The devil inside

He, što reći? Jesam li se odrekla svojih poroka? Iskren odgovor (pošto pred vama stvarno nemam kaj skrivati) je da nisam. Hoće li išta značiti ako kažem da potpuni prestanak cuganja i pušenja nije nužan, nego je samo važno odrediti neku granicu do koje se smije ići? Vjerojatno ispada kao samozavaravanje, tješenje sebe i drugih da nije sve tako crno, sivo, whatever, uglavnom, da nije jarka boja u pitanju. Možda se nemam baš sa čime, ali htjela bih se pohvaliti da se ove godine nisam niti jednom napila. A prilika je bilo ko u priči. Obzirom na činjenicu da u 12. mjesecu niti jedan dan nije prošao bez pijanstva, smatram to nekim osobnim uspjehom. A što se cigareta tiče, ove godine sam možda popušila 5 kutija, što je malo (barem jedna dnevno prije). Uglavnom, snaga volje mi i nije nešto...

Ima i nekih novosti u životu ovog mladog šašavog bića. A novost bi bila jedno drugo biće, i to, ne bi vjerovali, muškog roda. Navedenog mladića poznajem već duže vrijeme, a u zadnjih par tjedana poznanstvo se pretvorilo u nešto više. A rekla bih da je to nešto malkice drugačije od prijateljstva. Ah, da unesem kinky notu u post, to mlado muško meso je između ostalog bivši dečko moje best frendice svima vam znane kao Schmutzi...(I da ne bi stvarali scenarije u glavicama svojim maštovitim da se nešto taji-sve se zna, sve se tolerira, sve i više nego dobro). Anyway, prije par dana mi je stavljena buba u uho o tome da taj naočit mladić gaji određene osjećaje prema meni. U što sam već neko vrijeme sumnjala zahvaljujući ženskoj intuiciji (koja usput budi rečeno, zna i pogriješiti, no ne bih sad još malo dokaza o svojoj nesavršenosti...). Ono što me malkice muči u cijeloj priči je to da sam s gZ-om prekinula prije 2 tjedna, i trebam li uletavati u nešto novo samo tako? Ima li ikakve veze što sam ja gZ priču završila u svom srcu mjesec dana prije stvarnog prekida? Znam da nije pametno počinjati išta novo dok su rane još svježe, ali moje su zacijelile već davnih dana... Ima li smisla suzdržavati se od onog što želiš samo zbog toga što okolina to neće dobro prihvatiti? Na razmišljanje o cijeloj spiki potakla me situacija doma u nedjelju. Uglavnom, bijah kod Z (ajmo ga tak zvat), nakon subotnjeg izlaska, i jebiga, razvuklo se do nedjelje do 1 popodne...a mobitel krepal večer prije, pa se do mene nije moglo doć... U svakom slučaju, doma cijela strka, svi se brinu, dolazim doma, ok, živa sam i zdrava, ali nitko ne priča sa mnom više. I shvaćam zašto, i znam da je majka svisnula od brige (plus događaji u okolici Sinja zadnjih dana), i da nisam dobro postupila, ali kako objasniti majci da imam nekog? Mislim, trebalo mi je mjesec i pol dana da joj kažem da imam dečka, što je već i sama znala (kolko god ja muljala-bila sam vani...s ekipom...), kak da sad dođem pred nju i kažem joj da imam nekog novog, a tek je prihvatila moju vezu, i prekid iste.... Mislim da ne bi to najbolje prihvatila, a ja bi malo slobode, da mogu provesti malo više vremena s njim, a da se ona ne brine. A sama ideja ponovnog muljanja o tome s kim sam vani mi je užasna...
Tak da, kaj da vam velim, sretna sam, i htjela bih da svi to prihvate. Ako i činim pogrešku, moja je. Glupost je ona izreka da budale uče na svojim , a mudri na tuđim greškama. Nismo svi isti.

Jesu li stvari, stvarno zajebane ili ja imam potrebu sve zakomplicirati u svojoj šašavoj fizičarskoj glavici?
U svakom slučaju, toj šašavoj fizičarki treba odmora, pa vam šalje veeeeeeeeeliku pusu! A kad sam već tu, mogu vam i mahnuti.