, progorjeli su jednom odaslani signali: živi, žarki fotoni davno umrlih zvijezda. Mjesec je pun i lud; pravo vrijeme za nas lunatike-lutalice slučajno sklupčane jedno uz drugo u sigurnom kutu pod krivim nagibima tijela pod pravim kutom upada svjetlećih kapi-putokaza niz moj vrat niz tvoje čelo; zažmiri. Znoj u očima peče zažmiri. Ispod tvojih kapaka nazirem daleki, ledeni Sjever ogoljela stabla, suho granje, kišu i oblutke, otapanjem ledenjaka nanesene koje prevrće, brusi, glatkima čini rijeka neka što teče retrogradno; sam si uz mene preko tvoje samoće mogu prijeći tek površinski po onoj tankoj opni što dijeli ti žile od zraka; mogu ti skupljati znoj sa čela i nacrtati prstima praškastim od pastela nešto; možda šaru-snovolovku...? Bit će lijepa, obećajem. Moj pastelni prah i tvoj hladni znoj stvorit će novi spoj i tehniku: akvarel; samo ostani tako ležati uz mene slijepljenih trepavica. Vidim te jasno, zlog čarobnjaka: u kipove pretvaraš sve što dotakneš ali to je tako divno, vječno i ja se tvog dodira nimalo ne bojim; pretvori me u kip, pravi odavno ukipljenoj, možeš mi samo dodati vrijednost jer moja je ukipljenost urođena bezvrijedna beskorisna beživotna; udahni mi život svojim dahom usta na usta zla čarolija, da ali pali uvijek... Zla sam i ja, to osjećaš i bez znanja svjesnog; čaša na stolu, orošena ledenim kockama do vrha napunjena opasno izaziva moje prste. (i ti si magnet mome zlu, znaš?) Kako bi bilo da ledenu kocku spustim na najmekšu točku tvog trbuha i pustim ju da se otopi sama od sebe, na tebi, dok spavaš? Bi li te probudio taj ledeni žar na koži? Bi li ostavio ikakav trag? Jer tvoji zubi jesu ono jedva primjetno potkožno crvenilo nosim ponosno poput ljetne koraljne ogrlice oko vrata; moj must have za ovu sezonu. Najesen, tko zna što će nam donijeti novi trendovi zato lezi zažmiri; ljeto je, proći će... Šaljem ti šašavi Mjesec; pusti da bar noćas budem ja ta zadnja cigareta prije spavanja. |
