Evo, maloprije sam se vratila sa "spojaka" s frendicom, i dotakle smo se teme "dobrih starih vremena", tj, igara naše mladosti i još nekih stvarčica...
Kao prvo, mislim da među vama nema osobe koja se ne sjeća šašave igrice sa pljeskanjem Son macaron (il kak bi se to već pisalo...)
Son macaron, son fair-ee-on.
Mareeon, mareeon,
Leeah, leeah tip, tip, tip.
Leeah, leeah tap, tap, tap.
One beat, two beats, three beats, catch.
ovo bi bila kao "oriđiđi" verzija
Samo kaj je kod nas na kraju išlo "magarac si ti". Ajme budalaste igrice.
Zatim, imali smo "okoš bokoš". Ako ste mislili da je "Son macaron" bedastoća, kaj je onda tek ovo???
okoš bokoš
prdne kokoš
pita baja
kolko tebi treba jaja?
A čvorak tek? Ne znam sjećate li se igre prepoznavanja? Jedna osoba u sredini, prekrivenih očiju, i počne bajanje:
čvorak, čvorak
slušaj sada
kako pjeva
naša nada
aj pogodi ko je to
pa ćeš ići na mjesto
aj pogodi ko je to
pa ćeš ići na mjesto
...triput se okreni
i dođi k meni...
...i onda jadničak vezanih očiju pokušava dohvatiti nekoga, tko se nepošteno odmiče, i samo dodirom prepoznati tko je to...
Sjetismo se i igre "Smrt bijela kost", al moram priznat da se ne sjećam točno po kom je principu to išlo...Znam samo da je bio kostur u podrumu koji bi rekao broj, i nakon što bi ekipa (ne znajući koji je broj u pitanju) došla do tog broja, morao bi nekog uhvatiti. Pa bi taj u idućem krugu bio Smrt bijela kost. Ako se netko sjeća pojedinosti (pod uvjetom da ste igrali tu igru), može li mi objaviti kako je točno išlo?
To je to što se igara tiče.
Na redu su crtići. Obožavala sam Blufonce. Bipsići su mi bili preslatki, al sam se užasno bojala onog vražjeg mačka koji bi ih lovio (Grebonja). Štrumpfovi mi nisu bili toliko prirasli srcu, ali sam ih ipak voljela. Zatiiiiim...khm..."sive lubanje silo! ja imam moooooć!" Sjećate li se? Himen...i gospodari svemira!!!! Zločesti Skeletor, al ima dobro ime (baš zvuči nekak fensi i moćno). I naravno, gej ikona naše generacije....Sport Billy sa svojom ružičastom torbicom koja je uvijek uz njega (mislim u džepu) minijaturna, ali uvijek spas u nevolji, kada postaje moćna ružičasta torbetina! I naravno, to smo se slučajno sjetile- Danko Bananko aka Bananaman!!! Superjunak naše mladosti.
moj najdraži...
Ono čega smo se prisjetile s nostalgijom su sladoledi... Ledolina, s predivnim preljevom (mislim od višnje), zatim Snjeguljica...Njofra...Bubi...Silk-Milk (prekrasno punjenje, al nismo ziher jel jagoda il višnja)...Sve ono čeg danas više nema...Moram priznati da me to beskrajno rastužuje (kuda mi je otišlo djetinjstvo?)
Znate što me nadahnulo za ovaj post? Sigurno ste i vi dobili koji od tih mejlova- onaj upućen generacijama između 1960. i 1990. otprilike. Kako smo preživjeli djetinjstvo bez tableta za koncentraciju, protiv hiperaktivnosti, kako preživljavali padove s voćaka, kako pogodak u glavu tijekom igre graničara (to mi je sad palo napamet-nisam već godinama čula da itko to igra...jbg, neki novi klinci)...
Kad se sjetim, nisam tolko stara... Mislim, zvučim smješno kad počnem priču s..."u moje vrijeme...". Ko da imam već gomilu unučadi! Al ono što primjećujem, djeca su danas sve gora i gora, unatoč tolikoj brizi oko njih (rekla bih čak pretjeranoj). U moje vrijeme, najfensi kaj bi mogli imati, bila bi roza kantica s odgovarajućim grabljicama, lopaticom i sitom. I bilo je presavršeno. Bili smo majstori improvizacije. I bilo nam je 555 puta bolje nego danas. Bar po mom mišljenju... Znam samo da mi je žao što današnji klinci ne znaju tak uživati...ali se ponosim činjenicom da sam pripadnica jedne od zadnjih generacija koju nije zahvatila manija računala od 3 godine života, već sam odrastala igrajući se sa drugom djecom, vani, na zraku...Eh...to su bila vremena...
Sjećate li se vi svojih igara iz djetinjstva? Pa da vidim što sam zaboravila. I koja je bila zanimacija druge djece
Vaša vam nostalgična fizičarka šalje pusu za laku noć!
