Anywhere but home again

Zašto me mrzite? zašto ubijate u meni svaku želju za životom? zašto me ne razumijete? mrzim vas zaista. ako sam vas ikad i voljela to je bilo samo zato jer sam morala. jer ipak ste mi roditelji. vi ste mi dali život. bolje da niste.

Vraćam se kući. bilo mi je lijepo vani, sva sam sretna. dok se približavam kući sve to nestaje. počinjem se bojati. srce mi lupa, dlanovi su mi mokri, zuji mi u ušima... ne želim kući, ne želim... kad se sjetim da sam se prije samo par minuta smijala... oprala sam ruke, stavila žvaku, obrisala usta, izbrisala sve tragove prekrasne večeri. sjećanja nestaju. ni trava ni cuga ni sjećanja na njega nisu jači od straha pred starcima. bojm se otvoriti vrata. bojim se onoga što će biti. jer znam da počinje pakao...

Mrzim svoju obitelj. mrzim. jako. i nije da me sad puca, uvijek je bilo tako. nikad se nismo razumjeli. ne želim ih u svojoj blizini. ne želim ih pored sebe. ne želim da mi se obraćaju. ne mogu pričati s njima. čak mi se više ne da ni svađati. znam da je bolje da šutim. oni ne žele čuti moje mišljenje. stvarno je bolje da ništa ne kažem. samo ću sve pogoršati. jer oni su uvijek u pravu. sve znaju najbolje.
Ja sam uvijek kriva. što god se desilo ja sam kriva. nije bitno što se desilo jer ionako sam ja kriva. ja sam ta koja je zla i koja uvijek sve pokvari. uvijek je bilo tako. dosta mi je. kad sam stvarno sjebana i očekujem barem malo podrške, oni me sjebu do kraja. jer ja sam si sama kriva. i trebam se sama vaditi iz sranja. ali naravno, oni će biti tu da mi prigovaraju.
Nedavno je stara skužila da se režem. pita me zašto su mi ruke izrezane. paa onako, porezala sam se khmm... i onda je uzela nož, izrezala mi cijelu ruku i rekla nadam se da smo gotovi s rezanjem. naravno da nismo...
Mislila sam pobjeći od kuće. stalno mislim o tome. ali ne mogu. nemam kamo otići... možda me strah. iako nema većeg straha od onog kojeg osjećam prema roditeljima. oni su jedino čega se zaista bojim.
Nedavno je bila odlična prilika da pobjegnem. bilo je negdje oko pol 1 navečer. nešto sam se posvađala sa starcima pa sam morala otići van odnijet smeće. onda su zaključali vrata i nisu me htjeli pustit unutra. vani je bilo jako hladno i bila sam prehlađena. otišla sam pljugat u parkić iza zgrade. ma bilo je ok osim šta nisam imala maramice pa sam puhala nos u rukav, a jebga. baš sam željela da mi se nešto desi, da me netko zatuče, siluje il ubije baš zato da im bude žao što dijete ne puste u kuću u to doba noći. anyway pustili su me unutra tek negdje poslije 1. ma smrzla sam se, plakala sam cijelo vrijeme, bila sam totalno sjebana, ali svejedno nisam mogla pobjeći.
Nemam kamo otići... sama sam... potpuno... sama sa svojom mržnjom prema ljudima...