Reject of Society

Anywhere but home again

Zašto me mrzite? zašto ubijate u meni svaku želju za životom? zašto me ne razumijete? mrzim vas zaista. ako sam vas ikad i voljela to je bilo samo zato jer sam morala. jer ipak ste mi roditelji. vi ste mi dali život. bolje da niste.

Vraćam se kući. bilo mi je lijepo vani, sva sam sretna. dok se približavam kući sve to nestaje. počinjem se bojati. srce mi lupa, dlanovi su mi mokri, zuji mi u ušima... ne želim kući, ne želim... kad se sjetim da sam se prije samo par minuta smijala... oprala sam ruke, stavila žvaku, obrisala usta, izbrisala sve tragove prekrasne večeri. sjećanja nestaju. ni trava ni cuga ni sjećanja na njega nisu jači od straha pred starcima. bojm se otvoriti vrata. bojim se onoga što će biti. jer znam da počinje pakao...

Mrzim svoju obitelj. mrzim. jako. i nije da me sad puca, uvijek je bilo tako. nikad se nismo razumjeli. ne želim ih u svojoj blizini. ne želim ih pored sebe. ne želim da mi se obraćaju. ne mogu pričati s njima. čak mi se više ne da ni svađati. znam da je bolje da šutim. oni ne žele čuti moje mišljenje. stvarno je bolje da ništa ne kažem. samo ću sve pogoršati. jer oni su uvijek u pravu. sve znaju najbolje.
Ja sam uvijek kriva. što god se desilo ja sam kriva. nije bitno što se desilo jer ionako sam ja kriva. ja sam ta koja je zla i koja uvijek sve pokvari. uvijek je bilo tako. dosta mi je. kad sam stvarno sjebana i očekujem barem malo podrške, oni me sjebu do kraja. jer ja sam si sama kriva. i trebam se sama vaditi iz sranja. ali naravno, oni će biti tu da mi prigovaraju.
Nedavno je stara skužila da se režem. pita me zašto su mi ruke izrezane. paa onako, porezala sam se khmm... i onda je uzela nož, izrezala mi cijelu ruku i rekla nadam se da smo gotovi s rezanjem. naravno da nismo...
Mislila sam pobjeći od kuće. stalno mislim o tome. ali ne mogu. nemam kamo otići... možda me strah. iako nema većeg straha od onog kojeg osjećam prema roditeljima. oni su jedino čega se zaista bojim.
Nedavno je bila odlična prilika da pobjegnem. bilo je negdje oko pol 1 navečer. nešto sam se posvađala sa starcima pa sam morala otići van odnijet smeće. onda su zaključali vrata i nisu me htjeli pustit unutra. vani je bilo jako hladno i bila sam prehlađena. otišla sam pljugat u parkić iza zgrade. ma bilo je ok osim šta nisam imala maramice pa sam puhala nos u rukav, a jebga. baš sam željela da mi se nešto desi, da me netko zatuče, siluje il ubije baš zato da im bude žao što dijete ne puste u kuću u to doba noći. anyway pustili su me unutra tek negdje poslije 1. ma smrzla sam se, plakala sam cijelo vrijeme, bila sam totalno sjebana, ali svejedno nisam mogla pobjeći.
Nemam kamo otići... sama sam... potpuno... sama sa svojom mržnjom prema ljudima...

29.04.2007. u 15:41 | 15 Komentara | Print | # | ^

a gluposti koje mi se trenutno motaju po glavi

Oi! back in skul again... uff...nadam se da vam je bilo lijepo, da ste se napartijali, načagali, nacugali, napušili, nauživali & co jer sad dril do kraja godine. treba dignut prosjek... treba neš napravit sa sobom... ali šta ćeš pravit iz ničega.

Dakle bila sam malo u svijetu... ma nije da me ne zanimaju kulturni spomenici i prirodne ljepote, al ipak više obraćem pozornost na ljude, grafite, tragove urbane kulture...i ima veri interesting stvari. tamo na zapadu se emoa namnožilo ko štakora. mislim, nije da imam neš protiv, ali ipak... toliko starki, vensica, prugica, kockica, krugova, pirsinga, uskih hlača da ti se zavrti u glavi... ma brijem da se tam svi alternativci tak oblače. čak i dosta šminkera. ma idu mi na živce svi koji izgledaju ko emoi a nemaju pojma šta je to. tak izgledaju jer je to moderno. ma daj mrš... možda ih glazba malo zanima, ali niš drugo.
A jebiga, valjda je emo subkultura našeg doba. bogati razmaženi klinci imaju sve osim ljubavi. postaje im dosadno pa se jednostavno izgube. nemaju stvarnih problema, ali sve im izgleda tragično. a nemaju ljubavi pa padaju u depru... ionako ima premalo ljubavi u današnjem svijetu. a djeci treba ljubavi, i to puno... i ostaju sami i izgubljeni... sami sa svojim osjećajima koje ne mogu podijeliti s nikim... i onda se odrasli čude jer plačemo, vrištimo, režemo se, ne možemo izaći iz kreveta, mrzimo i sebe i cijeli svijet... i dosta djece traži pomoć. neki psihologa, neki alkohol, neki drogu, neki čokoladu... u mom slučaju sve to. i ništa ne pomaže...
I ko je kriv za to? očito onaj koji nas je takve stvorio, kako god ga vi zvali.

E, da, evo neke stvari koja me jako živcira. kad netko od 15, 16 godina tvrdi da je gay. ma daj mrš. kak on tak rano može točno odlučit da je peder. to me tak živcira. pa danas je većina klinaca nastrana, ono to skroz kužim jer sam i ja takva, ali baš sad da neko tvrdi da je peder/lezba tako rano... ma moš mislit. to pričaju sam tak iz fore. okej, u ovim godinama isprobavamo sve živo, pa daj ajde tko nije nikad zabrijao s nekim istog spola, pa ne mora odmah biti gay. dobro ajde ima iznimki, ali toga je malo. okej, ja sam vjerojatno biseksualna, ali ne mogu još biti uvjerena u to...
Malo mi je glupo kad ljudi ne prihvaćaju svoje nastrane sklonosti. obožavam to što sam freak, to što sam drugačija, to što su moja razmišljanja i potrebe drugačije... ae 'budimo realni' to je jedino šta volim na sebi. ali nećemo sad o tome brijem da se nikom neda čitati o tome kako se mrzim... anyway nemojte odbacivati svoje sklonosti. nije to zdravo. ne može se stalno skrivati ono što jesi. zašto se svi boje biti ono što jesu... znam da ja nisam prava osoba da dijelim bilo kakve savjete. ja ne znam ni sama sebi pomoći... al jebiga...

Ae uživajte, nemojte se brinuti šta drugi misle o vama, nacugajte se al ono za pravo, budite ono što jeste and big kiss...

16.04.2007. u 16:15 | 5 Komentara | Print | # | ^

Daydream

Napokon praznici. wow... odmor od faking škole. ajde barem nešto... neću morati više gledati one odurne face. ufff jebote... prekratko traje...

Dakle jučer je bilo jebeno... valjda bude i danas... will i get drunk? i think so... hehe... zbog nekih stvari se stvarno isplati živjeti. to je nezamjenjivo... onaj odvratan okus votke koji ide ravno do srca... i hladna kameni zidić da nasloniš glavu... šteta što se takve stvari ne događaju češće...
Zašto frendovi nestaju zajedno s cugom... zašto nemam nikoga kome bi zaista mogla vjerovati... s kojim će me povezivati nešto više od mp3a i boce ribara... zapravo je lijepo dok traje... zašto moram otići... jednostavno nestati...
Ponekad se osjećam tako sama. tako sama među hrpom ljudi. hrpom prijatelja. zašto sam sama? možda želim biti sama.

alone alone alone alone alone alone alone alone alone

Oduvijek sam bila sama sebi dovoljna. živjela bi u svom svijetu, puno ljepšem i boljem od ovog. ma bilo je više tih svjetova. prebacivala bi se iz jednog u drugi kako bi mi pasalo. i uvijek je bilo tako, otkad znam za sebe. tamo bi sve bilo onakao kako želim. neki svjetovi su bili realni, neki sf, neki čarobni... a jebote bilo je toga... i sada se često vraćam tamo. iako sada imam neke druge svjetove... mnogi to ne shvaćaju. to je nešto kao izmišljeni prijatelji... o yeah imala sam ja i izmišljeni prijatelje. ma cijelu ekipu... ajde barem me to prošlo.
Dok sam bila mala nikad nisam imala puno prijatelja. ali tad mi stvarni prijatelji nisu ni trebali. sve sam mogla sama... a sad ne mogu sama ni zapalit cigaretu... možda sam previše nesamostalna. ah vremena se mijenjaju...